Bila je to, sama po sebi, velika i važna vijest koju je glazbenički svijet čekao kao što se čeka bijeli dim iznad Sikstinske kapele. Berlinski filharmoničari izabrali su novog šefa-dirigenta koji će 2018. godine naslijediti Engleza Simona Rattlea. Vijest je objavljena prošlog ponedjeljka u predvorju Filharmonije (Philharmonie), kako se zove koncertna dvorana i zgrada izgrađena da bude dom orkestru Berlinskih filharmoničara (Berliner Philharmoniker). [Read more…]
Isus stvarno voli Hrvate
Isus je među nama, navija za našu stvar. On je živ, stvaran, dođe uvijek kad ga hrvatski čovjek treba.Isus je u srijedu ujutro tako došao jednom Berislavu mučenom teškim životnim kušnjama, koji je bio u napasti da ugazi stranputicom.
U posljednji ga je trenutak spasio. “Hvala ti, Isuse”, rekao je Berislav sa suzama u očima, a Isus je odmahnuo rukom. Bio je to samo Njegov posao. Zašto bi smrtniku i grešniku Bog inače trebao, ako ga neće savjetovati da u polufinalnoj utakmici Lige prvaka između Barcelone i Bayerna bez straha stavi svoj novac na pobjedu domaćina od dva i više golova. [Read more…]
Isus iz Alepa, rođen u Grazu
Iz perspektive jedne sekvoje (Sequoiadendron giganteum) dvije tisuće godina nije mnogo. Najstarije živo stablo, koje raste na padinama Sierra Nevade, u Californiji, ima preko tri tisuće dvjesto i sedamdeset godina. Iz perspektive svemira, ako i svemir ima svoju perspektivu, dvije tisuće godina još je i mnogo manje. Iz Božje perspektive, lako to mogu zamisliti oni koji još u Boga vjeruju, dvije tisuće godina vrijeme je taman toliko da se dođe od početka pa do kraja ove rečenice. [Read more…]
Filip David: Otrov sjećanja
Ruben Rubenovič stajao je na željezničkoj stanici u Semlinu, između dvojice agenata specijalne policije, pa kada bi nekoga prepoznao, samo bi pokazao prstom i taj bi se našao na putu za Auschwitz. Bilo je to u ljeto i jesen 1942, nakon što je već likvidiran Judenlager Semlin, i u njemu neutvrdiv broj Židova i Roma.
Oni koji su se uspjeli prikriti, ili ih je netko sakrivao, tako su stradavali od čovjeka koji ih je sve znao, jer je, kao vrlo pobožan i tradicionalan čovjek, bio aktivan u Općini.
Što bi se moglo reći o Rubenu Rubenoviču, i postoji li priča, naracija, mit, legenda, koja bi objasnila njegov postupak. Objašnjenje da su neki ljudi po prirodi zli, ili da su ucijenjeni nekom egzistencijalnom okolnošću, za historiografiju, popularnu psihologiju ili pučku teologiju jest, možda, i dovoljno, ali u književnosti takva su objašnjenja ništavna. Kao što ne vrijede ni u onom zatvorenom svijetu iza ljudskih čela i sljepoočnica, u kojemu nema jednostavnih objašnjenja i opravdanja, i u kojem, ipak, caruje savjest.
Rubenom Rubenovičem vođen je jedan tok romana “Kuća sećanja i zaborava” (Laguna, Beograd 2014). Tokova je još nekoliko, i oni su isprepleteni, naizgled povezani, pa posve razvezani, isprekidani stvarnim ili fiktivnim novinskim vijestima i obavještenjima, a svi se dotiču dviju tema: porijeklom zla i identitetima.
Što to uopće znači biti Židov, i tko je, zapravo, Židov? U Hitlerovom dvadesetom stoljeću Židov je onaj čovjek za kojega drugi kažu da je Židov. To je najjednostavnije i najpreciznije određenje, kojim se više nego praocem Abrahamom, kulturom, vjerom ili jezikom, vežu međusobno udaljeni identiteti.
Židovi u Hitlerovom stoljeću nisu imali zajednički identitet, bili su polivalentni i onoliko različiti koliko različiti mogu biti europski narodi, ali zajednička im je bila sudbina. Židov je, dakle, onaj koji dijeli sudbinu Židova.
Je li to napisao Filip David? Nije, to je čitatelju na um palo dok je u dane Božića po gregorijanskom kalendaru, u unajmljenom stanu na Dorćolu čitao “Kuću sećanja i zaborava”.
“Kuća sećanja i zaborava” zanimljiva je i po tome što je svoje opsesivne jevrejske i mistično-mitske duhovne obrasce primijenio na sadašnje doba i na teme kojima se bavio i ranije, ali samo u esejima, novinskim člancima, intervjuima i javnim izlaganjima. Kao da je napisao knjigu o nečemu o čemu govori već dvadeset i pet godina, ali tako da je iz tvrdoga dnevnog i esejističko-novinskog diskursa prešao u dokumentarističku fikciju i neku neobičnu, a vrlo privlačnu introspektivnu prozu
Mjesto čitanja je važno, nije to dnevnička dekoracija priče o jednoj knjizi: Dorćol je mjesto na kojemu se ispunjavala sudbina brojnih beogradskih Židova u posljednjih dvjestotinjak godina, tu su živjeli neki, stvarni ili fikcionalni, junaci ove knjige, tu je, nekoliko stotina koraka dalje prema gradu, i Ulica Georgea Washingtona, u kojoj je, na broju 21, bilo sjedište “Specijalne policije za Jevreje”, gdje su se od prosinca 1941. morali prijaviti i predati ključeve svojih kuća i stanova svi rasno neadekvatni Beograđani.
Filip David (1940, Kragujevac) četvrti je iz kvarteta što ga još sačinjavaju Danilo Kiš, Mirko Kovač i Borislav Pekić, moćnih, stilski i intelektualno izražajnih, ali i vrlo različitih prozaista.
Osim što su jedan drugome posvećivali svoje romane ili pripovijetke – čini mi se da je svaki svakome posvetio barem po jedno svoje djelo – i što su bili privatno i svjetonazorno bliski, oni nikada nisu iskazivali onu vrstu bliskosti koja bi ih, metaforično govoreći, dovodila na istu policu u kućnoj biblioteci.
Kiš je bio izrazito srednjeuropski pisac, usredsrijeđen na oca i njegovu sudbinu, pisac koncentracijskog logora i dvadesetog stoljeća, antikomunisti i antistaljinist.
Kovač je ruralni, hercegovački pisac, Mediteranac, beogradski dođoš, s izrazitim darom za epske naracije i epske minijature, pripovjedač, sklon bizarnim sudbinama.
Pekić za razliku od Kiša i Kovača nije pretjerano brinuo o stilu, raspisan, vrlo maštovit, te vremenski i prostorno najraskošniji od sve četvorice, imao je previše priča da bi ih sve mogao napisati; osim što je posvećivao djela prijateljima, jedini se znao poslužiti povlašteno njihovim temama.
David je objavio najmanje od sve četvorice, baštinik borhesovskih tradicija, fantastičar, prozni kabalist, koji je dugo, kao đavo od tamjana, uzmicao pred suvremenošću u svojim prozama; sve do ovog romana David je bio gospodar mita i prošlosti.
“Kuća sećanja i zaborava” zanimljiva je i po tome što je svoje opsesivne jevrejske i mistično-mitske duhovne obrasce primijenio na sadašnje doba i na teme kojima se bavio i ranije, ali samo u esejima, novinskim člancima, intervjuima i javnim izlaganjima. Kao da je napisao knjigu o nečemu o čemu govori već dvadeset i pet godina, ali tako da je iz tvrdoga dnevnog i esejističko-novinskog diskursa prešao u dokumentarističku fikciju i neku neobičnu, a vrlo privlačnu introspektivnu prozu.
Iako pripovijeda niz priča u trećemu licu, i razvija ih niz romanesknu deltu, Filip David svih sto i devedeset stranica knjige razlaže dušu samog pripovjedača, pripovijeda o njemu pričajući o drugima, tako da će čitatelj povremeno osjeti kao da je upao u knjigu kao u riječni vir. Cijena koju na kraju plati čitajući “Kuću sećanja i zaborava” nadilazi čin čitanja. Već mi se tjednima događa da mi u svakodnevicu dolaze epizode, slike i detalji iz Davidove knjige a da u prvi mah nisam svjestan otkud mi to
Iako pripovijeda niz priča u trećemu licu, i razvija ih niz romanesknu deltu, Filip David svih sto i devedeset stranica knjige razlaže dušu samog pripovjedača, pripovijeda o njemu pričajući o drugima, tako da će čitatelj povremeno osjeti kao da je upao u knjigu kao u riječni vir. Cijena koju na kraju plati čitajući “Kuću sećanja i zaborava” nadilazi čin čitanja.
