”Ukoliko ne želiš riješiti problem, osnuj povjerenstvo” glasi pravilo za kojim su kroz noviju povijest posegnuli mnogi političari na vlasti kad nisu imali hrabrosti iznijeti jasan stav o nekom problemu. [Read more…]
Ivkošićeva veleizdaja i Milanovićevi darovi proustaškoj desnici
Veleizdala ga pamet!
Iz broja u broj Večernjaka Milan Ivkošić prokazuje i lovi veleizdajnike. Njegov vreli, lovački dah stalno je za mojim ovratnikom. [Read more…]
Meni terenac, vama domoljublje
Zahvaljujući neslužbenoj, ali ipak otpočetoj kampanji, na različitim lokacijama imamo priliku vidjeti kako će izgledati Hrvatska po mjeri Tomislava Karamarka. Valja reći da je događajima što ću ih spomenuti prethodio programatski intervju čelnika HDZ-a Globusu. Orijentir je očito odlično postavljen! Pa tako je u srijedu karlovački gradonačelnik, visokopozicionirani hadezeovac, na sjednici Gradskog vijeća optužuje – koga drugog do SDP. Rekao je, naime, kako je ova stranka sljednik SKH te da stoga mora odgovarati za ubojstva ljudi. [Read more…]
Ne budite kao zečevi
Većina poznaje to iskustvo i ono je uglavnom lijepo. Imate jedno sitno biće u pidžamici na pčelice koje boso tapka u mraku i budi vas s viješću da se nečega uplašilo, a vi pospano i bez riječi podižete pokrivač i izmičete se da legne kraj vas. Jutro dočekujete s uljezovim stopalom na obrazu i sve vas boli od njegovih bubotaka. A nije bolje ni ako se preselite u njegovu sobu. Odrasli muškarci, neobrijani i krupni poput veprova, ne bi zaista trebali spavati s medvjedićima i bebama, ispod postera s likovima iz filma “Priča o igračkama”, u posteljini Hello Kitty.
Želite li iza objeda nadoknaditi noćas izgubljeni san, znatna je vjerojatnost da će, baš kad vam je najljepše, kad počnete gubiti svijest, jedan tanki glasić iz klozeta zavikati: “Goootooov saaam!” i vi ćete onda zlovoljno ustati, mrzeći svoj ubogi život, i nešto gorko opsovati prije nego što nesnosnom mladunčetu pođete obrisati guzu.
Nadalje, jesti špinat koji je ostao iza vašeg djeteta jedan je od najužasnijih organoleptičkih doživljaja uopće, a strava koja vas prožme kad ga gledate kako se zatrčalo sa škarama u ruci veća je od ukupne strave koju su osjetili svi gledatelji svih poremećenih japanskih horrora ikad snimljenih.
Sve sam ovo dvaput prošao i, ne kažem, ta je pustolovina imala i još ima mnogo čarobnih trenutaka, ali, hvala lijepa, ne bih više. Papa Frane izjavio je nekidan kako mu se čini kako je tri dobar broj, ali da ih je u mene troje, svega mi, ja bih se ili propio ili emigrirao u Južnu Ameriku i skupljao sirovu gumu za dnevnicu od četiri reala
Sve sam ovo dvaput prošao i, ne kažem, ta je pustolovina imala i još ima mnogo čarobnih trenutaka, ali, hvala lijepa, ne bih više. Papa Frane izjavio je nekidan kako mu se čini kako je tri dobar broj, ali da ih je u mene troje, svega mi, ja bih se ili propio ili emigrirao u Južnu Ameriku i skupljao sirovu gumu za dnevnicu od četiri reala.
I ne mogu se pravo načuditi onima što ih imaju šestero, sedmero ili okruglo deset, žalost me ispuni zamišljajući te iscrpljene, beznadne, sijede i mršave žene i muškarce zatrpane kršem slomljenih igračaka, na kaučima punim izmrvljenog čipsa i mrlja od Nutelle.
“Darko je ponovno dobio jedinicu iz kemije”, kaže majka umorno, ne skidajući pogled s televizijskog ekrana.
