Kao građansko društvo nismo u Jugoslaviji prošli pravu sekularizaciju u smislu u kojem su to prošla zapadna građanska društva, odnosno nismo naučili razlikovati područje za koje je nadležna sekularna država od područja religijskoga potisnutoga u privatnost. [Read more…]
Octopus dei – hobotnička hermeneutika
U dokumentu ”Gaudium et Spes” Drugi Vatikanski koncil nije zamislio ulogu Crkve kao korištenje moći. Htjeti dijeliti radosti i nadanja čovječanstva – činilo se da otkriva optimizam gotovo onkraj stvarnosti, ali to je bilo programatsko nadahnuće. [Read more…]
Lijeva politika neće imati uspjeha bez angažmana kršćana
Uglavnom su moje kolumne reakcija na jasan povod. Tako i danas: ne prevelika, ali vrijedna ekipa se sastala u hotelu Tomislavov dom, 30. rujna i 1. listopada na Sljemenu na skupu “Optimalan politički okvir za ljudska prava i socijalnu pravdu”, koji je organizirao prof. Zoran Pusić (hvala mu), odnosno Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP), kao nastavak, ovoga puta kontinentalnog, rada Škole za demokraciju [Read more…]
Papino ”da“ sekularnom društvu
U intervjuu francuskim katoličkim novinama La Croix 16. svibnja ove, 2016. godine, papa Franjo je na upit: što misli o povećanoj zabrinutosti dijela kršćana zbog širenja islama u Europi, odgovorio je kako svatko ima pravo prakticirati vjeru koju je odabrao. ”Sekularna država, za razliku od države s jednom religijom koja se svima nameće, može svakome pružiti tu priliku“. [Read more…]
Europsko kršćanstvo između nominalizma i neopaganizma
Europski brod se sve vise naginje udesno. Oni najbučniji s desnih rubova barke koja opasno gubi svoju ravnotežu u posljednje vrijeme apokaliptičkom zabrinutošću upozoravaju na smrtno ugrožen kršćanski identitet Starog kontinenta. [Read more…]
Političke religije su zapravo političke ideologije
Teologija je, zapravo, sve dublje gurana u akademski zapećak još otkako se Katolička crkva, ustuknuvši pred naglim, globalizacijskim promjenama u svijetu, uplašila dalekosežnosti Drugoga vatikanskog koncila te se, sve do sadašnjega pape Franje, vraćala u siguran prostor restauracije staroga. Na Koncilu su učiteljstvo i teologija išle, iako ne bez trzavica, ruku pod ruku. Danas kao da žive u paralelnim svjetovima. [Read more…]
Mir, Balkane, dome moj!
Imam ili nemam mira? To me zaista muči. Ne prođe dan a da ne maknem nekoga sa mog Facebook zida. Ima dana kada ih ”pobrišem” više. Em konstatiram da je netko lajkao neki fašistički portal tipa Dnevno, em relativno miran i ne aktivan subjekt odjednom stane psovati mene jer ”mrzim državu i sve što je hrvatsko”, pa se pitam što je dotični uopće radio na mome zidu, em se agresija pojavljuje među komentatorima, pa se nakon oštrog starta i prema dobrim nogometnim uzusima odmah hvatam za crveni karton… [Read more…]
Najava crkvene Perestrojke
U povodu nedavno održane izvanredne Biskupske sinode u Vatikanu na kojoj se na mala vrata otvorila dugo očekivana rasprava o pastoralu rastavljenih i ponovno oženjenih, ali i o statusu homoseksualaca vjernika, novinar Jutarnjeg lista Vlado Vurušić je potaknuo don Antona Šuljića, svećenika i urednika u Kršćanskoj sadašnjosti, književnika i likovnoga kritičara (uz to i dobar poeta) da progovori o sadašnjem trenutnu Katoličke crkve i vjerujem da je, opremajući taj intervju, znao da ”u rukama” ima vrijednu ”robu” ali sam siguran da kolega Vurušić nije slutio da je možda pokrenuo pravu malu crkvenu Perestrojku.
Pretjerujem? Možda. I treba pretjerivati! Jer je Katolička crkva u Republici Hrvatskoj toliko opterećena fundamentalizmom i nacionalizmom, željom da bude moćna i toliko je antireformistička da je to postalo zaista nepodnošljivo i razlogom da sve više mladih ljudi i onih koji su školovani zaziru od nje, od sakramentalnog života i od religioznosti uopće.
Naslov intervjua don Antona Šuljića nije pak pretjeran i sasvim točno odgovara onomu što je rekao: ”Neki naši svećenici u latentnom su otporu prema Papinim stavovima”. Dapače, u intervjuu je don Anton kazao i puno važnije stvari
Naslov intervjua don Antona Šuljića nije pak pretjeran i sasvim točno odgovara onomu što je rekao: ”Neki naši svećenici u latentnom su otporu prema Papinim stavovima”. Dapače, u intervjuu je don Anton kazao i puno važnije stvari.
Ovdje ću ih nabrojati, onako kako se redom pojavljuju u tekstu:
Najprije je konstatirao da je Crkva, ona univerzalna, ”polarizirana” te da hrvatski episkopat spada u onu grupaciju koja ne podržava papu Franju, što bi mogao biti razlogom da se don Antona optuži da generalizira (ili da, koristeći jezik glavnog urednika Glasa Koncila, ”kleveće” ovdašnju Crkvu) iako bi ti koji bi ga optužili teško mogli dokazati da don Anton ne govori istinu.
Indirektno, don Anton govori o ovima koji su protiv Pape kao o onima koji su u svjetonazorskome ili religioznome smislu ”fosilizirani” jer nisu pročišćeni ili obnovljeni potrebitim procesom sekularizacije, čime se još jednom suprotstavio svima onima biskupima i teolozima koji se pjene na sam pojam sekularizacije, jer su teološki nepismeni pa ne znaju da se Hrvatskoj i ovoj regiji srećom dogodio jedan (nažalost pokojni) sociolog religije Željko Mardešić koji je za mene, uz legendarnog fra Tomislava Janka Šagi-Bunića, najvažniji hrvatski katolički intelektualac druge polovice XX. stoljeća.
