Skandaliziran je normalni dio naroda u Bosni i Hercegovini, ma koliko ga bilo, izjavama Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH i sina Alije Izetbegovića, bivšeg predsjednika BiH, egzaltiranim, neukusnim pa i jadnim vazalskim izljevima divljenja “našem predsjedniku” Tayipu Erdoganu! Predsjedniku države Turske. Zbog toga istovremeno mnogi drugi zadovoljno trljaju ruke. Niko im kao lider Bošnjaka Izetbegović nije dao takav argumenat za poklič da Bosne i Hercegovine zapravo i nema.

 

Mislio sam da ukradem od sebe samoga naslov za ovaj tekst, iz starog eseja o Aliji Izetbegoviću u knjizi “Gospodari rata i mira”, objavljenoj u biblioteci Feral Tribunea 1999. godine, a poslije i u inozemstvu. Knjigu sačinjavaju tri eseja. O Slobodanu Miloševiću, Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću. Autori prva dva su Vidosav Stevanović i Predrag Matvejević. Sve tri priče objavljene su i ranije, u vrijeme kada su “Gospodari rata i mira” čili i veseli vladali svojim malim carstvima, uz nakane da im budu još veća. Osim Izetbegovića oca koji je – vidi se sad lijepo i kroz njegovo nasljedno stablo – ispotiha još iz mladosti sanjao da mu Bosna bude neka mala, jednonacionalna.

 

Druga je stvar što bi ta malena državica bošnjačko-muslimanskog naroda, što je za njega bilo isto, bila dio velike jedinstvene islamske zajednice “od Maroka do Indonezije…” (A.I. ”Islamska deklaracija” 1970.).

Bakir Izetbegović, nominalno predsjednik suverene države (sada zajedno sa Željkom Komšićem i Nebojšom Radmanovićem), a formalno primus inter pares 16 mjeseci u okviru mandata od četiri godine kao svaki od njih, u grotesknom političkom sevdahu uzvikivao je prije nekoliko tjedana pred kamerama i političkim ahbabima u Visokom, uz nagovještaj izborne pobjede predsjednika Turske: “…Dignite zastavu za našeg vođu, za našeg predsjednika Tayipa Erdogana… muslimanskog lidera…pred kojim mirno stojimo…čija je pobjeda i naša pobjeda…”

 

Glavni naslov za tu treću priču u knjizi o gospodarima bio je: “Alija Izetbegović – tragična dosljednost jedne zablude”. Naslov prvog poglavlja je: Veliki tvorac “male Bosne”. Eto te su mi se dvije tvrdnje u prvi mah učinile sasvim prikladnim za naslov ovog teksta koji zapravo treba da se pozabavi sinom Alijinim, Bakirom, aktuelnim članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine (mada je Hercegovina temeljno nepostojeća još u ranim radovima oca) i sada kandidatom za još jedan mandat. Pokazalo se da bi upotreba i jednog i drugog naslova sada bila pogrešna.

 

U slučaju sinovljeve egzaltacije sa Turskom riječ uopće nije o zabludama već o svjesnom izboru. Ovdje nije riječ o tvorcu “male” Bosne, već o dokidanju svake Bosne, ma kolika bila. Ne radi se tu ni o zadovoljavanju Bosnom kao “fildžan državom” ili pjesnički kazano “avlijom”, kako se svojevremeno tepalo idejama oca, već o sinovljevom jadnom sanjanju pripadanja Turskoj, državi majci pod čije bi se skute, eto, trebalo saviti.