“Podsjeti me, koji je Darko?” kaže otac.
Takav roditeljski podvig mogu zapravo samo katolici napraviti. Nije to za nekakve hipike što dijete doživljavaju kao osobu, briju na slobodouman odgoj, waldorfsku pedagogiju, nudizam i slične žvake. Tipovi koji čitaju Carlosa Castanedu i Hermana Hessea i peku kolače s hašišem nipošto ne bi smjeli imati veliko potomstvo.
Želite li desetoro djece, a da načisto ne siđete s uma od galame i strke, morate svoje leglo disciplinirati strahom od gnjeva Božjeg, ispuniti ga onom osobenom, zajebanom katoličkom krivnjom, urediti kućanstvo kao strogi redovnički samostan i krotke ovčice vazdan klepati po ušima sustane li koja sa zdravomarijama.
Želite li desetoro djece, a da načisto ne siđete s uma od galame i strke, morate svoje leglo disciplinirati strahom od gnjeva Božjeg, ispuniti ga onom osobenom, zajebanom katoličkom krivnjom, urediti kućanstvo kao strogi redovnički samostan i krotke ovčice vazdan klepati po ušima sustane li koja sa zdravomarijama
I zacijelo se i u tome zna naći nekakve ljepote, imati tucet mališana koja se drže one stare Mojsijeve “poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji”, odgojiti dječake koji će vam žustro četkati cipele i mijenjati ulje u automobilu i curice koje već sa četiri godine prave savršene švarcvald torte.
Zatekli ste se možda u gostima kod takve neke velike katoličke obitelji i poželjeli i sami imati takvu niskobudžetnu, skromnu, marljivu i poniznu nejač, umjesto onoga vašega vandalskog nekrsta koji barbikama otkida glave.
Ali, opet, ne. Ne bi išlo, shvatite naposljetku. Čast svakome, no nije to život za vas.
Međutim, nevolja je da katolici udarnici zbog nečega ne mogu pojmiti da se netko reproducirao tek u jedan ili dva primjerka naše vrste. “Krvi ti, ne bi za jedno dite zauzimala čovika”, kazala je napola posprdo, a napola optužujuće jedna ponosna majka njih šestero mojoj prijateljici koja nema nego, da oprostite, kćer.
Svakako ste i sami koji put susreli s nekime tko je jednako neodgojeno i indiskretno, sa samouvjerenošću kakvu poznaju samo vrlo glupi ljudi, istaknuo svoj život kao jedini ispravan. Vjernici u tome znaju biti baš napasni, iscrpljivati malo starozavjetnim poukama, a malo plašiti demografskim statistikama ne bi li nagovorili na izdašnije i obilnije rađanje.
Koje je dobro u logici “što nas je više, to smo brojniji”, kako je jednom jezgrovito definirao moj pokojni prijatelj Milorad Bibić. Iz moga iskustva, stvar je upravo suprotna. Super je da nas je manje. Jer, što više djece imate, razmjerno raste i vjerojatnost da ćete i vi i djeca glasati za HDZ
Onaj šašavi don Anto Baković nam je u posljednjih dvadeset pet godina krv popio tupeći tu budalaštinu i barem zbog njega je u ponedjeljak bilo nešto rasterećujuće od pape Bergoglia čuti kako katolici, unatoč savjetu iz Svetog pisma, ipak ne bi trebali biti poput zečeva. Premda zabranjuje kontracepciju, Crkva se zalaže za razumno i odgovorno roditeljstvo, kazao je taj mudri i dobri prelat.
Ako mene pitate, teško je odlučiti koji je od argumenata za više djece, onaj teološki ili onaj rodoljubni, bezvredniji. Kad upozoravaju kako domovina ima negativnu stopu nataliteta i svakim je danom sve manje Hrvata, moj je komentar neobično kratak:
“Da, i?”
