novinarstvo s potpisom
Donald Trump
Zvjerstvo nezapamćeno u novijoj povijesti Amerike događa se posljednjih tjedana na južnim granicama najmoćnije sile na svijetu. Po nalogu administracije Donalda Trumpa, agencija za nadzor imigracije prisilno odvaja djecu od njihovih roditelja koji pokušavaju iz Meksika ući u Sjedinjene Države. [Read more…]
Saša Zelenika
Foto: Uniri.hr
Tek je eskalacija izbjegličke krize i njeno približavanje našim granicama nagnalo većinu naših građana, uključujući i političke elite, da se počnu baviti tim pitanjem. Doista, mediteranske su zemlje, posebice Italija i Španjolska, već godinama izložene stalnom priljevu desetaka tisuća izbjeglica iz afričkih zemalja pogođenih političkim nestabilnostima i sveopćim siromaštvom, pa je bilo jasno da će ulazak RH u EU i našu zemlju učiniti mostom izbjegličkog vala prema njihovim željenim destinacijama [Read more…]
Ako mislite da su ti prokleti požari najgore što nam se ovo ljeto može dogoditi ili ako su vas mediji uvjerili da neće biti većih političkih izazova od onih koje stvaraju tzv. Pirangate i debakl koji proživljava slovenska diplomacija (što bi, naravno, trebalo dovesti do napuštanja Hrvatske cijelog toga arbitražnog cirkusa), oprostite što sam ovako bezobrazan, ali se svi vi varate. [Read more…]
Foto: Ivan Posavec
Svakoga dana uz Balkanski se poluotok kreću kolone nevoljnika. Pristižu sa Levanta, Sirijci, Iračani, Afganistanci, Kurdi, redom sve sami muslimani.
Kreću se u zatvorenim kamionskim furgonima, u pretrpanim kombijima i pokvarenim cestovnim hladnjačama – svojevrsnim dušegupkama, bez ventilacije i bez svjetla, ili putuju u izvanrednim željezničkim kompozicijama, preko europskog dijela Turske, kroz Grčku i Makedoniju, sve do južne Srbije. [Read more…]
Posljednjih desetak dana sam svakodnevno putovao između Jeruzalema i Betlehema. Kao sveučilišni profesor i ovdje prepoznatljiv aktivist za ljudska prava i religijske slobode imam privilegiju da me kolege s Hebrew University i (katoličkog) Bethlehem University kao i dragi prijatelji s Bethlehem Bible Collegea za manje od pola sata bez zaustavljanja i kontrola brzim autoputovima koji povezuju mali sada komercijalizirani grad Isusova rođenja s danas odviše politiziranim velegradom sveprisutnog i banalno površnog obilježavanja njegove smrti i uskrsnuća prebacuju iz jednog mjesta u drugo. [Read more…]
Njemačka je obilježila događaj što je ušao u politički rječnik kao ”pad Berlinskog zida”. No svečarsku je atmosferu u Berlinu pokvario posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza, inače hvaljen na sva usta na Zapadu zbog blagoslova planu ujedinjenja Njemačke (pri čemu je prevaren obećanjem da se Atlantski pakt u zamjenu za njegovo ”da” neće širiti dalje prema istoku).
Upozorio je, naime, kako su zapadnim državnicima, prije svega onima u SAD-u, nakon nestanka zida u Berlinu i raspada SSSR-a ”udarili u glavu trijumfalizam i euforija”, što svijet dovodi na rub novoga hladnog rata. Vjerojatno slavljenici u Berlinu nisu očekivali takvo upozorenje, iako je ono potpuno na mjestu. I opravdava pitanje: u tih 25 godina – što smo dobili?
Saveznici iz Drugoga svjetskog rata koji su zajedničkim snagama, pri čemu je najveći teret ponio Sovjetski Savez, porazili nacifašizam, ubrzo su se nakon njegova završetka, kako zbog hegemonističke politike Moskve tako i zbog antikomunističke histerije na Zapadu (uzrokovane dobrim dijelom i strahom krupnoga kapitala od ideologije što je podrivala njegove temelje), pretvorili u protivnike.
