Prošli je mjesec na svojemu blogu u Huffington Postu poznati američki politički aktivist Ralph Nader (ondje potpisan kao ‘‘zastupnik potrošača, odvjetnik i pisac“) reagirao na činjenicu da, unatoč tomu što milijuni Amerikanaca muku muče s nedostatnom zdravstvenom zaštitom, lošim radom javnih službi, niskim plaćama i neizvjesnom budućnošću i dok se jaz između enormno bogate elite i siromašnih radnika produbljuje, istodobno se milijarda za milijardom dolara poreznih obveznika utače svake godine u jamu bez dna zvanu Ministarstvo obrane.

 

Proračun Pentagona trenutačno sačinjava polovinu ukupnog američkog proračuna!? Nader piše kako je američki narod već dugo u kliještima straha i propagande o tobožnjim prijetnjama izvana njihovoj sigurnosti.

 

Ta dugotrajna kampanja koja stalno hrani neman neprekidnog rata omastila je silnim novcem korporativne ugovarače s američkom Vladom poput Lockheed Martina, Boeinga i Halliburtona, koji su poskidali toliko $ vrhnja da to nadmašuje proračun bilo koje zemlje na zemaljskoj kugli.

Unatoč tomu što milijuni Amerikanaca muku muče s nedostatnom zdravstvenom zaštitom, lošim radom javnih službi, niskim plaćama i neizvjesnom budućnošću i dok se jaz između enormno bogate elite i siromašnih radnika produbljuje, istodobno se milijarda za milijardom dolara poreznih obveznika utače svake godine u jamu bez dna zvanu Ministarstvo obrane. Proračun Pentagona trenutačno sačinjava polovinu ukupnog američkog proračuna!?

 

Ilustracije radi, samo je najnoviji mornarički nosač zrakoplova koji se gradi – Gerald R. Ford – ‘‘težak“ 12,8 milijardi dolara, što je podosta više od polovine iznosa godišnjeg proračuna kifle naše. U američkom će vojnom arsenalu to biti dvanaesti po redu nosač zrakoplova pridodan ostalim aktivnim na svim morima svijeta.

 

Kada već spominjem pridodavanje, spomenut ću i da je istom arsenalu, prema tvrdnjama američke nevladine udruge The Federation of American Scientists (FAS), prošle godine pridodano još 36 novih nuklearnih bojevih glava i to, smijat ćete se – unatoč sporazumu o smanjenju nuklearnog naoružanja potpisanog s Rusijom 2011.

 

Nader se u potpunosti slaže s aktivistom Marcom Dunleom koji politiku koja dodjeljuje toliki iznos novca vojsci naziva zločinom protiv čovječanstva jer ‘‘otima djeci budućnost i tlači ljude diljem svijeta“. Potpisujem.

 

Nije Nader, naravno, prvi koji je uočio opasnost koja se javlja i svake godine prisnažuje sve većim izdavanjima za vojni budžet. Rano je na to upozoravao – pazi sada ovo! – američki predsjednik Dwight ‘‘Ike“ Eisenhower, i to posebice 17. siječnja davne 1961. u svojem oproštajnom govoru, tri dana prije negoli će predati dužnost uvijek nasmijanom i zaigranom JFK-u.

 

Upozorio je on da se moraju čuvati neodgovornog vojno-industrijskoga kompleksa jer ‘‘potencijal za zlokobno bujanje moći u krivim rukama postoji i trajat će i dalje“.

 

Nije ‘‘Ike“ fulao u svojem adresiranju, nipošto! Od njegova su se doba, neovisno tko je bio na vlasti, izdaci za US-vojsku i njene trabante više nego poduplali usprkos tomu što nisu sudjelovali u globalnom ratu, a u međuvremenu je prestao postojati i Sovjetski Savez, taj arhetipski neprijatelj SAD-a, čiju je neprijateljsku ideologiju ‘‘Ike“ opisao kao – globalnu u dosegu, karakterom ateističnu, nemilosrdnu u ostvarivanju svrhe i podmuklu u metodi.