Ne razumijem, zbog čega bih me ta prognoza morala zabrinuti? Koje je dobro u logici “što nas je više, to smo brojniji”, kako je jednom jezgrovito definirao moj pokojni prijatelj Milorad Bibić. Iz moga iskustva, stvar je upravo suprotna. Super je da nas je manje. Jer, što više djece imate, razmjerno raste i vjerojatnost da ćete i vi i djeca glasati za HDZ.
Vidio sam mnogo takvih. Upicanjeni nakon nedjeljne mise, dođu ti katolici sa svojih pet sinova i sedam kćeri na glasačko mjesto, a ja se gotovo onesvijestim od užasa.
Negativni natalitet, kažete? Bože sveti, da! Da! Dajte ga još niže.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Svibanjski Dan mrtvih
Čelnici četiriju sindikata uoči 1. maja na Mirogoju. Položili vijence na spomen-obilježja branitelja. Lumini ili kako se u ostatku zemlje veli lampaši osvijetlili su Radničku cestu u Zagrebu. Sindikalisti su svijeće palili za umrle tvornice i njihove nekadašnje radnike koji sada polako umiru po burzama diljem Lijepe naše. Gledajući i slušajući sve to, čovjek se u jednom trenutku mora pitati je li prvi dan mjeseca studenog ili prvi svibnja? Da nije bilo onih jutarnjih budnica, pa i one raritetne motorističke u Bjelovaru, s pravom smo se mogli zapitati je li, pobogu, Praznik rada ili Dan mrtvih…
Europska komisija načinila je istraživanje prema kojemu su hrvatski građani na samom dnu po kvaliteti radnog života. Iza nas su, poručuju za prvomajsko dobro jutro s HTV-a, samo grčki radnici. Pretužno!
Posvud rekvijem za radnička prava i posmrtni marš za ugasle tvrtke, svijeće za mrtvu industriju, nigdje one optimistične, drugarske svečane pjesme, što tako dobro paše uz crveni karanfil u zapučku plavih radničkih trliša: “Da nam živi, živi rad”… Ne, nitko više ne slavi rad. Oprezni smo. Ogadio nam se ovakav kakav se u Hrvatskoj nudi!
Posvud rekvijem za radnička prava i posmrtni marš za ugasle tvrtke, svijeće za mrtvu industriju, nigdje one optimistične, drugarske, svečane pjesme, što tako dobro paše uz crveni karanfil u zapučku plavih radničkih trliša: “Da nam živi, živi rad”… Ne, nitko više ne slavi rad. Oprezni smo. Ogadio nam se ovakav kakav se u Hrvatskoj nudi. Europska komisija objavila je u travnju istraživanje prema kojemu su hrvatski građani na samom dnu po kvaliteti radnog života. Iza nas su, poručuju za prvomajsko dobro jutro s HTV-a, samo grčki radnici. Pretužno!
A možda su ti pogrebni rituali, to nekrofilsko štovanje smrti tek PR trikovi – pokušaj privlačenja pažnje skandalima i hapšenjima razmaženih medija.
Podsjetilo me ovo neobično obilježavanje Prvog maja na jednu zaboravljenu smrt. Točnije, na jedno brutalno ubojstvo što je obilježilo sindikalne početke devedesetih. Sredinom studenoga 1992. godine, kasno navečer, negdje oko dvadeset i tri sata, na kućnome pragu u Velikoj Gorici izboden je vođa Sindikata strojovođa Milan Krivokuća.
Trebam li uopće napominjati da je i ovo ubojstvo, poput, uostalom, onoga obitelji Zec ili Milana Levara, ostalo nekažnjeno, a njegovi počinitelji do dan danas neotkriveni. Još jedan zločin bez kazne, tako da nam na miru žive, žive ubojice!
Čovjek je potaknut lupanjem otvorio vrata, pa je zbog svog kordunaškog prezimena, pripadnosti Horvatovim socijaldemokratima, sindikalnog aktivizma u problemima bremenitim Hrvatskim željeznicama ili tek zbog puke zabave s lanca u ratu puštenih kriminalaca dobio tri smrtonosna uboda… Umire u ambulantnim kolima, na putu do bolnice. Supruzi uspijeva reći da nije prepoznao dvojac koji ga je stajao života. Ubojice obitelji Zec prepoznati su, pa opet ništa.
