Iz fascinacije državom, pa onda i iz opsjednutosti pitanjima nacije (a sada i iz uspjeha nogometaša, a bilo je prilika i kod ranijih uspjeha sportaša), naime, iz klanjanja lažnom bogu države i nacije, proizlazi i svojevrsna “domoljubna blokada”. Krilaticu je skovao varaždinski teolog i župnik fra Bono Zvonimir Šagi, koliko pamtim, u jednom razgovoru za tjednik Feral Tribune, premda je pater Šagi o tome pisao u svojim publicističkim člancima (mjesečnik KANA) i knjigama. [Read more…]
Jesam li Jugoslaven ako raskrinkavam laži o Stepincu?
Krenula je ofenziva hrvatskih (nad)biskupa protiv pape Franje da ga se slomi u politici približavanju pravoslavlju, odnosno da ga se privoli da odustane od ”nepravednoga stava” i konačno odredi datum proglašenja Alojzija Stepinca svetim. [Read more…]
Batelja i Miklenić djeluju kao da ih je nokautirao Mike Tyson
Nakon što sam u prošlotjednom izdanju tjednika Nacional donio dokumente i iskaze o istini o bolesti, terapiji i smrti Alojzija Stepinca, istini koja demaskira grube laži struktura Katoličke crkve ”u Hrvata”, očekivao sam žestoku reakciju. Ali ništa, svi šute kao zaliveni. Da budem plastičan, Juraj Batelja, postulator kauze Alojzija Stepinca, i Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila, djeluju kao da ih je nokautirao Mike Tyson. Ono, manji su od makova zrna premda se vole junačiti kada misle da imaju dobar ”case”. [Read more…]
Košićev desničarski desant s oltara protivan je crkvenom nauku
Jelena Lovrić
Kada je u svibnju 2000. utemeljitelj SDP-a i netom ustoličeni hrvatski premijer Ivica Račan posjetio Vatikan, njegov ga je domaćin, papa Ivan Pavao II., srdačno primio, a don Živko Kustić, godinama neformalni glas Kaptola, susret je pozdravio kao događaj velike važnosti, [Read more…]
Kustić: trajan i poticajan
Zaupokojna liturgija sv. Ivana Zlatoustoga za pokoj duše svećenika Živka Kustića, vrsnog teologa, analitičara, pisca i neumornog glasa u trenucima kada je poučavao hrvatsku javnost o tome tko su hrvatski grkokatolici, služena je 22. srpnja u konkatedralnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem gradu.
Liturgiju je predvodio križevački vladika Nikola Kekić uz susluženje slavonsko-srijemskog vikara protojereja stavrofora Ivana Barščevskog, žumberačkog vikara protojereja stavrofora Milana Vranešića i nekolicinu svećenika istočnoga i zapadnog obreda, u nazočnosti brojnih članova obitelji, vjernika i prijatelja, ispunivši ovom prigodom do posljednjeg mjesta grkokatoličku konkatedralu.
Govoreći o don Živku i njegovu odlasku u predvečerje blagdana sv. Ilije kojeg je toliko štovao i o kojem je toliko puta propovijedao na Svetoj Geri u čijem je podnožju započeo svoj svećenički život, biskupski žumberački vikar Vranešić istaknuo je kako je don Živko otišao tiho i samozatajno te rekao:
Vranešić se prisjetio kako je don Živko Kustić govorio o nezaboravnim trenucima kada je sa svojim Žumberčanima znao provoditi vrijeme upijajući one životne temelje koje, kako je znao reći, ne može dati ni mudrovanje skolastike, ni fizika ni matematika već stara planinska gorštačka mudrost
“Živio je prema riječima koje je jednom izrekao u svojoj nadahnutoj propovijedi: ‘Kad gradovi ocvatu, pustinje procvatu’. Proživio je posljednjih nekoliko godina, u svojoj sobi u Domu, gotovo pustinjački. Proživio je kao pravedni Job kada ga je đavao iskušavao hoće li ostati vjeran u teškim trenucima. Otišli su mu put vječnosti njegova mila i draga supruga Marica i njegova uzdanica sin Josip. U posljednjih nekoliko godina kada mu je završio aktivni život, u buci ovoga svijeta, u turbulentnim vremenima života ove Crkve proživljavao je meditirajući o svom poslanju, životu Crkve i ove nacije.
Meditirao je upravo ono što smo čuli iz poslanice apostola Pavla Efežanima. Obukao se u borbeni stav kakvog mora imati pravi Kristov vojnik, jer su vremena bila teška i bremenita. Zato je Živko hrabro, odlučno i rezolutno nosio štit vjere i kacigu spasenja, opasao se istinom i obukao u spremnost. Oklop mu bijaše spremnost u vjeri za Boga, čovjeka, za progonjenoga i najmanjega”.
Govoreći o maču duha kojim je Bog don Živka obdario neviđenom elokvencijom na ovim prostorima kada je progovarao u samo njemu specifičnom propovjedničkom zanosu, Vranešić je istaknuo kako mač njegove pisane riječi nije ovisio o tehnici, već o sadržaju te zaključio kako je upravo ovo razlog zbog kojeg je mogao biti i bio prepoznatljiv i čitan.
