Muškarac koji je slomio srce jednoj ženi… Četiri žene koje su odlučile prijeći pustinju kako bi ga ubile… Književno djelo poznate turske književnice i novinarke Ece Temelkuran “Žene koje pušu u čvorove” priča je o tom putovanju. Riječ je o prvome romanu ove vrste. Nitko, naime, do sada nije na turskome napisao roman ceste u kojem su četiri glavne junakinje nezapadnjačke žene i čija se radnja događa na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. [Read more…]
S onu stranu dječjih kolica
Majčinstvo se smatra najvećom srećom i najvažnijim poslanjem u životu žene. U svom eseju “S onu stranu dječjih kolica” kanadska književnica Lucie Joubert razmatra društvenu recepciju odluke žena da ne rode i nemaju djecu. Ne zato što ne mogu, nego zato što to ne žele. Valjanost takvog životnog izbora rijetko nailazi na razumijevanje i prihvaćanje. Ženu koja svoje životno poslanje odbija, ili u njemu ne uživa, najčešće dočekuju sumnjičava ispitivanja, kritike, a često i žestoke osude. [Read more…]
Predsjednik ili Predsjednica?
Budući da je ”…. jezikoslovna rasprava o navodnoj jezičnoj spolnoj neravnopravnosti … izostala“ (Željko Jozić, ”Je li Kolinda predsjednik ili predsjednica?”, ”Jutarnji list“, 14. 3. 2015., Magazin str. 30), javlja se za riječ autorica koja, doduše, nije filolog, već je kao teologinja – feministička teologinja – izoštrila osjećaj za jezičnu neravnopravnost žena u odnosu na muškarce: [Read more…]
Opasne iluzije: Rodni stereotipi u međuratnoj Jugoslaviji
Knjiga “Opasne iluzije : Rodni stereotipi u međuratnoj Jugoslaviji” predstavlja značajan doprinos istraživanjima rodne i ženske povijesti u Hrvatskoj, dosad zanemarenim temama u hrvatskoj historiografiji. [Read more…]
Demoni vlastitih sjećanja
Elvira Slišurić, “Sreća prati hrabre”, Hena com, Zagreb 10/2014.
Domovinski rat odavno je tema hrvatske književnosti. No nedavno je Hena com izdala jedan sasvim drugačiji roman, “reklamira” ga kao prvi roman u kojem je glavna junakinja žena koja se borila u Domovinskom ratu.
Trebalo bi sada zaviriti u kalendar, ali izlazak ovog romana blisko se poklopio s “Iskrom” Nenada Orhela, krimića u kojem je glavna policijska inspektorica također žena koja u priču dolazi ravno s vukovarskog bojišta. No nepobitna je činjenica na koju cilja ovaj izdavač.
Otvorili su Pandorinu kutiju cijele jedne teme jer u domaćim ratnim tekstovima žene kao da ne postoje. Gdje su priče o onima koje su se borile rame uz rame s muškarcima, gdje one o ženama koje su sve do kraja radile u bolnici u Vukovaru, u krajnjem slučaju, gdje je priča o djevojčici u plavom kaputiću, zaplakanoj djevojčici čija je slike iz kolone vukovarskih prognanika zauvijek utisnuta u kolektivno pamćenje nacije?
“Sreća prati hrabre” Elvire Slišurić (Hena com, urednik Božidar Alejbegović, 109 kuna) nipošto nije ratni roman. Štoviše, događa se u današnje vrijeme i čitatelj zapravo prati život žene koja je kao vrlo mlada djevojka otišla u rat, a danas se nosi sa svim posljedicama ove nadasve hrabre odluke. Junakinju srećemo na bolničkom odjelu
No “Sreća prati hrabre” Elvire Slišurić (Hena com, urednik Božidar Alejbegović, 109 kuna) nipošto nije ratni roman. Štoviše, događa se u današnje vrijeme i čitatelj zapravo prati život žene koja je kao vrlo mlada djevojka otišla u rat, a danas se nosi sa svim posljedicama ove nadasve hrabre odluke.
Junakinju srećemo na bolničkom odjelu. Oko nje su drugi, vrlo različiti pacijenti, svi odreda “oštećenih” duša, a put k iscjeljenju, onaj koji vodi u koliko-toliko normalan život nije nimalo lak.
Autorica s mnogo detalja opisuje monotone bolničke dane, one koji prolaze u tišini i one koji prolaze u bijesu, ali i pokušaje da se iskorači iz zaštite koju pružaju bolnički zidovi. Mnogo je tu suptilno opisanih emocija, mnogo psihičkih stanja u kojima čitatelj otkriva i proživljenost, ali i umijeće autorice.
Ma koliko teška, na trenutke i depresivna knjiga bila, čitatelja, kada sklopi korice, ostavlja s nadom. Nadom u snagu ljudskog uma (ili duše, kako vam drago), koji doslovno može pobijediti sve, zacijeliti rane koje se čine ne samo doživotnima nego i toliko dubokim da je povratak u neki bolji život zauvijek nemoguć
Ma koliko teška, na trenutke i depresivna knjiga bila, čitatelja, kada sklopi korice, ostavlja s nadom. Nadom u snagu ljudskog uma (ili duše, kako vam drago), koji doslovno može pobijediti sve, zacijeliti rane koje se čine ne samo doživotnima nego i toliko dubokim da je povratak u neki bolji život zauvijek nemoguć.
Sama autorica ovaj je roman definirala kao pokušaj da se vidljivima učine brojne nevidljive žrtve rata, da se baci tračak svjetla na živote mnogih koji se po nekim drugim bolničkim odjelima muče s demonima vlastitih sjećanja, a koje svi mi inače ne vidimo. Treba joj priznati da joj je taj pokušaj pošao za rukom.