Pošto papa Franjo dolazi iz crkve (kao i ovaj novinar) koja je obnovljena i pročišćena sekularizacijom, onda je moguće da poruka Katoličke crkve o tome da se trebamo okrenuti siromašnima i snažno prihvatiti preferencijalnu opciju za rubne u društvu bude toliko jasna i nepatvorena, onoliko jasna i nepatvorena koliko je ponašanje hrvatskog klera konfuzno, čak odbojno i licemjerno.
Indirektno, don Anton govori o ovima koji su protiv Pape kao o onima koji su u svjetonazorskome ili religioznome smislu ”fosilizirani” jer nisu pročišćeni ili obnovljeni potrebitim procesom sekularizacije čime se još jednom suprotstavio svima onima biskupima i teolozima koji se pjene na sam pojam sekularizacije, jer su teološki nepismeni pa ne znaju da se Hrvatskoj i ovoj regiji srećom dogodio jedan (nažalost pokojni) sociolog religije Željko Mardešić koji je, za mene, uz legendarnog fra Tomislava Janka Šagi-Bunića, najvažniji hrvatski katolički intelektualac druge polovice XX. stoljeća
Licemjerne kolege i širu javnost don Anton podsjeća da mjera ne smije biti tradicija nego Isus te da je pravo pitanje poimanje vjere: Je li Crkva radi same sebe ili je tu za čovjeka?
Prof. Šuljić zagovara pastoral rastavljenih tako da rastavljeni i ponovno oženjeni ne budu sakramentalno kažnjeni u stalnosti. Osim toga podsjeća na dužnost proučavanja specifičnosti homoseksualaca jer Crkva mora dati neke odgovore kojima bi konačno mogla biti od pomoći toj grupaciji ljudi i vjernika. Uostalom, don Anton progovara o jednom velikom tabuu a to je prisutnost homoseksualaca u hijerarhijskome dijelu Crkve.
Izražava žaljenje što su neki crkveni ljudi poželjeli biti ”sive eminencije” i da dio Crkve ne krije potrebu da bude politički i ekonomski moćna, dapače, da su neke crkvene strukture ostale grešne zbog suradnje s nečasnim režimima i vođama.
Tu se onda spominje i opozicija Papi: ”U Hrvatskoj će se mnogi crkveni ljudi zaklinjati u Papu i citirati ga do iznemoglosti, a neće baš uvijek slijediti njegov primjer ili podržati njegove stavove. Postoje neki svećenici koji imaju latentni otpor prema papinim stavovima.”
Dotaknuo se don Anton i teme s kojom se bavim puna dva desetljeća, otkako ispisujem ovu kolumnu, a to je rigidni katolički nacionalizam među Hrvatima. ”Ta pretjerana briga za naciju je deplasirana (…) čini se da su te ideološke matrice ustvari neka vrsta supstitucije za nemuštost u vlastitom poslanju.” Ovoga svećenika smetaju i riječi ”mržnje” koje izlaže iz usta nekih biskupa i svećenika na račun politike i političara.
Konačno, kako je govorio fra Tomislav Janko Šagi-Bunić i kako tumači Drugi vatikanski koncil, ”katolištvo je nadnacionalno” i ”ono se ne smije zatvarati u isključivo nacionalne okvire”.
Dotaknuo se don Anton i teme s kojom se bavim puna dva desetljeća, otkako ispisujem ovu kolumnu, a to je rigidni katolički nacionalizam među Hrvatima. ”Ta pretjerana briga za naciju je deplasirana (…) čini se da su te ideološke matrice ustvari neka vrsta supstitucije za nemuštost u vlastitom poslanju.” Don Antona smetaju i riječi ”mržnje” koje izlaze iz usta nekih biskupa i svećenika na račun politike i političara
Zašto pak smatram da su ove riječi don Antona Šuljića revolucionarne? Zar time želim umanjiti vlastiti kolumnistički rad, ili publicističke doprinose fra Bone Zvonimira Šagija, don Ivana Grubišića, o. Frana Prcele i drugih, te nekih vrlo vrijednih bosanskih franjevaca? Omalovažavam li pak kolegicu Jadranku Brnčić ili prof. Petera Kuzmiča koji s katoličke i protestantske pozicije govore to isto što i prof. Šuljić? Nipošto!
Ali svi smo mi, otprilike, disidenti, na crnim smo listama, osobito Glasa Koncila i Informativne katoličke agencije, i naš se glas ne smatra poželjnim. Mi smo heretici, otpadnici, krivovjernici i izdajnici tzv. Crkve u Hrvata, antikoncilske tvorevine koja je osuđena na propast jer je protuevanđeoska i necivilizacijska. I neka propadne!
Ali don Anton Šuljić nije disident. On je čovjek koji je čvrsto usađen u Katoličkoj crkvi. On ne dovodi u pitanje dogme (ja pak da, neke). Ako ga se pak od sada prokaže u crkvenim kuloarima ili crkvenim forumima, to će biti samo dokaz da je u svemu što je rekao bio u pravo.
Pita me jedan kolega hoće li Glas Koncila ili IKA (koju je don Anton i vodio) imati petlje prenijeti što je prof. Šuljić rekao ili hoće li ga Ivan Miklenić napasti u svom komentaru? Ne vjerujem. Tako bi priznali da opozicija postoji a njihova je strategija – šutnja, naime, prešućivati sve ono što nije po okusu glavnog urednika katoličkog tjednika ili generalnog tajnika HBK i ravnatelja IKA-e, Enca Rodinisa (s kim sam dijelio klupe na riječkoj bogosloviji), kojeg zanima samo jedno – ne uprskati stvar kako bi si umanjio šanse da postane biskupom pa će se ponašati kao da je don Anton u Jutarnjem listu govorio o lijepoti njegova rodnoga otoka Paga.
