”Dosljednost je zadnje utočište nemaštovitih”, zapisao je svojedobno Oscar Wilde. Mogao bih se kladiti kako je ta žovijalna misao neobično bliska našemu premijeru. Jer, da je kojim slučajem, umjesto svijeta visoke politike, za svoj poziv izabrao nogomet, Zoran Milanović bi, izvan svake sumnje, uživao u reputaciji fantazista bez premca.

 

Birajući između dosljednosti i maštovitosti, on se odavno opredijelio za potonju opciju, pa nas već godinama zapanjuje proplamsajima nesputane imaginacije. Hoćete li nekoliko friških primjera? Hajdemo redom…

 

Njegov tim mjesecima je vrijedno radio na konačnom rješenju problema balastne radne snage u javnom sektoru. Čarobna formula outsourcinga koja je, kao fol, državi trebala donijeti goleme uštede, a čistačicama i domarima cehovski dignitet i profesionalno ispunjenje, pod pritiskom je sindikata i građanskih udruga zamijenjena novim modelom, takozvanim spin-offom.

Kako, primjerice, kritizirati vlast čija je politika neuhvatljiva poput žive? Inicijativu koju danas podvrgnemo nemilosrdnom seciranju, već sutra će netko od ministara još brutalnije otpisati kao sasvim promašenu. Zaludu sve retoričke batine za kojima će posegnuti lajavi novinski kolumnisti ili grintavi oporbenjaci, kada će vladajući sami sebi, koliko sutra, početi udarati šamare još razornije snage

 

Za ovu je priču zapravo savršeno nebitno što se tom strategijom stvara još jedno megamutant javno poduzeće koje ne samo da ne može ušparati ni jednu jedincatu proračunsku lipu, nego će se, upravo suprotno, pretvoriti u još jedan fiskalni bunar bez dna. Ono što impresionira jest brzina i lakoća odustajanja od koncepta koji se tvrdoglavo i grčevito mjesecima branio kao jedina moguća opcija.

 

Idemo dalje. Dva dana nakon što je premijer svečano objavio kako je zadatak Siniše Varge, novog ministra zdravlja, nastaviti započete reforme, Ostojićev je zamjenik osvanuo na naslovnim stranicama novina s porukom kako ukida reforme svog prethodnika i master plan bolnica, usvojen na Vladi prije samo sedam dana.

 

Ali to nije sve! – dodali bi sada gurui televizijske prodaje lonaca s neprijanjajućim dnom. Vedran Mornar, novi šef resora znanosti i prosvjete, već je prvim javnim istupom jasno stavio do znanja kako želi biti ministar diskontinuiteta, naglašavajući kako ima drukčiji stav o Zdravstvenom i Građanskom odgoju od svoga prethodnika, pa, sukladno tome, valjda i od samoga premijera, koji je dvije i pol godine srčano branio Jovanovićev model.

 

Ukratko, u samo dva dana zbila su se čak tri strateška obrata koja se nitko nije potrudio valjano obrazložiti. A i zašto bi kada odgovor vladajuće garniture nitko nije ni zatražio. Rezignirana javnost davno se pomirila s činjenicom kako je SDP-ova vlast dosljedna samo u nedosljednosti. Jer, nakon svake odlučne objave nove politike, strategije, zakonskog rješenja, makar i simboličnog iskoraka, slijedi još odrješitiji demantij, energičnija negacija, rezolutniji obrat…

 

Glasno izgovoreno “da” zaglušuje se zvonkim “ne”, zagovor kupa pretvara se u grčevitu obranu špadi, svako “hoćemo” izvrće se u “nećemo”, ono što je danas istina već sutra postaje laž…

Ako se credo ove garniture da sažeti u formulu “Da, ali ne!”, tada je zapravo dokinuta svaka mogućnost kritike. Kabinet koji je u isti mah i na suncu i u sjeni, jer de facto obnaša dvije funkcije – upravlja državom i energična je oporba samome sebi – izmiče svakom naporu racionalne analize. Kako, pobogu, mozgati nad nečim što jest a nije, može ali neće, hoće premda ne dolazi u obzir, treba iako nema šanse…?  (…) Kako pogoditi metu koja je tu ali tamo, lijevo iako desno, u središtu a sa strane…?

 

Što je preostalo od Plana 21? – pitaju se razočarani esdepeovi birači. Najpošteniji odgovor bi glasio: 21 mogućnost odgovora na svaki problem koji iskrsne. Naime, u minule dvije i pol godine Milanovićeva se garnitura nije dohvatila nijednog prijepornog pitanja, a da ga svojim kakit ću-piškit pristupom (oni to vjerojatno zovu multitasking) nije dodatno zakomplicirala.

 

Imati vlast koja danas srčano brani ono što će već sutra beskompromisno napasti, grozna je vijest za sve porezne obveznike. No zagovor neumornog driblanja i javnosti i sebe samih, nije baš sasvim jalova strategija, kako se to nekima može na prvi pogled učiniti. Metodička nedosljednost donosi, naime, i neke vrlo opipljive koristi.

 

Kako, primjerice, kritizirati vlast čija je politika neuhvatljiva poput žive? Inicijativu koju danas podvrgnemo nemilosrdnom seciranju, već sutra će netko od ministara još brutalnije otpisati kao sasvim promašenu. Zaludu sve retoričke batine za kojima će posegnuti lajavi novinski kolumnisti ili grintavi oporbenjaci, kada će vladajući sami sebi, koliko sutra, početi udarati šamare još razornije snage.

 

Ako se credo ove garniture da sažeti u formulu “Da, ali ne!”, tada je zapravo dokinuta svaka mogućnost kritike. Kabinet koji je u isti mah i na suncu i u sjeni, jer de facto obnaša dvije funkcije – upravlja državom i energična je oporba samome sebi – izmiče svakom naporu racionalne analize. Kako, pobogu, mozgati nad nečim što jest a nije, može ali neće, hoće premda ne dolazi u obzir, treba iako nema šanse…?

 

Utoliko i Milanović ima razloga za zadovoljstvo. Svaka kritika koja mu se eventualno uputi, bit će savršeno promašena. Jer, kako pogoditi metu koja je tu ali tamo, lijevo iako desno, u središtu a sa strane…?

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)