Za debitantski roman već bi i to bilo mnogo, ali ako sudimo po krajnjoj stilskoj suzdržanosti, gdje je sve podređeno nijansiranju sive svakodnevice, i nadasve vještoj razradi cijele priče, jasno je da od ove autorice i ubuduće treba očekivati zanimljive stranice.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Daleko od samosažaljenja
Tijekom svog susreta u Rimu u prosincu bazične zajednice su analizirale aktualno stanje u kojem se svaka od njih nalazi i ohrabrivale su se međusobno. Ova iskustva su se stopila u odgovor njihovih glasnogovornika na govor Pape kojeg smo prenijeli prošle nedjelje. [Read more…]
Žene kao ratne zločince
”Hitlerove furije – Njemice na nacističkim poljima smrti”, Wendy Lower, Profil, Zagreb, 2014.
Na pitanje novinara kako danas gleda na svoja zlodjela iz prošlosti jedan od čuvara logora u Auschwitzu uzima predah za razmišljanje. Nakon kraće stanke daje sljedeći odgovor: ”Znate, kad malo bolje razmislim o tome, da, mogu vam reći da žalim. Žalim zbog toga što katkada nisam bio dovoljno precizan…”
Ni nakon šezdeset godina mržnja prema Židovima nije ga napustila, a o nekom tragu pokajanja nema ni govora.
Divlja energija rasizma, koja je dovela do holokausta, najvećeg genocida u povijesti čovječanstva, tinja jednakom snagom u ostacima ostataka tog čovjeka koji se sprema na onaj svijet. On bi i danas s lakoćom ubio muškarca, ženu, dijete – samo ako su Židovi.
Ni nakon šezdeset godina mržnja prema Židovima nije ga napustila, a o nekom tragu pokajanja nema ni govora. Divlja energija rasizma, koja je dovela do holokausta, najvećeg genocida u povijesti čovječanstva, tinja jednakom snagom u ostacima ostataka tog čovjeka koji se sprema na onaj svijet. On bi i danas s lakoćom ubio muškarca, ženu, dijete – samo ako su Židovi. Ta je mržnja očito najjača emocija njegova života
Ta je mržnja očito najjača emocija njegova života.
Kako je, uopće, moguće ubiti dijete? Kako je moguće to učiniti, a ne osjećati ni najmanju grižnju savjesti? Što se događa u glavi čovjeka koji je spreman protjerati, iseliti, likvidirati ili u plinsku komoru poslati cijelu jednu obitelj, odnosno desetke ili stotine njih?
Opisi počinjenih zlodjela izazivaju mučninu. Erna Petri, jedna od uvjerenih nacistica s misijom na istoku, u Ukrajini i Bjelorusiji, ”s vjerodostojnom je detaljnošću opisivala polugole židovske dječake koji su jecali dok je izvlačila svoj pištolj”, piše u svjetskom bestseleru ”Hitlerove furije” autorice Wendy Lower. Kad ju je ispitivač pritisnuo pitanjem kako je ona kao majka mogla ubijati tu djecu, Erna Petri navela je antisemitizam režima i svoju želju da se dokaže pred muškarcima. Njezina zlodjela nisu bila čin društvenog odmetnika.
”Meni je ona izgledala kao utjelovljenje nacističkog režima”, tvrdi Wendy Lower. ”Erni Petri čak ni bespomoćni židovski dječaci, koji su bježali iz teretnog vagona koji ih je vozio u plinsku komoru, nisu bili nevini – oni su bili ti koji su se gotovo izvukli”, piše autorica. Oni su štakori koji su se izvukli iz mišolovke, ništa više.
Ona uočava još nešto – mističnu povezanost Erosa i Thanatosa, erotike i smrti. ”Isprepletenost seksualne intimnosti i nasilja bila je očita dok sam čitala dosjee Njemica, ali na mnogo prozaičniji način nego scene prikazane u vulgarnoj poslijeratnoj pornografiji. Romantični izleti poput šetnje šumom mogli su dovesti ljubavnike u visceralni zagrljaj s holokaustom. Čitala sam o njemačkom povjereniku i njegovoj ljubavnici, tajnici u Bjelorusiji, koji su organizirali zimski lov. Nisu uspjeli pronaći životinje, pa su pucali u židovske mete koje su se polako pomicale u snijegu…”
”Obični ljudi ne znaju da je sve moguće”, reći će jedan bivši uznik njemačkog konclogora. Svjedočanstva potvrđuju njegovu rečenicu. Pauline Kneissler, zaposlena u dvorcu Grafenek, ”klinici za eutanaziju” na jugu Njemačke, obilazila je psihijatrije i svakodnevno birala po 70 pacijenata, koji su potom ubijani u plinskim komorama klinike. Vjerovala je da ne čini ništa zlo jer je ”smrt od plina bezbolna”. Uz sebe je imala i babice koje su prijavljivale deformiranu novorođenčad i fetuse, te preporučivale abortuse, eutanaziju djece i steriliziranje majki.
”Obični ljudi ne znaju da je sve moguće”, reći će jedan bivši uznik njemačkog konclogora. Svjedočanstva potvrđuju njegovu rečenicu. Pauline Kneissler, zaposlena u dvorcu Grafenek, ”klinici za eutanaziju” na jugu Njemačke, obilazila je psihijatrije i svakodnevno birala po 70 pacijenata, koji su potom ubijani u plinskim komorama klinike. Vjerovala je da ne čini ništa zlo jer je ”smrt od plina bezbolna”. Uz sebe je imala i babice koje su prijavljivale deformiranu novorođenčad i fetuse, te preporučivale abortuse, eutanaziju djece i steriliziranje majki
Službenice i tajnice nacista visokog ranga, kao lijepa Liselotte Mayret, po sadističkim su se postupcima izjednačavale sa šefovima. Liesel Wilhaus, supruga zapovjednika logora, vježbala je gađanje vatrenim oružjem s balkona na logorašima kao metama; takav prizor vidjeli smo u glasovitom filmu ”Schindlerova lista”, samo je tamo akter sulude zabave Amon Goeth, zapovjednik logora kojeg su poslije Poljaci objesili.