Mada je Churchill svojim govorom u Fultonu i kovanicom ”gvozdena zavjesa” svu odgovornost za faktičnu podjelu svijeta na Istok i Zapad prebacio na sovjetsku stranu, objektivni analitičari ne mogu poreći ni suodgovornost demokratskih država Zapada u kojima je, posebno u Americi, lov na ”komunističke vještice” demokraciju pretvorio u karikaturu. Vrijeme tzv. hladnog rata i blokovske podjele, ravnoteže straha, odnosno straha od uzajamnog uništenja nuklearnim oružjem, obilježilo je nekoliko desetljeća i nekoliko generacija.
Za to vrijeme, na Istoku je prakticiran ”realni socijalizam”, sovjetski model zasnovan na strogo centralnom upravljanju svime, planskom gospodarstvu, svođenju privatnog vlasništva na minimum, jednopartijskom sustavu, policijskoj kontroli svega i svakoga i ograničavanju slobode kretanja, osobito slobode prelaska državnih granica prema Zapadu, ali i unutar bloka.
U jeku hladnog rata, u Njemačkoj koja je bila podijeljena na dvije države, s dijametralno oprečnim političko-ekonomskim sustavima, u Berlinu je podignut zid, monstruozna građevina što je dijelila ”socijalistički” od ”kapitalističkog” dijela grada.
I taj će zid postati simbolom hladnog rata. Jedna jedina zemlja uspjela je otrgnuti se iz Staljinovog zagrljaja i lansirati svoj model – također socijalizma, ali u mnogim aspektima bitno različitog od onoga u Istočnom bloku.
Jugoslavenski je model, svojevrsni eksperiment koji je tekao, postao sušta negacija onoga sovjetskoga, osim u monopolu jedne stranke na vlasti i zamjetnoj ulozi policijske kontrole na unutarnjoj sceni.
No Jugoslavija je s vremenom postajala sve liberalnija, imala je otvorene granice (u oba smjera), gospodarstvo je funkcioniralo na kombinaciji elemenata plana i slobodnog tržišta, velike su tvrtke uspješno, dakle profitabilno poslovale širom svijeta, u određenim granicama postojalo je privatno vlasništvo, ali i privatno poduzetništvo, a kategorije društvenog vlasništva i radničkog samoupravljanja omogućavale su zaposlenicima neku vrstu radničkog dioničarstva, pa čak i vlasništva nad pogonima u kojima su radili.
Većina građana Jugoslavije željela je da im što brže bude što bolje (ni oni nisu bili imuni na sirenski zov potrošačkog društva), ali nije pokazivala želju za radikalnom promjenom sustava, odnosno za njegovim odbacivanjem.
U Istočnom bloku periodično su se, međutim, javljale otvorene pobune, odnosno pokreti ili makar istaknuti pojedinci – disidenti koji su jasno pokazivali kako postoji duboko nezadovoljstvo sustavom i želja da ga se odbaci (Istočna Njemačka, Mađarska, Čehoslovačka, Poljska i, u konačnici, sam SSSR). Prije četvrt stoljeća došlo je do kulminacije u Njemačkoj Demokratskoj Republici, masovnim bijegom njezinih građana preko drugih zemalja Istoka na Zapad i pokretom pod geslom ”Mi smo narod” koji je tražio duboke unutarnje promjene.
Zatečeno događajima, mada je u Moskvi MihailGorbačov već lansirao politiku demokratizacije (glasnost i perestrojka), vodstvo u Istočnom Berlinu u panici je povuklo dramatičan potez – otvorilo je granične prijelaze prema Zapadu (pa dakle Berlinski zid nije pao, nego je otvoren odlukom još postojeće države DDR).
Bio je to nesumnjivo povijesni događaj za Njemačku, jer je otvorio mogućnost stvaranja jedinstvene Njemačke (govoriti o ujedinjenju farsično je, jer se sve svelo na to da je Zapadna Njemačka ”progutala” Istočnu i nametnula joj svoj sustav).