Na njegov grob sindikalisti ne nose lampaše i ne pale lumine pred institucijama koje su time što ih je politika upokojila do mjere neefikasnosti uskratile pravdu i obitelji Krivokuća. Devedesete lede krv i u žilama današnjih sindikalaca. No, građanski je pristojno sjetiti se Krivokućine obitelji na sindikalni blagdan, reći im da znamo kako je strašno više od dva desetljeća čekati pravdu. Kani li se ikad javnosti objasniti zašto nisu procesuirane ubojice sindikaliste s Korduna, dvojac koji je nožem utjecao na sindikalni pokret u Hrvatskoj.
Da je živ, Milan Krivokuća imao bi danas 66 godina i vjerojatno bio u mirovini. Da je živ…
No živ nije. Ni on, ni dobar dio hrvatskih tvrtki koje su u njegovo vrijeme hranile brojne obitelji. Na Radničkoj cesti, na kojoj su se nekad šepurila zvučna industrijska imena, danas stoluje Hrvatska udruga poslodavaca. Poslodavci u ulici-simbolu hrvatske industrije, Radničkoj cesti, nije li to apsurd kojemu bi se i Eugene Ionesco veselio…
Na grob Milana Krivokuće sindikalisti ne nose lampaše i ne pale lumine pred institucijama koje su time što ih je politika upokojila do mjere neefikasnosti uskratile pravdu i obitelji Krivokuća. Građanski je pristojno sjetiti se njegove obitelji na sindikalni blagdan, reći im da znamo kako je strašno više od dva desetljeća čekati pravdu. Kani li se ikad javnosti objasniti zašto nisu procesuirane ubojice sindikaliste s Korduna, dvojac koji je nožem utjecao na sindikalni pokret u Hrvatskoj
Nedavno, u emisiji Poslovni tjedan zamjenik ministra financija Boris Lalović veli da je Hrvatska u krizi izgubila sto tisuća radnih mjesta, gotovo cijeli jedan proračun! Ej ljudi, cijeli jedan veliki grad radnih mjesta samo da nam živi, živi kapitalizam na lupeški način HDZ-a. I još se usude ponovo se nuditi kao spasitelji. Obraz k’o džon.
Izgubljen je trajno jedan cijeli proračun, ali su gotovo svi sindikati jedinstveni oko toga da neće pristati na preseljenje dvadeset tisuća ljudi iz javnoga u privatni sektor. Moja bi pokojna baka rekla “Dabogda im to bio najveći problem”. Ne žele to oni iz sektora zdravstva, a outsourcing je trenutno riječ kojom na smrt straše i radnike koji čiste i održavaju škole. Znam, iz sindikalnih fotelja svijet izgleda drugačije, ali je nemoguće ne vidjeti neprirodan i nepravedan omjer zaposlenih u javnom i privatnom sektoru. Zaštićenost jednih i vjetrometinu na kojoj su ostavljeni drugi.
Uloga je sindikata izboriti se da svi ti ljudi, kad jednom prijeđu privatniku, dobiju slična ili ista prava kao u javnom sektoru. Ne razumijem, zar su radnici kod privatnika bića drugog reda, zar njih ne vrijedi sindikalno okupljati i štititi? Nije li za sindikate izazov za tih dvadesetak tisuća unaprijed pregovarati, uvjetovati da budu maksimalno zaštićeni od potplaćenosti, izrabljivanja, mobbinga. U ovom općem beznađu, gospodarskome mrtvilu, ta upotreba straha u sindikalne svrhe nema opravdanja. Nepristojno je to dodatno sindikalno strašenje ljudi koji i tako neće imati izbora kad proces krene. Ono samo sindikalistima stvara iluziju da nešto rade.