Već mi se tjednima događa da mi u svakodnevicu dolaze epizode, slike i detalji iz Davidove knjige, a da u prvi mah nisam svjestan otkud mi to. Sjetim se riječi i rečenica, a ne samo da ne znam da su njegove, nego nemam dojam da su iz neke knjige. Sjetim se narativnih minijatura Filipa Davida kao da su im iz života ili iz sjećanja.
Jedan tok odvija se u vagonu za logor. Otac uspije raskovati dasku u podu, i dvojicu sinova izbacuje van, na ledenu zimu, da se spasu. Stariji brat po snijegu traži mlađega, ali ga ne nalazi. Time će biti obilježen njegov život. Jednoga od njih dvojice, čitatelj će vidjeti i kojega, spašava jedna njemačka obitelj.
Njima je nedavno umro sin, i umjesto da malog Židova odvedu na policiju, kao što bi inače vjerojatno učinili, zadržavaju ga uza se, a žena u njemu prepoznaje svoga mrtvog sina. Dječak odbija to prepoznavanje i čini sve da ih oboje odbije od sebe, da uvrijedi ženu koja bi mu htjela biti majka.
David pripovijeda jednu od onih priča iz holokausta za koje nam se učini da smo ih već čuli. Ako su dobro ispričane, takve priče su, zapravo, i najsnažnije, najbolje. Ništa čitatelja neće tako uloviti u zamku kao nanovo ispričana stara priča.
Učini mu se da će se u njoj lako snaći, i da sve teče po onom emocionalnom kodu koji već postoji u svakome kulturnom Europljaninu, koji je već po svome europejstvu suživljen s mitologijom holokausta, ali ga onda sustigne ono neočekivano, ono što proizlazi iz logike velike književnosti: identifikacija s likovima.
U početku, on, čitatelj, misli kako s njemačkim bračnim parom nema ništa: pa njemu, zaboga, ne bi na um palo da promrzloga židovskog dječaka prijavljuje Gestapou! Daleka mu je, preda sentimentalno privlačna, majka koja u dječaku vidi svoga mrtvog sina. Ali kada dječak krene odbijati njenu ljubav, kada David vrlo jednostavno, škrto, u nekoliko običnih riječi navede što sve on radi da povrijedi svoju novu i nametnutu mater, dogodi se to.
David pripovijeda jednu od onih priča iz holokausta za koje nam se učini da smo ih već čuli. Ako su dobro ispričane, takve priče su, zapravo, i najsnažnije, najbolje. Ništa čitatelja neće tako uloviti u zamku kao nanovo ispričana stara priča (…) ova knjiga bit će jedna od usamljenijih u našim književnim povijestima. Usamljena kao Ruben Rubenovič, posljednji Židov u Zemunu
U njemu najednom osjeti sebe, i najednom mu se učini kako je mnogo puta u djetinjstvu činio to isto, sve okrutno braneći nekakav svoj djetinji identitet. A kada se to već dogodi, i sve drugo biva blisko: izbacivanje dječaka pod kotače jurećeg vlaka, e ne bi li nekom srećom ostao živ!
Najednom, čitatelj je i onaj koji baca i koji je bačen. Najednom, njemu biva jasno i u srcu blisko da su neki ljudi, samo da sačuvaju mir svoga doma i svojih ledenih srca, prijavljivali židovske dječake. To ledeno srce njegovo je, čitateljevo srce.
“Kuća sećanja i zaborava” važna je knjiga svome piscu i čitatelju. Je li još kome ona važna? To ne znam. Kada je izlazila Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča” jedna je kultura bila zrela za čin katarze i pokajanja. Možda je zato ta knjiga i spaljivana, možda su joj zato odricali i samu činjenicu da je napisana, možda ju je i zato Kiš onako samoubilački i do posljednjeg daha branio, uzdajući se u zrelost kulture i jezika kojima je iznio “Grobnicu za Borisa Davidoviča”.
“Kuća sećanja i zaborava” ne treba i ne prihvaća usporedbe s Grobnicom, osim one jedne, čini mi se i fatalne po pisca i njegova čitatelja: iznesena pred zapuštenu kulturu i jezik koji više ne pozna ni samoga sebe, pred ljude koji se ne bi pokajali ni kada bi od Boga i od Bruxellesa dobili pismeno uvjerenje o spasenju, ova knjiga bit će jedna od usamljenijih u našim književnim povijestima.
Usamljena kao Ruben Rubenovič, posljednji Židov u Zemunu.
(Prenosimo s autorova portala).
Molitva za jedinstvo kršćana
TEMELJNI BIBLIJSKI TEKST 2015.
Iv 4, 1-42
KAŽE JOJ ISUS: “DAJ MI PITI!”
Čitač: Gospodin s vama!
Zajednica: I s duhom tvojim!
Čitač: Navještaj svetog Evanđelja po Ivanu!
Zajednica: Slava Tebi, Gospodine! [Read more…]
Daoud Nassar: ”Religije imaju zadaću biti mostovi”
Piše: Thomas Seiterich
Prema prosudbi uglednog časopisa Publik – forum, glasila kritičnih kršćana, nakon napada na sinagogu u Jeruzalemu, 18. studenoga 2014., treba se pribojavati novih oblika terorizma. Thomas Seiterich, novinar tog časopisa koji dugo godina prati sukob na Bliskom istoku, smatra da postoji stvarna opasnost od pretvaranja političkog sukoba između Izraelaca i Palestinaca u religijski rat ispunjen mržnjom između židova i muslimana.
Donosimo prijevod njegovog razgovora s mirovnim aktivistom iz Mirovnog centra ”Šator naroda” u kojem Daoud Nassar ističe čime se treba voditi mirovna strategija izlaska iz trenutno naizgled nerješivog sukoba u Izraelu / Palestini. Daoud Nassar se bori kao Palestinac i kršćanin za mir i toleranciju. Rođen je 1970. u Beit Jala, luteranski je kršćanin i mirovni aktivist. Vodi Mirovni centar ”Šator naroda“ (www.tentofnations.org).
Ljudi iz različitih naroda i religija moraju se okupiti da bi jedni druge razumjeli i zajedno stvarali bolju budućnost u kojoj se poštuje pravo svakoga na život u miru i pravednosti
Predstoji li Svetoj zemlji vjerski rat?
Nedavni zli događaji bole. Jako mi je teško, teško je i mojim prijateljima u pokretu za mir, ekumenizam i pravdu kojem pripadaju kršćani, muslimani i židovi. Jer mi smo čvrsto uvjereni da nasilje vodi samo u novo nasilje, agresija pokreće samo protuagresiju, mržnja rađa novu mržnju. Nikada se neće nasiljem postići rješenje za sukobe između Izraela i Palestine.
A gdje je rješenje?
Rješenje se neće postići atentatima fanatika s obje strane, kao što je bio onaj u sinagogi u Jeruzalemu. Jedina šansa za rješenje postoji ako se napusti začarani krug nasilja i frustracija, te se krene nenasilnim putem i gradi pravedan mir.
Čak i ako trenutno, nakon atentata u sinagogi i obilaska radikalnih židova u području koje pripada muslimanima, to što govorim zvuči kao utopija, ljudi iz različitih naroda i religija moraju se okupiti da bi jedni druge razumjeli i zajedno stvarali bolju budućnost u kojoj se poštuje pravo svakoga na život u miru i pravednosti.
U svibnju je izraelska vojska sravnila sa zemljom naše plantaže voća. S volonterima svih triju religija pripremam tlo. Trenutno sadimo voćke. To je smislen rad koji nas tješi
Što osjećaju obični građani?
Mnogima je trenutno jako teško jer bi najradije krenuli nenasilnim putem. Sada su postali cilj napada unutar vlastitog nacionalnog korpusa. Nakon eskalacije nasilja koje je u medijima dobilo mnogo prostora vrijedi zakon akcije i reakcije. Pojedincu je teško i treba imati građanske hrabrosti ne sudjelovati u tome i suprotstaviti se općem raspoloženju odmazde razumnim mirovnim djelovanjem.