Bio je to također i startni znak za ostale zemlje Istočnog bloka da se može ići u promjene, pa i korjenite. Za Jugoslaviju – jedva. Jugoslavenski model neće pasti kao žrtva želje većine građana da ga odbace (kao što se danas voli tvrditi), nego agresivnog nacionalizma lansiranog iz Beograda (pa i vojnom silom), na koji je odgovoreno nacionalizmima drugih predznaka, što je u konačnici rezultiralo ratovima u kojima se raspala federacija. Dakle niti je Jugoslavija prije početka tranzicije bila isto što i tzv. Istočni blok, niti su države nastale njezinim raspadom u tranziciju ušle s jednakih pozicija kao ”politički Istok”. To treba naglašavati, jer to mnogi, pa i u Evropi, vole zaboravljati i prešućivati.
Pokušajmo u vrijeme održavanja simpozija u nekadašnjim sovjetskim satelitima na temu ”Svijet bez Zida” i ”25 godina slobode” hladno procijeniti kakva je za nas bilanca tih četvrt stoljeća.
Evo, u naznakama: donijela nam je kriminalnu privatizacijsku pljačku, vratila na scenu neofašizam (kao i većini tranzicijskih država) kakav nijedna demokratska zemlja Zapada ne trpi, poništila međunacionalnu i međuvjersku toleranciju koje su ustupile mjesto netoleranciji, nepovjerenju, a nerijetko i mržnji, donijela praktični gubitak financijskog suvereniteta (banke u stranom vlasništvu) i značajan pad gospodarskih aktivnosti, bankrot i nestanak ranije uspješnih poduzeća, povezan sa sve većim brojem nezaposlenih, kao i zaposlenih ali sve siromašnijih.
Da, dobili smo slobodne izbore, politički pluralizam, nesputanu slobodu govora (pod kojom se krijumčari najprizemniji povijesni revizionizam, ali i demoniziranje antifašizma i antifašističke borbe iz Drugoga svjetskog rata) i još – nepovratno ”požutjele” medije.
A izgubili smo, izuzmemo li zaista rijetke izuzetke, ozbiljno i vjerodostojno novinarstvo. Dobili smo vlast (bez obzira na to o kojim je strankama riječ) koja je zarobljenik ”isluženoga” neoliberalnog modela, koja je zaboravila što je to ”socijala” i kojoj nedostaje i snage i vizije da brani nacionalne interese zemlje i njezinih građana. I dobili smo sve veći raskorak između manjine koja ima (i može gotovo sve) i većine koja nema ili nema dovoljno (pa ne može gotovo ništa). Korupcija i kriminal cvjetaju.
Na svjetskoj sceni dobili smo, riječima Gorbačova, Zapad kojemu su nestankom socijalizma i raspadom SSSR-a u glavu udarili trijumfalizam i euforija, pa smo na pragu novoga hladnog rata. Jesmo li zbog svega toga, 25 godina nakon pada Berlinskog zida, postali istinski slobodni? Za ovu priliku ostat ćemo na pitanju.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Miljenko Jergović i Svetislav Basara, ”Tušta i tma”, Laguna, Beograd, 2014., 479 str.
U ona drevna vremena (kojih verovatno nikada nije bilo) kada je svet još delovao nekako ozbiljno, pa je otuda i književnost u njemu delovala nekako ozbiljno, te i književni opusi u njoj, znalo se kako to ide sa korešpodencijom znamenitih pisaca: u Sabranim su delima svesci njihove prepiske obično zapremali onaj “poslednji” tom ili dva (eno vam Čehova, na primer), kao nešto rubno i dodatno, kao pomoćno sredstvo za dočaravanje, možda, više života nego dela piščevog.
Slično beše i sa dnevničkim zapisima velikih pisaca, bar dok neki od velikana XX veka, Gombrovič na prvom mestu, ali i Kafka, Žid, Marai, Friš i toliki drugi, nisu upravo od dnevnika napravili jednu od glavnih, ili baš centralnu tačku svojih opusa, uzdigavši “žanr” na ravan koja načelno ni po čemu ne mora biti “pomoćna” i sporedna, niti mora da ikako zaostaje za romanima i pesmama.