U neku ruku, kolega Vlado Vurušić je donoseći intervju s prof. Šuljićem izvrsno obilježio pad Berlinskoga zida jer škrgut zubi (sada se pak prisjećam kako je na Trgu Žrtava fašizma, dok smo tražiti da se vrati ime tome trgu, dominikanac Vjekoslav Lasić dovikivao don Luki Vincetiću: ”Vincetiću pederu!”) onih koje don Anton proziva je sličan buci onih koji su poput Ericha Honeckera govorili da su vječni, kao i zid, te da nikakve promjene neće doći.
U neku ruku, kolega Vlado Vurušić je donoseći intervju s prof. Šuljićem izvrsno obilježio pad Berlinskoga zida jer škrgut zubi (sada se pak prisjećam kako je na Trgu Žrtava fašizma, dok smo tražiti da se vrati ime tome trgu, dominikanac Vjekoslav Lasić dovikivao don Luki Vincetiću: ”Vincetiću pederu!”) onih koje don Anton proziva je sličan buci onih koji su poput Ericha Honeckera govorili da su vječni, kao i zid, te da nikakve promjene neće doći
Oh, da, hoće. Don Anton Šuljić je samo navjestitelj onoga što je neminovno.
Teologija, kako tumači prof. Hans Küng, mora biti autentična, a ne oportunistička ili konformistička. Dakle, ona mora biti spekulacija o vjeri koja traži i lojalno priopćava kršćansku istinu. Teologija mora biti slobodna, a ne autoritativna. To mora biti aktivnost koja neće biti ometana administrativnim mjerama ili sankcijama onih koji vladaju crkvama jer joj je cilj priopćiti ono u što je uvjerena. Teologija mora biti kritična a ne tradicionalistička, jer to mora biti znanost koja, budući da poštuje metodologiju, trpi svako kritično provjeravanje postulata, metoda i rezultata. Teologija mora biti ekumenska, a ne sektaška ili usko konfesionalna jer u drugoj teologiji mora vidjeti sugovornika a ne neprijatelja, kako ad intra, unutar kršćanstva, tako ad extra, u susretu s drugim religijama.
Iz Manifesta Kršćanskog akademskog kruga (nažalost, zamrlog) izdvajam neke zadaće koje mi se čine da proizlaze iz nove zrelosti koju promiče prof. Šuljić:
- sudjelovati u izgradnji i širenju svijesti o vrijednosti ljudske osobe i ljudskih zajednica te u to ulagati sebe i u tome poticati i pomagati druge;
- jačati prisutnost, zauzetost, suradnju i povezivanje takvih pozitivnih snaga u hrvatskom društvu te ulaziti u rizik javne riječi i dijaloga o bitnim pitanjima;
- surađivati sa segmentima civilnog društva koja jednako ili slično teže temeljnim;
- baviti se ljudskim vrijednostima kao što su poštovanje i zaštita života i obitelji, majčinstva i očinstva, žene, djeteta, osnovnih ljudskih prava, građanske zauzetosti, pravedno plaćenog rada te prirodne i kulturne baštine;
- raditi na poštovanju supsidijarnosti i proporcionalnosti u društvu, državi i crkvenim zajednicama te na porastu duha solidarnosti, napose s najpotrebitijima i najzapostavljenijima;
- pomoći da Crkva bude manje zaokupljena obranom vlastitoga položaja i autoriteta, a predanija služenju konkretnom čovjeku i cijelom čovječanstvu.
Izlaz, to nam poručuje don Anton Šuljić, je u traženju nove zrelosti. To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva.
Ta se zrelost mora izraziti u vraćanju pravde i u odgovornom ponašanju. U kritici. Kritička zadaća Crkve u odnosu na društvo odražava se i na samu Crkvu: teži za promicanjem nove svijesti unutar Crkve i za utvrđivanjem preobrazbe odnosa Crkve s modernim društvom.
Zbog toga, ovaj je intervju (kanimo ga u proširenoj verziji donijeti iduće subote) od izuzetne važnosti. Hvala Vladi Vurušiću i hvala don Antonu Šuljiću.
Odnos morala i politike
Predavanje predsjednika Josipovića na temu ”Politika i moral u tranzicijskoj Hrvatskoj” održan 10. listopada 2013. na Papinskoj akademiji u Vatikanu.
”Odnos politike i morala jedna je od najstarijih i najsveobuhvatnijih društvenih tema. Sigurno, uvijek je bila i jedna od najkontroverznijih, naročito nakon što je Machiavelli napisao svoju knjigu Vladar, 1513. godine. Ove je godine 500-godišnjica prvog pojavljivanja rukopisa, a knjiga je objavljena tek nakon autorove smrti, 1532. godine. Predmet je praktički neprekidne rasprave u području prava, politike, političke filozofije te analize međunarodnih odnosa.
Centralno pitanje koje Machiavelli postavlja je pitanje odnosa morala i politike. Je li politika uspješna samo kad je ”očišćena” od morala? Jesu li moral i politika dvije – ako ne već suprotstavljene – a onda sasvim odvojene pojave, međusobno nespojive? Moraju li državni poglavari, upravljači, vladari – ako žele biti uspješni – ”zaboraviti” na moralne norme, i usmjeriti se na tehnologiju vladanja?
Je li uspjeh važniji od moralnosti? I, što je to uopće uspjeh u politici? U širem smislu, pitanje se ne odnosi samo na cilj osvajanja ili opstanka na vlasti, nego i na postizanje drugih ciljeva. Je li opravdano, ako je u interesu nekog ”višeg” cilja zaboraviti na etiku?