 

Bakir Izetbegović, nominalno predsjednik suverene države (sada zajedno sa Željkom Komšićem i Nebojšom Radmanovićem), a formalno primus inter pares 16 mjeseci u okviru mandata od četiri godine kao svaki od njih, u grotesknom političkom sevdahu uzvikivao je prije nekoliko tjedana pred kamerama i političkim ahbabima u Visokom, uz nagovještaj izborne pobjede predsjednika Turske: “…Dignite zastavu za našeg vođu, za našeg predsjednika Tayipa Erdogana… muslimanskog lidera…pred kojim mirno stojimo…čija je pobjeda i naša pobjeda…”

 

Ovim riječima, dirljivo iskrenim, od srca i iz dubine duše uzvikivanim, sin je otišao korak dalje od oca. Iako je potonji, kako kažu svjedoci, sa bolesničke postelje kazao svojevremeno tom istom Erdoganu da mu “ostavlja Bosnu u amanet…”. Bakir ovih dana nije na bolesničkoj postelji, Bosna i Hercegovina je starija deceniju odonda iako je kao država srozana na potpunu marginu evropskih civilizacijskih dostignuća. Činilo se da je Alija ipak, tim “amanetom” podrazumijevao da je ima.

 

U poruci o “našem predsjedniku pred kojim stojimo mirno”, dok je on tamo daleko bez veze sa nama, poručuje se da države BiH ni kao fildžana, ni kao avlije naprosto više nema. Ima, zato, nečeg drugog što daleko seže u porodičnu prošlost. Ima fascinacije pred “muslimanskim liderom”, onim sanjanim globalnim, nešto poput – ne budi primijenjeno – u “kalifatu” tamo u Iraku, Siriji, Kurdistanu pa do nakraj dunjaluka…

 

Činjenice kažu. Alija Izetbegović je bio odani pristalica “Mladih Muslimana” neposredno uoči, tokom i iza Drugog svjetskog rata. Pisao je da “jedino Islam može dati sadržaj muslimanskom narodu, i to je moje čvrsto uvjerenje.” Zbog ideja i djela u organizaciji 1946. je suđen i odležao je tri godine.

U poruci o “našem predsjedniku pred kojim stojimo mirno”, dok je on tamo daleko bez veze sa nama, poručuje se da države BiH ni kao fildžana, ni kao avlije naprosto više nema. Ima, zato, nečeg drugog što daleko seže u porodičnu prošlost. Ima fascinacije pred “muslimanskim liderom”, onim sanjanim globalnim, nešto poput – ne budi primijenjeno – u “kalifatu” tamo u Iraku, Siriji, Kurdistanu pa do nakraj dunjaluka…

 

Po izlasku iz zatvora, kasnije, 1970. napisao je “Islamsku deklaraciju”. Malu knjižicu programskog sadržaja: “Naš cilj je islamizacija Muslimana. Naša deviza, vjerovati i boriti se”.

 

Kada je postao predsjednik BiH dvije decenije kasnije, ne više kao obični građanin već kao čovjek sa dražavnim aparatom pod sobom, de facto je nastavio sa širenjem sjena Deklaracije po Bosni. U ratu je kazao: “Ne možemo sačuvati zajedničku državu, treba spašavati narod”. Zna se na koji je mislio. I kakav. Mali narod, ali ne kao svoj sa drugim narodima u BiH, već kao dio onog veeeelikog.

 

U Deklaraciji se ogorčeno obračunavao sa Kemalom Ataturkom i sa idejom kojom je on vodio Tursku. “Postoje reforme iz kojih zrači mudrost jedne nacije i one reforme koje znače izdajstvo samog sebe. Turska ostaje u ovom pogledu klasičan primjer u savremenoj povijesti…” Nikada velikom vođi moderne Turske nije zaboravio ukidanje fesa, arapskog jezika i zara, sekularizaciju države… Sa dolaskom Tayipa Erdogana Turska ciljano zaboravlja Ataturka, a Izetbegovići zaboravljaju preko noći animozitet prema Turskoj. Pred ovom novom stoje mirno. I ne vide koliko su velikim državama zapravo važni veliki, a ne oni što vole da su mali i da se dodvoravaju.