Bila je čak, sećam se, i emisija koja se zvala Dnevnici i pisma, na Trećem programu Radio Zagreba, ponekad bih je slušao u puste večeri na svom besmrtnom crvenom JVC radiokasetofonu; emisija, gle, mislim da još postoji, samo se frekvencija sada zove Treći program Hrvatskog radija…
Jergović se na to korespondentsko uže već penjao, objavivši knjigu pisama sa Semezdinom Mehmedinovićem Transatlantik mail (VBZ 2009). Ipak, nije nevažna jedna razlika između ove dve prepiske: mada ih fizički deli ceo jedan okean i dosta kopna pride, Jergović i Mehmedinović bliski su prijatelji dugi niz godina (iz sarajevskih i postsarajevskih dana), među njima postoji suptilna privatna relacija, i u njihovoj prepisci nužno će biti nečega “intimnog” čak i onda kada je namenjena tome da je čitaju i Treća lica. Ako ništa drugo, korespondenti su nekako opušteniji…
Ovo sa Jergovićem i Basarom krenulo je, ako se ne varam, inicijativom sa strane, tj. od malog “projekta” za potrebe nekog sajamskog dodatka dnevnika Danas, ali se obojici dopalo, pa su posle nekog vremena obnovili stvar i… evo rezultata, na blizu 500 strana!
Dopisivanje se, s jednim dužim prekidom, odvijalo od 2010. do 2013; stvar je, dakle, sasvim “sveža”, gotovo pa vruća. U “stvarnom” životu tek poznanici (ako nije odveć preuzetno što olako sudim o stepenu međusobne bliskosti drugih ljudi; neka mi bude ne zamereno), Basara i Jergović ipak su ljudi koje povezuju brojna interesovanja, sklonosti i idiosinkrazije a, na kraju krajeva, i ceo niz malih i velikih zajedničkih istorija: književnih, političkih, kulturnih, intergeneracijskih…
I te kako se tu, dakle, ima o čemu razgovarati. Istovremeno, svako ko je makar odškrinuo njihove beletrističke, ali bogme i publicističke svetove, dobro zna i da su to dvojica pisaca veoma različitog temperamenta i stila, pri čemu pod stilom ne podrazumevam samo “banalni” način raspoređivanja reči, nego ako hoćete i izvesne svetonazorno-senzibilitetske osnove. Kao i različite formativne lektire i štošta drugo.
Drugim rečima, B. i J. su kao stanovnici istog sveta kojeg pak gledaju sa posve različitih strana, ali jedan uvek odlično zna o čemu to ovaj drugi govori.
Najteža je zamka kod ovakvih prepiski u četiri ruke velika mogućnost da se pretvore u nizanje međusobnih monologa u kojima svako veze svoju priču bez suštinske komunikacije sa dopisnikom: zdravo Basara, daj da ti opričam šta mi je na duši, živeo Miljenko, ajd sad ja tebi da rečem… Ima li toga u ovoj knjizi? Moguće, ali zapravo sasvim malo, jer reklo bi se da se pisci pažljivo međusobno osluškuju i da su nehinjeno radoznali prema “motrištu” onog drugog, koji neretko pokrenutoj temi prilazi na način koji partneru otkriva nešto bitno, a što je zanemario ili nije mogao da zna.
Teme? Razume se da u ovako obimnoj prepisci “nema čega nema”, ali najviše se (sigurno da niko neće biti iznenađen) razmatra sva ona večita hrvatsko-srpska (i bosanska) “ljepljiva smjesa upitnika”, ali i naše bedne političke scene sadašnjosti i nedavne prošlosti, slavne naše književne branše, postjugoslovensko stanje u raznim segmentima, duh vremena prelomljen kroz potkontinentalnu mikroklimu, floru i faunu, ali i svakodnevica ne samo građana M. J. i S. B, nego i svih nas, sa svim nevremenima i olujama (a bogme i Olujama!), žegama, mrazevima i poplavama, zakrčenim ulicama i putevima.
