novinarstvo s potpisom
Prof. dr. sc. Boris Labar, dr. med
Specijalist hematologije
Pandemija hara i ne bira države, ljude… Pandemija je još jedan tako jasan pokazatelj da okoliš i prirodu treba maksimalno uvažavati. Čini se da to ipak kuca na vrata naše svijesti. [Read more…]
Ivana Šojat
Monumentalno su male šanse da su pseudo-ideološki apologeti kolektivne stranačke pripadnosti ikad čuli za velikog Karla Poppera. Taj filozof, austrijsko-židovsko-engleska “mišancija” (što u nas otvara cijelu paletu identitetskih ataka), koji je život posvetio argumentiranom rušenju poretka koji na našu pogubnu žalost i dalje opstaje, zastupao je zapravo dojmljivu tezu kako historicistički pogled na društvena zbivanja i tijekove porađa apsolutizme i kaose koje od milja nazivamo ratovima, tiranijama, diktaturama. [Read more…]
Davor Bernardić
Foto: SDP
Nakon što je SDP objavio svoju zdravstvenu strategiju, hrvatski pacijenti nemaju se čemu nadati: koja god politička opcija bude na vlasti, pripustit će tržište u javni zdravstveni sustav, a to ne znači drugo doli da će se kvaliteta i dostupnost zdravstvene skrbi mjeriti dubinom pacijentova džepa. [Read more…]
Sanja Modrić
Naše bi zdravstvo već bilo pjesma Havaja da se ministar Milan Kujundžić ovoliko naprezao protekle dvije godine svoga za nas totalno nekorisnog mandata kao što to čini sada da bi uvredama i prijesnim prijetnjama ponizio i zastrašio sve svoje kritičare. [Read more…]
Boris Vlašić
Vrag zna što si je mislio Davor Bernardić pripremajući se za prekjučerašnji dan. Vodi tu neku ekipu koja se nada da će se s njim dočepati onoga što već sada imaju HDZ-ovci, prilično siguran mandat u kojem ih nitko neće omesti. – Da ja njima ponudim sigurnu mirovinu ili dobro obrazovanje za djecu – možda se jučer pitao Davor Bernardić kako da se postavi pred SDP-ovcima. [Read more…]
Sanja Modrić
Čak 146 gradova i općina nema ni jedan jedini vrtić, mnogi imaju samo po jedan, a većina ni izdaleka dovoljno s obzirom na broj djece. [Read more…]
Papina kateheza na općoj audijenciji održanoj 3. lipnja 2015.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Ovih smo srijeda razmišljali o obitelji i tu temu nastavljamo, razmišljat ćemo o obitelji. Od danas pa nadalje ćemo u našim katehezama razmišljati i promatrati ranjivosti s kojima se suočava obitelj, u uvjetima života koji je stavljaju na kušnju. Obitelj ima mnoge probleme koje je stavljaju na kušnju. [Read more…]
”Dosljednost je zadnje utočište nemaštovitih”, zapisao je svojedobno Oscar Wilde. Mogao bih se kladiti kako je ta žovijalna misao neobično bliska našemu premijeru. Jer, da je kojim slučajem, umjesto svijeta visoke politike, za svoj poziv izabrao nogomet, Zoran Milanović bi, izvan svake sumnje, uživao u reputaciji fantazista bez premca.
Birajući između dosljednosti i maštovitosti, on se odavno opredijelio za potonju opciju, pa nas već godinama zapanjuje proplamsajima nesputane imaginacije. Hoćete li nekoliko friških primjera? Hajdemo redom…
Njegov tim mjesecima je vrijedno radio na konačnom rješenju problema balastne radne snage u javnom sektoru. Čarobna formula outsourcinga koja je, kao fol, državi trebala donijeti goleme uštede, a čistačicama i domarima cehovski dignitet i profesionalno ispunjenje, pod pritiskom je sindikata i građanskih udruga zamijenjena novim modelom, takozvanim spin-offom.
Za ovu je priču zapravo savršeno nebitno što se tom strategijom stvara još jedno megamutant javno poduzeće koje ne samo da ne može ušparati ni jednu jedincatu proračunsku lipu, nego će se, upravo suprotno, pretvoriti u još jedan fiskalni bunar bez dna. Ono što impresionira jest brzina i lakoća odustajanja od koncepta koji se tvrdoglavo i grčevito mjesecima branio kao jedina moguća opcija.