Svrha političkog djelovanja
Osobno, spadam u one koji ne vjeruju da politiku treba odvojiti od morala. Znam da ima mišljenja kako je politika gotovo pa osuđena na ignoriranje morala, te da je ona uglavnom borba za moć. Ima ljudi koji vjeruju da je politika samo instrument provođenja interesa – osobnih, grupnih i nacionalnih. No, na svakome tko djeluje u prostoru politike je da se upita o svrsi i cilju takvog djelovanja. A svrha i cilj moraju biti usmjereni određenim vrijednostima, među kojima su i moralne.
Je li uspjeh važniji od moralnosti? I, što je to uopće uspjeh u politici? U širem smislu, pitanje se ne odnosi samo na cilj osvajanja ili opstanka na vlasti, nego i na postizanje drugih ciljeva. Je li opravdano, ako je u interesu nekog ”višeg” cilja zaboraviti na etiku?
Politika nije samo tehnologija vladanja, nego je pokušaj ostvarivanja nekog društvenog cilja. Što je bliža moralnim načelima i vrijednostima, to je bliža ljudima. Problemi s kojima se suočavamo u suvremenim okolnostima – kao što su npr. demokratski deficit, osjećaj da političari predstavljaju samo sebe i čine neku klasu po sebi, da su iznevjerili građane koji su ih izabrali i zajednicu kojoj su na čelu – često proizlaze upravo iz zaborava jednostavnog pravila: politika jest i mora biti svrhovito djelovanje kako bismo ovaj svijet učinili boljim, poštenijim, pravednijim, ljudskijim.
Zaboravljanje svrhe političkog djelovanja i njegovo svođenje na puku tehniku i tehnologiju – u samom je srcu suvremenih političkih problema. Ako se želimo vratiti ljudima, a time i vratiti povjerenje ljudi u političko i javno djelovanje, moramo odbaciti ideju o nespojivosti politike i morala.
Važnost načela u političkom djelovanju
Stoga mislim da nije moguće – nije dobro, a ni korisno – isključiti moralne aspekte kad se donose političke odluke. Jasno je da u javnom odlučivanju nije moguće uvijek poštovati sva načela morala koja bismo poštivali kao privatne osobe. Ponekad moramo donijeti odluke, za koje znamo da su tek izbor između dva zla, pa biramo manje zlo. No, to ne znači da bismo trebali unaprijed isključiti elemente moralnosti iz odlučivanja. Uvijek kad je moguće, trebali bismo voditi računa da djelujemo moralno, da se ponašamo tako da naše djelovanje ne oštećuje druge.
Kad djelujemo u politici, moramo se zapitati: bismo li i mi sami, da nismo u poziciji odlučivati nego da smo podložni odlukama koje se donose, bili zadovoljni tom odlukom? Pritom ne mislim na to, bismo li bili zadovoljni ishodom koju neka odluka ima na nas osobno, nego – jesmo li uvjereni da je ona donijeta na pošten i pravedan način. Jesmo li uvjereni da je ona legitimna – a ne samo legalna. Ivan Pavao II. isticao je da državna vlast bez načela ne vodi dobru:
”Demokracija bez načelâ lako se pretvara u otvoreni ili skriveni totalitarizam, kao što to pokazuje povijest. Crkva ne zatvara oči pred opasnošću fanatizma ili fundamentalizma onih koji u ime ideologije, koja se smatra znanstvenom ili religioznom, misle da smiju nametati drugim ljudima svoje poimanje istine i dobra.”
Također, moramo voditi računa o tome da svaki put kad djelujemo tako da oštećujemo druge protivno moralnim načelima, kada smo pogriješili, ali i kada smo donijeli neku odluku iz nužde – kao manje zlo, izrazimo žaljenje i ponudimo kompenzaciju. Ponekad je isprika i jasno izraženo žaljenje, zapravo, već vrlo mnogo. U svijetu u kojem je politika samo tehnologija, isprike se teško upućuju, žaljenje se ne artikulira, a kompenzacije nema.
Prava mjera u odnosu morala i politike
Postavlja se pitanje: Kako naći pravu mjeru u odnosu morala i politike? U odgovoru na to pitanje, svatko se mora osloniti na vlastiti osjećaj pravednosti i moralnosti. Postoje, pritom, i određene univerzalne vrijednosti – određeni Duh vremena, da se izrazim na način blizak filozofima. No, na osobi je da taj Duh vremena artikulira u vlastitom iskazu i ”prevede” u konkretno političko djelovanje.
Zaboravljanje svrhe političkog djelovanja i njegovo svođenje na puku tehniku i tehnologiju – u samom je srcu suvremenih političkih problema. Ako se želimo vratiti ljudima, a time i vratiti povjerenje ljudi u političko i javno djelovanje, moramo odbaciti ideju o nespojivosti politike i morala
Osobe ostaju subjekti politike. Bez njih se ni pravednost ni moralnost neće dogoditi. Pravednost i moralnost događaju se samo ako djelujemo pravedno i moralno. Zato je ključno da u našoj javnoj djelatnosti nikada ne zaboravimo na ta načela. Isto tako, važno je da očekujemo od drugih – nama poznatih ili nama nepoznatih – da stvore moralnu politiku, da gradimo kriterije koje ćemo primijeniti i na druge, i na sebe.
Ipak, konačno, u javnom djelovanju svatko je stvaratelj vlastita lika, i svatko pred sobom i pred drugima odgovara za učinjeno ili propušteno.
Što znači moralno djelovati? Primjerice, djelovati iz uvjerenja. Djelovati s više transparentnosti, više poštivanja drugih, više suzdržavanja od pohlepe ili privilegija koje sa sobom donosi vlast. Djelovati moralno, znači i samoograničiti moć koja proizlazi iz političke pozicije. Znači djelovati u korist zajednice, a naročito u korist onih koji se sami ne mogu izboriti za pravednost. Korupcijski slučajevi nas često podsjećaju na pitanja morala. Nasilništvo moćnih nad nemoćnima, zanemarivanje slabijih i manjina, invalida, onih koji žive u okolnostima koje su im nametnute i na koje ne mogu utjecati. Slučajevi zloupotrebe položaja… pojave klijentelizma od kojih je najopasniji onaj politički, a svaki klijentelizam krši načelo pravednosti.