Kao da bi da opravdaju stanovita zlurada očekivanja, drže se ponekad i Basara i Jergović nekih svojih, hm, opsesija, na primer Vuka Karadžića, Dobrice Ćosića i Koštunice, ili pak toga kako su manje-više svi savremeni hrvatski pisci, je li, gola govna (pa još i ustaška), ali toga srećom ovde nema mnogo, zaboli na tren i brzo prođe, te se krene u nešto svežije i s više smisla, pa tretiraš to samo kao besmislenu uzrečicu ili verbalni tik (poput ono, kao ili kakosezove) kakvog inače pametnog i darovitog pripovedača…
Jer je glavnina ovih stranica, svem tom naizglednom namćorstvu uprkos, čitaocu podsticajna razmena dva ekstraordinarna duha, kakvih u našim svračijim zakucima (a zapravo, po prirodi stvari, ni bilo gde drugo) nikada nije bilo u izobilju.
Basara i Jergović su među najvećim živim proznim piscima ovog našeg mučenog jezika, a njihov pažljiv čitalac (među kakve neskromno ubrajam svoju malenkost) dobro zna i da su sjajni esejisti, naročito kad se udalje od tih svojih verbalnih tikova, koje im opet ni ne treba strogo zameriti, jer teško da smo ih i sami lišeni, samo ih usebe teže prepoznajemo.
U celini & celosti, Tušta i tma je odličan dezert za ljubitelje njihove književnosti, prava drum’n’Bas(s) vožnja za ove žege!
(Prenosimo iz tjednika Vreme).
Da li se sjećate onog snažnog apela pape Franje ”protiv globalizacije ravnodušnosti?” Ovih dana nam je ovaj hrabri papa proročkih iznenađenja dao još jedan osobni dokaz odvažnosti i neravnodušnosti kada je u samom središtu mafijaškoga carstva proglasio mafijaše izopćenima.
U članku ”Protiv ravnodušnosti” (Revue de deux mondes, prijevod možete pročitati iduće nedjelje u rubrici Abrahamova djeca) nobelovac Elie Wiesel piše: ”Ravnodušnost prema zlu je neprijatelj dobra, budući da je ravnodušnost neprijatelj svega što uzdiže ljudsku čast. Ravnodušnost prema nečijoj tjeskobi jeste zločin, budući da ona samo povećava tu tjeskobu. Na koncu, ravnodušnost uništava svoj subjekt i svoj objekt. Ličnost koja je ravnodušna trpjet će isto kao i ličnost prema kojoj se ta ravnodušnost manifestira. Što je ravnodušnost nego najviši stupanj sljepoće? Onaj tko je njen zatočenik neće vidjeti ni unutrašnji ni vanjski svijet, više neće vidjeti ništa. Tako ravnodušnost nije više samo grijeh, ona postaje kazna.”
O grijehu ravnodušnosti je proteklih dana bilo govora i na jednom značajnom crkvenom skupu u Njemačkoj. Iako je moto 99. dana katolika Njemačke bio ”Graditi mostove”, kao ključne teme nametnula su se i pitanja neizbježne borbe protiv neobuzdanog kapitalizma te kako rušiti zidove pohlepe i ravnodušnosti. Nijemci vole metaforu ”rušenja zid(ov)a”, pa ju stoga rabe i u odnosu na neprihvatljive mentalne stavove kojima je tragično obilježena njihova nedavna povijest.
U bavarskom Regensburgu je u tri skupovima krcata ”katolička dana” oko 80.000 gostiju i posjetitelja sudjelovalo u brojnim raspravama o politici i gospodarstvu, umjetnosti i školstvu, etici i moralu, spolnosti i obitelji, svećenstvu i celibatu, itd.
Među istaknutim gostima je svojim govorom najveću pozornost privukao predsjednik države Joachim Gauck, inače protestantski pastor, koji je upozorio na opasnost širenja ”sveopće ravnodušnosti’’ kao na najveći problem današnjice. Ukazao je na nužnost zajedničkog ekumenskog djelovanja sučelice mnogim društvenim i moralnim problemima s kojima se suočavamo – ”s tako velikim izazovima u našoj zemlji i zajedničkom svijetu da si kršćani ne mogu priuštiti da nalaze jedan katolički, jedan protestantski i jedan pravoslavni odgovor na te izazove”.