Idemo dalje. Dva dana nakon što je premijer svečano objavio kako je zadatak Siniše Varge, novog ministra zdravlja, nastaviti započete reforme, Ostojićev je zamjenik osvanuo na naslovnim stranicama novina s porukom kako ukida reforme svog prethodnika i master plan bolnica, usvojen na Vladi prije samo sedam dana.
Ali to nije sve! – dodali bi sada gurui televizijske prodaje lonaca s neprijanjajućim dnom. Vedran Mornar, novi šef resora znanosti i prosvjete, već je prvim javnim istupom jasno stavio do znanja kako želi biti ministar diskontinuiteta, naglašavajući kako ima drukčiji stav o Zdravstvenom i Građanskom odgoju od svoga prethodnika, pa, sukladno tome, valjda i od samoga premijera, koji je dvije i pol godine srčano branio Jovanovićev model.
Ukratko, u samo dva dana zbila su se čak tri strateška obrata koja se nitko nije potrudio valjano obrazložiti. A i zašto bi kada odgovor vladajuće garniture nitko nije ni zatražio. Rezignirana javnost davno se pomirila s činjenicom kako je SDP-ova vlast dosljedna samo u nedosljednosti. Jer, nakon svake odlučne objave nove politike, strategije, zakonskog rješenja, makar i simboličnog iskoraka, slijedi još odrješitiji demantij, energičnija negacija, rezolutniji obrat…
Glasno izgovoreno “da” zaglušuje se zvonkim “ne”, zagovor kupa pretvara se u grčevitu obranu špadi, svako “hoćemo” izvrće se u “nećemo”, ono što je danas istina već sutra postaje laž…
Što je preostalo od Plana 21? – pitaju se razočarani esdepeovi birači. Najpošteniji odgovor bi glasio: 21 mogućnost odgovora na svaki problem koji iskrsne. Naime, u minule dvije i pol godine Milanovićeva se garnitura nije dohvatila nijednog prijepornog pitanja, a da ga svojim kakit ću-piškit pristupom (oni to vjerojatno zovu multitasking) nije dodatno zakomplicirala.
Imati vlast koja danas srčano brani ono što će već sutra beskompromisno napasti, grozna je vijest za sve porezne obveznike. No zagovor neumornog driblanja i javnosti i sebe samih, nije baš sasvim jalova strategija, kako se to nekima može na prvi pogled učiniti. Metodička nedosljednost donosi, naime, i neke vrlo opipljive koristi.
Kako, primjerice, kritizirati vlast čija je politika neuhvatljiva poput žive? Inicijativu koju danas podvrgnemo nemilosrdnom seciranju, već sutra će netko od ministara još brutalnije otpisati kao sasvim promašenu. Zaludu sve retoričke batine za kojima će posegnuti lajavi novinski kolumnisti ili grintavi oporbenjaci, kada će vladajući sami sebi, koliko sutra, početi udarati šamare još razornije snage.
Ako se credo ove garniture da sažeti u formulu “Da, ali ne!”, tada je zapravo dokinuta svaka mogućnost kritike. Kabinet koji je u isti mah i na suncu i u sjeni, jer de facto obnaša dvije funkcije – upravlja državom i energična je oporba samome sebi – izmiče svakom naporu racionalne analize. Kako, pobogu, mozgati nad nečim što jest a nije, može ali neće, hoće premda ne dolazi u obzir, treba iako nema šanse…?
Utoliko i Milanović ima razloga za zadovoljstvo. Svaka kritika koja mu se eventualno uputi, bit će savršeno promašena. Jer, kako pogoditi metu koja je tu ali tamo, lijevo iako desno, u središtu a sa strane…?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Prošli je mjesec na svojemu blogu u Huffington Postu poznati američki politički aktivist Ralph Nader (ondje potpisan kao ‘‘zastupnik potrošača, odvjetnik i pisac“) reagirao na činjenicu da, unatoč tomu što milijuni Amerikanaca muku muče s nedostatnom zdravstvenom zaštitom, lošim radom javnih službi, niskim plaćama i neizvjesnom budućnošću i dok se jaz između enormno bogate elite i siromašnih radnika produbljuje, istodobno se milijarda za milijardom dolara poreznih obveznika utače svake godine u jamu bez dna zvanu Ministarstvo obrane.
Proračun Pentagona trenutačno sačinjava polovinu ukupnog američkog proračuna!? Nader piše kako je američki narod već dugo u kliještima straha i propagande o tobožnjim prijetnjama izvana njihovoj sigurnosti.