Pravda i pravednost
I doista, treba nam više osjećaja za druge, više oslonca na pravdu i pravednost. Pravednost je bio glavni zahtjev i program na kojem su mi građani dali povjerenje i izabrali me za Predsjednika Hrvatske prije gotovo četiri godine.
Pravednost nije samo stvar pravosuđa, odnosno institucionalne strukture kojom se ona može ”osigurati”. Pravda ovisi i tome imamo li ili ne – kao pojedinci, ali i kao društvo – razvijen osjećaj za pravdu. Da učinimo i ono na što nismo obvezani zakonom, ako držimo da je moralno i pravedno. Da ne čekamo naputak ili odluku ”odozgo”, nego da djelujemo na poticaj vlastitog osjećaja morala. Da ne okrenemo glavu na drugu stranu kad vidimo nepravdu, naročito kad se radi o slabijoj i time nepravdi izloženijoj strani.
Neke odluke koje donosi većina, imaju potencijal da naštete pojedincima ili manjim grupama. Pravedno je da se pri odlučivanju ne vodi računa samo o interesima onih koji odlučuju – nego, koliko je to moguće, o općoj volji, o duhu vremena i osjećaju morala.
Demokracija bez načelâ lako se pretvara u otvoreni ili skriveni totalitarizam, kao što to pokazuje povijest. Crkva ne zatvara oči pred opasnošću fanatizma ili fundamentalizma onih koji u ime ideologije, koja se smatra znanstvenom ili religioznom, misle da smiju nametati drugim ljudima svoje poimanje istine i dobra (Ivan Pavao II.)
To oslanjanje na osjećaj za pravdu naročito je važno u društvima koja su iz povijesnih razloga često doživljavala ”prekid” pravnog i političkog kontinuiteta. U stabilnim društvima, osjećaj pravde i pravednosti se ugrađuje u institucije, i to kroz duže vremensko razdoblje, dakle, u kontinuitetu. Institucionalna pravda se time postupno prilagođava duhu vremena. Pojedinac se može osloniti na postojeću institucionalnu infrastrukturu, kao i na činjenicu da su koordinate koje određuju što je pravedno a što nepravedno manje-više stabilne. Nema improvizacija, nema lomova, nema iznenađenja. Postoji, također, i mogućnost stalnog ”popravljanja” sustava, bez lomova i nasilja.
Ali, osjećaj pravde ili nepravde, u ”normalnim vremenima”, u uređenom i demokratskom društvu, bez obzira na slabosti koje postoje i u demokracijama, nisu i ne mogu biti izgovor za voluntarizam, nepoštivanje institucija, načela pravne države. Zato je posebno umijeće i velik izazov osjećaj za pravdu i pravednost uskladiti s demokratskim sustavom i obvezama koje za svakog od nositelja državnih i političkih funkcija proizlaze iz Ustava i zakona.
Specifičnost (tranzicijskih) zemalja s ”prekidom” pravnog i političkog kontinuiteta
Međutim, povijest Hrvatske i susjednih zemalja nam nije ostavila takav stabilan poredak, niti stabilan sustav vrednota. To se odnosi i na većinu zemalja u Europi, jer smo svi imali tragično 20. stoljeće, puno revolucija, ratova, okupacija, pa i autoritarnih i totalitarnih režima. Trebalo je preživjeti u tim lomovima. Trebalo je sačuvati osjećaj za pravdu i moralnost. To, naravno, nije bilo ni jednostavno ni lako. Naslijedili smo mnoge nepravde, koje su počinjene u prošlosti. Nismo mogli tek tako okrenuti stranicu, i reći da nas se te prethodne nepravde ne tiču.
U stabilnim društvima, osjećaj za moralnost i pravednost može se u velikoj mjeri prepustiti institucijama, te se možemo osloniti na njih. Iako, nikad bez kritičnosti i nikad do one mjere koja bi dala neki ”carte blanche” pojedinim segmentima vlasti. Međutim, u društvima kao što je naše, od posebne je važnosti da razvijemo osjećaj za pravednost kod građana, te da taj osjećaj pravednosti dodatno naglašavamo kroz političko i javno djelovanje.
Primjer tranzicijske Hrvatske
Hrvatska je nova država na mapi Europe. Nastala je nakon raspada politički bipolarne Europe, proizašla iz specifičnog konteksta bivše jugoslavenske države. Neću govoriti o povijesti, jer sam zagovornik onih koji iz povijesti puno uče i ugrađuju naučeno u budućnost, ali onih koji ne žive prošlost. Zato ću samo spomenuti da je Hrvatska ušla početkom devedesetih na put tranzicije koju su prolazile sve ostale države nakon promjena u devedesetim.
Postkomunističke tranzicije bile su složene: one su uključivale i političke i ekonomske aspekte. Politički, ti su se sustavi transformirali iz autoritarnog sustava u demokracije. Ekonomski, prešli smo iz centralno planske ekonomije na gospodarstvo utemeljeno na slobodnom tržištu. Hrvatska je međutim imala i treću i četvrtu tranziciju. Treća se odnosi na raspad jugoslavenske i stvaranje hrvatske države, a četvrta – na prijelaz iz rata u mir.
