Penzionirani novinar Gojko Marinković tvrdi (pokušao je to objaviti na našem portalu) da ”doživljavam demokraciju kao Klemm i Glogoški”. Mogu samo pretpostaviti da ili nije bio pri sebi ili nije najbolje shvatio zbog čega sam za vijesti HTV4 dok je trajala kriza ispred i unutar župne crkve svetoga Marka pojasnio zašto policija ne smije, u tada datim okolnostima, povrijediti crkveni prostor. [Read more…]
Apel hrvatskih biskupa
U jeku priprema za redovnu Sinodu biskupa u Rimu o obitelji, a uoči Drugoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, mi hrvatski biskupi svoje 50. plenarno zasjedanje, koje je održano od 14. do 16. travnja 2015. u Zagrebu, posvetili smo upravo temi obitelji i izazovima s kojima se ta temeljna stanica Crkve i društva danas suočava. [Read more…]
Gruba katolička ideologija
Hrvatska biskupska konferencija od 21. do 23. listopada održala je svoju redovitu, 49. plenarnu sjednicu, nakon koje je javnosti upućena poruka o ”rodnoj ideologiji”, naslovljena ”Muško i žensko stvori ih!” (koju smo donijeli u ovoj rubrici prošle nedjelje, op. D.P.). Nažalost je očitovanje hrvatskih biskupa o ”rodnoj ideologiji” prošlo prilično nezapaženo u javnosti, jer kada se pročita ono čega su se Želimir Puljić i ostatak uvaženih biskupa domislili, postaje jasno kako je riječ o jednoj od radikalnijih kritika Katoličke crkve, njezine povijesti i – da mutatis mutandis upotrijebimo biskupsku terminologiju – katoličke ideologije.
(Razlog zašto ”rodnu ideologiju” pišem pod navodnicima jest to što ju je kao takvu definirala Katolička crkva u skladu sa svojim interesima, a katoličku ideologiju neću pisati s navodnicima, jer je riječ o samodefiniranju kroz Katekizam, na koje RKC, naravno, ima potpuno pravo.)
Naime, hrvatski su biskupi objašnjavanjem svojeg viđenja ”rodne ideologije” ujedno objasnili i kako je Katolička crkva došla kroz stoljeća na poziciju koju drži, i to ”djelovanjem prema zakonu postupnosti”, koji sada crkveni velikodostojnici zamjeraju suparnicima u definiranju paradigme svijeta u kojem živimo.
HBK ”rodnoj ideologiji” zamjera to što se navodno ”usmjerava na odgojno-obrazovni sustav” i želi ”implementirati u zakonodavne sustave”. No što je onda traženje zakonske zabrane pobačaja nego ”implementacija u zakonodavne sustave” katoličke ideologije, i što je sad već višegodišnja kampanja protiv zdravstvenog odgoja nego crkveno ”usmjeravanje na odgojno-obrazovni sustav” jedne sekularne države?
”Iako smo nerijetko svjedoci njezina gruba i bezobzirna nametanja, rodna ideologija više teži suptilnom ucjepljivanju u najrazličitije društvene pore”, poručuje HBK, a maštovitiji čitatelj samo treba sintagmu ”rodna ideologija”’ zamijeniti ”katoličkom ideologijom” i rečenica će imati jednako, ako ne i mnogo više smisla.
”Gruba i bezobzirna nametanja” katoličke ideologije kojima smo ”nerijetko bili svjedoci”, primjerice, bila su masovna prisilna pokrštavanja tzv. barbara, provođena ognjem i mačem, a prethodno i nametanje kršćanstva kao službene državne religije raspadajućeg Rimskog Carstva.
”Gruba i bezobzirna nametanja” katoličke ideologije bili su i križarski ratovi, spaljivanje Giordana Bruna, inkvizicija, zatiranje cijelih civilizacija u Južnoj Americi itd. ”Rodna ideologija” možda je problematična na razne načine (kao i svaka druga ideologija), ali iza sebe ipak nema masovne pokolje i genocide kao katolička ideologija. ”Kultura smrti”, reklo bi se u RKC-u.
No baš kao što HBK ističe, Katolička crkva ”više teži suptilnom ucjepljivanju u najrazličitije društvene pore”, primjerice uvođenjem vjeronauka kao izbornog predmeta u javne škole, s time da se oni koji se usude ne izabrati ga mogu često očekivati raznolika šikaniranja.