Vjera Wolhauff, supruga esesovca u Poljskoj, trudna, s mužem je predvodila kaznene ekspedicije. S bičem u jednoj i puškom u drugoj ruci ubijala je nesretnike koji su izmakli masovnom pogubljenju.
U Ukrajini mlada tajnica Johana Altwather (22), poznata kao Freuleine Hanna, specijalizirala se za ubijanje male djece: obilazila je dječje bolnice i bacala s balkona pacijente po izboru, nudila im slatkiše da bi im pucala u otvorena usta ili bi maloj djeci razbijala glavu o zid. Po surovom i ”svojeručnom” ubijanju mališana bila je poznata i Jozefine Block, supruga gestapovca i majka nekoliko djece.
Nakon Drugoga svjetskog rata kolektivno je podsvjesno duboko potisnulo taj element ženskog djelovanja. U javnoj je memoriji ostala slika 60 tisuća žena koje su vadile cigle iz ruševina i dizale Njemačku iz pepela. Njemice su prikazivane kao apolitične žene, žrtve sovjetskih silovanja ili štogod treće, nikad kao nacistice.
”Dok god se Njemice svrstava u drugu sferu ili se umanjuje njihov politički utjecaj, polovici populacije jednoga genocidnog društva”, prema riječima povjesničarke Ann Talylor Allen, ”pripisuje se nevinost za zločine moderne države” te ih se “stavlja izvan same povijesti”.
Trećina ženske populacije, trinaest milijuna žena, bila je aktivno uključena u organizacije Nacističke stranke, a udio se žena u njoj povećavao kontinuirano do kraja rata. Golem broj Njemica, piše u knjizi, nisu bile žrtve, a uobičajeni načini sudjelovanja žena u holokaustu još nisu dokraja otkriveni.
U Ukrajini mlada tajnica Johana Altwather (22), poznata kao Freuleine Hanna, specijalizirala se za ubijanje male djece: obilazila je dječje bolnice i bacala s balkona pacijente po izboru, nudila im slatkiše da bi im pucala u otvorena usta ili bi maloj djeci razbijala glavu o zid. Po surovom i ”svojeručnom” ubijanju mališana bila je poznata i Jozefine Block, supruga gestapovca i majka nekoliko djece
Najvažnije je pitanje kako je takav masovni zločin moguć? Doživljava li zločinac, egzekutor svoje žrtve uopće kao ljude? Što tu čine žene? To su supstancijalna pitanja svake rasne mržnje. Na pitanje kako doživljavaju Židove mnogi nacisti daju tipski odgovor: kao štakore. Nipošto kao ljude. Uspoređuju ih s tim malim, odvratnim, štetnim glodavcima prema kojima ni jedno ljudsko biće ne osjeća bilo kakvu sućut ili samilost. Čim vidite štakora, poželite ga odstraniti.
Usporedbu Židova i štakora prvi je upotrijebio Joseph Goebbels, otac nacističke propagande. Ta je ideologija Židove prikazivala kao ”korozivno drukčije”, kao, dakle, narod koji izaziva hrđu. Ta je ideologija bila silno jaka, tako djelotvorna da je čak i njemačke djevojke i žene uspjela pretvoriti u instrumente masovnih likvidacija ”neprijateljskih” muškaraca, žena, djece. Često su se one od kojih se to najmanje moglo očekivati pretvarale u najokrutnija čudovišta, spremna na nezamisliva divljaštva, nešto što je i inače neočekivano kad je o ženama riječ.
Štoviše, zapanjuje otkriće da su u nacističkim formacijama žene masovno i dobrovoljno sudjelovale u ritualima smrti. Najmanje pola milijuna mladih žena pridružilo se kolonizaciji ”divljeg istoka” u Poljskoj, Ukrajini i Rusiji. Neke su potjecale iz kozmopolitskog Beča, druge iz industrijskog Porajnja, treće iz seljačke Rajne-Westfalije, ali u opisima njihovih zločina vidi se da regionalne razlike nisu bile važne.
Takvom jednoobraznom ponašanju prethodio je dugogodišnji sistemski dril. Njemicama su nakon dolaska nacista na vlast oduzeta brojna građanska prava – sustav je ženu nastojao svesti na tri K – Kinder, Kuche, Kirche. Žena je trebala biti majka, kuharica, pobožna žena. Usto, Arijka i ratnica, spremna na borbu za obranu rase. ”Među tjelesnim vježbama za djevojke iz Lige njemačkih djevojaka bili su treninzi marširanja i precizno gađanje. Djevojkama su davani pamfleti sa savjetima kako odabrati muža: prvo pitanje koje treba postaviti budućem partneru bilo je ‘koje je tvoje rasno podrijetlo’. U mojoj državi majka je najvažniji građanin”, rekao je Hitler.
Nakon Drugoga svjetskog rata kolektivno je podsvjesno duboko potisnulo taj element ženskog djelovanja. U javnoj je memoriji ostala slika 60 tisuća žena koje su vadile cigle iz ruševina i dizale Njemačku iz pepela. Njemice su prikazivane kao apolitične žene, žrtve sovjetskih silovanja ili štogod treće, nikad kao nacistice
U ”Hitlerovim furijama” nije prikazana samo fenomenologija masovnog umorstva sa svim svojim ekstremima – poput epizode u kojoj nacisti u Bjelorusiji priređuju zimski lov na Židove, koji u šumi zamjenjuju lisice i zečeve – već i objašnjenje kako je to moguće. Upravo je ono najstrašnije, jer uvjerljivo masovne zločine ne prikazuje kao zlodjelo brojnih organiziranih psihopata, već nešto posve suprotno… Riječ je o najvećoj tajni našeg vremena, opasnosti koja – kako ćemo vidjeti – neprestano lebdi u zraku.