Politički lijeva Hrvatska baštini pozitivne tekovine antifašizma i ideju socijalne pravde, ali i nosi teret političke represije i egalitarizma. S druge strane, desna Hrvatska, koja se često (nekada s pravom, nekada ne!) povezuje s Katoličkom crkvom, baštini antitotalitarizam, sklonost demokratskom društvu i otvorenom tržištu, a nosi (u jednom dijelu) teret paktiranja s nacizmom u II. svjetskom ratu, nacionalizam i optužbe za ekonomsko predatorstvo i socijalnu neosjetljivost
Možemo reći kako se u tranziciji hrvatsko društvo gradilo na pluralizmu političkih i moralnih zasada, od kojih je gotovo svaka imala određene povijesne zasluge, ali i povijesni teret. Politički lijeva Hrvatska baštini pozitivne tekovine antifašizma i ideju socijalne pravde, ali i nosi teret političke represije i egalitarizma. S druge strane, desna Hrvatska, koja se često (nekada s pravom, nekada ne!) povezuje s Katoličkom crkvom, baštini antitotalitarizam, sklonost demokratskom društvu i otvorenom tržištu, a nosi (u jednom dijelu) teret paktiranja s nacizmom u II. svjetskom ratu, nacionalizam i optužbe za ekonomsko predatorstvo i socijalnu neosjetljivost.
Naravno, slika nije crno-bijela. Mnogi su ljudi, i s desna i s lijeva željeli biti pravedni, tražeći često i dobro u političkim zasadama druge strane političkog spektra. Danas s punim pravom možemo reći da u Hrvatskoj imamo i ljevicu, i desnicu, i centar s punom demokratskom legitimacijom, uz zaista marginalne političke snage koje tendiraju lijevom ili desnom ekstremizmu. Ali, moramo znati, umjerenost, tolerantnost i demokratičnost političke scene nije zauvijek dana i za nju se stalno moramo boriti!
Katolička crkva o politici i demokraciji – značenje 2. vatikanskog koncila
S obzirom da sam danas ovdje, u Vatikanu, ne mogu ne istaći pozitivne ideje Katoličke crkve prema politici i demokraciji, posebice u zaključcima II. vatikanskog koncila. U njima se priznaje i prihvaća politički i religijski pluralizam u društvu, afirmiraju vjerske slobode i laičnost izražena u autonomiji različitih pozitivnih društvenih vrijednosti.
Teza o neophodnosti političkoga angažmana katolika je integralan dio socijalnog nauka Crkve, sadržan kako u koncilskoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, tako i na poseban način u enciklikama Ivana XXIII. Pacem in terris i Pavla VI. Octogesima adveniens. Naš istaknuti katolički sociolog Željko Mardešić je u potpunosti na tragu II. vatikanskog sabora kad kaže:
”Svi kršćani trebaju u političkoj zajednici postati svjesni svog posebnog poziva: oni naime trebaju biti primjer razvijajući u sebi svijest dužnosti i zalaganja za opće dobro, a djelima valja da pokažu kako je moguće uskladiti vlast sa slobodom, osobnu inicijativu sa solidarnošću i potrebama čitavog društvenog tijela, potrebno jedinstvo s plodnom raznolikošću.”
Ili, kako se ne sjetiti recentnih riječi Pape Franje, koji, također na tragu II. vatikanskog koncila, u jednom od novijih intervjua za La Republicu kaže:
“Nisam se obraćao samo katolicima nego svim ljudima dobre volje. Rekao bih da je politika najvažnija građanska aktivnost te ima svoje polje djelovanja, a to nije polje religije. Političke institucije su svjetovne po definiciji i djeluju u svojim područjima. Svi moji prethodnici isto su govorili, barem je tako već čitav niz godina, doduše s različitim naglascima. Vjerujem da katolici koji su uključeni u politiku svoja vjerska uvjerenja nose sa sobom, ali da isto tako imaju zrelu svijest i znanje kako ih primijeniti. Crkva nikada neće ići mimo svoga zadatka promicanja vrijednosti, barem dok sam ja ovdje.”
Moralni aspekt politike u tranzicijskoj Hrvatskoj
Kad se danas osvrnemo na to dugo razdoblje hrvatske tranzicije, koje počinje prvim demokratskim izborima i osamostaljenjem Hrvatske, a u glavnim crtama završava ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja ove godine, možemo vidjeti da je uspjeh pojedinih faza ove složene tranzicije ovisio u velikoj mjeri o pitanjima koja sam ranije spomenuo. Prije svega, ovisio je o tome jesmo li se u svojim postupcima vodili načelima moralnog djelovanja, ili razumijevanjem politike kao puke tehnologije vladanja. Ili još gore, kao instrumenta ostvarivanja nekih partikularnih, ponekad i nemoralnih ciljeva.
Svi kršćani trebaju u političkoj zajednici postati svjesni svog posebnog poziva: oni naime trebaju biti primjer razvijajući u sebi svijest dužnosti i zalaganja za opće dobro, a djelima valja da pokažu kako je moguće uskladiti vlast sa slobodom, osobnu inicijativu sa solidarnošću i potrebama čitavog društvenog tijela, potrebno jedinstvo s plodnom raznolikošću (Željko Mardešić)
Ulaskom u tranziciju, napustili smo dotadašnji društveni i ekonomski poredak, uvelike i moral koji je prevladavao. Ratno je vrijeme i agresija koje je Hrvatska bila žrtva, donijelo i pretjerani nacionalizam, netrpeljivost prema manjinskim zajednicama, a iza njega, često se krio nemoral grabeži: otimanje do tada zajedničkog, društvenog vlasništva s pogubnim posljedicama za mnoge pojedince.
Pobjeda u oslobodilačkom ratu omogućila je i transformaciju društva prema tolerantnom i liberalnom, prema mogućnosti da se artikulira zahtjev da društvo bude demokratsko, da bude pravedno i otvoreno za različitosti. Ali, posebice u sferi ekonomije i rada, kao i drugdje u svijetu, posumnjali smo u načela ekonomskog liberalizma i morala povezanog s njim. Ekonomska kriza donijela je nepravde za koje uvelike možemo ustvrditi da su rezultat divlje, devijantne verzije kapitalizma. Hrvatsko društvo, kao i mnoga europska i svjetska društva, traži model koji bi na pravedan način zadovoljio legitimna očekivanja građana: ona o slobodama, uključivši i ekonomske slobode, kao i ona o solidarnosti i jednakosti šansi za sve.