Jer taj navodno izborni vjeronauk u hrvatskim javnim školama zapravo je bio dokaz da su one katoličke (?!), kako je komentirajući poruku HBK na Hrvatskom radiju izjavio predsjednik Udruge katoličkih intelektualaca Mladen Milić, koji je razočaran jer se pokušajima uvođenja zdravstvenog i građanskog odgoja pokazalo da to ipak nije tako.
”Suptilno ucjepljivanje u najrazličitije društvene pore” vidi se i u djelovanju Caritasa, činjenici da Crkva ima svoje medije i još mnogo toga drugoga, ali čini se da HBK misli kako sve što Katolička crkva smije drugi društveni akteri ne smiju. HBK napadom na ”rodnu ideologiju” čuva vlastitu poziciju moći i privilegije koje ima u hrvatskom društvu, a da ih ima, to je svima poznato.
HBK ističe i da se ”rodna ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži”, što je za biskupe neproblematično kad oni sami isto čine. Što je krštenje i krizmanje nego ”obraćanje najvećim dijelom djeci i mladeži” i po čemu je to prihvatljivo ako nije prihvatljivo tuđe obraćanje istoj društvenoj skupini? Dapače, znakovito je to što HBK svoju poruku završava naglašenim obraćanjem ”vama, draga mladeži”, ali se ”dragoj mladeži” izgleda nitko drugi ne smije obratiti niti joj išta drugačije reći od onoga što propisuje Crkva
Nadalje, HBK ”rodnoj ideologiji” zamjera to što se navodno ”usmjerava na odgojno-obrazovni sustav” i želi ”implementirati u zakonodavne sustave”. No što je onda traženje zakonske zabrane pobačaja nego ”implementacija u zakonodavne sustave” katoličke ideologije, i što je sad već višegodišnja kampanja protiv zdravstvenog odgoja nego crkveno ”usmjeravanje na odgojno-obrazovni sustav” jedne sekularne države?
”Rodnoj ideologiji” zamjera se i već spomenuto širenje ”kulture smrti”, što je naročito smiješno kada dolazi od skupine celibatnih muškaraca koji nikakav život sa sobom na Zemlji ostavili nisu niti neće (ako su se držali svojeg obećanja). Zar nije najefikasnije sudjelovanje u ”kulturni smrti” odlučiti se na život u celibatu i tako svjesno i unaprijed poništiti svaku mogućnost roditeljstva, pa i posvajanjem? Zašto hrvatski biskupi takvim svojim izborom ne šire ”kulturu smrti”, dok to čini, recimo, lezbijski par koji se odlučuje na roditeljstvo i odgajanje djece?
HBK ističe i da se ”rodna ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži”, što je za biskupe neproblematično kad oni sami isto čine. Što je krštenje i krizmanje nego ”obraćanje najvećim dijelom djeci i mladeži” i po čemu je to prihvatljivo ako nije prihvatljivo tuđe obraćanje istoj društvenoj skupini?
Dapače, znakovito je to što HBK svoju poruku završava naglašenim obraćanjem ”vama, draga mladeži”, ali se ”dragoj mladeži” izgleda nitko drugi ne smije obratiti niti joj išta drugačije reći od onoga što propisuje Crkva.
Sa zebnjom hrvatski biskupi ističu da se tako uvodi ”drukčiji pogled na vrijednosti” i legaliziraju ”novi načini ponašanja”, a Crkva bi da se kroz stoljeća zadrži jedan jedini ”pogled na vrijednosti” (slučajno onaj njezin!), a da se ”novi načini ponašanja” neumitno kriminaliziraju. Taj film smo već gledali i rekao bih da nam spaljivanje vještica na gradskim trgovima u 21. stoljeću ipak ne treba.
Cijela je poruka ”Muško i žensko stvori ih!” koncipirana tako da se svakome tko ima drugačije mišljenje i sliku svijeta od onog nastalog na katoličkoj dogmi poručuje: ”Kako se samo usuđujete pokušati sve ono što mi slobodno radimo i čime se dičimo?! Kako se usuđujete misliti da ste nama ravnopravni u hrvatskom društvu?!”
Cijela je poruka ”Muško i žensko stvori ih!” koncipirana tako da se svakome tko ima drugačije mišljenje i sliku svijeta od onog nastalog na katoličkoj dogmi poručuje: ”Kako se samo usuđujete pokušati sve ono što mi slobodno radimo i čime se dičimo?! Kako se usuđujete misliti da ste nama ravnopravni u hrvatskom društvu?!”