Psiholog koji je ispitivao Gruppenfuhrera SS-a Otta Ohlendorfa, zapovjednika Einsatzgruppe D, koji je priznao ubijanje više od 90 tisuća muškaraca, žena i djece, zaključio je da Ohlendorf mora biti ”sadist, izopačen ili luđak”, jer je o okrutnim djelima koja je počinio razgovarao kao o činjenicama, bez sustezanja. Kad ga je sudac upitao bi li ubio vlastitu sestru da mu je naređeno, Ohlendorf je rekao da bi. No on nije bio automat bez mozga; bio je dobro obrazovan, izvrsno obaviješten sljedbenik Hitlera i Himmlera.
Drugi psiholog s Nirnberškog suda podvrgnuo je nacističke vođe različitim testovima i zaključio da takve osobnosti ”nisu ni bolesne ni neobične – u stvari, one su poput bilo koje druge osobe koju bismo mogli sresti u drugim zemljama svijeta…”
Wendy Lower razgovarala je i s Hermannom Weissingom, koji je bio čelnik Središnjeg ureda istrage o nacističkim ratnim zločinima u Sjevernoj Rajni i Westfaliji, i koji je između 1965. i 1985. ispitao tisuće osumnjičenika. Objasnio je da se nije susreo ni s kim koga bi mogao opisati kao psihopata. ”Pojedinci nisu bili ludi, nacistički sustav bio je taj koji je bio lud”, rekao mi je, piše autorica i dodaje: ”Weissing je bio uvjeren da je većina počinitelja o kojima je vodio istrage počinila zločine, ali je zaključio i da oni više nisu prijetnja društvu. Bili su ‘normalni’ građani koji su poštivali zakone nove, demokratske Njemačke…”
Autorica iznalazi još jedan mehanizam kojim masovni ubojice eliminiraju moralnu prosudbu iz svojih nedjela.
Najvažnije je pitanje kako je takav masovni zločin moguć? Doživljava li zločinac, egzekutor, svoje žrtve uopće kao ljude? Što tu čine žene? To su supstancijalna pitanja svake rasne mržnje. Na pitanje kako doživljavaju Židove mnogi nacisti daju tipski odgovor: kao štakore. Nipošto kao ljude. Uspoređuju ih s tim malim, odvratnim, štetnim glodavcima prema kojima ni jedno ljudsko biće ne osjeća bilo kakvu sućut ili samilost. Čim vidite štakora, poželite ga odstraniti
”Oni koji potiču činove mržnje teže riješiti sebe i svijet oko sebe njegovih uznemirujućih, kaotičnih suprotnosti i složenosti. Mentalitet počinitelja ‘rascijepljen je’ – to jest, sve ili ništa, crno bijeli način razmišljanja. Počinitelji često sebe promatraju kao one prosvijetljene, koji su spoznali višu istinu, nadmoćni su nad svojim neprijateljima, iznad prijekora i odgovornosti, bore se da bi se oslobodili svijeta dihotomija….”
Ovo su vrlo zanimljiva objašnjenja. Proizlazi da su inicijatori masovnih zločina idealisti vlastite vizije svijeta u kojoj nema mjesta ni za kakvu pukotinu, nečistoću, mutni dio slike. Nije slučajno da je Walt Disney, otac crtanih filmova posvemašnje idile, bio pronacistički raspoložen. Nacizam uvijek projicira slike Arkadije kao mitskog zavičaja, rodnog mjesta Germanije. Disneyjevi crtani filmovi prizori su čiste idile.
Vizija svijeta je uvijek dihotomna. ”Mi” i ”Oni”. Hitler je u jednom napadu bijesa rekao: ”Ne mogu biti dva izabrana naroda – ili mi, ili oni!” Mislio je, dakako, na Židove, a u jednoj se prigodi na sličan način izrazio i o Rusima. Hitler je smatrao da će dvije rase plavog čovjeka, slavenska i germanska, u konačnoj borbi ustanoviti koja ima pravo na svjetsko gospodstvo. Takva, dualistička podjela svijeta, idealna je za masovnu mobilizaciju sljedbenika.
”Nijemci su željeli prevladati te konflikte, žudjeli su za nadmoćnom, utopijskom egzistencijom osnovanom na nečem što se činilo konkretno i važno, biološkom rasizmu. Za počinitelje sve je teklo ‘glatko’, odlučno, sustavno, nužno, sofisticirano, precizno, neugodno, možda, ali ljudsko. Neprijatelji – Židovi, ali i druge takozvane niže rase, trebali su biti uklonjeni kirurškom preciznošću jednom za svagda. Trebalo je prevladati prijetnju postojanju Njemačke, odlučiti borbu. U umu Hitlera, njegovih sljedbenika i mnogih njemačkih domoljuba ‘konačno rješenje’ bilo je obrambeni akt oslobođenja od sveobuhvatne snage globaliziranog židovstva.