 

Nakon izbora u BiH 1998. godine i prethodnih osam godina predsjednikovanja Izetbegović otac priprema sina Bakira za nasljednika. I uspijeva sa evo razornijim i jadnijim posljedicama od onih koje je trasirao potpisujući ustavno utemeljenje jedne od najjadnijih država u suvremenoj Evropi.

 

Očev put od “Mladih Muslimana” do sinovljevog poziva na “dizanje zastave za našeg vođu, za našeg predsjednika Tayipa Erdogana” nastavljen je do pobjede – Islamske Deklaracije! “Mi” od Maroka do Indonezije. Tako kažu i “Muslimanska braća” čiji je Erdogan veliki fan. To su oni za koje doktrinarno ne postoje ni država ni nacija. Samo svi muslimani u svijetu kao jedno. Tačno onako kako je zapisano i u Deklaraciji (19, stranica): “Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka…”. To je temelj za sve češću krilatica u Bosni kod onih koji stoje mirno pred Erdoganom – bliži “nam” je svaki musliman u Indoneziji i Pakistanu, nego Hrvat ili Srbin u Bosni!

Sa dolaskom Tayipa Erdogana Turska ciljano zaboravlja Ataturka, a Izetbegovići zaboravljaju preko noći animozitet prema Turskoj. Pred ovom novom stoje mirno. I ne vide koliko su velikim državama zapravo važni veliki, a ne oni što vole da su mali i da se dodvoravaju

 

Otac i sin nikada nisu uspjeli – u neznanju, ostrašćenosti i čistom političkom amaterizmu – da nadvladaju tragično odsustvo osjećanja za državu. Kobno po glasački puk što voli i sluša babu kao jedinog vođu. A u odgovoru Bakiru na strasnu i mazohistički podaničku ljubav, veliki vođa otomanskih snoviđenja nakon pobjede poručuje: “Mi volimo BiH i sve Bošnjake. I činimo sve i molimo se da imate suživot zajedno sa Srbima i Hrvatima…”. Slijepi podanici Oca i Sina to nisu htjeli čuti. Nije im lako.

 

Pa otkud sad to kad su oduševljeno pozdravili “prvorazrednog muslimanskog lidera iza kojeg stoje gotovo svi muslimani od Sarajeva preko Gaze i Kaira sve do Ankare…”. Erdogan je predizbornim laskanjima braći u Sarajevu i Visokom dobio u vlastitoj državi sentimentalne glasove onih 1.6 miliona Turaka što su porijeklom iz Bosne, a to je ono što mu je trebalo. Mali u maloj Bosni to ne vide.

 

Sin je, očigledno, pomislio da svjetska politika na Balkanu i dalje spašava male narod(e) a ne države i interese velikih. Ne shvata da ona ne voli ništa i nikog izvan profita najjačih, a da je bošnjački narod ovako temeljno definiran na Balkanu prevashodno vjerski (Isl.Dekl.: ‘Naš cilj – Islamizacija Muslimana’), za njih posljednja rupa na svirali. Pada li na pamet tom Sinu, nastranu pogaženi i poniženi vlastiti dignitet, da je “njegovom narodu” koji i nije toliko baš njegov koliko misli, jedina šansa da opstane tu gdje je – u Bosni i Hercegovini svih njenih ravnopravnih stanovnika, nacija i vjera. Šta mu je alternativa,Turska?

 

On, naravno, može predizborno da kalkulira činjenicom koja je nažalost tačna, da narod koji nema osjećaj za državu, institucije, demokraciju, ljudska prava, zakone i sistem, više voli pater fimiliasa kao alternativu za nesnalaženje u modernom svijetu. Strah i kukavičluk pred iskorakom u svijet iz avlije takvi često proglašavaju dobrotom i merhametlukom.