Postavivši pitanje kako je taj neumorni svećenik Božji postigao prepoznatljivu vještinu svjedočenja Kristove vjere u teška vremena, Vranešić je, prisjećajući se njihova razgovora, istaknuo kako je njemu govorio o divnim profesorima skolastike koji su ga naučili misliti, razmišljati i promišljati; o matematici i fizici koju je studirao, o nezaboravnim trenucima kada je sa svojim Žumberčanima znao provoditi vrijeme upijajući one životne temelje koje, kako je znao reći, ne može dati ni mudrovanje skolastike, ni fizika ni matematika već stara planinska gorštačka mudrost.
Govoreći o maču duha kojim je Bog don Živka obdario neviđenom elokvencijom na ovim prostorima kada je progovarao u samo njemu specifičnom propovjedničkom zanosu, Vranešić je istaknuo kako mač njegove pisane riječi nije ovisio o tehnici, već o sadržaju te zaključio kako je upravo ovo razlog zbog kojeg je mogao biti i bio prepoznatljiv i čitan
“Ukomponiravši sve ovo na Žumberku, Božja providnost na čudnovat je način htjela da se na Žumberačkom gorju i podgorju stvori kvintet ljudi koji će obilježiti život ove Crkve i prostora, ono što je bilo rijetko viđeno u cijeloj kršćanskoj Europi. Markantne osobe: zatočenik za pravdu i istinu blaženi Alojzije Stepinac u Krašiću i nezaboravni župnik Josip Vraneković, na Oštrcu Vlatko Pavlinić i u Samoboru naš kardinal Franjo Kuharić.
Bio je to kvintet ljudi koji su ostavili neizbrisivi pečat. Pokretanjem Glasa Koncila, dolaskom Vlatka i Živka ta novina postaje prepoznatljiva, čitka i uvažena. I opet je sredinom 60-tih godina Božja providnost htjela da se u to vrijeme stvori jedan teološki amalgam umova, srca i plemenitosti.
Da se uz ovu petoricu ljudi pojave i drugi velikani: Josip Turčinović, Tomislav Janko Šagi Bunić, Vjekoslav Bajsić, Bonaventura Duda i nekolicina ostalih koji stvoriše čvrsti spoj tražeći novi izričaj crkvenosti u teškim vremenima”, istaknuo je nadalje vikar Vranešić, zaključujući kako je specifičnost spomenutih ljudi bila u dijalogu, njihovim razgovorima i promišljanjima uz česta trvenja, ali nikada s mržnjom.
“Ovo je otvorilo prostore Glasu Koncila gdje su se umovi Crkve i srca ove Crkve sastajali, raspravljali i tražili nove izričaje. Nije bilo zatvorenosti u vlastite sitne interese, već je bio u pitanju interes Božji, Božje Crkve koju je trebalo nositi, iznijeti, i pobijediti”, rekao je Vranešić.
Govoreći o očinskom i bratskom kontaktu s kolegama svećenicima, optimizmu i zajedništvu kojega je don Živko njegovao, Vranešić je istaknuo kako je u svim međusobnim susretima kontaktirao putem evanđelja “ne dopuštajući nama svećenicima da klonemo duhom već da zajedno idemo naprijed”.
Govoreći o očinskom i bratskom kontaktu s kolegama svećenicima, optimizmu i zajedništvu kojega je don Živko njegovao, Vranešić je istaknuo kako je u svim međusobnim susretima kontaktirao putem evanđelja “ne dopuštajući nama svećenicima da klonemo duhom već da zajedno idemo naprijed”
Držao se onoga što mu je rekao blaženi Alojzije kada su mu kriomice dolazili: ‘Dok ćete se držati zajedno bit ćete jaki, neće vas slomiti. Kada se počnete zatvarati u svoje dvorove, zatvarati vrata pred ljudima, tada će vas kršiti i lomiti'”.
Propitujući se što don Živko ostavlja iza sebe, Vranešić je zaključio: “Buduća vremena koja su nastupila. Neopoganštinu kada će ova Crkva morati tražiti nove izričaje i afirmaciju. Tada će se morati iznova iščitavati tekstovi Kustića koji su u ovome trenutku možda i zanemareni, ali koji itekako pridonose novim prilikama za novu reevangelizaciju.
Ostavlja nam i unutarcrkvenu dijalošku dimenziju, jer je bio prepoznatljiv i po dijalogu unutar Crkve u kojem je ustrajao kroz očinski razgovor i razumijevanje. Ostaje u svojem brojnom biološkom potomstvu, ali i među duhovnom djecom. Ostavio je bilo vidljivi bilo nevidljivi trag. Učili smo od tebe, a učit će i oni iza nas jer tvoji su tekstovi pisani vrijednošću neprolaznosti i poticaja za budućnost”.
Vranešić se toplim riječima oprostio od don Živka, rekavši: “Otišao si u krilo Abrahamovo. Hvala ti za divnu propovijed kada si prvi propovijedao u svetištu praoca naše vjere Abrahama u Samoboru. Otišao si u njegovo krilo gdje te čeka tvoja Marica s kojom si proživio tolike godine. Koja te je razumjela i pratila, jer nije bilo lako biti Živkova žena i svećenička supruga.
Ponosna i časna, vrijedna i poštena držala je uistinu tri kuta kuće, podižući djecu dok si bio na mnogim putovanjima za dobrobit Crkve. Nisi se zatvarao u sebe, a ona je sve podnosila na sebi. Otišao si i svojoj uzdanici sinu Josipu. Živio si za Boga, pa zato s njima sada živi u Bogu”.