Zločini koje su počinile žene događali su se u mreži profesionalnih prioriteta i zadataka, osobnih obveza i tjeskoba. Zločinka koja je prihvatila nužnost ubijanja kao očitu, mogla je tijekom istog dana pucati u židovsku djecu i potom doći kući kako bi pomilovala svog sina ili kćer. Ovdje u umu počinitelja nema kontradikcije…
Najstrašniji, mada neizrečeni zaključak ove knjige, je da je masovno ubijanje skupine koja se proglasi neprijateljskom nešto što kao opasnost vreba uvijek i svagda. Akteri masovnih zlodjela nisu hrpe devijantnih pojedinaca, već obični ljudi koje devijantni sustav može uvjeriti da je neka skupina isključena iz zajednice ljudi i proglašena ”štakorskom”
Nagi su židovski dječaci bili ubijeni jer je sama njihova prisutnost bila prokletstvo za njemačku fantaziju utopijskog Lebensrauma. U glavi zločinca, Nijemci i Židovi nisu mogli supostojati. Žene ubojice, poput svojih muških kolega, razvile su to uvjerenje nakon godina uvjetovanja u Reichu, upile su ga iz opće klime popularnog i od države dopuštenog antisemitizma u Njemačkoj i diljem Europe…”
Zločince, dakle, ne muči savjest – jer oni ne ubijaju ljude. Oni ubijaju neljude, neprijatelje, štakore, kvaritelje idile.
Među znanstvenicima – kaže autorica – danas vlada konsenzus oko toga da je okruženje najvažniji faktor koji odlučuje o tome hoće li pojedinac postati akter genocida ili ne.
Najstrašniji, mada neizrečeni zaključak ove knjige, je da je masovno ubijanje skupine koja se proglasi neprijateljskom nešto što kao opasnost vreba uvijek i svagda. Akteri masovnih zlodjela nisu hrpe devijantnih pojedinaca, već obični ljudi koje devijantni sustav može uvjeriti da je neka skupina isključena iz zajednice ljudi i proglašena ”štakorskom”.
Tada se prema njoj mogu primijeniti sva sredstva kao i na glodavce. Uostalom, famozni plin Ciklon B najprije je služio u domaćinstvima za odstranjivanje nametnika… A žene?
U općoj populaciji u normalna vremena žene čine oko 14 posto nasilnih zločina i oko 1 posto ubojstava. U ratu taj postotak može jako narasti. Pretpostavka da nasilje nije ženska osobina, kaže Lower, te da žene nisu sposobne za masovna ubojstva daje nadu da bar pola ljudske rase neće htjeti proždrijeti drugu polovicu, da će zaštititi djecu i tako očuvati budućnost. No, to je lažni štit… i s tom istinom treba se suočiti.
(Prenosimo iz tjednika Express).
LINIĆ
Svi su ludi zbog Linića. Svi. Koji me okružuju. U očima bližnjih vidim želju za životom dok komentiraju Linića. Malo su zluradi, malo veseli, malo analitični, malo, malo. Uglavnom ushićen svijet. Zadužen da ispravi ono što je krivo, oboružan željama i nagonima za pravdom, svijet koji se iskreno raduje odlasku Linića jer eto ima temu za svakodnevne brbljarije. Meni smjena Slavka Linića ne znači ništa. Smjene u Vladi nisu ono što bi mom životu dalo smisao. Gotovo me sram što tako mislim. Nesiguran u ocjeni svega što se događa, nezainteresiran za Linića i potrese u SDP-u obaram pogled na odlasku kući. Plašim se da ne sretnem nekog tko će me izmasakrirati ovom temom. Provlačim se kroz iglenu ušicu svijeta koji me čudi.
ŽENE
Nakon moderiranja okruglog stola na temu nasilja u obitelji na ulici mi se pridružuje šezdesetogodišnjak koji mi objašnjava kako su žene same krive za nasilje kojem su izložene. Štoviše, najčešće lažu da su zlostavljane, udružuju se u kojekakve pokrete kako bi eto napakostile muškom rodu. Ne proturječim mu, gorljiv je, unosi se u lice, a ja ubrzavam korak kako bih ga se otarasio. ”Vi ste dobar voditelj, g.Stankoviću, hvala vam što ste me saslušali i želim svako dobro vama i obitelji.“ Stišće mi ruku i tapše me po ramenu. ”Hvala i vama!”, odgovaram mu.
KNJIGA
U Čakovcu upoznajem čovjeka koji tvrdi da nikada u životu nije kupio knjigu. Zatim je kupio moju knjigu i daje mi je na potpis. U prvi moment to doživljavam kao čast, a zatim u drugi, treći i četvrti moment to također doživljavam kao čast. Osjećaja časti ne mogu se riješiti na povratku kući. Već danima ga u različitim prigodama vučem sa sobom. Okupirala me čast, ja sam čovjek-čast, suočavam se s čašću dok gledam izloge, iznenada me salijeće u različitim situacijama. Neobično je časno biti ja. Biti u središtu svijeta sa svojom dragocjenom ličnošću.
KOLAČ
Sinoć sam napravio kolač. Nikada u životu nisam. Jučer mi je iznenada došla potreba, pomiješao sam sastojke, sjekao i pekao i na kraju jeo. 44 godine ne razumijem ljude koji od pripreme hrane rade umjetnost. 44 godine nemam razumijevanja za takve priče sve do jučer. Tada mi se na jedan sat javlja potreba za kuhanjem. Nakon toga još jedan sat gledam televizijske kanale na kojima se kuha. Kada se sve zbroji i oduzme, u životu sam dva sata imao interes za kuhanje, a onda sam se zainteresirao za nešto drugo. Recimo za ženu s bradom koja je pobijedila na Eurosongu.
Svećenici i njihove žene
O hipokriziji nekih svećenika se teško govori da se ne bi naudilo ugledu Crkve. K tomu, imenovati ih skrenulo bi pogled s problema na osobe. A one su samo tipični sinovi Crkve. I to ponekad čak ponajbolji: njihove zasluge, vrline i založenost zacijelo nisu upitni. A primoranost na licemjeran život omogućila im je upravo Crkva kojoj su služili ili služe. Štoviše, ona je licemjerje i stvorila svojim odnosom prema seksualnosti i ženama.