Iluzija i opsjenara bilo dovoljno, previše u proteklih dvadesetak godina. U danim okolnostima mora se pokušati maksimalno zaštititi krizom izmrcvarene radnike. Ne svijećama i milenijskim fotografijama, već dobro pripremljenim pregovorima i dogovorima s njihovim sadašnjim i budućim – privatnim poslodavcima. Sve ostalo je puka tlapnja i politiziranje sa zaštićenih sindikalnih pozicija.
Jednako i s prvomajskim crvenim kartonom Vladi – zahtjevom četiriju središnjica da Kukuriku vlast odstupi i raspiše izvanredne izbore. Do neba neodgovorno! Pošteno bi bilo da svom članstvu kažu kako će i oni koji eventualno dođu iza Milanovićeve ekipe morati dovršiti započete reformske procese ukoliko se, naravno, ne želi za neke buduće praznike rada paliti lampaše za domovinu umrlu na Europskoj cesti.
Hvala, gospodine Hrabar
Prošloga mi je tjedna na e-mailu iznenadilo jedno pismo.
‘‘Poštovana gospođo Eibl, gospodin Mario Garber, vaš kolega, dao mi je vašu adresu. Vjerojatno me se sjećate, jer napisali ste jednom i članak o meni. Gledao sam vas u Nedjeljom u dva i bili ste odlični. Iznenađen sam vašom situacijom oko posla, ali očito živimo u zemlji apsurda, pa bi nas još malo toga trebalo iznenađivati. Rado bih vas pozvao na ručak da vas i osobno upoznam, pa ćemo popričati o poslu, svakodnevici, sportu…, ako imate volje. Nikakve loše ni skrivene namjere nemam, bilo bi mi drago da prihvatite moj poziv.“ U potpisu, Vjekoslav Hrabar.
Gospodin Hrabar, mlad je i uspješan poslovni čovjek, rođen je 1971. u Podgori, odrastao je u Splitu, već više od dva desetljeća živi u Zagrebu, gdje se školovao, istodobno i radeći, te je završio privatni dvojezični ekonomski fakultet s američkom licencom. Studij je platio 200 tisuća kuna, sam iz vlastita džepa, a s 28 godina podignuo je kredit za stan. Prije tri godine njegovo hajdučko srce u njedrima nije moglo odoljeti izazovnom pozivu s Poljuda, pa se prijavio na natječaj za predsjednika Hajduka.
Bio je, kaže, spreman staviti svoju uspješnu i stabilnu karijeru na kocku, ostaviti obitelj u Zagrebu i nadobudno pokušati preporoditi klub slavne povijesti i turobne sadašnjosti, kojeg su mnoge vladajuće garniture u posljednjih dvadesetak godina ogolile do kostiju, a grad Split jednostavno nije tako financijski moćan kao Zagreb, pa nikako nije uspijevao svoju sportsku ikonu pogurnuti u ravnopravniji položaj spram Dinama.
Priznajem, svoju sam novinarsku epizodu s gospodinom Hrabarom zaboravila, ali gospodin Hrabar nije zaboravio mene… Javio mi se u olujno nevrijeme moga profesionalnoga puta, premda smo se dotad bili čuli tek jednom u životu. Javio se, za razliku od većine kolega s kojima sam svakodnevno pila kavu, ali rešetke je valjda podigao iznenadni otkaz iz Pavićeva novinskoga carstva…
Hrabar nije izabran za predsjednika, premda je imao najbolje reference od svih predsjedničkih kandidata. Jedino je ispod njegova imena u svakoj koloni posebnih znanja, vještina, rezultata i iskustva stajao plus, no Hrabarovu su kandidaturu ‘‘ubili“ uvjeti koje je, priznat će kasnije, tadašnjoj predsjednici Povjerenstva za izbor čelnih ljudi Hajduka Anđelki Visković, po njenom naknadnom pozivu doslovce otipkao na zaslonu mobitela, možda se i svjesno poigravajući sa svojim šansama.