(IKA)
Kustić, heroj i zločinac
(Opaska koju su mi lijepili nakon jednog tweeta na FB-u: ”o mrtvima sve najbolje” te da je deplasirano da ovako pišem o Kustiću kod mene nema efekta. Tko ne želi neka ne čita jer, upozoravam, ovo nisu hvalospjevi, ovo je kritički tekst o čovjeku koji je bio i jedno i drugo što sam stavio u naslovu).
U subotu ujutro, u 84. godini života, u Zagrebu je umro grkokatolički svećenik i novinar don Živko Kustić. Čekao sam ovaj dan sa zebnjom jer među novinarima od formata, međum onima koji u Hrvatskoj i u regiji nešto znače, ne postoji nitko tko je don Živka kritizirao više nego što sam to učinio ja: iako sam imao razumijevanja za njegov nacionalizam – ta bio je čovjek koji je stasao nasuprot Jugoslavije, kao onaj tko se bori za slobodu Katoličke crkve, ali i za Hrvate i druge u toj tvorevini, nisam mogao prijeći preko notorne činjenice da je čovjek njegova utjecaja i reputacije odbio, da: odbio svetu dužnost da spasi ugrožene Srbe nakon ”Oluje”.
Kada sam mu došao referirati o zločinima počinjenima nad našim Srbima, a bio sam u društvu pokojnog novinara Vjesnika i mojeg najboljeg prijatelja Branka Madunića, moleći ga da samo prijeđe ulicu do Kaptola 31 (razgovarali smo tada u sjedištvu Informativne katoličke agencije na Kaptolu 4) i urgira kod kardinala Franje Kuharića da žestoko digne glas, ode na Pantovčak i na Prisavlje te upozori hrvatsku vlast da odmah zaustavi ubojstva, pljačku i paljevine na netom oslobođenim područjima, Kustić me pogledao i rekao, misleći na Srbe: ”Dobro su i prošli”.
Tih sam dana obolio od PTSP-a, sada to znam i ne može me nitko razuvjeriti. Tih sam dana počeo krvariti iz debeloga crijeva (dijagnoza ulceroznog colitisa će mi biti uspostavljena u jesen 1999.), ali sam okrenuo nebo i zemlju kako bi moje informacije i informacije HHO-a stigle do kardinala Kuharića. Pomogao nam je tada fra Ilija Živković (franjevac trećoredac), čovjek koji će kasnije odigrati, zajedno s pokojnim Kustićem i glavnim urednikom Glasa Koncila Ivanom Miklenićem, ključnu ulogu u tomu da me se izbaci iz Hrvatskog društva tzv. katoličkih novinara, ali do Kuharića smo stigli, odnosno stigle su i naše informacije, pojačane i istinitim svjedočanstvom o zločinima kojih je kardinalu podnio pokojni general Zvonimir Červenko.
Iako sam imao razumijevanja za njegov nacionalizam – ta bio je čovjek koji je stasao nasuprot Jugoslavije, kao onaj tko se bori za slobodu Katoličke crkve, ali i za Hrvate i druge u toj tvorevini, nisam mogao prijeći preko notorne činjenice da je čovjek njegova utjecaja i reputacije odbio, da: odbio svetu dužnost da spasi ugrožene Srbe nakon ”Oluje”
Dana 13. kolovoza 1995., kada je Franjo Kuharić polagao kamen temeljac u Okučanima na (u potpunosti) srušenoj crkvi svetoga Vida, kardinal je, što se čulo u izravnom radijskom prijenosu, žestoko govorio protiv zločinaca koji su harali oslobođenim krajevima, ali su ga Hrvatski radio i Hrvatska televizija cenzurirali u večernjim informativnim emisijama: cenzura je pala i od strane svih drugih državnih medija (Vjesnik, Hina, itd.), ali sam ostao šokiran kada je Franju Kuharića odlučio cenzurirati i Miklenićev, odnosno Kustićev Glas Koncila.
Shvatili smo ubrzo zašto: Kustić je, iako su ga HHO, a i drugi, informirali o zločinima (don Živko je bio prisutan na prvoj press konferenciji HHO-a koju je vodio prof. Žarko Puhovski jer sam ja tada opet bio na terenu obilazeći spaljena sela i stratišta), na drugoj stranici Glasa Koncila u prvom broju nakon ”Oluje”, koncem kolovoza, objavio, ja smatram, najsramotniju stranicu tzv. katoličkog novinarstva: komentar pod naslovom ”Neviđena humanost ratovanja”.
Od tada, iako sam sposoban za kršćanski oprost, pa sam čak prešao i preko laži Ivana Miklenića, Živka Kustića, fra Ilije Živkovića, fra Mirka Mataušića, Suzane Vrhovski i drugih, laži koje su izrečene da bi se opravdalo moje udaljavanje iz kruga tzv. katoličkih novinara u smislu da u srcu nemam ogorčenje (ali će uvijek ostati potreba da svjedočim istinitost događaja), sa don Živkom Kustićem nisam želio više komunicirati: mislio sam da sam humanost pokazao kada se on nalazio usred srčane krize u bolnici Dubrava i kada sam ga pohodio zamolivši da se kršćanski pozdravimo i oprostimo u slučaju da on prije mene napusti ovaj svijet jer, možemo mi biti ljuti jedan na drugoga, ali Isusova ljubav mora biti i ostaje jaća od svih naših slabosti i ograničenja.
