Predsjednik Republike veoma se uzrujao načinom na koji su preostale hrvatske novine interpretirale njegov sastanak u četiri oka s premijerom. Kaže da je to strašno, da je to “prilično ozbiljan primitivizam”. Suglasan sam s gospodinom Zoranom Milanovićem. Ono što hrvatska javna glasila danas jesu, od najneznatnijega privatnog portala sve do Hrvatske radiotelevizije, uključujući i preostale novine, uglavnom jest “prilično ozbiljan primitivizam”. [Read more…]
Kako je era korone i Capaka Rijeci stigla kao alibi za propast
Iz krivog sam razloga bio sretan kada je Rijeka izabrana za Europsku prijestolnicu kulture. Ali iz istoga tog krivog razloga je i izabrana. Taj razlog bit će simbolički potvrđen četiri godine kasnije, kada se na otvorenju priredbe začuje pjesma talijanskih partizana “Bella ciao”. [Read more…]
Algoritam našeg knjižarstva: kako zadržati tuđe novce
Ako je Ivica Todorić dijete hrvatske desnice i ako je Agrokor desni epifenomen, tada je Neven Antičević dijete hrvatske ljevice, najprije one izvaninstitucionalne, kulturne i književne, a onda i institucionalne, čim se našla na vlasti. [Read more…]
Ignoriranje napada na Tomića
Nakon što je moj prijatelj Teofil Pančić napadnut metalnim šipkama, u gradskom autobusu broj 83, na stanici na Trgu Branka Radičevića u Zemunu, telefonom mu se javio predsjednik Republike Srbije Boris Tadić. Čovjeku je, naime, bilo neugodno da se Teofilu takvo što dogodilo u zemlji u kojoj je on, Tadić, najodgovornija osoba. Ako su u njegovoj zemlji pisca metalnim šipkama tukli nepoznati počinitelji, tada ga je, dok god počinitelji ne budu otkriveni, metalnim šipkama tukao lično on. Predsjednik.
Malo zatim, mom prijatelju Teofilu Pančiću javio se i ministar kulture Republike Srbije Predrag Marković. Nekako se pretučenim osjeća i ministar kulture, kojemu tuku pisca. Potom su mu telefonirali gradonačelnik Beograda i još neki ministri, zaboravio sam već koji, sve se nešto izvinjavajući, snebivajući i izražavajući svoju solidarnost. Jesu li Teofilu svi oni tada pomalo i dosadili? Nisu. Kako to da nisu? Pa tako što je čovjek pomalo i ganut kada mu tako telefoniraju oni u čijoj se zemlji i gradu više baš i ne osjeća dobro.
Večernji list, tportal, Index objavili su vijest o tome, samo da bi u komentarima svojih čitatelja danima mogli objavljivati anonimna pisma podrške napadaču na Tomića. No, Goranu Ogurliću, Alemki Lisinski, Matiji Babiću ne treba zamjeriti. Tako bi, vjerojatno, reagirali i šovinistički beogradski portali kada je napalo Teofila, da se vlasti u Srbiji i Beogradu nisu zgrozile nad tim napadom…
Osim toga, njihovi pozivi su, na kraju krajeva, i javna stvar. Da nisu nazivali, značilo bi da su solidarni s napadačima. Da nisu nazivali, moj bi se prijatelj Teofil Pančić i drugi put osjetio pretučenim. Od Tadića, Markovića i ostalih, jer se zna da je uvijek i svugdje loša vladavina proizvodila metalne šipke po leđima pisca. Ali ti ljudi su telefonirali, i to je bilo važno. A još važnije je da je beogradska policija uhitila počinitelje, beogradski sud ih je osudio.
Mom drugom prijatelju Anti Tomiću nepoznati je počinitelj na Narodnom trgu u Splitu po glavi izlio kantu govana. Večernji list, tportal, Index objavili su vijest o tome, samo da bi u komentarima svojih čitatelja danima mogli objavljivati anonimna pisma podrške napadaču na Tomića. No, Goranu Ogurliću, Alemki Lisinski, Matiji Babiću ne treba zamjeriti. Tako bi, vjerojatno, reagirali i šovinistički beogradski portali kada je napalo Teofila, da se vlasti u Srbiji i Beogradu nisu zgrozile nad tim napadom, da Boris Tadić i Predrag Marković nisu telefonirali…
Anti Tomiću, međutim, nije telefonirao nitko: ni profesor Josipović, ni profesorica Zlatar, ni gradonačelnik Baldasar, a ni ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, inače Splićanin koji Tomića poznaje, pozdravlja ga na ulici, pruža mu ruku, umiljava mu se, onako kako to političari inače rade kada sreću pametnije, bolje i hrabrije od sebe.