Vodite u Palestini, na uzvisini koja je okružena židovskim naseljima, Mirovni centar ”Šator naroda”. Protive li se nasilju ljudi iz vašeg kruga i djeluju li protiv religijskog nasilnog stava u vlastitim redovima?
Da. Jer religija se kod nas i naširoko na Bliskom istoku zloupotrebljava da bi se nahuškalo vjernike protiv onih koji od njih drugačije vjeruju. Strašno je i grozno da se u ime religije napadaju i ubijaju drugi ljudi.
Koju bi ulogu trebale imati religije?
Religije moraju povezivati ljude. Jer svaka religija stvara zajedništvo. Religije moraju iz sve snage sačuvati ljude od mržnje. Religije imaju zadaću biti mostovi time što nude smjer, mudrost, gaje strpljenje i veliku izdržljivost.
Što trenutno radite kao mirovni aktivist?
U svibnju je izraelska vojska sravnila sa zemljom naše plantaže voća. S volonterima svih triju religija pripremam tlo. Trenutno sadimo voćke. To je smislen rad koji nas tješi.
(Izvor: Publik – Forum, br. 25 od 5. prosinca 2014., str. 22. Prijevod: RAND)
Europo, kuga ti je ime
Madagaskar je otok uz obale Mozambika, na krajnjem jugoistoku Afrike. Barem dvostruko prostraniji od Velike Britanije, to je vrlo stari komad kopna, na kojemu prebiva pet posto svih svjetskih biljnih i životinjskih vrsta, od kojih osamdeset posto živi samo na Madagaskaru.
Stanovnika je sedamnaest milijuna, podijeljeni su u dvadesetak naroda, govore otprilike isto toliko jezika, službeni su malgaški i francuski. Polovina stanovništva ispovijeda neku od otočkih religija, a druga polovina su katolici i protestanti, te nešto malo njih i muslimani. Zemlja bogata biljnim, životinjskim i društvenim identitetima, kao i tradicionalnom kulturom, Madagaskar je među dvadeset najsiromašnijih zemalja svijeta, s BDP-om nižim od dvjesto pedeset dolara po stanovniku.
Tridesetih godina nacionalsocijalistička propaganda pokrenula je kampanju za preseljenje njemačkih i europskih Židova na Madagaskar. Sama ideja obično se pripisuje Hermannu Göringu, ali nije ona bila više od karlmajevske fantazmagorije, kojom se samo trebala provjeriti reakcija okoline.
Sredinom studenoga svjetske su agencije objavile kratku vijest da je na Madagaskaru od bubonične kuge umrlo četrdeset ljudi. Tom viješću novine popunjavaju bjeline na stranicama vanjske politike i na onoj zadnjoj stranici na kojoj se obično izvještava o rođenju teleta s dvije glave. Četrdeset mrtvih ljudi na Madagaskaru današnjemu zapadnom svijetu znači otprilike onoliko koliko je Nijemcima 1938. značilo četrdeset mrtvih Židova. To je mjera opće sućuti i empatije
Operacija Madagaskar u zbilji je predstavljala mjerenje razine antisemitizma unutar slavnoga europskog duha. Ali i priprema svijeta na mogućnost da se cijeli jedan rasuti i integrirani europski narod sakupi, dezintegrira i deportira: na Madagaskar, u nebo, to su tek nijanse.
Sve do 1960. bio je francuska kolonija. Nakon osamostaljenja, pokušavali su graditi neku svoju varijantu socijalizma s osloncem na Moskvu, ali to je zemlju dovelo samo do još većeg i strašnijeg osiromašenja. Nakon pada Berlinskog zida stigao je Međunarodni monetarni fond, čije su mjere prouzrokovale glad i totalno beznađe.
Osim što o Madagaskaru ne znamo ništa, teško nam je upamtiti i jedno jedino madagaskarsko ime i prezime. Jednom je, u kvalifikacijskoj utrci na 1500 metara, sudjelovao i jedan malgaški (ili madagaskarski) trkač. Stigao je posljednji, a reporter HTV-a se našalio: “Nije nam žao što je ispao. Da ne moramo još jednom lomiti jezik njegovim imenom.” Aktualni predsjednik Madagaskara zove se Hery Martial Rakotoarimanana Rajaonarimampianina.
Sredinom studenoga svjetske su agencije objavile kratku vijest da je na Madagaskaru od bubonične kuge umrlo četrdeset ljudi. Tom viješću novine popunjavaju bjeline na stranicama vanjske politike i na onoj zadnjoj stranici na kojoj se obično izvještava o rođenju teleta s dvije glave.
Četrdeset mrtvih ljudi na Madagaskaru današnjemu zapadnom svijetu znači otprilike onoliko koliko je Nijemcima 1938. značilo četrdeset mrtvih Židova. To je mjera opće sućuti i empatije.
Ako nam nisu bliski ljudi, trebala bi nam bliska biti bolest. Kuga je jedna od dvije-tri do danas najvažnije stvari koje su se čovječanstvu dogodile u posljednjih desetak tisuća godina. Bolest koju uzrokuje bakterija Yersinia pestis prvu pandemiju u Europi imala je 1348. i 1349, kada je pomorila dvije trećine europske populacije. Drugi put, početkom sedamnaestog stoljeća, od još jedne općeueropske kuge pomrlo je 39.000 Londončana. Posljednja velika epidemija zbila se 1770. u Rusiji. Bile su to Londonska i Moskovska kuga.
Kuga je jedan od najvažnijih definitora našega civilizacijskoga i kulturnog identiteta. Utjecala je na rušenje i uzdizanje velikih carstava, a možda više nego i svi ratovi vođeni u Srednjemu vijeku, definirala je granice među državama. Za razliku od državnih uprava i dinastija, koje se, u pravilu, nisu znale nositi s njom, Crkva se u punom smislu srodila s kugom. Razloga je više
Nakon toga, bolest se tajanstveno povlači iz Europe, i svodi se na neku vrstu endema. Postoji pretpostavka, koja je kao i mnoge druge pretpostavke dvojbena, da je kuga stigla u Europu iz dalekih azijskih tajgi. Prvi čovjek zarazio se kada je kao lovac ušao u šumu, i na njega su prešle buhe s mrtvih glodavaca. Prošla su zatim stoljeća prije nego što je kuga preplivala široke ruske rijeke, i stigla do nas.
A možda je bilo i drukčije.
Naime, sredinom šestoga stoljeća, u vrijeme cara Justinijana, zavladala je epidemija koja će trajati skoro dvjesto godina, i pomorit će šezdeset posto Europljana. Povjesničari Europe obično pišu da se radilo o buboničnoj kugi, ali povjesničari kuge, izgleda, nisu sigurni. Ako je slavna Justinijanova kuga doista i bila kuga, ostaje tajna zašto se bolest nakon toga pritajila, sve do četrnaestog stoljeća.
Osim bubonične postoji i plućna kuga. Prva se, možda, i preživi, ali druga nikad. Uzročnik je isti, ponovimo mu ime: Yersinia pestis.
Tokom povijesti, u crkvenim knjigama, ljetopisima i epskim spjevovima, svaka se epidemija nazivala kugom, pa tako i mnogo češće epidemije kolere i tifusa. (Kolera je stoljećima u Europi bila sezonska bolest: čim otopli, eto ti kolere. Kugi su, pak, pogodovale blage zime, kada se namnože i štakori i buhe…)
Kuga je jedan od najvažnijih definitora našega civilizacijskoga i kulturnog identiteta. Utjecala je na rušenje i uzdizanje velikih carstava, a možda više nego i svi ratovi vođeni u Srednjemu vijeku, definirala je granice među državama. Za razliku od državnih uprava i dinastija, koje se, u pravilu, nisu znale nositi s njom, Crkva se u punom smislu srodila s kugom. Razloga je više.
Velika je priča o kugi na Madagaskaru, u toj divnoj zemlji s tisuću naroda i tisuću jezika, sa životinjama koje žive samo tu, i biljkama kojih nema više nigdje. Europsku kugu preživjet će oni koji se ne moraju vratiti na početak ovoga teksta da bi izgovorili ime predsjednika Madagaskara. Europsku kugu preživjet će i oni koji znaju ime barem jednoga, bilo kojega, čovjeka s Madagaskara
Prvi: crkveno i kugino vrijeme mjere se u stoljećima i u tisućama godina, za razliku od društvenoga, porodičnog ili životnog vremena. Drugi razlog: Crkva se, obećavši puku, naravno pod određenim kondicijama, život vječni, poigrala smrću; a kuga je sama smrt. Treći razlog: epidemija kuge razorila bi svaki put sve društvene institucije, osim Crkve koju bi uzdigla. Čovjeku treba utjeha i nada, a usred opće morije takvo mu što može pružiti samo živ i organiziran doživljaj Boga.