Kažem da sam sa zebnjom čekao trenutak kada će biti objavljena vijest da je don Živko umro jer sam znao da ću tada biti, s obzirom na to da se smatram časnom i pravednom osobom, primoran da se složim s onima koji tvrde da u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ni u BiH) nema, nažalost, osobe njegovih kvaliteta, pa će ispasti da samom sebi proturječim: ako smatram da don Živko Kustić odlazi sa ovoga svijeta i sukrivim za smrt nekih ljudi, naših sugrađana (neki će reći da nije kriv, već odgovoran, ali ja tu ne vidim osobite razlike), kako ga pak mogu istodobno smatrali velikom osobom?
Nije to kontradikcija jer nije Kustić prvi koji je bio i herojem i zločincem; eno vam Tita, Tuđmana ili ribara Ante Gotovine koji je za suborce i većinu građana – heroj, premda je odgovoran za veliki ratni zločin koji su počinile hrvatske snage kod Mrkonjić grada u listopadu 1995. pod njegovim zapovjedništvom, što će i dalje čekati trenutak da osoba bez mrlje u biografiji i bez straha od Bijele kuće, Pantovčaka ili neke domaće institucije u BiH, izvuće predmet, dogotovljen, iz ormara u Tužilaštvu u Sarajevu.
U čemu je, dakle, don Živko Kustić za mene velik?
Dana 13. kolovoza 1995., kada je Franjo Kuharić polagao kamen temeljac u Okučanima na (u potpunosti) srušenoj crkvi svetoga Vida, kardinal je, što se čulo u izravnom radijskom prijenosu, žestoko govorio protiv zločinaca koji su harali oslobođenim krajevima, ali su ga Hrvatski radio i Hrvatska televizija cenzurirali u večernjim informativnim emisijama: cenzura je pala i od strane svih drugih državnih medija (Vjesnik, Hina, itd.) ali sam ostao šokiran kada je Franju Kuharića odlučio cenzurirati i Miklenićev, odnosno Kustićev Glas Koncila
Citiram poruku drugog meni nekarakternog i mizernog čovjeka, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u povodu proslave 50. obljetnice svećeničkog ređenja don Živka Kustića, što se dogodilo u nedjelju 4. svibnja 2008. godine misnim slavljem u kapeli sv. Leopolda Bogdana Mandića Doma za starije i nemoćne osobe “Centar” Zagreb u Klaićevoj ulici, gdje je tada Živko Kustić već 13 godina živio sa životnom suputnicom, dragom gospođom Maricom, sve do kolovoza 2010., kada je preminula.
Kardinal Bozaniće je napisao: ”Vi ste bili novinar, reporter, kolumnist, glavni urednik, pa glavni i odgovorni urednik ‘Glasa Koncila’, više puta i osuđivan. Mnogi su u onim olovnim vremenima prošloga režima živjeli i obnavljali svoju vjeru i nadu zahvaljujući nadahnutim tekstovima sa stranica ‘Glasa Koncila’, a ti tekstovi bili su ponajviše upravo plod Vašega rada, traženja i intelektualnog napora. Pišući tisuće i tisuće kartica pretvorili ste ‘Glas Koncila’ u glas slobode, glas nade u bolju budućnost, glas poniženih i potisnutih na rub.”
Istaknuo je kardinal Bozanić i angažiranost don Živka u Informativnoj katoličkoj agenciji pokrenutoj koncem 1993. (nota bene, dvije godine nakon što smo fra Mirko Mataušić, pastor Giorgio Grlj, Josip Štilinović i ja pokrenuli Kršćansku informativnu službu – KIS) te je pohvalio Kustića u apostolatu žive riječi kao veoma traženog propovjednika, voditelja brojnih misija i duhovnih obnova u domovini i diljem svijeta po hrvatskim katoličkim misijama.
”Uz brojne povjerene Vam službe u crkvenim ustanovama i u drugim tijelima bili ste i biskupov službeni konzultor Križevačke eparhije, a od Svete Stolice odlikovani ste naslovom protoprezbitera stavrofora”, istaknuo je kardinal. Na kraju poruke, čestitajući don Živku zlatomisnički jubilej, kardinal Bozanić mu zahvaljuje za velikodušnu i nesebičnu svećeničku službu kojom je na osobit način zadužio hrvatski narod i Katoličku crkvu ”u njemu”, te mu odaje priznanje za crkvenost, kojoj je uvijek ostao vjeran, spreman raditi, svjedočiti, pa i trpjeti.
Don Živko Kustić rođen je u Splitu 12. prosinca 1930., bio je suprug i otac petero djece. U Zagrebu je studirao matematiku, fiziku i teologiju. Za svećenika grkokatoličke Križevačke biskupije zaređen je 5. svibnja 1958. u Križevcima. Od 1958. do 1963. godine bio je župnik u Mrzlom Polju i Sošicama na Žumberku. Bila su to teška vremana jer će Kustić teologiju diplomirati tek godine 1975. Svejedno, ovaj prostor ne pamti svećenika njegova komunikološkog talenta.
Od 1963. do 1972. bio je pokretač, novinar, reporter i kolumnist Glasa Koncila. Glavni urednik Glasa Koncila bio je od 1972. do 1983., a glavni i odgovorni urednik od 1983. do 1990. Više puta je suđen i osuđivan. Od 1990. do 1991. bio je stručni savjetnik u Ministarstvu iseljeništva – voditelj Odjela za djelovanje vjerskih zajednica među Hrvatima izvan domovine (kada je tu ustanovu vodio Gojko Šušak, razdoblje koje će ostati zapamćeno po navodnoj prepirci Kustića i Šuška oko ubojstva Aleksandre Zec i njezinih roditelja, čin koji će Kustić kasnije i javno osuditi na stranicama Jutarnjeg lista).