Zatražio je, objavljeno je tada, puste tisuće eura mjesečne plaće, plus bonuse, plus klupske kartice, plus službeni automobil, što bi sve zajedno u najplodnijoj Hajdukovoj godini s naslovom hrvatskog prvaka i plasmanom u Ligu prvaka donijelo Hrabaru oko 300.000 eura. Međutim, dojam koji je ostavio na Poljudu i u Splitu, osobito među Hajdukovim navijačima svojim jasnim porukama, visoko postavljenoj ljestvici ambicija te utemeljenom optimizmu, doveo ga je ipak nekoliko mjeseci kasnije u klub. Na najdemokratskiji je način, putem navijačke udruge ‘‘Naš Hajduk“, izabran je za člana Nadzornog odbora kluba, i eto već dvije i pol godine intenzivno živi na relaciji Zagreb-Split.
Priznajem da sam na novinarsku epizodu s gospodinom Hrabarom zaboravila, ali gospodin Hrabar nije zaboravio mene… Javio mi se, eto, nenadano u olujno nevrijeme moga profesionalnoga puta, premda smo se dotad bili čuli tek jednom u životu, ni kavu nikada popili nismo. Javio se, za razliku od većine kolega s kojima sam svakodnevno pila kavu, ali rešetke je valjda podigao iznenadni otkaz iz Pavićeva novinskoga carstva, kojeg sam ja, raskošnog, na izvrsnoj poziciji u gradu, uvijek nazivala Hiltonom, dok je većina njih ‘‘unutra“ za EPH-ovu sedmerokatnicu imala samo jedan naziv – Alcatraz.
No, svatko ima pravo na svoj osobni doživljaj svijeta u kojem bivstvuje i djeluje, granice i ograničenja ionako su samo u glavi. Uvijek se rado, kad iščitavam po šarenim magazinima o putešestvijama svijetom slavnih i manje slavnih ljudi, volim sjetiti Igora Mandića koji bi znao reći da je obišao cijeli svijet, pa i više od toga, ne izlazeći iz svoga dnevnoga boravka. Svatko tko misli da je u Alcatrazu jasno je da misli da više ne možemo popiti kavu.
Naravno da nisam očekivala posljednjih godina da bih s nekim iz današnjega Dinama mogla i kavu popiti, a kamoli nešto izist, jer u klubu moga djeda, i prastrica, i moga oca i tetka, u klubu i dobrog dijela moga života dugo već caruje parola: ‘‘Mamićevci naprijed, ostali stoj!“ No, Dinamo je, kao i Alcatraz ili Hilton, i pitanje vlastita doživljaja…
Život je neizvjestan, a ljudski putevi i ispreplitanja neočekivani, baš kao i moj susret s Vjekoslavom Hrabarom, kojem sam obećala da ništa što mi je za našega trosatnoga druženja povjerio o Hajduku, Dinamu, hrvatskome nogometu, i uopće hrvatskim neprilikama, te o njegovim vlastitim preispitivanjima, neće ugledati svjetlo novinskoga papira ili zaslona nekog internetskog portala. Odlazeći poslije našeg susreta u, za siječanj neobično ugodnu, zagrebačku večer, još mi je ugodnija bila spoznaja da se u nogometnom miljeu pojavio čovjek koji ne misli da je nužno izvoditi javne inicijacije, puštati bijelu ili plavu krv kao dokaza pripadnosti svome plemenu, ostrašćeno dijeliti zemlju na sjever i jug, a ljude na mamićevce i antimamićevce.