Na kraju, kada su protutnjale sve srednjovjekovne epidemije, a bolest je polako prelazila u mit, krajem osamnaestog stoljeća kuga je dobila novo ime: Crna Smrt. Ili Mors Atra. Dvjestotinjak godina kasnije, u svome sjajnom romanu Albert Camus opisat će modernu sjevernoafričku epidemiju kuge. Većina čitatelja ovu će knjigu čitati kao globalnu metaforu, parabolu, alegoriju… Teško je povjerovati u nešto što je tako mitsko, arhaično, uneseno u našu dušu kao sveti i profani tekst, a ne kao bakterija.
Oni koji su se našli u dodiru s bolesnikom od bubonične kuge, trebali bi primiti profilaksu u obliku tetraciklina, 500 miligrama, svakih šest sati. Kuga se liječi streptomicinom, četiri puta dnevno 30 mg po kilogramu težine bolesnika.
Na Madagaskaru, valjda, nema tetraciklina ni streptomicina, budući da je čovječanstvu preskupo antibioticima snabdjevati pojedince koji ne privrede više od dvjesto pedeset dolara godišnje.
Međutim, kuga je – i to smo naučili kroz našu dubinsku povijest – najpravednija od svih morija. Od ebole, kolere i AIDS-a bogati će se lako zaštititi. Od kuge neće, ona zahvaća sve, i računa na stoljeća, a ne na dane, mjesece i godine. Stvara li kuga sojeve koji su rezistentni na antibiotike? To ćemo, možda, saznati.
Velika je priča o kugi na Madagaskaru, u toj divnoj zemlji s tisuću naroda i tisuću jezika, sa životinjama koje žive samo tu, i biljkama kojih nema više nigdje. Europsku kugu preživjet će oni koji se ne moraju vratiti na početak ovoga teksta da bi izgovorili ime predsjednika Madagaskara. Europsku kugu preživjet će i oni koji znaju ime barem jednoga, bilo kojega, čovjeka s Madagaskara.
(Prenosimo s autorova postala).
Šešelj: vođa, a redikul
Nije to naročito pouzdano, ali nije ni za odbaciti. Uđete li u internetski telefonski imenik Republike Srbije i ukucate Šešelj, u zemlji od sedam i po milijuna stanovnika naći ćete samo dvanaest registriranih pretplatnika s tim prezimenom.
Imenik ljudstvom znatno manje Republike Hrvatske, s druge strane, navodi čak šezdeset dvoje Šešelja. Većinom su iz Metkovića i Opuzena, nepogrešivo Hrvati. Svi oni, čitavo staro hrvatsko i katoličko pleme Šešelja, objasnio mi je jednom netko, dolaze iz jednog krševitog hercegovačkog sela, a otamo je rodom i ona budala koju je Međunarodni sud za ratne zločine nedavno pustio na slobodu i zbog čijih se izjava naša javnost neviđeno uzbuđuje.
Netko je njegov naprosto pretrčao iz katoličke u pravoslavnu crkvu. Nije to u dinarskom kraju nepoznat običaj, ali je u ovome pojedinačnom primjeru imao stravične posljedice.
Imenik ljudstvom znatno manje Republike Hrvatske, s druge strane, navodi čak šezdeset dvoje Šešelja. Većinom su iz Metkovića i Opuzena, nepogrešivo Hrvati. Svi oni, čitavo staro hrvatsko i katoličko pleme Šešelja, objasnio mi je jednom netko, dolaze iz jednog krševitog hercegovačkog sela, a otamo je rodom i ona budala koju je Međunarodni sud za ratne zločine nedavno pustio na slobodu i zbog čijih se izjava naša javnost neviđeno uzbuđuje
Potomak jednoga neodlučnog Hrvata, posrbice, zakitio se zvanjem četničkog vojvode, na ludaru nabio šubaru s kokardom i stao kurčiti mržnjom kakvu ni jedan etnički neupitniji Srbin nije pokazao.
Bilo je to nesvakidašnje i groteskno, ali psihijatrijska znanost bilježi i takve slučajeve. Imali smo i mi u Hrvatskoj, sjetit ćete se, jednoga takvog, srećom, mnogo bezazlenijeg, ta i nama je ovdje daleko najžešći ustaša bio Židov Mladen Schwartz.
Vojislava Šešelja gledao sam uživo jedan jedini put prije dvije godine, kroz staklo sudnice u Haagu, kako se dosađuje dok su zamjenice glavnog tužitelja, redom vrlo zgodne odvjetnice u tridesetima, meni neodoljive sa svojim štreberskim imidžem, podignutom kosom, naočalama, diskretnom šminkom i crnim togama, monotono čitale završnu riječ.
Zbog njih je jedino vrijedilo doći na to mjesto jer je sam optuženi bio nezanimljiva pojava. Gledajući Šešeljovo nepomično, podbuhlo, rošavo lice, na kojemu bi samo oči povremeno umorno trepnule, činilo mi se kao da gledam iguanu u terariju.
Kod toga četničkog vojvode, koji vjerojatno nije čak ni Srbin, i koji je, da sramota bude veća, za četnika nedopustivo ćosav, bezbrad, i kojega je, napokon, priroda unesrećila govornom manom da ni granice Velike Srbije ne zna valjano izgovoriti, već ustrajno mekeće Kavlobag – Kavlovac – Vivovitica, iznenađivalo me je tek da je takav nesuvisli kavanski razmetljivac sasvim nevojničke fizionomije, takav ugojeni i nezgrapni ravnotabanaš u zgužvanom sivom odijelu, takva luda i spadalo, prije dvadeset pet godina nekoga nadahnula da uzme pušku i ubija Hrvate ili Bošnjake, pa i pogine od hrvatskog ili bošnjačkog metka.
Mogao sam zorno zamisliti, za njega mi je bila mnogo prikladnija jedna drugačija, normalnija sudbina, gdje bi taj imbecil imao skromnu plaćicu općinskog ćate i pohabanu aktntašnu u kojoj bi nosio burek, jogurt i Ekspres politiku, i vraćajući se s posla zaustavljao da popije špricer u pajzlu kod Kalenića pijace, a taksisti i šverceri, gledajući ga kroz izlog kako dolazi, zadovoljno trljali dlanove govoreći: “Evo Voje! Sad ćemo malo da se smejemo.”
Potomak jednoga neodlučnog Hrvata, posrbice, zakitio se zvanjem četničkog vojvode, na ludaru nabio šubaru s kokardom i stao kurčiti mržnjom kakvu ni jedan etnički neupitniji Srbin nije pokazao. Bilo je to nesvakidašnje i groteskno, ali psihijatrijska znanost bilježi i takve slučajeve. Imali smo i mi u Hrvatskoj, sjetit ćete se, jednoga takvog, srećom, mnogo bezazlenijeg, ta i nama je ovdje daleko najžešći ustaša bio Židov Mladen Schwartz
U jednoj sretnijoj i ljudskoj stvarnosti mangupi bi, sve zovući nove runde, njega ustrajno poticali da blebeće kako Hrvate treba ubijati kao pse, dok jedan od njih ne bi, kriomice namigujući društvu, izvalio: “Nego, Vojo, da te pitam, negde sam čitao da ste i vi Šešelji ustvari Hrvati”, na što bi nesretnik načisto popizdio, zajapurio se i prskajući slinu krenuo objašnjavati kako su njegovi vekovima, sve tamo od cava Dušana bili pvavoslavni, stave svpske kovenike.
Gledajući ga u onomad haaškoj sudnici, bijes i gađenje od njegovih zločina u meni su najednom ustuknuli pred zaprepaštenjem da je on jednom nekome bio svijetli uzor, a nije, znate i sami, bilo malo takvih.
I današnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić dugo je, desetljećima krotko i s neskrivenim obožavanjem kaskao za njim.
Bilo mi je to potresno, užasavajuće otkriće, kakvo je to vrijeme bilo, da je takav ljudski ološ, takav nepovezani i tepavi smušenjak, redikul, bio veličanstveni heroj i voljeni vođa.