Kažem da sam sa zebnjom čekao trenutak kada će biti objavljena vijest da je don Živko umro jer sam znao da ću tada biti, s obzirom na to da se smatram časnom i pravednom osobom, primoran da se složim s onima koji tvrde da u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ni u BiH) nema, nažalost, osobe njegovih kvaliteta, pa će ispasti da samom sebi proturječim: ako smatram da don Živko Kustić odlazi sa ovoga svijeta i sukrivim za smrt nekih ljudi, naših sugrađana (neki će reći da nije kriv, već odgovoran, ali ja tu ne vidim osobite razlike), kako ga pak mogu istodobno smatrali velikom osobom?
Od 1991. do 1993. djelovao je kao urednik lista Živa zajednica za iseljene hrvatske vjernike, u Frankfurtu, Njemačka. Od studenoga 1993. do listopada 1998. bio je pokretač i glavni urednik Informativne katoličke agencije – Zagreb (IKA). Sve vrijeme javljao se kao komentator, kolumnist i autor jedinstvenoga feljtona “Pismo seoskoga župnika” u Glasu Koncila, bio je pokretač i suradnik Maloga koncila te kolumnist Globusa i Jutarnjeg lista.
Bio je član Hrvatskog društva katoličkih novinara, koje mu je godine 2002. dodijelilo nagradu za životno djelo, Društva hrvatskih književnika, potpredsjednik Hrvatskoga novinarskog društva i član Upravnog odbora Hrvatskoga katoličkog radija. Bio je član Komisije Iustitia et pax Biskupske konferencije Jugoslavije i Hrvatske biskupske konferencije. U Križevačkoj biskupiji bio je biskupov službeni konzultor.
Objavio je brojne katehetske priručnike: ”Velike religije svijeta”, ”Domagoj – misni ključ vjerovanja”, ”Mali ključ Biblije”, ”Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata”, ”Tomica i njegova pisma”, ”Mač duha”, ”Svadbeno ruho”, ”Hoćeš li se krstiti?”, ”Bog za odrasle”, ”Abeceda biblijske vjere” i druge. Autor je djela “Hrvatska mit ili misterij?” i romana ”Zaljubljeni robovi” i ”Denis dječak u prozoru”. Pisac je scenarija za više filmova, te autor popularnih publikacija o kardinalu Alojziju Stepincu, o. Anti Antiću, o. Maksimilijanu Kolbeu…
Meni se čini velikom njegova gesta iz vremena kada je služio JNA u Nišu i kada se zatelebao u medicinsku sestru kojoj je napravio dijete: budući da je don Živko rođen kao izvanbračno dijete (njegov ga biološki otac Vinko Ružić, podrijetlom Splićanin, šef solane na Pagu, nikada nije javno priznao za sina), on nije svojoj Marici želio napraviti ono što je Vinko napravio njegovoj majci Josipi, odnosno Bepini, rođenoj u Metkoviću.
Kustić se (prenosim dio biografije iz Večernjeg lista) oženio još kao bogoslov, početkom 1955. godine, nakon četvrte od šest godina studija. Tri godine stariju Maricu Radenković upoznao je za služenja vojnoga roka 1953. u JNA, u Nišu. Bila je bolničarka, a kasnije radila u Upravi Doma JNA. Mladić koji do tada, kako sam kaže, nije ni za ruku prihvatio neku djevojku, “civilno” se oženio još za boravka u Nišu. U tom razdoblju mu više ni na pamet nije padalo da će postati svećenik.
Otišao je u Zagreb i prekinuo studij teologije. Marica je došla za njim, pa su unajmili podstanarsku sobicu. Ona se zaposlila u bolnici, a on tri godine studirao teorijsku fiziku. Godine 1957. njegov ispovjednik pater Scheibel iznio mu je iznenađujući prijedlog da se ipak zaredi – u Križevačkoj biskupiji grkokatoličkog obreda. Treće dijete bilo je na putu, ali se prvi šok ubrzo pretvorio u radost. Živko i Marica Kustić vjenčali su se u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Zaređen je 4. svibnja 1958. Jer je s rimokatoličkoga prešao na grkokatolički obred u kojemu nema celibata.
Kardinal Bozanić je napisao: ”Vi ste bili novinar, reporter, kolumnist, glavni urednik, pa glavni i odgovorni urednik ‘Glasa Koncila’, više puta i osuđivan. Mnogi su u onim olovnim vremenima prošloga režima živjeli i obnavljali svoju vjeru i nadu zahvaljujući nadahnutim tekstovima sa stranica ‘Glasa Koncila’, a ti tekstovi bili su ponajviše upravo plod Vašega rada, traženja i intelektualnog napora. Pišući tisuće i tisuće kartica pretvorili ste ‘Glas Koncila’ u glas slobode, glas nade u bolju budućnost, glas poniženih i potisnutih na rub”
Iz Križevaca, nakon zaređenja, raspoređen je u grkokatoličku župu Mrzlo Polje, a kardinal Alojzije Stepinac, koji je bio zatočen u Krašiću, poručio mu je preko svoga župnika ”da je proučio njegov slučaj i da mu čestita”. Četiri godine poslije Kustić je služio u župi Sošice. Marica, žena iz “posve drugoga svijeta”, u svemu ga je pratila.