Utoliko je najproblematičniji aspekt biskupske poruke implicitno negiranje evolucije, s obzirom na to da se ljudi opisuju kao bića koja su jednom zauvijek definirana i nepromjenjiva, što je svakome sa srednjoškolskim znanjem biologije posve neuvjerljivo.
Katolička dogma izražena u poruci HBK-a smatra da je čovjek ovakav kakav jest pao na Zemlju s Marsa, dok brojne prirodne znanosti uvjerljivo dokazuju dugi, višestoljetni evolucijski put ljudi, od pogrbljenih dlakavaca do uspravljenih i malo manje dlakavih bića kakva danas jesmo.
Što još evolucija u budućnosti nosi ljudskom rodu, ne možemo naravno predvidjeti, ali je činjenica da je ljudska priroda – kao i sve što ovisi o biokemijskim i genetskim procesima – itekako promjenjiva. Baš to je čini prirodnom, jer samo stalna mijena jest!
Dapače, u to je nekad davno vjerovala i Katolička crkva odbacujući definiranje čovjeka kakvo su osmislili stari Grci i Rimljani i uspješno namećući svoje vlastito, koji sada opisuje kao ”temeljni oslonac na kojemu počiva njegov identitet i dostojanstvo”.
”Muško i žensko stvori ih!” vrlo je kontradiktoran, neuvjerljiv i prilično licemjeran tekst, prožet proizvoljnim zaključcima, širenjem panike i paranoje te i natruhama teorija zavjere…
Uostalom, ”rodna je ideologija” s evolucijom kompatibilna, što naravno ne znači da je ispravna niti da će se neizbježna evolucija ljudskih bića nastaviti po željama ”rodne ideologije”, a katolička ideologija jednostavno nije, nego evoluciju direktno negira. Barem ova ideologija koju promovira HBK, dok je papa Franjo – kao u toliko toga – posve druga priča.
”Muško i žensko stvori ih!” vrlo je kontradiktoran, neuvjerljiv i prilično licemjeran tekst, prožet proizvoljnim zaključcima, širenjem panike i paranoje te i natruhama teorija zavjere kada se govori o ”centrima moći” i tome da se ”rodna ideologija širi prema točno razrađenom planu”. Dakle, standardno priopćenje HBK-a.
Ali ako će se poruka HBK-a uzeti zdravo za gotovo, onda je riječ o radikalnoj i bespoštednoj kritici povijesti, metoda, stavova i djelovanja Katoličke crkve. Izostanak (samo)svijesti hrvatskih biskupa o tome nije iznenađujući i baš se u tome najviše ogleda opasnost za hrvatsko društvo.
Biskupi izgleda doista ne znaju što čine kada se obrušavanjem na ”rodnu ideologiju” obrušavaju i na vlastitu katoličku. Stoga im, u skladu s Isusovim naukom, treba oprostiti.
(Prenosimo s tportala).
Ud-baš biskupa Bogovića
Tko o čemu, biskup o udbašima. I to ne o penzioniranim udbašima jer ćemo o Josipu Perkoviću kasnije, u satiričkom prilogu ove kolumne, već o današnjim, aktivnim i žilavim udbašima koji, kaže biskup Mile Bogović, drmaju u hrvatskoj Vladi. Pa da vidimo jer sam očito bio krivo informiran pa sam stekao dojam da je jedini ud-baš samo u gaćama biskupa gospićko-senjskog.
U Tupalama kraj Sinca (Otočac) 30. prosinca je otkriven spomenik žrtvama komunističkog terora. Uz ostale, prisutni su bili predsjednik Hrvatskog Sabora Josip Leko, ministar branitelja Predrag Matić i otočki gradonačelnik Stjepan Kostelac.
Dana 12. rujna 1946., više od godinu dana nakon završetka rata, dvadesetak je civila ubijeno i zakopano na tom lokalitetu. Pravi razlozi naredbodavaca nisu do danas rasvijetljeni jer su mještani još uvijek nepovjerljivi prema svakome tko ih o tome zapita. Otočki gradonačelnik iznio je neke detalje tog zločina, ali je mnogo toga ostalo nepoznato. Zbog dugotrajnog nametnutog zaborava i šutnje, neke pojedinosti ostat će i dalje tajna. Nije sigurno ni koliko je ljudi pogubljeno. Svakako da nije riječ o petnaest osoba, kako piše na spomeniku, tvrde crkveni izvori, nego o više njih.