Naravno da nisam očekivala posljednjih godina da bih s nekim iz današnjega Dinama mogla i kavu popiti, a kamoli nešto izist, jer u klubu moga djeda, i prastrica, i moga oca i tetka, u klubu i dobrog dijela moga života dugo već caruje parola: ‘‘Mamićevci naprijed, ostali stoj!“ No, Dinamo je, kao i Alcatraz ili Hilton, i pitanje vlastita doživljaja, za mene taj klub ostaje sentimentalno putovanje u vlastitu obiteljsku prošlost, što sam jednom, dosta davno zabilježila u jednoj priču objavljenoj u knjizi moga pokojnog kolege Luke Tripkovića ‘‘Football Connexion“. Pa evo i nekih kratkih izvadaka:
‘‘U drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad vojska modrih navijača nije mogla ni zamisliti da će idući Dinamov naslov prvaka čekati još petnaestak godina, moja bi mama s vremena na vrijeme tatu uhvatila u zaleđu. Što bi prevedeno na nenogometni jezik značilo da je stari za čašu (a možda i flašu) prešao tanku liniju koja trijezne razdvaja od onih drugih. To bi se obično događalo u dane kad je Dinamo igrao doma i kad su moj stari Tomaš i njegovi prijatelji Mato, Krešo i Joža, uvijek lijepo zbigecani u ajncugima, s kravatama i neizostavnim škrlakima, na putu do stadiona u Maksimiru ljubili ruke zagrebačkim milostivama, a onda bi na povratku s dobrim razlogom posrnuli. Ne pred milostivama.
Što god da bilo imala sam redovito svoje mjesto kad su se slagale momčadi za hakl na asfaltu iza zgrade, bila sam brza kao zec, mogla sam tehnicirati na dvije noge više nego neki dečki, ni s driblanjem nisam stajala loše, udariti sam znala i punom i vanjskom i unutarnjom. Nadimka Cerin u starom se kvartu nisam riješila do danas
Pred gemištima. Ili su opjevavali pobjedu, ili su oplakivali poraz. S bodovima ili bez njih, gemišt je uvijek došel na svoje. A onda bi stari doma dobil svoje, ali s odgodom. Za prvu iduću tekmu mama bi se pobrinula za neke neizbježne okolnosti, koje će je silom neprilika udaljiti iz kuće, pa bi lijepo za put u Maksimir, složila tati pinklec na rame. A taj sam pinklec, pogađate, bila ja. I tako sam iz pozicije piškalonca, iz perspektive tatinih ramena odgledala svoje prve Dinamove utakmice prije nego što su mi izbili svi mliječni zubi…
(…) Desetak godina kasnije kada su me u pingpongaškoj dvorani neki stari pingpongaši, a nešto kasnije i poneki striček novinar, znali upitati ‘‘a tko ti je Krešo Eibl?“, osjećala bih se kao da sam upravo osvojila neku medalju. Striček Krešo bio je stric moga tate, ali ono što je zapravo bilo važno bio je – nogometaš. I to, zaključih sa svojih deset, ne bilo kakav! Sigurno je bio i jako dobar kad su ga se sjećali i o njemu me pitali iako je striček Krešo igrao još u prijeratnoj Concordiji.
Gospon Amigo, cijenjeni nogometni kroničar, čak mi je rekao da su ga zbog iznimnog držanja i lijepog hoda zvali među sobom paradni konj. Odmah sam se i ja nekako uspravila i otad sam često pazila da lijepo hodam. Planetarne razmjere i slavu nogometa još nisam mogla ni naslutiti. S Dinamom je već nekako bilo drukčije. Dinama je doma bilo posvuda i u kojekakvim oblicima, na zidu, pod stolom, u džepu, u stihu, na regalu, pod stolnjakom…
(…) A onda sam jednoga dana, gotovo preko noći, postala Cerin. Ne znam da li samo zato što mi je tata nekako u to vrijeme kupio pravu kožnatu bubamaru za kojom su dečkima curile sline, ili sam stvarno, na dva mala iza kuće, zabijala efikasno kao slavni Dinamov centarfor Snješko Cerin. Što god da bilo imala sam redovito svoje mjesto kad su se slagale momčadi za hakl na asfaltu iza zgrade, bila sam brza kao zec, mogla sam tehnicirati na dvije noge više nego neki dečki, ni s driblanjem nisam stajala loše, udariti sam znala i punom i vanjskom i unutarnjom. Nadimka Cerin u starom se kvartu nisam riješila do danas. Ne mogu reći da sam s njim baš osobito dobro prošla u dosadašnjem životu, ali tješim se da ni Cerin nije prošao puno bolje. A za razliku od mene bio je čak i zvijezda. Golgeter. Prvak.“