Meni se čini izuzetno značajnim da ga, iako formalno grkokatolički svećenik, šira javnost nije doživljavala kao takvoga, već kao svećenika ”s Kaptola” koji ima ženu i petero djece (jedan sin mu je bio umro), što smatram izuzetnom porukom za Crkvu u kojoj je svakoj iole pametnoj osobi sasvim jasno da je zapovjedeni i obavezan celibat potpuno deplasirana i glupa stvar koju treba što prije prevladati, pa i kao put približavanja katolika i pravoslavaca baš onako kako su si bliski katolici i grkokatolički svećenici i popovi.
Bilo je domišljato sve što je činio u Glasu Koncila i treba pohvaliti njegove važne knjige, ali mislim da ne treba pretjerivati s pohvalama na račun njegove vrlo čitane kolumne ”Jutarnja propovijed” u Jutarnjem listu; bila je to OK forma, ali daleko ispod kvalitete za mene, ponajboljih Kustićevih tekstova, kolumni iz Globusa (”Zrenik iz zapećka”, koje je pisao 1991. i 1992., u najtežim vremenima naše novije povijesti), a koje će ostati zapamćene jer su ukoričene u knjizi, jednom od najboljih publicističkih djela devedesetih ”Hrvatska, mit ili misteriji – Političko-religiozni ogledi”, koju je uredio genijalni Marko Grčić (Minerva, Zagreb, 1995.).
Najme, kako sam magistrirao iz oblasti Političke teologije, kvalificiran sam vrednovati tu knjigu iz rakursa perfektne Kustićeve konstatacije da ”iz misterija izvire poezija stvaralaštva, a mit stvara koračnice kojima se maršira u smrt”.
Kustić je velik i kao arhitekt silnoga zahvata, devetnice (od 1975. do 1984.), što je označeno jubilejem ”Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” ali mu se kuća, zgrada, to što je projektirao i sagradio, urušava, pa se moramo pitati na kakvim je to temeljima arhitekt Kustić gradio, odnosno s kojim to elementima iliti materijalima?
Složit ću se da je Kustić bio prorokom i da ga se može tretirati i kao apostola, ali mu se u velikoj mjeri dogodilo sljepilo koje je zahvatilo i Stepinca i biskupe sve do danas (uz časne izuzetke: Kokša, Badurina, Devčić…), sljepilo koje fra Bono Zvonimir Šagi definira kao ”domoljubna blokada duha”. Kustić je bio hiperpametan čovjek i vrstan praktičar, ali nije imao širinu i proročku viziju jednoga Željka Mardešića, pa treba biti oprezan kod vrednovanja njegova doprinosa tzv. ”Crkvi u Hrvata”. Naime, to jest svakako jedan golemi evangelizacijski doprinos, ali don Živko Kustić nije do kraja niti znao vrednovati niti je shvaćao što je to Crkva u svijetu i što je to Crkva u demokraciji onako kako to shvaćaju mnogi drugi, pa i u nas, od dominikanca Frana Prcele, pentekostalca Miroslava Volfa, naših kolmunista Jadranke Brnčić i Petera Kuzmiča pa nadalje.
Kako rekoh, ipak smatram da nas je napustio veliki čovjek koji je na vrijeme shvatio da će njega i kolege, koji su se toliko desetljeća borili za slobodu protiv boljševizma, ubrzo pregaziti neki ”super-pobožni, super-čestiti, super-desni, super-katolici i super-Hrvati, osobito super-organizirani” koji su u nas stvorili kraljevstvo mediokriteta i drek, totalni drek od države
Pribojavao se Kustić totalitarnih manira Franje Tuđmana i HDZ-a jer ”premda je Crkva za demokraciju, ona strepi pred mogućnostima da se u rukama jednog čovjeka, ili jedne skupine, nađe previše vlasti”, ali se često ponašao nadmeno i nedemokratski po svemu sudeći, jer su se u njemu međusobno borili osjećaji superiornosti, koje je imao prema intelektualno daleko inferiornijim svećenicima kojima se javljao (ne ubrajam ovdje, naravno, pokretače Kršćanske sadašnjosti: Turčinovića, Šagi Bunića, Bajsića, itd.) i potreba da se bude duhovan, što znači ponizan i bratski raspoložen.
Nisam pozvan da sudim don Živku Kustiću: o njemu više znala je pokojna supruga, a znaju i članovi obitelji, ispovjednici, dobri prijatelji, zna i Bog, pa je potpuno nebitno što bilo tko od nas kaže o bilo komu. Ali imam potrebu izraziti žaljenje što njegovi talenti nisu do kraja maksimalno dobro iskorišteni: njegova ”Crkva u Hrvata” je sekta razularenih nacionalista, njegov Glas Koncila je beznačajan bilten sa desetkovanom tiražom u odnosu na one brojke koje je iza sebe ostavio Kustić niti vidimo i jednoga relevantnoga crkvenoga novinara ispod Kustića ili iza njega.
Kako rekoh, ipak smatram da nas je napustio veliki čovjek koji je na vrijeme shvatio da će njega i kolege, koji su se toliko desetljeća borili za slobodu protiv boljševizma, ubrzo pregaziti neki ”super-pobožni, super-čestiti, super-desni, super-katolici i super-Hrvati, osobito super-organizirani” koji su u nas stvorili kraljevstvo mediokriteta i drek, totalni drek od države.