Gospićki ordinarijat izvještava da je Sinački župnik Drago Banić izradio poslije stradanja neupadljive križeve, a ljudi koji su nekoga imali u tom grobištu kriomice su ga posjećivali. Osim što je među ubijenima bilo više njegovih župljana, u jami je završila i župnikova sestra. Tek nakon uspostave samostalne hrvatske države smjelo se slobodno obići grobište. Postavljeni su dva križa s imenima žrtava, ali točnost popisa je upitna. Otkako je za župnika došao Stanko Smiljanić, svake godine se na Tupalama slavi misa na obljetnicu stradanja. Godine 2012. misu je predvodio gospićko-senjski biskup. Tako je taj lokalitet postalo mjesto okupljanja i posebnog pijeteta.
Biskup Bogović: ”Može Grujić kao čovjek biti bolji i od mene i od mnogih drugih, ali zar vam ne smeta da akciju iskapanja žrtava vodi čovjek koji je bio pripadnik iste organizacije koja je odgovorna za te zločine? Kad bi sve išlo kako treba, možda se to pitanje ne bi postavljalo. Ali ako je narod nezadovoljan, a treba li još neki dokaz da je bio nezadovoljan, onda je razumljivo da se ljudi pitaju tko stoji iza toga.”
Povjerenstvo Ministarstva branitelja za istraživanje, uređenje i održavanje takvih groblja 24. listopada 2013. godine je počelo s iskopavanjem žrtava u Tupalama. Iz ordinarijata tvrde da je način kako je sve to izvedeno izazvalo nezadovoljstvo i protivljenje. Posao je već idući dan u Tupalama navodno već ”bio dovršen”. Ljudi su s distance mogli vidjeti samo bagere i kamione pa im se ta brzina nije nimalo sviđala.
Bilo je to pred blagdan Svih svetih kada ljudi nose cvijeće na grobove svojih pokojnika i pale na njima svijeće. Odjednom su, bez znanja i ikakvog dogovora, kosti stradalih na Tupalama prenesene na drugo mjesto – u iskopanu raku na otočkom groblju a na križ stavljen natpis: NN. Župnik je naknadno obaviješten da je Državno tužiteljstvo iz Karlovca naredilo Sudu u Gospiću da se pristupi iskapanju.
U župnoj dvorani u Sincu održana je 7. studenoga javna tribina na kojoj je izraženo nezadovoljstvo s načinom provođenja akcije. Predstavnik Grada Otočca korektno je iznio na koji način je Grad bio uključen, a gdje je samo trebao poslužiti kao logistika. Iz Ministarstva je odgovarano da je sve po zakonu. Rodbini mještanima to nije bilo dovoljno pa su na razne načine prosvjedovali i na koncu skupljali potpise za peticiju protiv takva načina odnosa prema njihovim ubijenima. Peticiju je potpisalo 896 osoba, što uvelike prelazi broj stanovnika Sinca – potpisali su i neki raseljeni i neki iz okolice.
Sasvim nedvojbeno, akcija Ministarstva branitelja ne bi izazvala takvu reakciju mještana da ubijeni 1946. nisu bili njihovi susjedi i rodbina. No, da to i nije bio slučaj, u Biskupskom ordinarijatu u Gospiću smatraju da kod ovakvih iskapanja treba primjerenije pristupiti poslu. Ako se ne izvuku pouke, slika Sinca i Tupala ponavljat će se negdje drugdje što može svima samo štetiti. Biskup Mile Bogović najavljuje oštar rat i kaže (u Večernjem listu, 3 sijećnja): ”Izrazio sam nevjericu koja je danas na ustima mnogih, ali ih nitko ne pita niti vodi računa o tome što misle. Ako je ovo model po kojemu će se otkrivati i ostale žrtve komunizma, onda treba očekivati sličnu reakciju naroda. Sa svoje strane obećavam da ću kao predsjednik Komisije za hrvatski martirologij reagirati nimalo blaže!”
I čini se da bi se rat mogao izbjeći i da bi Bogović mogao dočekati skori odlazak u mirovinu bez povišena tlaka, da se to dade riješiti dogovorom ali, avaj, kako ćeš se dogovarati s Udbom? Jer, naravno, Udba je sve to organizirala. Udba! Evo kako.
U navedenom članku iz Večernjaka, ”Grujić može biti bolji čovjek od mene, ali bio je član Udbe”, biskup gospićko-senjski Mile Bogović, na pitanje novinara Darka Pavičića zašto je Ivana Grujića prozvao kao bivšeg pukovnika Udbe, odgovara da ”on to i jest!”