I to vrijeme nikako da prođe. Umiri se bezumlje na trenutak, upravo da se prevariš kako bismo mogli normalno živjeti, a zatim ponovno rasplamsa s jednakim žarom i silinom.
Dođe Šešelj u Srbiju i sve je opet kao nekad, šovinistički zombiji podižu blatnjave ruke iz grobova, i ustaše i četnici mu se raduju kao rodu najrođenijem i samo smo na korak da još jednom počne krvava vladavina luda i spadala.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Žene kao ratne zločince
”Hitlerove furije – Njemice na nacističkim poljima smrti”, Wendy Lower, Profil, Zagreb, 2014.
Na pitanje novinara kako danas gleda na svoja zlodjela iz prošlosti jedan od čuvara logora u Auschwitzu uzima predah za razmišljanje. Nakon kraće stanke daje sljedeći odgovor: ”Znate, kad malo bolje razmislim o tome, da, mogu vam reći da žalim. Žalim zbog toga što katkada nisam bio dovoljno precizan…”
Ni nakon šezdeset godina mržnja prema Židovima nije ga napustila, a o nekom tragu pokajanja nema ni govora.
Divlja energija rasizma, koja je dovela do holokausta, najvećeg genocida u povijesti čovječanstva, tinja jednakom snagom u ostacima ostataka tog čovjeka koji se sprema na onaj svijet. On bi i danas s lakoćom ubio muškarca, ženu, dijete – samo ako su Židovi.
Ni nakon šezdeset godina mržnja prema Židovima nije ga napustila, a o nekom tragu pokajanja nema ni govora. Divlja energija rasizma, koja je dovela do holokausta, najvećeg genocida u povijesti čovječanstva, tinja jednakom snagom u ostacima ostataka tog čovjeka koji se sprema na onaj svijet. On bi i danas s lakoćom ubio muškarca, ženu, dijete – samo ako su Židovi. Ta je mržnja očito najjača emocija njegova života
Ta je mržnja očito najjača emocija njegova života.
Kako je, uopće, moguće ubiti dijete? Kako je moguće to učiniti, a ne osjećati ni najmanju grižnju savjesti? Što se događa u glavi čovjeka koji je spreman protjerati, iseliti, likvidirati ili u plinsku komoru poslati cijelu jednu obitelj, odnosno desetke ili stotine njih?
Opisi počinjenih zlodjela izazivaju mučninu. Erna Petri, jedna od uvjerenih nacistica s misijom na istoku, u Ukrajini i Bjelorusiji, ”s vjerodostojnom je detaljnošću opisivala polugole židovske dječake koji su jecali dok je izvlačila svoj pištolj”, piše u svjetskom bestseleru ”Hitlerove furije” autorice Wendy Lower. Kad ju je ispitivač pritisnuo pitanjem kako je ona kao majka mogla ubijati tu djecu, Erna Petri navela je antisemitizam režima i svoju želju da se dokaže pred muškarcima. Njezina zlodjela nisu bila čin društvenog odmetnika.
”Meni je ona izgledala kao utjelovljenje nacističkog režima”, tvrdi Wendy Lower. ”Erni Petri čak ni bespomoćni židovski dječaci, koji su bježali iz teretnog vagona koji ih je vozio u plinsku komoru, nisu bili nevini – oni su bili ti koji su se gotovo izvukli”, piše autorica. Oni su štakori koji su se izvukli iz mišolovke, ništa više.
Ona uočava još nešto – mističnu povezanost Erosa i Thanatosa, erotike i smrti. ”Isprepletenost seksualne intimnosti i nasilja bila je očita dok sam čitala dosjee Njemica, ali na mnogo prozaičniji način nego scene prikazane u vulgarnoj poslijeratnoj pornografiji. Romantični izleti poput šetnje šumom mogli su dovesti ljubavnike u visceralni zagrljaj s holokaustom. Čitala sam o njemačkom povjereniku i njegovoj ljubavnici, tajnici u Bjelorusiji, koji su organizirali zimski lov. Nisu uspjeli pronaći životinje, pa su pucali u židovske mete koje su se polako pomicale u snijegu…”
”Obični ljudi ne znaju da je sve moguće”, reći će jedan bivši uznik njemačkog konclogora. Svjedočanstva potvrđuju njegovu rečenicu. Pauline Kneissler, zaposlena u dvorcu Grafenek, ”klinici za eutanaziju” na jugu Njemačke, obilazila je psihijatrije i svakodnevno birala po 70 pacijenata, koji su potom ubijani u plinskim komorama klinike. Vjerovala je da ne čini ništa zlo jer je ”smrt od plina bezbolna”. Uz sebe je imala i babice koje su prijavljivale deformiranu novorođenčad i fetuse, te preporučivale abortuse, eutanaziju djece i steriliziranje majki.
”Obični ljudi ne znaju da je sve moguće”, reći će jedan bivši uznik njemačkog konclogora. Svjedočanstva potvrđuju njegovu rečenicu. Pauline Kneissler, zaposlena u dvorcu Grafenek, ”klinici za eutanaziju” na jugu Njemačke, obilazila je psihijatrije i svakodnevno birala po 70 pacijenata, koji su potom ubijani u plinskim komorama klinike. Vjerovala je da ne čini ništa zlo jer je ”smrt od plina bezbolna”. Uz sebe je imala i babice koje su prijavljivale deformiranu novorođenčad i fetuse, te preporučivale abortuse, eutanaziju djece i steriliziranje majki
Službenice i tajnice nacista visokog ranga, kao lijepa Liselotte Mayret, po sadističkim su se postupcima izjednačavale sa šefovima. Liesel Wilhaus, supruga zapovjednika logora, vježbala je gađanje vatrenim oružjem s balkona na logorašima kao metama; takav prizor vidjeli smo u glasovitom filmu ”Schindlerova lista”, samo je tamo akter sulude zabave Amon Goeth, zapovjednik logora kojeg su poslije Poljaci objesili.
Vjera Wolhauff, supruga esesovca u Poljskoj, trudna, s mužem je predvodila kaznene ekspedicije. S bičem u jednoj i puškom u drugoj ruci ubijala je nesretnike koji su izmakli masovnom pogubljenju.
U Ukrajini mlada tajnica Johana Altwather (22), poznata kao Freuleine Hanna, specijalizirala se za ubijanje male djece: obilazila je dječje bolnice i bacala s balkona pacijente po izboru, nudila im slatkiše da bi im pucala u otvorena usta ili bi maloj djeci razbijala glavu o zid. Po surovom i ”svojeručnom” ubijanju mališana bila je poznata i Jozefine Block, supruga gestapovca i majka nekoliko djece.
Nakon Drugoga svjetskog rata kolektivno je podsvjesno duboko potisnulo taj element ženskog djelovanja. U javnoj je memoriji ostala slika 60 tisuća žena koje su vadile cigle iz ruševina i dizale Njemačku iz pepela. Njemice su prikazivane kao apolitične žene, žrtve sovjetskih silovanja ili štogod treće, nikad kao nacistice.
”Dok god se Njemice svrstava u drugu sferu ili se umanjuje njihov politički utjecaj, polovici populacije jednoga genocidnog društva”, prema riječima povjesničarke Ann Talylor Allen, ”pripisuje se nevinost za zločine moderne države” te ih se “stavlja izvan same povijesti”.
Trećina ženske populacije, trinaest milijuna žena, bila je aktivno uključena u organizacije Nacističke stranke, a udio se žena u njoj povećavao kontinuirano do kraja rata. Golem broj Njemica, piše u knjizi, nisu bile žrtve, a uobičajeni načini sudjelovanja žena u holokaustu još nisu dokraja otkriveni.
U Ukrajini mlada tajnica Johana Altwather (22), poznata kao Freuleine Hanna, specijalizirala se za ubijanje male djece: obilazila je dječje bolnice i bacala s balkona pacijente po izboru, nudila im slatkiše da bi im pucala u otvorena usta ili bi maloj djeci razbijala glavu o zid. Po surovom i ”svojeručnom” ubijanju mališana bila je poznata i Jozefine Block, supruga gestapovca i majka nekoliko djece
Najvažnije je pitanje kako je takav masovni zločin moguć? Doživljava li zločinac, egzekutor svoje žrtve uopće kao ljude? Što tu čine žene? To su supstancijalna pitanja svake rasne mržnje. Na pitanje kako doživljavaju Židove mnogi nacisti daju tipski odgovor: kao štakore. Nipošto kao ljude. Uspoređuju ih s tim malim, odvratnim, štetnim glodavcima prema kojima ni jedno ljudsko biće ne osjeća bilo kakvu sućut ili samilost. Čim vidite štakora, poželite ga odstraniti.