Kustić je meni blizak ako ništa drugo onda po kršćanskoj nadi: on se čvrsto nadao da će Hrvatska tim napastima odoljeti, da će opstati i rasti, ”uvijek vrijedna naše požrtvovne ljubavi, jer ona nije mit nego misterij”.
Ali, kažem, uhvatila me je nelagoda, zebnja. Jer bih volio sada moći potpisati, ako ne hagiografski in memoriam, onda tekst koji mi neće donijeti novu žalost.
Šteta, silna je šteta što don Živko Kustić nije ostao arhitektom do kraja i što je hrvatsku zbilju kompromitirao toliko nepromišljeno, toliko nekršćanski, toliko antiekumenski, na tako osjetljivim područjima u kojima se u doba SFRJ činio nepobijedivim herojem – na području ljudskih prava, na području na kojem će se devedesetih pridružiti društvu samim samcatih zločinaca.
Smijali su se kao hijene
Tiskovni ured Svete Stolice u subotu je otkrio da je za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI., nakon brojnih dojava o seksualnom zlostavljanju djece, iz svećeničke službe bilo otpušteno oko 400 svećenika. “Tijekom 2011. otpušteno ih je oko 300, a tijekom 2012. stotinjak”, rekao je vatikanski glasnogovornik Federico Lombardi.
Podsjetimo se: početkom 2000. na vidjelo su u Irskoj i SAD-u postupno počele izlaziti pedofilske afere svećenika počinjene nad djecom 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Vrh Katoličke crkve optužen je da ih je štitio, nastojeći očuvati dobru reputaciju te institucije. Vatikan u međuvremenu priznaje da su lokalne biskupije tijekom godina primile na tisuće izvještaja o zlostavljanjima, no interni postupci protiv zlostavljača bili su u nadležnosti Kongregacije za doktrinu vjere (tu je kao odgovoran za zataškavanje osumnjičen i šef te kongregacije za pontifikata Ivana Pavla II. Joseph Ratzinger) čije odluke i presude nisu išle u javnost.
Želim vam postaviti jedno vrlo važno pitanje: je li vama, ili, recimo, katoličkim biskupima, važnije silovano dijete ili mrtav Srbin, pardon, zaboravio sam, ili izrešetani Bošnjak ili zaklani Hrvat?!
Sveta Stolica u četvrtak je prvi put pozvana da pred UN-ovim Odborom za prava djeteta u Ženevi objasni kakve je mjere poduzimala u borbi protiv pedofilije u vlastitim redovima, no odlučno je zanijekala ometanje sudske istrage o pedofilskim zločinima svećenika diljem svijeta. Udruge za zaštitu žrtava smatraju da Vatikan ne pokazuje dovoljno transparentnosti niti čini dovoljno da bi se zlostavljači doveli pred građanske sudove. Misle da bi Crkva trebala zajamčiti da svećenici počinitelji seksualnog nasilje budu i kazneno gonjeni.
Zašto počinjem ovu kolumnu s važnim priznanjem o protjeranim svećenicima? Da bih vam postavio jedno vrlo važno pitanje: je li vama, ili, recimo, katoličkim biskupima, važnije silovano dijete ili mrtav Srbin, pardon, zaboravio sam, ili izrešetani Bošnjak ili zaklani Hrvat?!
Čini li vam se da je ovo pitanje šokantno? Nepristojno? Brutalno? Baš mi je žao što vam kvarim raspoloženje, ali ja pitanje smatram potpuno relevantnim, umjesnim i, dapače, potrebnim, da ne kažem urgentnim. Naime, ima među nama, ne samo kod katolika, već i kod pravoslavaca, možda i kod drugih kršćana, ima i kod muslimana, onih koji misle ili se ponašaju kao da je tako, da je silovano dijete strašna stvar, strašnija od ubijena čovjeka. Jest, strašno je silovati mališana.
Nisam siguran, da se nađem u takvoj situaciji i da vidim silovatelja svojeg djeteta, bih li se uspio suzdržati ako bih imao kod sebe napunjeni pištolj ili bih mu prišarafio nekoliko metaka u tintaru. Kažem, strašno je uništiti na takav način život nekog malog. Onima koji se time bave Isus je poručio da bi im bilo bolje da si sami oduzmu život (kaže im Isus da si zavežu mlinski kamen o vrat i da se bace u more).
Zašto kazniti samo svećenike koji su se bavili pedofilijom, izbacivanjem istih iz redova klerika, a praviti se blesavima pred očitim prizorima, svima nama dobro poznatima, kada su svećenička lica ne samo okretali glave od ratnih zločina već i poticali te iste ratne zločine, stvarajući klimu, dizali zločince u nebesa, pa i sami u nekim slučajevima u zločinačkim pohodima sudjelovali, makar agitacijom?
Ali zašto kazniti samo svećenike koji su se bavili pedofilijom, njihovim izbacivanjem iz redova klerika, a praviti se blesavima pred očitim prizorima, svima nama dobro poznatima, kada su svećenička lica ne samo okretali glave od ratnih zločina već i poticali te iste ratne zločine, stvarajući klimu, dizali zločince u nebesa, pa i sami u nekim slučajevima u zločinačkim pohodima sudjelovali, makar agitacijom?