”Može Grujić kao čovjek biti bolji i od mene i od mnogih drugih, ali zar vam ne smeta da akciju iskapanja žrtava vodi čovjek koji je bio pripadnik iste organizacije koja je odgovorna za te zločine? Kad bi sve išlo kako treba, možda se to pitanje ne bi postavljalo. Ali ako je narod nezadovoljan, a treba li još neki dokaz da je bio nezadovoljan, onda je razumljivo da se ljudi pitaju tko stoji iza toga.”
Pukovnik Grujić: ”Nije tajna da sam godinama bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova i da sam dio radnog vijeka proveo u odjelu koji se bavio državnom sigurnošću i zaštitom ustavnog poretka, u vrijeme kad je Udba već odavno prestala s djelovanjem. Ništa dodirno s time nemam. Logikom sljednosti, radio sam i u sigurnosnim službama RH za vrijeme Domovinskog rata pa ako se to može povezati s Udbom, onda su to apsurdi”
Je li Bogović zna o čemu priča? Ja sam odavno izgubio tu nadu. Slušao sam ga 1989., 1990, i 1991. dok mi je predavao povijest na riječkoj bogosloviji i tada sam mislio da taj čovjek stvarno poznaje teme s kojima se bavi ali otkako je postao biskup Mile Bogović stvarno lupeta bez veze. Pošto je po struci povjesničar, zna, kao i mi novinari, da ima obavezu provjeravati svoje tvrdnje, pogotovo ako će njima izmlatiti nekoga čovjeka, svjedno je li gazi po mrtvima ili batinja žive. Ali, što ćemo kada je biskup Bogović u duši jedan neostvareni batinaš?
Pretjerujem? Hajte vi dokažite da pretjerujem a ja ću vam iznijeti dovoljne činjenice da potkrijepim tvrdnje da je monsinjor Bogović jedan isfrustrirani i loš povijesničar, jedan grub čovjek, osoba koja ne umije praštati, i koja vreba osvetničim porivom zloupotrebljavajući i oltar i tribinu, kada se god toga sjeti i kada mu god prokljuva mozak.
U istom danu na portalu Večernjega lista, jer te novine ipak nisu zaboravile zakonitost naše profesije, čitamo Grujićev odgovor Bogoviću: ”Biskupe Bogoviću, nisam udbaš već dragovoljac iz ‘91.”, odnosno da Bogovićevi napadi mogu ugroziti njegov status svjedoka u Haagu.
Grujić je naime, ušao u Oružane snage RH na samom početku Domovinskog rata 1991. kao dragovoljac, kasnije i kao pukovnik Hrvatske vojske. Međutim to Bogović ne uvažava nego brutalno udara na njega i njegov rad, čije posljedice osjećaju i njegova obitelj i prijatelji.
”Nije tajna da sam godinama bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova i da sam dio radnog vijeka proveo u odjelu koji se bavio državnom sigurnošću i zaštitom ustavnog poretka, u vrijeme kad je Udba već odavno prestala s djelovanjem. Ništa dodirno s time nemam. Logikom sljednosti, radio sam i u sigurnosnim službama RH za vrijeme Domovinskog rata pa ako se to može povezati s Udbom, onda su to apsurdi”, kaže pukovnik Grujić.
Potom ističe da je još uoči Domovinskog rata radio na protuobavještajnim poslovima suprotstavljajući se agresiji na Hrvatsku, na razoružanju neprijateljskih formacija te na razvoju sigurnosnog sustava na području Osijeka, kasnije i kao djelatnik Sigurnosno-informativne službe. Njegov posao podrazumijevao je i odlaske na okupirano područje kao i na ratišta Podunavlja i Posavine.
U jeku ratnih operacija, iz zatočeništva je oslobodio na stotine hrvatskih branitelja i civila. Premda nerado ističe svoje zasluge, u procesu traganja za nestalima prešao je više od milijun kilometara automobilom. Rukovodio je složenim operacijama koje za rezultat imaju 4936 ekshumiranih i 3956 identificiranih osoba iz Domovinskog rata te oko 500 ekshumiranih iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća. Osmislio je hrvatski model traženja nestalih osoba koji je ocijenjen kao jedan od najuspješnijih u svijetu.