Pogreške koje smo učinili, bile su rezultat zanemarivanja moralnog aspekta politike. Često smo griješili prema onima koji su u političkim i ekonomskim promjenama ostajali bez posla i socijalne sigurnosti. Griješilo se i prema onima koji su raspadom jedne države i stvaranjem druge ostali nezaštićeni i osjećali snažan osjećaj nesigurnosti i straha.
Rat je stvorio mnogo nesreće: mnogi su ostali bez svojih najbližih, bez zdravlja, bez doma, bez posla, bez budućnosti. Kako smo se odnosili prema tim ljudima? Jesmo li učinili sve što smo mogli?
Vizija Hrvatske kao pravednog društva
Pravedno društvo ne može ignorirati ova pitanja. Moramo pomagati onima koji su – ne svojom krivicom – postali žrtve ratnog sukoba ili tranzicije iz jednog ekonomskog sustava u drugi. Posebice, ne smijemo ignorirati one koji su došli u društveno inferiornu poziciju direktnom ili indirektnom krivnjom politike, kao što je to slučaj s ljudima koji su izgubili posao i socijalnu sigurnost zbog nemoralne, nekad i nezakonite pretvorbe i privatizacije.
Smatrao sam i smatram da je od iznimne važnosti da se svako zlo, a naročito ubijanje nevinih ljudi, žrtava rata – osudi, bez obzira kad se u prošlosti dogodilo. Moralno je i pravedno da se svakoj žrtvi poklonimo u dubokoj i iskrenoj šutnji. I da radimo tako da se nikada više ne ponove užasi rata i nasilja, kakve smo vidjeli u našoj prošlosti
Ponekad se, iz nekog drugog konteksta, čini da su naši izdaci za socijalnu skrb i druge vrste pomoći najugroženijima previsoki. Ali, pritom se često zaboravlja na ovaj kontekst koji implicira obvezu moralnog djelovanja. Hrvatska je sebe u Ustavu definirala kao socijalnu državu. Velik je izazov za Hrvatsku poštivati to načelo, kroz socijalna davanja pomoći najslabijima, da bi se svima osigurao život dostojan čovjeka, a u isto vrijeme, zbog krize, ne imati dovoljno sredstava za to. U sadašnjoj situaciji, pravednost našega društva i solidarnost koju trebamo pokazati na velikim su iskušenjima.
Istodobno, obaveza nam je da upozorimo, a gdje treba i da sankcioniramo u pravnom smislu, djelovanje koje je na tuđoj nesreći gradilo vlastiti prosperitet.
Ukinuli smo zastaru za kaznena djela koja najviše vrijeđaju pravo, ali i moral. Ratne zločine, teške ekonomske zločine iz pretvorbe i privatizacije i ratno profiterstvo ne možemo zaboraviti i oprostiti. Ne treba zaboraviti ni oprostiti ni zločine motivirane politikom, bili ti zločini lijevih ili desnih korijena.
Na žalost, u II. svjetskom ratu, nakon njega, te tijekom prošlog rata na području bivše Jugoslavije, takvih je neoprostivih zločina, koji su udarili na same temelje čovječnosti, koji su zatrli život i dostojanstvo pojedinaca, bilo na pretek.
U svom djelovanju, kao Predsjednik Republike, naročito sam naglašavao važnost izražavanja pijeteta i žaljenja svim žrtvama rata – bez obzira na nacionalnost, političku pripadnost i okolnosti u kojima su poginuli. Smatrao sam i smatram da je od iznimne važnosti da se svako zlo, a naročito ubijanje nevinih ljudi, žrtava rata – osudi, bez obzira kad se u prošlosti dogodilo. Moralno je i pravedno da se svakoj žrtvi poklonimo u dubokoj i iskrenoj šutnji. I da radimo tako da se nikada više ne ponove užasi rata i nasilja, kakve smo vidjeli u našoj prošlosti.
Rizici moralnog djelovanja
Ponekad, moralno djelovanje u javnoj sferi nosi sa sobom određene rizike za pojedinca koji se odluči na takvo djelovanje. Često se događalo da bi ljudi bez svoje krivice, zato što su slijedili vlastiti osjećaj pravde i pravednosti, stradali, umjesto da ih se tretira kao uzorne građane.
Imali smo više slučajeva ”zviždača” – ljudi koji su iz moralnih razloga, koji su, kao što se pokazalo, bili usklađeni s javnim interesom – riskirali da izgube radno mjesto. Prekršili su određena interna pravila kako bi široj javnosti izložili nemoralno i nezakonito ponašanje.
U širem kontekstu, slično je i s građanskom neposlušnošću (civil disobedience) kao i s prigovorom savjesti (conscientious objection) kao specifičnim vrstama prosvjeda protiv onoga što građanin iz svojih moralnih načela drži neprihvatljivim.
Vjerujem da katolici koji su uključeni u politiku svoja vjerska uvjerenja nose sa sobom, ali da isto tako imaju zrelu svijest i znanje kako ih primijeniti. Crkva nikada neće ići mimo svoga zadatka promicanja vrijednosti, barem dok sam ja ovdje (Papa Franjo)
U demokratskom društvu, ti oblici prosvjeda su dopustivi, i trebali bi poslužiti za jednu širu raspravu o samim zakonima. I jedan i drugi oblik prosvjeda je miran i nenasilan. Prigovor savjesti je pritom i individualan (za razliku od građanske neposlušnosti, u kojoj se poziva druge na prosvjed), te ukazuje na važnost poštivanja individualne autonomije svakog pojedinca.