Sva ta desetljeća od Eisenhowera do danas prošivena su istom žicom: vojno-industrijskim kompleksom ili vojno-industrijskim kongresnim kompleksom koji upućeni nazivaju ‘‘željeznim trokutom“. Za ovu fiskalnu godinu taj je trokut od grube kovine utrpao u širi vojni proračun glavobolnih 771,1 milijardu dolara, što znači da je iznos prešišao izdvajanja za sva ostala ministarstva i programe osim socijalnog osiguranja

 

Sva ta desetljeća od Eisenhowera do danas prošivena su istom žicom: vojno-industrijskim kompleksom ili vojno-industrijskim kongresnim kompleksom koji upućeni nazivaju ‘‘željeznim trokutom“.

 

Za ovu fiskalnu godinu taj je trokut od grube kovine utrpao u širi vojni proračun glavobolnih 771,1 milijardu dolara, što znači da je iznos prešišao izdvajanja za sva ostala ministarstva i programe osim socijalnog osiguranja. Samo ‘‘Veliki brat”, tzv. Domovinska sigurnost, preživat će ove godine blizu 40 milijardi zelembaća iz tih jasala.

 

Ne čudi stoga da je prema rezultatima nedavnog istraživanja WIN/Gallupa, provedenog na 66 tisuća ispitanika iz 60 zemalja svijeta, SAD zauzeo premoćno prvo mjesto kao zemlja koja je najveća prijetnja svjetskom miru danas… ali i zemlja u koju bi se većina ispitanika najradije doselila živjeti kada bi postojali uvjeti.

 

Evo ti ga na što ti je američki san, svi ti hollywoodi, entertainmenti, disneyji, big macovi, obame…

 

Naravno da Sjedinjene Američke Države premoćno vode i u izvozu naoružanja worldwide. Prema godišnjaku štokholmskog Međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) za 2013. uz bok su im Rusija, Njemačka, Francuska i Kina (donedavno Velika Britanija). To malo društvance izveze i izdila tri četvrtine ukupne ubojite gvožđurije na svijetu.

 

Ako me oči ne varaju, osim Njemačke, sve ovdje navedene zemlje su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Dakle, u prodaji oružja ujedinjeni narodi.

Sjedinjene Američke Države premoćno vode i u izvozu naoružanja worldwide. Prema godišnjaku štokholmskog Međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) za 2013. uz bok su im Rusija, Njemačka, Francuska i Kina (donedavno Velika Britanija). To malo društvance izveze i izdila tri četvrtine ukupne ubojite gvožđurije na svijetu. Ako me oči ne varaju, osim Njemačke, sve ovdje navedene zemlje su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a. Dakle, u prodaji oružja ujedinjeni narodi

 

No, dobro. Ne uzrujava me toliko što oni siju instrumente smrti po svijetu i zarađuju na jauku, muci i umorstvu jer, naposljetku, radi se o globalnom licemjerju zabetoniranom u beščašću koje nam se oduvijek perverzno cerilo u facu.

 

Kada u toj zgradurini na East Riveru instaliraju šest novih članica gandijevskog formata – Saudijsku Arabiju, Kinu, Alžir, Rusiju, Kubu i Vijetnam u UN-ovo Vijeće za ljudska prava, onda vam se još i rugaju.

 

Tu, naprosto, nema pomoći dok se ne dogodi posvemašnje restrukturiranje loše strukturiranog, što bi moglo biti, bojim se, tek na kraju povijesti kada će On ‘‘doći u slavi suditi žive i mrtve“, da potegnem jedno paruzijsko neznanstveno ufanje. Jedino mi ono trenutačno pada na um jer, bojim se, drugoga nema u ovomu zabetoniranom svijetu.

 

Nije nikakva tajna da se i Hrvatska priključila proizvodnji i prodaji oružja od kojega je ukapala u marijansku brazdu svojeg proračuna nemalih 150 milijuna američkih dolara 2012. godine.