Ante Ivas: ”Ne može. Tko će čekati presudu? Ja ove godine idem u mirovinu. Mene više ovdje neće biti.” Ivan Devčić: ”Hvala Bogu!”Ante Ivas: ”Što si rekao?!” Ivan Devčić: ”Da je dobro što smo se usuglasili.” Josip Bozanić: ”Oko čega?” Želimir Puljić: ”Da ne treba Perkovića baciti lavovima ako će ga pojesti crvi. Psiholog sam po struci. Dopustite da se malo osvrnem na našu ljudsku prirodu…”
Smatra važnim naglasiti i svoju ulogu stručnog svjedoka Tužiteljstva na Haaškom sudu u suđenjima Miloševiću, Šljivančaninu, Mrkšiću i Radiću. – Ovakvim se optužbama može ugroziti pa i urušiti dignitet rezultata na utvrđivanju ratnih zločina počinjenih u agresiji na Hrvatsku, što smatra opasnim. Upravo stoga, iskoristit će mogućnost zakonske zaštite i uzvratiti na optužbe biskupa Bogovića tražeći zadovoljštinu na sudu.
Bravo, tako i treba, neka olinjali biksup dokaže da je Grujić udbaš a da ud nije baš ili samo u biskupovim gaćama.
Pošto ovom posljednjom rečenicom najavljujjem satiru i pošto me jedan nervozni čitatelj proziva da nisam ništa napisao o slučaju Perković, a jesam, samo što ne čita pažljivo objave na portalu, evo vam i satirični bonus napisan za News Bar:
”Zbog izvanrednih okolnosti u Republici Hrvatskoj u petak navečer je održana hitna sjednica Komisije Hrvatske biskupke konferencije za odnose s državom pod predsjedanjem kardinala Josipa Bozanića a na kojoj je došlo do verbalnog obračuna koji je vidljiv u transkirptu zapisnika sačinjen pomoću prislušnih uređaja koji i dalje perfektno funkcioniraju u svim prostorijama sjedišta HBK na zagrebačkom Ksaveru a kojih je postavila Sigurnosna obavještajna agencija.
Agent S.P., od milja zvani ”Saša”, nije bio dovoljno pažljiv – znamo da se to događalo i britanskim kolegama -, pa je kopiju transkripta koju je nosio Draganu Lozančiću, šefu SOA-e, ostavio u dučanu za kućne ljubimce u Heinzelovoj što je ovdje potpisani novinar slučajno otkrio dok je tražio pijesak za mačke.
Ne sumnjajući da su djelatnici SOA-e točni u prepisivanju (neki prepisuju cijele diplomske radnje), odlučio sam teška srca objaviti najvažnije djelove dokumenta a ono ne baca baš najbolje svjetlo na članove episkopata koji su se okupili u povodu ”Slučaja Perković”. Činim to jer postoji opravdan interes javnosti ispričavajući se katolicima ukoliko dođe do narušavanja ugleda pojedinih biskupa. Sami su si krivi.
Ante Ivas: ”Dobro, što se čeka? Hoćemo li više početi?”
Želimir Puljić: ”Strpi se još malo. Znamo da si zbog ove sjednice propustio kartanje s Thompsonom ali vremena su ozbiljna. Kolega Devčić samo što nije stigao…”
Ante Ivas: ”Pa, imamo kvorum: ti, ja, Bozanić, Uzinić, Huzjak, Šaško… šestero nas je. Nedostaje samo Devčić. To je jedan. A nas je šest. Koliko mi pamet još služi, znači, imamo kvorum.”
Josip Bozanić: ”Ja predsjedam i kažem da ćemo ispoštovati akademsku četvrt.”
Ante Ivas: ”Hajde, hajde, ne pravi se važan. Znamo da imaš dva magisterija i počasni doktorat. Ali Ivan kasni petnaest minuta, ne četiri.”
Ivan Šaško: ”Akademska četvrt je sinonim za petnaest minuta…”
Ante Ivas: ”Ti, mali, šuti!”
Ivan Šaško: ”Zašto se vrijeđate? Samo pojašnjavam…”
Ante Ivas: ”Sve je meni jasno: otkako ga Milanović preferira, Devčić je digao nos, pa ga svi moraju čekati.”
Mate Uzinić: ”Polako, Ante, ne srdi se, evo, čini se da je Devčić stigao.”
Ante Ivas: ”No, dobro. Vjeko, inače, što ima kod tebe?… Vjeko?… Vjeko?! Spavaš?!”
Vjekoslav Huzjak: ”Molim?”
Ante Ivas: ”Spavaš li?”
Vjekoslav Huzjak: ”Ma, ne, imao sam slušalice, Miroslav Škoro, dobra stvar.”
Ante Ivas: ”Škoro? OK. Može. Naš je.”