Usporedbu Židova i štakora prvi je upotrijebio Joseph Goebbels, otac nacističke propagande. Ta je ideologija Židove prikazivala kao ”korozivno drukčije”, kao, dakle, narod koji izaziva hrđu. Ta je ideologija bila silno jaka, tako djelotvorna da je čak i njemačke djevojke i žene uspjela pretvoriti u instrumente masovnih likvidacija ”neprijateljskih” muškaraca, žena, djece. Često su se one od kojih se to najmanje moglo očekivati pretvarale u najokrutnija čudovišta, spremna na nezamisliva divljaštva, nešto što je i inače neočekivano kad je o ženama riječ.
Štoviše, zapanjuje otkriće da su u nacističkim formacijama žene masovno i dobrovoljno sudjelovale u ritualima smrti. Najmanje pola milijuna mladih žena pridružilo se kolonizaciji ”divljeg istoka” u Poljskoj, Ukrajini i Rusiji. Neke su potjecale iz kozmopolitskog Beča, druge iz industrijskog Porajnja, treće iz seljačke Rajne-Westfalije, ali u opisima njihovih zločina vidi se da regionalne razlike nisu bile važne.
Takvom jednoobraznom ponašanju prethodio je dugogodišnji sistemski dril. Njemicama su nakon dolaska nacista na vlast oduzeta brojna građanska prava – sustav je ženu nastojao svesti na tri K – Kinder, Kuche, Kirche. Žena je trebala biti majka, kuharica, pobožna žena. Usto, Arijka i ratnica, spremna na borbu za obranu rase. ”Među tjelesnim vježbama za djevojke iz Lige njemačkih djevojaka bili su treninzi marširanja i precizno gađanje. Djevojkama su davani pamfleti sa savjetima kako odabrati muža: prvo pitanje koje treba postaviti budućem partneru bilo je ‘koje je tvoje rasno podrijetlo’. U mojoj državi majka je najvažniji građanin”, rekao je Hitler.
Nakon Drugoga svjetskog rata kolektivno je podsvjesno duboko potisnulo taj element ženskog djelovanja. U javnoj je memoriji ostala slika 60 tisuća žena koje su vadile cigle iz ruševina i dizale Njemačku iz pepela. Njemice su prikazivane kao apolitične žene, žrtve sovjetskih silovanja ili štogod treće, nikad kao nacistice
U ”Hitlerovim furijama” nije prikazana samo fenomenologija masovnog umorstva sa svim svojim ekstremima – poput epizode u kojoj nacisti u Bjelorusiji priređuju zimski lov na Židove, koji u šumi zamjenjuju lisice i zečeve – već i objašnjenje kako je to moguće. Upravo je ono najstrašnije, jer uvjerljivo masovne zločine ne prikazuje kao zlodjelo brojnih organiziranih psihopata, već nešto posve suprotno… Riječ je o najvećoj tajni našeg vremena, opasnosti koja – kako ćemo vidjeti – neprestano lebdi u zraku.
Psiholog koji je ispitivao Gruppenfuhrera SS-a Otta Ohlendorfa, zapovjednika Einsatzgruppe D, koji je priznao ubijanje više od 90 tisuća muškaraca, žena i djece, zaključio je da Ohlendorf mora biti ”sadist, izopačen ili luđak”, jer je o okrutnim djelima koja je počinio razgovarao kao o činjenicama, bez sustezanja. Kad ga je sudac upitao bi li ubio vlastitu sestru da mu je naređeno, Ohlendorf je rekao da bi. No on nije bio automat bez mozga; bio je dobro obrazovan, izvrsno obaviješten sljedbenik Hitlera i Himmlera.
Drugi psiholog s Nirnberškog suda podvrgnuo je nacističke vođe različitim testovima i zaključio da takve osobnosti ”nisu ni bolesne ni neobične – u stvari, one su poput bilo koje druge osobe koju bismo mogli sresti u drugim zemljama svijeta…”
Wendy Lower razgovarala je i s Hermannom Weissingom, koji je bio čelnik Središnjeg ureda istrage o nacističkim ratnim zločinima u Sjevernoj Rajni i Westfaliji, i koji je između 1965. i 1985. ispitao tisuće osumnjičenika. Objasnio je da se nije susreo ni s kim koga bi mogao opisati kao psihopata. ”Pojedinci nisu bili ludi, nacistički sustav bio je taj koji je bio lud”, rekao mi je, piše autorica i dodaje: ”Weissing je bio uvjeren da je većina počinitelja o kojima je vodio istrage počinila zločine, ali je zaključio i da oni više nisu prijetnja društvu. Bili su ‘normalni’ građani koji su poštivali zakone nove, demokratske Njemačke…”
Autorica iznalazi još jedan mehanizam kojim masovni ubojice eliminiraju moralnu prosudbu iz svojih nedjela.
Najvažnije je pitanje kako je takav masovni zločin moguć? Doživljava li zločinac, egzekutor, svoje žrtve uopće kao ljude? Što tu čine žene? To su supstancijalna pitanja svake rasne mržnje. Na pitanje kako doživljavaju Židove mnogi nacisti daju tipski odgovor: kao štakore. Nipošto kao ljude. Uspoređuju ih s tim malim, odvratnim, štetnim glodavcima prema kojima ni jedno ljudsko biće ne osjeća bilo kakvu sućut ili samilost. Čim vidite štakora, poželite ga odstraniti
”Oni koji potiču činove mržnje teže riješiti sebe i svijet oko sebe njegovih uznemirujućih, kaotičnih suprotnosti i složenosti. Mentalitet počinitelja ‘rascijepljen je’ – to jest, sve ili ništa, crno bijeli način razmišljanja. Počinitelji često sebe promatraju kao one prosvijetljene, koji su spoznali višu istinu, nadmoćni su nad svojim neprijateljima, iznad prijekora i odgovornosti, bore se da bi se oslobodili svijeta dihotomija….”
Ovo su vrlo zanimljiva objašnjenja. Proizlazi da su inicijatori masovnih zločina idealisti vlastite vizije svijeta u kojoj nema mjesta ni za kakvu pukotinu, nečistoću, mutni dio slike. Nije slučajno da je Walt Disney, otac crtanih filmova posvemašnje idile, bio pronacistički raspoložen. Nacizam uvijek projicira slike Arkadije kao mitskog zavičaja, rodnog mjesta Germanije. Disneyjevi crtani filmovi prizori su čiste idile.
Vizija svijeta je uvijek dihotomna. ”Mi” i ”Oni”. Hitler je u jednom napadu bijesa rekao: ”Ne mogu biti dva izabrana naroda – ili mi, ili oni!” Mislio je, dakako, na Židove, a u jednoj se prigodi na sličan način izrazio i o Rusima. Hitler je smatrao da će dvije rase plavog čovjeka, slavenska i germanska, u konačnoj borbi ustanoviti koja ima pravo na svjetsko gospodstvo. Takva, dualistička podjela svijeta, idealna je za masovnu mobilizaciju sljedbenika.
”Nijemci su željeli prevladati te konflikte, žudjeli su za nadmoćnom, utopijskom egzistencijom osnovanom na nečem što se činilo konkretno i važno, biološkom rasizmu. Za počinitelje sve je teklo ‘glatko’, odlučno, sustavno, nužno, sofisticirano, precizno, neugodno, možda, ali ljudsko. Neprijatelji – Židovi, ali i druge takozvane niže rase, trebali su biti uklonjeni kirurškom preciznošću jednom za svagda. Trebalo je prevladati prijetnju postojanju Njemačke, odlučiti borbu. U umu Hitlera, njegovih sljedbenika i mnogih njemačkih domoljuba ‘konačno rješenje’ bilo je obrambeni akt oslobođenja od sveobuhvatne snage globaliziranog židovstva.