Očev put od “Mladih Muslimana” do sinovljevog poziva na “dizanje zastave za našeg vođu, za našeg predsjednika Tayipa Erdogana” nastavljen je do pobjede – Islamske Deklaracije! “Mi” od Maroka do Indonezije. Tako kažu i “Muslimanska braća” čiji je Erdogan veliki fan. To su oni za koje doktrinarno ne postoje ni država ni nacija. Samo svi muslimani u svijetu kao jedno. Tačno onako kako je zapisano i u Deklaraciji (19, stranica): “Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka…”. To je temelj za sve češću krilatica u Bosni kod onih koji stoje mirno pred Erdoganom – bliži “nam” je svaki musliman u Indoneziji i Pakistanu, nego Hrvat ili Srbin u Bosni!

 

Nažalost, nerijetko i simpatična folklornost pozitivnih osobina ovih ljudi nije mogla da pomogne protiv dramatičnog zaostajanja u državotvornom odrastanju. Klaustrofobija ove vrste i dovodila je do muke sa identitetom. I čuvene filozofije Oca, “dopodne ovako, a popodne onako”. Kako ustreba. Muka je toga se osloboditi, a preskupo robovati joj dalje.

 

Suštinska pitanja u svemu ovome danas su nezaobilazna: ako je za Sina Izetbegovića Erdogan predsjednik čiju zastavu valja razvijati nad vlastitom glavom, otkud onda bilo kome pravo da negira postojanje i drugih tuđih zastava? U kojoj mi onda državi živimo i može li ona opstati? Ne može, ta je realnost jednostavna.

 

A ako ne može, ko je onda sahranio moguću državu Bosnu i Hercegovinu sa našim predsjednikom i našom zastavom? Gdje su tu oni sa Erdoganom kao predsjednikom? Misli li Sin doista da će imati svoju jednobojnu malu državu na Balkanu, (kako je do jučer javno patio i bivši reis Mustafa Cerić, dok se nije i on kandidirao za novog člana Predsjedništva)?

 

Ili da će njegovi i očevi podanici postati dio države kojoj je Erdogan predsjednik (sic!). Treba doista biti politički, i šire, ozbiljno insuficijentan pa vjerovati u to, ma koliko je cijeli koncept ove iluzije Otac svojevremeno precizno razradio. Ali, to je bilo nekad.

 

Realnost je, ipak, poodavno pročitana. U pomenutoj knjizi na početku, ima jedno pismo koje su s kraja septembra 1999. poslale Aliji Izetbegoviću majke Srebrenice i Podrinja. Znakovito je i danas. Uz ostalo, one pišu: “Gospodine Izetbegoviću, mi u Vama ne vidimo izdajnika, jer ste Vi to lično potvrdili poslije nestanka Srebrenice i Žepe, u Vašoj brošuri ‘Ja izdati ne znam’, ali smo isto tako svjedoci Vaših mnogobrojnih istupa koji su krajnje cinični, jer Vi se po ustaljenoj praksi uvijek brinete za samoga sebe poslije dobro obavljenog posla na štetu naroda kojem i Vi deklarativno pripadate. Molimo Vas prekinite sa tom praksom, jer ozbiljno počinjemo da sumnjamo u Vaše bošnjaštvo i muslimanstvo. Bojimo sa da ćete se na takav način boriti za interese bošnjačkog naroda do posljednjeg Bošnjaka na prostorima Bosne i Hercegovine. Zato Vas ponovo molimo, idite, da ne ode narod…”.

 

Otac je otišao, došao je sin. Izabrao ga narod. A on narodu onda kaže da im je i mimo njega, predsjednik Tayip Erdogan i da pred njim valja stajati mirno. I podići mu zastavu kao najvećem muslimanskom lideru. Teška je to matematika.

 

Ali eto naroda da odluči kome će dizati zastavu, narednog 12. oktobra. Nekom svom predsjedniku, ko zna kojem ali svom. Ili nikome i ničemu što sa njima nema nikakve veze osim snova Oca i Sina, nepostojećem predsjedniku i nepostojećoj državi koja bi da je njihova, a nije.

 

Izgleda komplicirano, a nije, sasvim je jednostavno.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm, jer link na izvorni tekst u Novome listu nije dostupan).