Ivan Devčić: ”Bog s Vama. Dobra večer, ispričavam se… Bio mi je episkop u gostima. Malo kasnim, znam.”
Mate Uzinić: ”Družiš li se s episkopom? Hajd’ bravo. Fala ti Bože. Nisam jedini. Ha, ha… Pardon.”
Ante Ivas: ”Nego, Ivane jesi li dezinficirao ruke nakon što si se rukovao s Milanovićem?!”
Ivan Devčić: ”Što kažeš? Aha, da, nemoj tako, fin je to čovjek.”
Ante Ivas: ”Uzmi si ga doma ako ti je tako dobar.”
Želimir Puljić: ”Daj, Josipe, kreni.”
Josip Bozanić: ”Braćo… otvaram ovu… mmmm… Koja je ovo po redu sjednica?”
Želimir Puljić: ”Ma, nema veze, hajde, šibaj.”
Josip Bozanić: ”Imamo samo jednu točku dnevnog reda a to je ova novonastala situacija kada je naša Styrija nasrnula na nas. To je izdaja. Mene prozivaju da sam nekorektan prema Udbi. Biti ću vrlo kratak: neću dopustiti Perkovićevu kanonizaciju!”
Ivan Devčić: ”A tko tebe pita? Nisi uopće shvatio što je Perković rekao. On je tražio nekakvu našu zahvalnost što je spasio dnevnik blaženog kardinala Stepinca i njegov kalež…”
Josip Bozanić: ”Ne, ti ne shvaćaš! Veli Perković: ‘Nekidan sam ostao šokiran kada je kardinal Bozanić u svojoj poruci aludirao na mene i moj slučaj, jer je osudio vlast koja pravi zakone po mjeri jednog čovjeka. Meni je to bilo grozno jer svi su znali tko je taj jedan čovjek. Htio sam se obratiti gospodinu Bozaniću pismom…’, i tako dalje, čekaj, da, tu je to: ‘Htio sam mu reći i što sam ja kao dječak, ministrant, učio od svog svećenika. A učio me da ni jednom čovjeku, živom stvoru, iz crkve neće biti naneseno zlo bilo koje vrste.’ Dakle, to je naš problem: na mala vrata se Udba gura u ministrante pa u svece. Čuo si Bogovića neki dan. Kaže da Udba postavlja spomenike žrtvama komunizma, da izokreće činjenice, da je vrlo aktivna i živa ta hrvatska Udba. I sada Perkovića naše novine glorificiraju, skidaju svaku krivnju sa njega, a mene razapinju. Eto, to je naš problem!”
Ivan Devčić: ”Čuj, Josipe, ti si studirao pravo i znaš da, u načelu, svaki je čovjek nedužan dok mu se ne dokaže da je udbaš, oprosti, mislio sam kazati dok mu se ne dokazuje da je likvidator, tc, joj, no, mislim, kriv.”
Želimir Puljić: ”Bojim se da ovako nećemo nikuda stići. Hajmo staviti na glasanje…”
Ante Ivas: ”Da, glasajmo! Tko je za to da kolega Devčić pređe u neku drugu komisiju, recimo u onu za komunizam i dijalog?”
Želimir Puljić: ”Ante, daj, budi ozbiljan. Predlažem da glasamo da li smo za to da jedna radna grupa, neka to budu Uzinić, Huzjak i Šaško, prouči predmet i da, nakon što bude donešena pravomočna presuda, vidimo kako stoji Perković sa sakramentima i može li mu se, mislim, čisto privatno, poslati zahvalno pismo što nije osobno dao otrovati kardinala Bozanića? Šalim se, kolege, moramo se malo opustiti. Dakle da mu zahvalimo što su nam ljudi iz službe vratili Stepinčeve stvari?”
Ante Ivas: ”Ne može. Tko će čekati presudu? Ja ove godine idem u mirovinu. Mene više ovdje neće biti.”
Ivan Devčić: ”Hvala Bogu!”
Ante Ivas: ”Što si rekao?!”
Ivan Devčić: ”Da je dobro što smo se usuglasili.”
Josip Bozanić: ”Oko čega?”
Želimir Puljić: ”Da ne treba Perkovića baciti lavovima ako će ga ionako pojesti crvi. Psiholog sam po struci. Dopustite da se malo osvrnem na našu ljudsku prirodu. A možda da u međuvremenu predmet prebacimo u resor biskupa Nikole Kekića?”
Josip Bozanić: ”Što će nam pak on?”
Želimir Puljić: ”Pa vodi Odbor HBK za pastoral osoba lišenih slobode.”