Zločini koje su počinile žene događali su se u mreži profesionalnih prioriteta i zadataka, osobnih obveza i tjeskoba. Zločinka koja je prihvatila nužnost ubijanja kao očitu, mogla je tijekom istog dana pucati u židovsku djecu i potom doći kući kako bi pomilovala svog sina ili kćer. Ovdje u umu počinitelja nema kontradikcije…
Najstrašniji, mada neizrečeni zaključak ove knjige, je da je masovno ubijanje skupine koja se proglasi neprijateljskom nešto što kao opasnost vreba uvijek i svagda. Akteri masovnih zlodjela nisu hrpe devijantnih pojedinaca, već obični ljudi koje devijantni sustav može uvjeriti da je neka skupina isključena iz zajednice ljudi i proglašena ”štakorskom”
Nagi su židovski dječaci bili ubijeni jer je sama njihova prisutnost bila prokletstvo za njemačku fantaziju utopijskog Lebensrauma. U glavi zločinca, Nijemci i Židovi nisu mogli supostojati. Žene ubojice, poput svojih muških kolega, razvile su to uvjerenje nakon godina uvjetovanja u Reichu, upile su ga iz opće klime popularnog i od države dopuštenog antisemitizma u Njemačkoj i diljem Europe…”
Zločince, dakle, ne muči savjest – jer oni ne ubijaju ljude. Oni ubijaju neljude, neprijatelje, štakore, kvaritelje idile.
Među znanstvenicima – kaže autorica – danas vlada konsenzus oko toga da je okruženje najvažniji faktor koji odlučuje o tome hoće li pojedinac postati akter genocida ili ne.
Najstrašniji, mada neizrečeni zaključak ove knjige, je da je masovno ubijanje skupine koja se proglasi neprijateljskom nešto što kao opasnost vreba uvijek i svagda. Akteri masovnih zlodjela nisu hrpe devijantnih pojedinaca, već obični ljudi koje devijantni sustav može uvjeriti da je neka skupina isključena iz zajednice ljudi i proglašena ”štakorskom”.
Tada se prema njoj mogu primijeniti sva sredstva kao i na glodavce. Uostalom, famozni plin Ciklon B najprije je služio u domaćinstvima za odstranjivanje nametnika… A žene?
U općoj populaciji u normalna vremena žene čine oko 14 posto nasilnih zločina i oko 1 posto ubojstava. U ratu taj postotak može jako narasti. Pretpostavka da nasilje nije ženska osobina, kaže Lower, te da žene nisu sposobne za masovna ubojstva daje nadu da bar pola ljudske rase neće htjeti proždrijeti drugu polovicu, da će zaštititi djecu i tako očuvati budućnost. No, to je lažni štit… i s tom istinom treba se suočiti.
(Prenosimo iz tjednika Express).
Zlatko Bourek: ”Od Vukovara bih napravio centar kulture”
Doajen naše likovne umjetnosti akademik Zlatko Bourek (rođen u Požegi 1929. godine) ovih je dana u Modernoj galeriji u Zagrebu izložio svoj slikarski opus. Golem broj radova nastalih od 1950-ih godina do danas zaprepastio je sve koji su Boureka znali samo kao animatora ili scenografa veselih, katkad lascivnih motiva, jer je Bourek veliki slikar metafizike povijesti. Živim bojama naslikani motivi jednog teškog, ratovima ispunjenog stoljeća, krležijansko-hegedušićevske težine, dubine i oporosti predstavljaju snažnu sliku minulog (?) vremena.
Na njoj se vide i prizori velike židovske patnje koju je Bourek osjetio i na vlastitoj koži, no ona mu je vremenom otvorila nove vidike. ”Tek sada kad smo došli u poznije godine“, rekao je u jednom intervjuu, ”u nama je proradila bazična solidarnost i instinkt za tuđu nesreću, koje smo stekli najviše preko holokausta. To je u nama ojačalo nagon za samoodržanjem, pa smo bili skeptični prema stvarima koje su se događale u bivšoj Jugoslaviji još za vrijeme Titova života, a zatim i početkom devedesetih u Hrvatskoj, a i kasnije. Zbog toga smo jako sumnjičavi prema svakom führeru, velikom vođi, a istodobno osjećamo animozitet prema svima koji se poistovjećuju s političkim idejama…”
Doajen naše likovne umjetnosti akademik Zlatko Bourek (rođen u Požegi 1929. godine) ovih je dana u Modernoj galeriji u Zagrebu izložio svoj slikarski opus. Golem broj radova nastalih od 1950-ih godina do danas zaprepastio je sve koji su Boureka znali samo kao animatora ili scenografa veselih, katkad lascivnih motiva, jer je Bourek veliki slikar metafizike povijesti
Nasuprot političkom fanatizmu Bourek očito vjeruje u snagu života, vitalizam, erotizam, ono vragolasto. Zato je opsjednut i bećarcima, koji ponajbolje spajaju sve te elemente. ”Iako sam oduvijek bio radoholičar, punih 20 godina radio sam crtani film uz minimalnu naplatu. Svi mi, zajedno s Dušanom Vukotićem, ostali smo siromasi. Nikad nisam bio u stalnom radnom odnosu, ali sam se morao potruditi da dobijem posao. Morao sam praviti ‘dobro lice’, a to čovjeka čini cirkusantom, no istodobno i zdravom osobom“, dodao je.
Bourekova se izložba čini znatno važnijom od obližnjeg mondenog događaja – Miroa u Umjetničkom paviljonu. Naš veseli i raspričani sugovornik u razgovoru je usput spomenuo kako Hrvatska nema svog Diega Riveru, lijevo angažiranog meksičkog slikara, muža Fride Kahlo, a čovjek se nakon ove izložbe ne može oteti dojmu kako ga ima, eto, baš u liku Zlatka Boureka koji je u svojim slikama spojio mnoge važne hrvatske intelektualne i umjetničke tradicije…
Vaša velika izložba u Modernoj galeriji jedan je od kulturnih događaja godine. Ono što zaprepašćuje je činjenica da je ta velika masa slika, nastala od pedesetih godina do danas, naslikana vrlo koloritnom paletom, živim bojama, ali je potka vaših motiva ipak vrlo turobna…
A čujte, proveo sam, kao i svi mojih godina, izrazito dramatičan život i bio bih đubre da sam to prešutio… Čovjek mora osjetiti vrijeme u kojem živi i ostaviti trag o njemu.
Kako bi rekao Danilo Kiš – to je ”gorki talog iskustva”.
Tako je. Pazite, tu su vam dva rata, onaj prošli i ovaj zadnji. Treba to preživjeti i opstati. Legitimno je da je to ostavilo traga na meni. Razumijem modernu umjetnost koja je futuristička, ali u njoj ne znaš što je muško, a što žensko. Imate dosta slikara koji su mogli reagirati na vrijeme oko nas, ali, trt-mrt – svi su nekim čudom zaokupljeni futurizmom ispod kojega ja, oprostite, ne osjećam život.
”Čovjek mora osjetiti vrijeme u kojem živi i ostaviti trag o njemu.” – Kako bi rekao Danilo Kiš – to je ”gorki talog iskustva“ -. ”Tako je. Pazite, tu su vam dva rata, onaj prošli i ovaj zadnji. Treba to preživjeti i opstati. Legitimno je da je to ostavilo traga na meni. Razumijem modernu umjetnost koja je futuristička, ali u njoj ne znaš što je muško, a što žensko. Imate dosta slikara koji su mogli reagirati na vrijeme oko nas, ali, trt-mrt, svi su nekim čudom zaokupljeni futurizmom ispod kojega ja, oprostite, ne osjećam život”
Upotrijebio bih i jedan staromodni izraz: vaše slikarstvo spada u angažiranu umjetnost. U njemu ima tragova Zemlje, Krste Hegedušića…
Jako dobri moderni slikari su angažirani. Uzmite, recimo, Picassa koji je napravio najpoznatiju ratnu sliku na svijetu. Ona je živi dokaz da moderni slikar može napraviti ratnu sliku koja nije propaganda. Imate onda čuvenog slikara Diega Riveru, koji je radio velika platna. Živio je u nepismenoj zemlji, pa su njegove slike imale i tu, socijalno-prosvjetiteljsku dimenziju. Slikao je za nepismene.
Dobro ste spomenuli Krstu Hegedušića, s pravom. Jer na sve nas koji smo tada počeli studirati slikarstvo, a ja sam počeo 1949. godine, on je imao silan utjecaj. To tim prije jer sam bio učenik njegove žene Branke Hegedušić, koja mi je bila profesorica na Akademiji za primijenjenu umjetnost. Radi se, dakle, o angažiranoj figuraciji. Hegedušić je pak bio pod utjecajem njemačkog ekspresionizma koji je i na mene ostavio jak utisak. Ti su ljudi već po naravi svoje generacije bili angažirani, jer ne možete živjeti u takvim vremenima i proći neokrznuti, ostati po strani.