Tradicionalno kršćanstvo izgrađeno je na antropologiji po kojoj biti čovjek a prirori znači – biti kriv. Crkva okrivljuje čovjeka ponajprije u najintimnijem području koje izmiče kontroli razuma i društva: u području seksualnosti, odnosno naše prirodne, biološke uvjetovanosti. A budući da su autori te antropologije muškarci, za tu uvjetovanost ponajprije bivaju okrivljene žene.
Da svećenici imaju ljubavnice javna je tajna. A ako koji od njih i otkrije skrivanu vezu s nekom ženom svojoj braći svećenicima, oprostit će mu grijeh pravdajući ga da je podlegao napasti, time raskrivajući kako ženu poimaju tek kao oličenje nagonske tjelesnosti. Štoviše, čak će i vjernici govorkati o tome kakve li je sve kušnje, jadan, morao prolaziti zbog zle i razuzdane žene koja da ga je navela na grijeh, ali vrlo rijetko o tome što je, jadnica, morala proći kad ju je svećenik iskoristio, pa ostavio, često s djetetom
Kršćanska tradicija diskriminirala je ženu. Crkva je dugo bila ženomrzačka, temeljeći svoje mizoginstvo najprije na tumačenju Prvog grijeha – Eva je prva posegnula za zabranjenim plodom – prije nego na novoj Evi koja je petom satrla glavu Zmiji. Čak i Pavao, koji kaže da u prostoru duha nema razlike između Grka i Židova, muškaraca i žena (Gal 3,27-28), poziva žene da u zajednici šute, preferira beženstvo pred brakom, a u braku očekuje da žene budu posve podložne svojim muževima (premda, muža poziva da bude prema ženi kao Krist prema Crkvi, Ef 5,21-24). Ženu se uglavnom smatralo izvorom napasti i grijeha, mnogo više nego posrednicom milosti. A jedinu ženu kojoj se ne može osporiti to posredništvo, štuje se kao djevicu i majku, ne kao ženu.
Da svećenici imaju ljubavnice javna je tajna. A ako koji od njih i otkrije skrivanu vezu s nekom ženom svojoj braći svećenicima, oprostit će mu grijeh pravdajući ga da je podlegao napasti, time raskrivajući kako ženu poimaju tek kao oličenje nagonske tjelesnosti. Štoviše, čak će i vjernici govorkati o tome kakve li je sve kušnje, jadan, morao prolaziti zbog zle i razuzdane žene koja da ga je navela na grijeh, ali vrlo rijetko o tome što je, jadnica, morala proći kad ju je svećenik iskoristio, pa ostavio, često s djetetom.
Posljedice nisu manje ni kada počinitelj pristane uzdržavati dijete (novac je čak šutke predviđen u financijskim proračunima Crkve, a često se naprosto uzima od donacija koje su vjernici zacijelo bili namijenili u druge svrhe). Nekim ženama se zna i svjetovati da abortiraju! Pobačaj, koji se javno osuđuje, nastojeći tu osudu nametnuti i sekularnim zakonima, gdjekad i gdjegdje bit će potajno preporučivan samim svećenikovim ženama. Struktura prijetvornosti rađa slijepi instinkt za očuvanje svećeničke aure što god to koštalo da koštalo ženu, iskorištenu pa napuštenu, ili koliko god se to kosilo s propovijedanim moralom. Budući da ne postoji otvoren govor, sloboda koju bi celibat trebao pružiti u nesebičnom djelovanju time i sama postaje na temeljnoj razini licemjerjem.
Nije riječ o tome da se svećenici koji stupaju u spolne odnose s odraslim ženama osude, nego da se otvoreno progovori o jazu između riječi i djela, učenju i stvarnosti. Nije riječ o tome da se ne može razumjeti da pojedini svećenici ne mogu kontrolirati svoje nagone, nego se ne može prihvatiti laž u kojoj oni tada prihvaćaju živjeti. Predmnijevan autoritet Crkve važniji je od života u istini za dvoje/troje ljudi, čak od života cijele zajednice koja, znajući to ili ne, trpi svećenikovu laž.
Savjest je za nas same, ugled za druge. Onaj tko sluša svoju savjest a zanemaruje svoj ugled, okrutan je prema drugima. No, onaj koji se brine za svoj ugled a zanemaruje svoju savjest, okrutan je prema istini
Zaljubljenih svećenika i žena zaljubljenih u svećenike ima mnogo više nego se o tome govorka. I njihova veza, ukoliko se ne ozakonjuje brakom, ne mora uvijek imati katastrofalne posljedice. Međutim, da bi njihovo osobito prijateljstvo moglo i nadalje imati pozitivan predznak, nužno je visoko umijeće vladanja sobom u obiju strana, u svakom trenutku. Nužno je da je svećenikov celibat čvrsto utemeljen, a da žena poštuje, štoviše, potiče i podržava uzvišene motivacije celibata.
A licemjerje ide još i dalje. Kada jedan od svećenika poželi ne živjeti više u celibatu i prikloni se ženi koju voli, nezamisliva su poniženja i patnje kojima će biti izložen, on, njegova ljubav, poštenje i odgovornost. Iznuđivat će se njegov pristanak da ne mijenja zvanje, da čak ženu koju voli učini svojom ljubavnicom, a, ako na to ne pristane, onemogućit će mu da se zaposli kao vjeroučitelj ili teolog, samo da Crkva ne bi ostala bez svećenika manje, a laici da u svećenicima ne bi vidjeli ljude poput sebe, kadre da se istinski zaljube. No, Crkva time, kao, eto, da gubi od svog (predmnijevana) ugleda. No, savjest i ugled nisu istovjetni. Savjest je za nas same, ugled za druge. Onaj tko sluša svoju savjest a zanemaruje svoj ugled, okrutan je prema drugima. No, onaj koji se brine za svoj ugled a zanemaruje svoju savjest, okrutan je prema istini.