Njemačkim medijima nije promakla činjenica da se na katoličkim danima pojavila većina članova kabineta kancelarke Angele Merkel. Nastup same kancelarke, koja je kršćanski odgojena u obitelji evangeličkog pastora, sadržajem je bio više propovijed, nego politički govor.
Ona se požalila na gubitak kršćanskog duha u Njemačkoj i u Europi te pozvala kršćane da se na temelju svojih duhovnih vrednota i moralnih uvjerenja snažnije angažiraju u prilog promjena u društvenom životu zemlje. Naglasila je kako kršćanstvo spada u same temelje njemačkog i europskog društva te kako ”nikakva politika, bez obzira na to kako bila dobra, to ne može nadoknaditi”.
”Zajednička odgovornost za pravedniju budućnost” je rijedak analitičko-proročki dokument koji su u duhu konstruktivne ekumenske suradnje pripremili i javnosti prezentirali najviši predstavnici Njemačke (katoličke) biskupske konferencije i Evangelička crkva Njemačke. O tome smo na ovom mjestu već pisali početkom ožujka u kolumni Crkve protiv pohlepe, a na skupu u Regensburgu su njegove etičke poruke odzvanjale iz tisuću grla kao poziv na transformativnu akciju.
Tijekom lipnja je javna rasprava o zahtjevima tog značajnog dokumenta dignuta na najvišu državnu razinu javnim predstavljanjem u Berlinu te na brojnim diskusijama u kojima su sudjelovali vodeći predstavnici s područja politike, gospodarstva, znanosti te iz sindikata i udruga civilnog društva.
Evangelici i katolici zajedno kritiziraju nemilosrdnost neoliberalnog modela gospodarstva u kojem je na prvom mjestu maksimalizacija profita po svaku cijenu te zajedno traže pravednije i odgovornije gospodarstvo i novi socijalni poredak koji će na prvo mjesto staviti opće dobro i konkretnog čovjeka u ukupnosti njegovih potreba.
Ova sustavno razrađena ekumenska kritika udaljavanja ekonomije od etike ukazuje na gotovo sva socijalno-politička i gospodarsko-etička problematična područja, uključivši i često zanemarena pitanja (ne)plaćanja poreza. Doslovno: ”Obveza plaćanja poreza nije samo pravna, nego i moralna građanska obveza. Tko pokusa zaobići tu odgovornost, ogriješit će se o svoje sugrađane i opću dobrobit.”
U međuvremenu je za predsjednika Njemačke biskupske konferencije izabran minhenski nadbiskup kardinal Reinhard Marx te je time ovaj bivši profesor socijalne etike postao i glavni glasnogovornik ”Zajedničke odgovornosti” s katoličke strane. Marx je, poput pape Franje koji ga je izabrao u uži krug osam kardinala svojih posebnih savjetnika, čovjek osebujne karizme i snažne moći uvjeravanja.
Kardinala Marxa je u središte pozornosti njemačke javnosti lansirala knjiga čijim je naslovom podsjetio na svoga velikog prezimenjaka. Knjiga ”Das Kapital” kardinala Marxa je zapravo oštra kritika kapitalizma koja pledira, kao što kaže njezin podnaslov, da se na prvo mjesto stavi čovjek, a ne materijalni interesi. Ona iznosi snažan javni zahtjev pokretanja ”fundamentalne društvene debate” o održivosti suvremenih ekonomija i njihovoj kapacitiranosti da ”osiguraju dobrobit svijeta i čovječanstva”.
Poslije apela pape Franje i njemačkih katolika i evangelika vratimo se još jednom elokventnom Elieu Wieselu: ”Suprotnost ljubavi nije mržnja već ravnodušnost; suprotnost umjetnosti nije ružnoća nego ravnodušnost; suprotnost vjeri nije krivovjerje nego ravnodušnost; suprotnost životu nije smrt nego ravnodušnost.”