Ta dugotrajna kampanja koja stalno hrani neman neprekidnog rata omastila je silnim novcem korporativne ugovarače s američkom Vladom poput Lockheed Martina, Boeinga i Halliburtona, koji su poskidali toliko $ vrhnja da to nadmašuje proračun bilo koje zemlje na zemaljskoj kugli.
Ilustracije radi, samo je najnoviji mornarički nosač zrakoplova koji se gradi – Gerald R. Ford – ‘‘težak“ 12,8 milijardi dolara, što je podosta više od polovine iznosa godišnjeg proračuna kifle naše. U američkom će vojnom arsenalu to biti dvanaesti po redu nosač zrakoplova pridodan ostalim aktivnim na svim morima svijeta.
Kada već spominjem pridodavanje, spomenut ću i da je istom arsenalu, prema tvrdnjama američke nevladine udruge The Federation of American Scientists (FAS), prošle godine pridodano još 36 novih nuklearnih bojevih glava i to, smijat ćete se – unatoč sporazumu o smanjenju nuklearnog naoružanja potpisanog s Rusijom 2011.
Nader se u potpunosti slaže s aktivistom Marcom Dunleom koji politiku koja dodjeljuje toliki iznos novca vojsci naziva zločinom protiv čovječanstva jer ‘‘otima djeci budućnost i tlači ljude diljem svijeta“. Potpisujem.
Nije Nader, naravno, prvi koji je uočio opasnost koja se javlja i svake godine prisnažuje sve većim izdavanjima za vojni budžet. Rano je na to upozoravao – pazi sada ovo! – američki predsjednik Dwight ‘‘Ike“ Eisenhower, i to posebice 17. siječnja davne 1961. u svojem oproštajnom govoru, tri dana prije negoli će predati dužnost uvijek nasmijanom i zaigranom JFK-u.
Upozorio je on da se moraju čuvati neodgovornog vojno-industrijskoga kompleksa jer ‘‘potencijal za zlokobno bujanje moći u krivim rukama postoji i trajat će i dalje“.
Nije ‘‘Ike“ fulao u svojem adresiranju, nipošto! Od njegova su se doba, neovisno tko je bio na vlasti, izdaci za US-vojsku i njene trabante više nego poduplali usprkos tomu što nisu sudjelovali u globalnom ratu, a u međuvremenu je prestao postojati i Sovjetski Savez, taj arhetipski neprijatelj SAD-a, čiju je neprijateljsku ideologiju ‘‘Ike“ opisao kao – globalnu u dosegu, karakterom ateističnu, nemilosrdnu u ostvarivanju svrhe i podmuklu u metodi.
Sva ta desetljeća od Eisenhowera do danas prošivena su istom žicom: vojno-industrijskim kompleksom ili vojno-industrijskim kongresnim kompleksom koji upućeni nazivaju ‘‘željeznim trokutom“.
Za ovu fiskalnu godinu taj je trokut od grube kovine utrpao u širi vojni proračun glavobolnih 771,1 milijardu dolara, što znači da je iznos prešišao izdvajanja za sva ostala ministarstva i programe osim socijalnog osiguranja. Samo ‘‘Veliki brat”, tzv. Domovinska sigurnost, preživat će ove godine blizu 40 milijardi zelembaća iz tih jasala.
Ne čudi stoga da je prema rezultatima nedavnog istraživanja WIN/Gallupa, provedenog na 66 tisuća ispitanika iz 60 zemalja svijeta, SAD zauzeo premoćno prvo mjesto kao zemlja koja je najveća prijetnja svjetskom miru danas… ali i zemlja u koju bi se većina ispitanika najradije doselila živjeti kada bi postojali uvjeti.
Evo ti ga na što ti je američki san, svi ti hollywoodi, entertainmenti, disneyji, big macovi, obame…
Naravno da Sjedinjene Američke Države premoćno vode i u izvozu naoružanja worldwide. Prema godišnjaku štokholmskog Međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) za 2013. uz bok su im Rusija, Njemačka, Francuska i Kina (donedavno Velika Britanija). To malo društvance izveze i izdila tri četvrtine ukupne ubojite gvožđurije na svijetu.
Ako me oči ne varaju, osim Njemačke, sve ovdje navedene zemlje su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a.
Dakle, u prodaji oružja ujedinjeni narodi.