Žene – vjernice koje redovito zalaze u crkvu a imaju nestabilne brakove ili nisu u braku –lako se zaljubljuju u svećenike ponajprije zbog prirode svećeničke službe: u sakramentu ispovijedi i u povjerljivim razgovorima svećenik ima lak emocionalan pristup ženama, a žene, osobito ako su inače emocionalno nezadovoljne i ranjene, jedva čekaju da ih ma tko sasluša i razumije. Osobi koja ih je spremna saslušati i tješiti lako će se otvoriti, to prije jer se osjećaju zaštićene njezinim celibatom.
Kako se emocionalno nestabilne žene lako otvaraju svećenicima jer oni imaju ugled osoba od povjerenja, tako, kada to povjerenje biva iznevjereno, iskustvo umiranja iluzija ili razočarenje biva proporcionalno s povjerenjem te je često povezano s gubitkom vjere. Biti izdan od Božjeg čovjeka, i time posredno od Boga, nije obično iskustvo razočaranja. Trauma je veća i često ozbiljnija nego pri razdvajanju partnera laika. Nevjerojatno je velik broj žena koje trpe u sjeni!
Djevojke i žene koje se okupljaju oko nekog svećenika (jednako kao i redovnice oko svojega duhovnika ili laikinje oko voditelja kršćanske zajednice) često se zaljubljuju u njega po istom načelu po kojem se učenice zaljubljuju u svojeg učitelja ili pacijentice u svojega psihoterapeuta. Tješitelj i tješeni nalaze se na istom, skliskom terenu. Kao što u takvu odnosu ne mora biti primisli i skrivene požude tako ni odana, strastvena pobožnost kontemplativne redovnice prema Kristu Zaručniku nije baš uvijek (osim u iznimnim mističkim iskustvima) lišena erotske dimenzije. No, u oba slučaja uglavnom je riječ o pukom infantilizmu.
Većina žena koje se emocionalno vežu uz svećenike, unatoč uvijek prisutne, svjesne ili nesvjesne, zabrinutosti jer stupaju na put pun opasnosti, ne čine to s lošim namjerama. Žene u “Božjem čovjeku” nalaze idealan objekt svoje ljubavi kakav bi svaka žena poželjela: nježnost, razumijevanje, zajedničke duhovne ciljeve s minimumom opasnosti da se to ubrzo surva u suhu svakodnevicu.
Svećenika će k ženi privući slične kvalitete, a uz to mu omogućiti da pritom ne mora biti odgovoran. Ipak, rijetko će koja žena, a da drži do sebe, pristati da takva emocionalna veza, koliko god bila privlačna, preraste u erotsku vezu. Seksualno aktivni svećenici imaju emocionalan pristup ženama pod izlikom vrline, ali i njih primoravaju na prijetvornost.
Problem nastaje kada svećenici i žene ostvare isključivu vezu, a onda svećenik poželi pobjeći iz obaveza koje mu ona nameće. Kako se emocionalno nestabilne žene lako otvaraju svećenicima jer oni imaju ugled osoba od povjerenja, tako, kada to povjerenje biva iznevjereno, iskustvo umiranja iluzija ili razočarenje biva proporcionalno s povjerenjem te je često povezano s gubitkom vjere. Biti izdan od Božjeg čovjeka, i time posredno od Boga, nije obično iskustvo razočaranja. Trauma je veća i često ozbiljnija nego pri razdvajanju partnera laika. Nevjerojatno je velik broj žena koje trpe u sjeni!
Svećenici imaju više moći zbog moralnog i duhovnog autoriteta svoje službe. Odgoj, ugled u zajednici i javna predodžba o zvanju pridonose neravnoteži između svećenika i pastve. štoviše, svećenici imaju dodatnu moć psihološkog reda, pogotovu ako osoba koja ulazi s njim u odnos od njega traži pastoralnu brigu sred osobnih i duhovnih kriza. Ovdje je posrijedi i zloporaba povjerenja, i to osobitog, mogućeg samo u odnosu na svećenika, zapravo samog povjerenja u Boga. Seksualna zlouporaba nije samo nasilje nad tijelom nego i nad savješću žrtve
Spolni čin između svećenika i vjernice traumatsko je iskustvo: crkvena zajednica je izdana, a sudionici, pogotovu žrtve, marginalizirani. Takav čin često se smatra “ljubavnom aferom” jer da na nju pristaje dvoje odraslih ljudi. Ali nije riječ o pukoj aferi iz nekoliko razloga: prvo, odnos između svećenika i vjernika profesionalne je naravi.
To znači da svećenici imaju moralni i duhovni autoritet kao i profesionalnu moć te da je na njima odgovornost za održavanje prikladne profesionalne distance. Znači to ne samo da ne smiju inicirati spolni odnos, nego da ne smiju ni odgovoriti na tuđu inicijativu. Riječ “afera” koristi se da bi se opisala seksualna veza među jednakim partnerima, tj. naglašava se seksualna narav odnosa, a ne profesionalni prekršaj.
Afera uključuje jednaku odgovornost u ponašanju, no, budući da svećenici imaju odgovornost koja uključuje stanovita ograničenja, strana koja ih krši u odnosu s njim, čak i kad preuzima inicijativu, nije odgovorna za svećenikovo neadekvatno seksualno ponašanje.
Impuls da se okrivi druga strana odraz je ograničenosti ljudi crkvenih i župnih zajednica koji nisu kadri pojmiti kako osobe s moralnim i duhovnim autoritetom, osobe štovane i apriori od povjerenja, mogu biti krive za zlouporabu moći i autoriteta svoje službe. Odbijanje da se to prihvati uzrokuje veliku štetu po žrtvu jer njoj treba razumijevanja i potpore, jednako kao što crkve trebaju jasnu, etičku, teološku i vjerničku intervenciju da bi prepoznale vlastitu izdaju.