Iza slika rata, razaranja, logora, avijacije ipak proviruju razuzdani motivi?
Evo sad ću vam ispričati priču o jednoj slici koja visi na krajnje desnom zidu Moderne galerije. Na njoj se vide tri mala partizana i jedna mala partizanka. Te 1944. godine ja sam u partizanima na Papuku prvi put vidio partizanke u sportskim gaćama i tada smo se svi izbezumili i ponovo učlanili u omladinu (smije se)…
Ja sam se tog prizora sjetio nedavno, pa sam sjeo i naslikao ga jer to nije slika o ratu, nego o životu. Ima tu i nekih voltdiznijevskih motiva, ja sam na njima radio, ali bitno je to da je na toj slici mali muškić, a ja sam bio kurir, prvi put vidio žensku sa zvijezdom među cickama, pa sam tako na izložbu donio ovu partizansku sliku. Eto, to je pozadina.
Vi ste kao dijete bili partizanski kurir?
Tako je. Majka me povukla sa sobom, mi smo se, pomalo namjerno, a pomalo slučajno, našli tamo na Papuku. Mi smo kao Židovi bježali iz Osijeka. Mama je bila članica saniteta, prala je gaće, zavijala zavoje i štampala parole, a ja sam bio s njom i zahvaljujući tome sam prvi put u životu vidio drugarice s malim gaćicama, mlade partizanke, omladinke, pa samo svi oduševljeno ušli u SKOJ.
Majka me povukla sa sobom, mi smo se, pomalo namjerno, a pomalo slučajno, našli tamo na Papuku. Mi smo kao Židovi bježali iz Osijeka. Mama je bila članica saniteta, prala je gaće, zavijala zavoje i štampala parole, a ja sam bio s njom i zahvaljujući tome sam prvi put u životu vidio drugarice s malim gaćicama, mlade partizanke, omladinke, pa samo svi oduševljeno ušli u SKOJ
Poznati ste po erotskim prizorima na slikama…
Pazite, ja sam Slavonac. Mi smo dosta, kako se veli, kršćanski religiozni ljudi, ali mi život iskušavamo i puštamo da se očituje u svim njegovim emanacijama. Ako nisi zainteresiran za taj život, nisi muško. Ja jako volim bećarac. Erotizam koji se osjeti u bećarcima obožavam. To je nešto što je jako normalno u Slavoniji. Vidite, neki tamburaši polupijani pjevaju bećarce, ali to nije pravilno.
Pravi bećarac zapravo govori u dva reda. On sve što ima reći mora reći sažeto; to je pitanje slavonskog duha, reda i konciznosti. Slavonci govore ijekavski, ekavski i ikavski i u sva su tri izgovora uvijek podjednako precizni i sažeti – ako samo uzmete uzrečicu ”Sidi di si, jer kako si, ni za di si nisi”, uočit ćete svu ljepotu tog izraza,svu njegovu sažetost i mudrost. Zar to nije sjajno rečeno – sjedi di si, jer ni za di si nisi?
Inače je ženski slavonski distih agresivniji od muškog. Zašto? Jer je neudanih djevojaka više nego neoženjenih muškaraca, pa je borba žešća. Pazite ovaj diptih: “Džabe meni moga lepoga kreveta kada u njemu ležim kao sveta”. Mnoge moje teme su jako vesele, one su samo ilustracija nekih manifestacija slavonskog duha. Jako volim etnologiju. Moje slike su jako pod utjecajem etnoloških običaja, govora i izgleda – ja sam, kako bi se reklo, narodski Slavonac.
Tu je puno Dunava?
Interesantno je da dosta slika odražava trag zadnjih vremena. To su slike koje se zovu Dunav, Vukovar, Drava. Sve su to stvari viđene, proživljene. Pod utjecajem nekih od tih slika ja sam se znao lecnuti i pomisliti – pa ti radiš propagandu. Ali onda sam zaključio – to nije propaganda, to je trag onoga što sam osjetio od 1945. naovamo. Šteta je da su neke važne slike, neki jaki tragovi vremena, praktički iščezli, nestali s horizonta. Imate sjajnu sliku, Šimunovićevu, partizana koji prte snijeg, ali nje nema. Nadam se da će je, iz privatnog vlasništva, netko uskoro izložiti jer je to zanimljivo – a brojne moderne stvari nisu tako zanimljive.
Jest da postoji prekrasni Jadran, ali postoji i taj fenomenalni Dunav, od Batinske skele do Iloka to je 188 kilometara našeg Dunava, ali nitko, brate, ništa… Pazite, tamo su se događale značajne stvari. To je čudo, to je svjetska autocesta koja prolazi pored nas. Imao sam jednu dunavsku izložbu, u dvorcu Eltz u Vukovaru. Da se mene pita, u tom Vukovaru bi se trebale događati sve najvažnije stvari, na Dunavu i u Vukovaru – izložbe, koncerti, događanja, ali to, ne znam zašto, nije tako
Mi čekamo našeg Diega Riveru, ali našeg Diega Rivere nema. Pa onda imate ovo što se dogodilo od 1991. godine do danas. Masa slikara kao da nije čula za Dunav, kao da nisu sa ovoga svijeta. Jest da postoji prekrasni Jadran, ali postoji i taj fenomenalni Dunav, od Batinske skele do Iloka to je 188 kilometara našeg Dunava, ali nitko, brate, ništa… Pazite, tamo su se događale značajne stvari. To je čudo, to je svjetska autocesta koja prolazi pored nas. Imao sam jednu dunavsku izložbu, u dvorcu Eltz u Vukovaru. Da se mene pita, u tom Vukovaru bi se trebale događati sve najvažnije stvari, na Dunavu i u Vukovaru – izložbe, koncerti, događanja, ali to, ne znam zašto, nije tako.
Mostovi, poplave, izbjeglice, sve se vrti oko rijeka?
U glavi i danas nosim sliku Drave iz 1945. po kojoj se još svašta rojilo… Ima na izložbi i jedna slika iz tog doba gdje se vidi Drava. Često kažem, Drava, Dunav, Bosut i Orljava kod Požege, sve su to male i velike Drave koje plave i isušuju se. Slika Poplava je slavonski idiom, idiom jednog pejzaža.
Mi Slavonci jesmo, inače, malo opaki i zločesti, ali pogledajte ovo naše vrijeme – vidite da su ostali živi ne samo ljudi koji su imali sreće već i ljudi koji su imali neku čudnu hrabrost da ostanu živi. Pritom je važan i taj ravničarski mentalitet, ljudi stalno prevrću zemlju da ostanu živi i to im i uspijeva. Mentalitet čovjeka iz ravnice i čovjeka s kamena je različit. Oba su pošteni, ali u načinu na koji poimaju i proživljavaju život velika je razlika. Pogledajte, recimo, razlike Radauša i Kršnića. Zanimljivo je da je Radauš bio jako angažiran kao Slavonac u doba kad se to nitko nije usudio ni spomenuti, jer je to bilo drugo ime za hrvatstvo. Misliti ravničarski, to je jedna posebna dimenzija mišljenja. Slavonska vitalna misao, tako bih rekao.
Kako slikate slike? Mnogo ih je, to je veliki rad.
Moj je stil slikanja jako bedast. Slikam jako, jako dugo. Sliku naslikam, pa stavim sa strane. Onda je doslikavam. Uočavam njene detalje, greške, vrline, radim na tome da ove prve otklonim, a ove druge pojačam. Pojedine slike nastaju i pet godina. Nikud mi se ne žuri. Tu iz galerije su me ganjali, doslovce su mi otimali iz ruku neke slike koje su završile na izložbi, jer sam ih ja htio dorađivati. Vjerujte mi da se brojnih motiva, brojnih slika i ne sjećam. Zaboravio sam ih.
Prodajete li slike?
Ne, nisam imao, Bogu hvala, potrebe da ih prodajem. Ja sam filmski čovjek, kazališni čovjek, pa sam slike radio za sebe. Ako netko dođe i želi kupiti sliku, razmotrim prvo sviđa li mi se kupac. Ako mi se svidi, onda mu prodam, i ako mi je cijena dobra, ha ha ha… Ali nisam na tržištu. Često mi puta dođu u atelje ljudi, i kažu, sviđa mi se neka slika ili neki njen dio. Ja ih tada pitam – koji dio? Tada im naslikam samo fragment koji im se dopada. Citiram sam sebe.
(Prenosimo iz Tjednika Express, broj 223. od 10. listopada 2014.)