 

Naši proizvode ‘‘najbolje jurišne puške na svijetu“, hvaljene ručne bacače granata RBG-6, snajper 20 mm i glasoviti pištolj HS 2000, da spomenem samo neke iz toga asortimana smrtonosnog gvožđa. Umjesto da izvozimo kulturu i znanje, recimo.

 

Navodno je sav izvoz oružja legalan i većina ga se, daleko mu kuća, lifra u SAD, zemlju živućeg rječitog afroameričkog dobitnika Nobelove nagrade za mir, ali bome i u Kazahstan, Kosovo, Nigeriju, Angolu…

Uzrujava me ta aseptična komercijalno-trgovačka leksika poput ‘‘izvoz“, ‘‘prodaja“, ‘‘zarada“ i slično podvedena pod zajednički nazivnik ‘‘roba za izvoz“, okljaštrena od ikakve tankoćutne savjesne prosudbe koja bi se drznula priupitati hoće li se ti letalni izvozni artikli koristiti isključivo u samoobrani i tko može jamčiti da oružje neće dospjeti u ruke silnika, terorista, fanatika i bezumnika svih fela koji će njime nanositi nezamislivu patnju drugim bićima

 

No vrag ne miruje: naprijed spominjani FAS upozorava da jednom kada tvrtka izvoznik dobije od State Departmenta komercijalnu licencu za prodaju oružja koja vrijedi četiri godine, nije dužna nikome referirati komu ga je istovarila, odnosno hoće li to oružje biti u službi krvavih dijamanata, krvave nafte, krvave vjere ili nečega drugog, pogađate, krvavog.

 

U nas mediji kao pomamni trube silne nekritičke laude o zaradi koju namičemo prodajom ubojite robe. Kako i ne bi kada i sâm vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH, Predsjednik Republike, svako malo iskoristi prigodu da pohvali taj ‘‘izvoz“ kao da izvozimo klavire Steinway & Sons.

 

Pače, znade on otkriti novinarima kako Hrvatska rabi i svoje tradicijske veze iz doba ‘‘nesvrstanih“te kako je siguran da će naši proizvodi pronaći svoje tržište i na Sjeveru Afrike i drugdje.

 

Primjerice, i Libija je na Sjeveru Afrike. Ondje oružje pamte samo po dobru.

 

U redu, shvaćam. Mora se poneki kubik optimizma ušpricati u venu napaćenog naroda i tomu služe vijesti o fantastičnim rezultatima izvoza, oružja dovraga, jer zarada nije zanemariva.

 

Uzrujava me ta aseptična komercijalno-trgovačka leksika poput ‘‘izvoz“, ‘‘prodaja“, ‘‘zarada“ i slično podvedena pod zajednički nazivnik ‘‘roba za izvoz“, okljaštrena od ikakve tankoćutne savjesne prosudbe koja bi se drznula priupitati hoće li se ti letalni izvozni artikli koristiti isključivo u samoobrani i tko može jamčiti da oružje neće dospjeti u ruke silnika, terorista, fanatika i bezumnika svih fela koji će njime nanositi nezamislivu patnju drugim bićima.

 

Zar bismo trebali vjerovati na riječ državi, istoj onoj koja je, čuli smo, s Plesa otpravila koliko ono aviona nakrcanih oružjem u ruke šarolikog društvanceta CNN-ovskim eufemizmom nazvanih ‘‘sirijskim pobunjenicima“ o čijim ‘‘veličajnim“ djelima svjedoče tek ruševine i odrezane ljudske glave poslagane u brojnim video-klipovima.

 

Pametnomu na sramotu, budali na veselje. Tako bi se nekako uvezala ta stvar.

A veselja je sve više. Sa svakim novim rafalom.

 

I zato čovjek ne može drukčije nego biti tužan.

Jer mu zemlja pridonosi globalnom veselju.

 

Sve više.