Ivan Šaško: ”Nema potrebe. Perković je ušao i odmah izašao iz Remetinca. Na slobodi je.”
Želimir Puljić: ”Majke ti mila!”
Mate Uzinić: ”Jesmo li gotovi? Hvatam let za Dubrovnik.”
Ante Ivas: ”Naravno da smo gotovi. Udba vuće konce, u njenim smo rukama, nema nam spasa. Jel’ tako Vjeko?… Vjekoslave?… Huzo!!!
Vjekoslav Huzjak: ”Sorry, Škoro, odlična stvar.”
Zasjeda Hrvatska biskupska konferencija
Redovito plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije, 47. u nizu, počelo je 16. listopada u zgradi HBK u Zagrebu.
Predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić citira Naputak o molitvama (2000.) Kongregacije za nauk vjere, kojim se upozorava da “voditelji molitvenih susreta izbjegavaju svaki oblik teatralnosti i senzacionalizma”, a biskupima nalaže neka bdiju i odlučno reagiraju kada su posrijedi zloporabe i odstupanja od liturgijskih i drugih crkvenih norma i propisa.
Kršćanstvu, rekao je, ne trebaju “duhovnici koji vežu duše na sebe i praktički ih zarobljavaju”, nego “istinski pastiri koji su vjerni Crkvi i koji dijele sudbinu siromaha”.
Puljić je podsjetio da su prihvaćene smjernice za postupanje u slučajevima spolnoga zlostavljanja maloljetnika. Smjernice kao pomoć u traženju istine i pravde, kažnjavanju počinitelja te liječenju nanesenih rana, vidljivi su znak brige koju Crkva pokazuje prema žrtvama svakoga oblika nasilja i iskorištavanja.
Vezano za prijedlog nacrta Obiteljskoga zakona, Vijeće HBK za život i obitelj pripremilo je osvrt na nacrt zakona kao doprinos javnoj raspravi, o čemu će biti riječi i na ovom zasjedanju.
Najavljujući teme plenarnoga zasjedanja, nadbiskup Puljić rekao je da će porečki i pulski biskup Dražen Kutleša dati osvrt na beatifikaciju blaženoga Miroslava Bulešića. Uz redovita izvješća komisija, vijeća i odbora te izvješća sa zasjedanja Vijeća europskih biskupskih konferencija u Bratislavi, biskupi će čuti što Vijeće za život i obitelj planira vezano za Drugi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji. Papa u miru Benedikt XVI. objavio je Motu proprio “Intima Ecclesiae Natura” (11. studenoga 2012.), u kojemu je dao smjernice za karitativno djelovanje Crkve, a koji je preveden na hrvatski i bit će predstavljen na ovom zasjedanju. Silno područje suvremenih potrebnika je periferija, kamo papa Franjo šalje Crkvu da bi bila blizu ljudima.
Na plenumu će biti predstavljene i opće odredbe HBK o katoličkim školama u RH. Bit će riječi o nekim pitanjima vezanima za funkcioniranje vjeronauka u školama. Budući da je HBK pokrovitelj Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, biskupi će biti izviješteni i o radu te visokoškolske crkvene ustanove.
Komentirajući kako suvremeni svijet u kojemu živimo ima često naznake “laicizma i netrpeljiva sekularizma” koji u Crkvi ne vidi “partnera i suradnika”, nego suparnika, mons. Puljić poručio je da to nikako ne znači da Crkva nema prostora u demokratskim okvirima izraziti svoj stav, mišljenje i naučavanje. “Iskustvo totalitarnih režima, od kojih su u dvadesetom stoljeću patili mnogi narodi i zemlje ovoga starog kontinenta, potiče vjernike da u novim okolnostima slobode i demokracije ne budu ponovno ‘Crkva šutnje’. Zato se Crkva uključuju u raspravu; ne da bi branila povlastice ili svoj prostor u društvu, nego da se zauzima za zajedničko dobro pojedinca i naroda”, objasnio je nadbiskup Puljić. Najavio je da će na zasjedanju biti riječi i o Hrvatskoj inozemnoj pastvi, o Papinskome hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, o nacrtu i temeljnim propisima za formaciju trajnih đakona, o žrtvama II. svjetskog rata i poraća, s posebnim naglaskom na onima koji poput blaženoga Miroslava Bulešića uživaju “glas svetosti” (fama sanctitatis).
Konferencija za novinare o zaključcima i radu na ovom zasjedanju najavljena je za 18. listopada u 11 sati.