S, ne odveć velikim iznenađenjem (ovaj ćemo tjedan prenijeti reakciju kolege Tihomira Ponoša u Novome listu na tu temu), prošlo je priznanje ”heroja” Mladena Markača koji reče da je iz ”Vlaka slobode” primijetio da se iznad sela Grubori (gdje su njegovi policajci počinili ratni zločin, a za što nije kažnjen isključivo zbog lošeg rada haške tužiteljice Carle del Ponte, pa sada general skuplja priznanja počasnog građanina brže nego lovačke trofeje) diže ”neki dim”. A to ga je razljutilo ”jer nije smjelo biti nikakvih aktivnosti”. Bojao se, kaže, da ga predsjednik Tuđman ”ne prozove zbog toga”, svjedočio je prošlog tjedna na sudu Markač.
A ja sam jedno pedeset puta već napisao i govorio o tomu kako su čelnici tzv. ”Crkve u Hrvata” znali za surovo ubijanje Srba nakon ”Oluje”, ali su se pravili idiotima. Štoviše, u Glasu Koncila je Živko Kustić, informiran o tim zločinima, ne samo od strane pripadnika HHO-a (među kojima sam bio i ja) već i od nekih vojnih osoba kao što je bio pokojni general Červenko, napisao prestrašan uvodnik naslovljen ”Neviđena humanost ratovanja”. Ali tako je to ”u Hrvata”, novinara koji to prokaže izbacuju iz redova tzv. katoličkih novinara, a tzv. novinara koji veliča ratne zločine Crkva odlikuje, tako da bude ”model” mladim novinarima te ga ”kanonizira”.
No, ovo sam želio kazati, u tom istom ”Vlaku slobode” su se s uplašenim Markačem vozili i uzbuđeni biskupi pozdravljajući govor mržnje Franje Tuđmana na svakom koraku. Tako je bilo, a i meni je ostalo u pamćenju; kao da sam jedan od tih Srba koji je, srećom, izmaknuo Markačevim momcima, kada se Tuđmanov ”Vlak sramote” zaustavio u Karlovcu. Govori tako on o Srbima i kaže: ”I još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu sedmero su Srbi!” (Boris Dežulović i Predrag Lucić, ur., ”Greatest shits – Antologija suvremene hrvatske gluposti”, Feral Tribune, Split, 1998., str. 69). Iza njega stoji pokojni zadarski nadbiskup Marijan Oblak i smije se. Da, bilo mu je jako smiješno.
Ne, neću vam se ispričati. Jer mi je namjera bila vas suočiti s našim sramotnim ponašanjem. Namjera mi je da vas uznemirim, oneraspoložim i šokiram, kao što je dijete koje svećenik siluje ili Srbin koji iz šume čuje urlike i zapomaganja žrtava masakra Markačevih specijalaca
Smijali su se biskupi cijelim putem. I kada je u Kninu Tuđman izdeklamirao slavnu odu etničkom čišćenju: ”Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije bilo!” (Isto, str. 70). I kesili su se, kao hijene, kada je poglavar rekao još i ovo: ”Neka im je sretan put, nisu stigli ponijeti ni devize, ni svoje prljave gaće.”
Stoga, ponavljam, ako ćemo se zgroziti kada svećenik navali na curicu ili na dječaka i ako ćemo pozdraviti kada ih se zbog toga kažnjava, barem izgonom, nismo li i sami hijene, kao oni biskupi koju su se cerekali nad mrtvim i odbjeglim, zapravo potjeranim Srbima, ako svećeniku koji je odgovoran za ratni zločin jer ga je mogao spriječiti, a nije (Ante Gotovina se također nalazi u tom statusu zbog zločina njegovih trupa počinjenih u listopadu 1995. kod Mrkonjić-Grada) ili svećeniku koji je saznao za ratni zločin i odšutio ga (kao što je učinio Mladen Markač, koji se budalasto pravda da ga se, eto, do 2001. ništa nije pitalo) gleda se kroz prste ili, što Hrvati više vole, tapše po ramenima?
Nismo li u tom slučaju isto nesretno i zločinačko stvorenje kao Franjo Tuđman koji je u srpnju 1996. na III. Konvenciji Hrvatskog svjetskog kongresa na Brijunima opravdavao zločine nad Srbima ustvrdivši da su ”svih 587 tisuća Srba u Hrvatskoj bili naoružani” (Isto, str. 67) ili kada je u svibnju 1995., prigodom dodjele odlikovanja za junački čin u ratu merčepovcu Siniši Rimcu, jednom od ubojica Aleksandre Zec i njezine majke, kazao: ”Odličja koja ste primili znak su priznanja, ali ona vas i obavezuju da nastavite onako kako ste to i do sada činili, da budete uzor drugima i opravdate povjerenje koje sam vam kao državni poglavar dodijelio?” (Isto, str. 291)
Ne, neću vam se ispričati. Jer mi je namjera bila vas suočiti s našim sramotnim ponašanjem. Namjera mi je da vas uznemirim, oneraspoložim i šokiram, kao što je dijete koje svećenik siluje ili Srbin koji iz šume čuje urlike i zapomaganja žrtava masakra Markačevih specijalaca. Namjera mi je da iz vas izvučem gram suosjećanja i da vas šutnem u dupe ako ste, kao i većina, komforna, malograđanska, kukavična i nezainteresirana hrvatska, bošnjačka ili srpska sitnež i marva.