Ali, od ovih, visoko moralnih građana, valja razlikovati ljude koji pod krinkom moralnosti postupaju nemoralno. Lažne optužbe radi vlastitog probitka, ne radi općeg interesa, optužbe kojima se neosnovano zadire u moralni integritet ljudi, jednako su neprihvatljive, i s pravnog i s moralnog aspekta. Razlikovati moralni prosvjed, ”zviždanje” i građanski neposluh od nemoralnog lažnog optuživanja, nije uvijek lako.
Temeljitost provjere optužbi od strane nadležnih tijela i suzdržanost medija u njihovu prenošenju, sve do konačnog zaključka o osnovanosti optužbe, dio su etičnog postupanja. Moralna je obveza politike da osigura temeljitu provjeru optužbi i nesmetano funkcioniranje pravnog/pravosudnog sustava u ocjeni nepravilnosti koje se navode.
”Manje politike u moralu”
Kad sam ranije rekao da ljudi obično kažu da nam treba ”više morala u politici”, spomenuo sam i da potom kažu – ”ali, treba nam i manje politike u moralu”. Na što se odnosi ovaj drugi dio rečenice? Odnosi se, po mom mišljenju, na ono što bismo mogli nazvati moraliziranje.
Moraliziranje je oblik patroniziranja, pokušaj nametanja nečijeg osobnog stava ili osjećaja za pravednost drugima, govorom s visoka. Ono ukazuje na odnos nejednakosti između onoga tko moralizira i drugih, tj. onih kojima se poruka upućuje.
Onaj tko moralizira i druge podučava kako se trebaju ponašati, što je zabranjeno a što dopušteno, preuzima funkciju ”učitelja” ili ”oca” naroda ili domovine, a to je pozicija povezana s autoritarnim sistemima, a ne s demokracijama. Političari su predstavnici naroda, a u demokraciji su izabrani na izborima. Oni nisu ni viši, ni vrjedniji od drugih. Podložni su istim kriterijima pravde i pravednosti, u mnogim aspektima i znatno strožim nego ”obični” građani.
No, kad se radi o političkom djelovanju, upravo vrijednosti javnog morala čine naše društvo boljim. Dovode do suzbijanja pohlepe i svih pokušaja zloupotrebe moći, do više osjećaja za one koji se sami ne mogu štititi, više poštovanja za druge, više solidarnosti i transparentnosti u društvu. To su vrijednosti koje imaju svoje duboko moralno značenje, a istodobno su i ciljevi koje želim promovirati u javnom djelovanju.
Značenje pluralizma u suvremenim društvima
Moram podsjetiti da u današnjem složenom društvu, pa i u Hrvatskoj, koegzistiraju različite, nekada i oprečne vrijednosti. Ne mogu se ne složiti s Johnom Rawlsom koji ističe kako je u suvremenim društvima život određen činjenicom pluralizma.
Unutar istoga društva različita vjerska, filozofska i moralna učenja razilaze se a često i sukobljavaju oko vizije dobroga života. Jedan od najvažnijih izazova za političku filozofiju, dodao bih, i za praktičnu politiku, predstavlja pronaći način kako uspostaviti trajan i stabilan obrazac suradnje između ljudi različitih uvjerenja poštujući posebnost i dostojanstvo svakoga od njih.
U suvremenoj politici ali i u drugim oblicima djelovanja, kao da smo se prečesto usmjeravali na uspjeh, pa smo sve počeli mjeriti uspjehom, a ne svrhom nekog djelovanja. Ali, zapitajmo se i: što je to uspjeh? Koliko on traje? Koju svrhu ima naše djelovanje, i kad je zapravo najuspješnije?
Osnove javnog i političkog života moraju stoga biti postavljene na zajedničkom presjecištu koje dijele sva ta učenja. Mogućnost pronalaženja te zajedničke točke ovisi u prvome redu o spremnosti svakoga od nas da toleriramo i uvažavamo mišljenja i stavove drugačije od naših.
Odnos građana, pa i političara, prema raznim društvenim vrijednostima, prema određenim postupcima i ponašanjima, različit je. Podsjetimo se samo razlika koje građani imaju u odnosu na istospolne brakove, preljub, abortus, poslovne poteze koji koriste jednima a jako štete drugima, međusobna prava i obveze poslodavaca i radnika, iznošenje privatnosti, pa čak i razlike koje postoje u odnosu na ratni zločin.
Jednaki moralni kriteriji i spremnost da se sukob moralnih načela riješi primjenom ”višeg” moralnog načela, pa i da se u određenim slučajevima prihvati koegzistencija različitosti, temelj su politike koja želi djelovati moralno. Naravno, pitanje granice iza koje kompromis postaje nemoralan, uvijek je otvoreno.
Zaključak
Dopustite mi da privedem kraju ovo predavanje pozivom na stalno podsjećanje na vrijednosti i načela. U suvremenoj politici ali i u drugim oblicima djelovanja, kao da smo se prečesto usmjeravali na uspjeh, pa smo sve počeli mjeriti uspjehom, a ne svrhom nekog djelovanja. Ali, zapitajmo se i: što je to uspjeh? Koliko on traje? Koju svrhu ima naše djelovanje, i kad je zapravo najuspješnije?
Uvjeren sam da će nas ta pitanja dovesti nazad k temi morala i principima ljudskog djelovanja. Uostalom, nije slučajno da se Machiavelli u svom djelu poigrao naslovom: Il Principe, zapravo, nije miljama udaljeno od riječi princip. Nemojmo ta dva pojma nasilno, nepotrebno i štetno razdvajati!
Završit ću riječima Vaclava Havela, velikog humanista, borca za ljudska prava, književnika i političara, koji je ”prakticiranje politike shvatio kao ispit skromnosti” prožet duhom moralnosti koji je – ”prva i posljednja instanca, početak i svršetak, uvjet bez kojega se ne može i bez kojega je svaka misija osuđena na propast.”
Hvala!”