No, dobro. Ne uzrujava me toliko što oni siju instrumente smrti po svijetu i zarađuju na jauku, muci i umorstvu jer, naposljetku, radi se o globalnom licemjerju zabetoniranom u beščašću koje nam se oduvijek perverzno cerilo u facu.
Kada u toj zgradurini na East Riveru instaliraju šest novih članica gandijevskog formata – Saudijsku Arabiju, Kinu, Alžir, Rusiju, Kubu i Vijetnam u UN-ovo Vijeće za ljudska prava, onda vam se još i rugaju.
Tu, naprosto, nema pomoći dok se ne dogodi posvemašnje restrukturiranje loše strukturiranog, što bi moglo biti, bojim se, tek na kraju povijesti kada će On ‘‘doći u slavi suditi žive i mrtve“, da potegnem jedno paruzijsko neznanstveno ufanje. Jedino mi ono trenutačno pada na um jer, bojim se, drugoga nema u ovomu zabetoniranom svijetu.
Nije nikakva tajna da se i Hrvatska priključila proizvodnji i prodaji oružja od kojega je ukapala u marijansku brazdu svojeg proračuna nemalih 150 milijuna američkih dolara 2012. godine.
Naši proizvode ‘‘najbolje jurišne puške na svijetu“, hvaljene ručne bacače granata RBG-6, snajper 20 mm i glasoviti pištolj HS 2000, da spomenem samo neke iz toga asortimana smrtonosnog gvožđa. Umjesto da izvozimo kulturu i znanje, recimo.
Navodno je sav izvoz oružja legalan i većina ga se, daleko mu kuća, lifra u SAD, zemlju živućeg rječitog afroameričkog dobitnika Nobelove nagrade za mir, ali bome i u Kazahstan, Kosovo, Nigeriju, Angolu…
No vrag ne miruje: naprijed spominjani FAS upozorava da jednom kada tvrtka izvoznik dobije od State Departmenta komercijalnu licencu za prodaju oružja koja vrijedi četiri godine, nije dužna nikome referirati komu ga je istovarila, odnosno hoće li to oružje biti u službi krvavih dijamanata, krvave nafte, krvave vjere ili nečega drugog, pogađate, krvavog.
U nas mediji kao pomamni trube silne nekritičke laude o zaradi koju namičemo prodajom ubojite robe. Kako i ne bi kada i sâm vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH, Predsjednik Republike, svako malo iskoristi prigodu da pohvali taj ‘‘izvoz“ kao da izvozimo klavire Steinway & Sons.
Pače, znade on otkriti novinarima kako Hrvatska rabi i svoje tradicijske veze iz doba ‘‘nesvrstanih“te kako je siguran da će naši proizvodi pronaći svoje tržište i na Sjeveru Afrike i drugdje.
Primjerice, i Libija je na Sjeveru Afrike. Ondje oružje pamte samo po dobru.
U redu, shvaćam. Mora se poneki kubik optimizma ušpricati u venu napaćenog naroda i tomu služe vijesti o fantastičnim rezultatima izvoza, oružja dovraga, jer zarada nije zanemariva.
Uzrujava me ta aseptična komercijalno-trgovačka leksika poput ‘‘izvoz“, ‘‘prodaja“, ‘‘zarada“ i slično podvedena pod zajednički nazivnik ‘‘roba za izvoz“, okljaštrena od ikakve tankoćutne savjesne prosudbe koja bi se drznula priupitati hoće li se ti letalni izvozni artikli koristiti isključivo u samoobrani i tko može jamčiti da oružje neće dospjeti u ruke silnika, terorista, fanatika i bezumnika svih fela koji će njime nanositi nezamislivu patnju drugim bićima.
Zar bismo trebali vjerovati na riječ državi, istoj onoj koja je, čuli smo, s Plesa otpravila koliko ono aviona nakrcanih oružjem u ruke šarolikog društvanceta CNN-ovskim eufemizmom nazvanih ‘‘sirijskim pobunjenicima“ o čijim ‘‘veličajnim“ djelima svjedoče tek ruševine i odrezane ljudske glave poslagane u brojnim video-klipovima.
Pametnomu na sramotu, budali na veselje. Tako bi se nekako uvezala ta stvar.
A veselja je sve više. Sa svakim novim rafalom.
I zato čovjek ne može drukčije nego biti tužan.
Jer mu zemlja pridonosi globalnom veselju.
Sve više.