Olako se izgovarati uzajamnošću pristanka na obljubu daj je “u igri” dvoje odraslih, jer odraslost sama nije dostatna za pristanak. Doista, da bi dvoje dalo autentičan pristanak na zajedničku obljubu, potrebno je da oboje budu jednaki i u moći. Svećenici imaju više moći zbog moralnog i duhovnog autoriteta svoje službe. Odgoj, ugled u zajednici i javna predodžba o zvanju pridonose neravnoteži između svećenika i pastve. Štoviše, svećenici imaju dodatnu moć psihološkog reda, pogotovu ako osoba koja ulazi s njim u odnos od njega traži pastoralnu brigu sred osobnih i duhovnih kriza. Ovdje je posrijedi i zloporaba povjerenja, i to osobitog, mogućeg samo u odnosu na svećenika, zapravo samog povjerenja u Boga.
Seksualna zlouporaba nije tek nasilje nad tijelom nego i nad savješću žrtve. Dakle, kada svećenik iskoristi nečiju ranjivu seksualnost, nije riječi o ljubavnoj aferi, ili slabosti, ili napasti, nego o zloporabi moći.
”U ime obitelji” krije odakle im novac, ali prijeti svima
Na naslovnici katoličkoga tjednika Glas Koncila od nedjelje 10. studenoga piše: “Ustavni sud upozorenjem zaustavio manipulaciju politike”. Naime, kaptolski list smatra da je službenim upozorenjem Ustavni sud razriješio umjetno stvorene nejasnoće i nedvosmisleno potvrdio da će pozitivno očitovanje birača o referendumskom pitanju promijeniti službeni tekst Ustava Republike Hrvatske.
Svi građani koji će pozitivno odgovoriti na referendumsko pitanje “Jeste li za to da se u Ustav unese definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene” bit će zaslužni za to što će u hrvatskom Ustavu biti stavak: “Brak je životna zajednica žene i muškarca”, kažu na Kaptolu 8.
U komentaru pak glavni urednik Ivan Miklenić upozorava da kod nekih političara sve više “vlada bijes” što njihovo vlastito ili uvezeno ideološko uvjerenje doživljava sve veće poraze, a to ne smiju javno priznati. Nisu li “glasnogovorničke” neopravdane ocjene i potvore samo potvrda zatomljena ideološkoga i političkoga bijesa što kakva-takva hrvatska demokracija ipak ograničava vladajućima nametanje svoga ideološkog stava?, pita se Miklenić kao da se referendum već dogodio, odnosno uvjeren da će na referendumu, kao što misli i biskup Pozaić (i njegovi drugovi iz centralnoga komiteta na Ksaveru), ”komunjare na vlasti” biti potučene.
Građanska inicijativa “U ime obitelji”, koju vodi Željka Markić, uputila je svim saborskim zastupnicima prijeteće pismo u kojem ih podsjeća kako su legitimna očekivanja birača (valjda onih biskupu Pozaiću i ostalima naklonjenih) da Hrvatski sabor, kao predstavničko tijelo građana, u razumnom roku raspiše referendum kada taj rok već nije određen u Ustavu RH ili u Zakonu o referendumu u skladu s preporukama Europske komisije, a to je najkasnije šest mjeseci od predaje potpisa ili 14. prosinca 2013.
Kažu da ljudsko pravo na brak definiraju dva glavna dokumenta – Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čija je potpisnica i Republika Hrvatska, te ističu kako je u nekoliko presuda Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu potvrđeno da izjednačavanje homoseksualne veze s brakom nije ljudsko pravo, kao i to da o izjednačavanju istospolne veze s brakom odlučuje samo država članica EU-a.
Građanska inicijativa podsjeća da je Republika Hrvatska već definirala brak u postojećem Obiteljskom zakonu, čl. 5. iz 2003. godine, kada je taj zakon donijela vlada premijera Ivice Račana, i to ”kao životnu zajednicu žene i muškarca”. Podržavanje teze o kršenju ljudskih prava i diskriminaciji značilo bi da Obiteljski zakon u posljednjih 10 godina krši ljudska i građanska prava, upozoravaju u spomenutoj građanskoj inicijativi.
Usto, upozoravaju, a to prenosi IKA, da Kodeks dobre prakse za referendum koji je preporučila Venecijanska komisija Vijeća Europe (2007.), među ostalim, navodi kako bi se vlada trebala ponašati za raspisivanja referenduma koji je zatražila građanska inicijativa: vlada se ne smije koristiti javnim sredstvima za referendumsku kampanju niti zloupotrebljavati političku poziciju za jednostranu kampanju protiv referenduma kako bi građani mogli donijeti informiranu odluku o referendumskom pitanju. Vlada je dužna sredstvima javnog priopćavanja i na druge načine omogućiti nepristrane informacije o referendumskoj temi kako bi birači mogli formirati svoje mišljenje, smatraju Željka Markić i njezino društvo bogatih katoličkih samoproglašenih vođa i gurua.
Aleksandra Kolarić, komunikologinja, nedavno je izjavila, a prenio je to tportal, da će predreferendumska kampanja biti vrlo žestoka zbog izrazito suprotstavljenih društvenih skupina koje su za njega zainteresirane. Kaže da je krajnje vrijeme da ”U ime obitelji” što prije napokon otkrije tko financira njihove aktivnosti.
”Mora postati kristalno jasno tko financira taj neokonzervativni pokret i s koliko novca. Krajnje je vrijeme da javnost to dozna, a svakako prije održavanja referenduma”, kazala je A. Kolarić.