Sa stanovišta hrvatske države, napada na pisca Antu Tomića nije, dakle, ni bilo. Na Hrvatskoj televiziji nije objavljena ni vijest. Gradonačelnik Baldasar greškom se na kraju javio na poziv novinara Jutarnjeg lista, te je promrsio kako se ono što se dogodilo “našem sugrađaninu Tomiću” moglo “dogoditi svakom”. Za razliku od genijalnog, osjećajnog, visoko moralnog i šarmantnog profesora Baltazara, Baldasar je sve suprotno od toga. Eto što učine slovo-dva u prezimenu.
Anti Tomiću, međutim, nije telefonirao nitko: ni profesor Josipović, ni profesorica Zlatar, ni gradonačelnik Baldasar, a ni ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, inače Splićanin koji Tomića poznaje, pozdravlja ga na ulici, pruža mu ruku, umiljava mu se, onako kako to političari inače rade kada sreću pametnije, bolje i hrabrije od sebe
Ministarstvu kulture još se i može oprostiti. Glasno je u krčmi u Runjaninovoj 2, muzika svira, lome se čaše, društvo je u nešto veselijem stanju, pa možda nisu ni čuli za napad na Antu Tomića. Ali kako objasniti činjenicu da su taj napad prešutjeli ili napadače podržali mediji koje profesorica Zlatar i njezin savjetnik Živković u potpunosti financiraju, zarad hrvatskoga kulturnog bogatstva i borbe protiv korporativnog i korporacijskog novinarstva. Evo kako napad na pisca Antu Tomića komentira jedan od Zlataričinih povlaštenih medija, kojemu ime ne spominjemo da ne bismo umakali pero u kantu s govnima: “hehe, pa nije to nasilje nego zajebancija koju je Tomić sam tražio svojim provociranjem.”
Što je radio profesor Josipović te nedjelje kada je napadnut Ante Tomić? Uvečer je viđen u kinu, novine su objavile njegov široki Zirodent osmijeh, dok je zobao kokice iz krila ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. Gospođa Pusić, također, nije reagirala na napad na Antu Tomića, iako je u posljednje vrijeme prilično aktivna u promoviranju hrvatske književnosti po Europi i Svijetu.
U ponedjeljak, kada profesor Josipović nije reagirao na kantu govana po glavi pisca u državi kojom upravlja, valjda zato što je tog dana imao primanje za oca i sina Kostelića, čijim se uspjesima divi, pročitali smo na istim onim portalima koji se rugaju piscu Tomiću da će profesorica Pusić putovati u Leipzig, na tamošnji sajam knjiga, u delegaciji hrvatskih pisaca i organizaciji profesorice Bremer, da u ulozi ministrice vanjskih poslova govori o hrvatskoj kulturi u Europi? Hoće li to biti još jedno sranje po hrvatskoj književnosti?
Počinitelj će biti osuđen samo ako neka briselska tajnica bude uvrtala ruku predsjedniku Vrhovnog suda ili ministru pravosuđa. Hrvatska je takva zemlja. Njezin predsjednik zoblje kokice iz ministričina krila, a kada Karamarko i njegovi zazovu bacanje ljudi u Kevinu jamu, profesor Josipović munjevito reagira, pa kaže kako “HDZ, ali i Hrvatska, zaslužuju bolje od Karamarka”. (…) I što on onda može, ukoliko je netko piscu Anti Tomiću kantu govana izlio na glavu?
Hoće, ukoliko profesorica Pusić ne progovori o tome kako se u njezinoj zemlji progone pisci, kako im se prijeti smrću (Anti Tomiću, na portalu Večernjeg lista, prije nekoliko mjeseci), kako ih se progoni i, na kraju, kako se, uz tiho asistiranje državne vlasti i svojevrsnu podršku gradonačelnika Splita Baldasara (jer ako se to svakom moglo dogoditi, tada se radi o svojevrsnoj elementarnoj nepogodi, o specifičnoj splitskoj meteorologiji, o sranju neba nad ovim hrvatskim gradom, koji se kandidira za europsku prijestolnicu kulture…), piscu Anti Tomiću od strane nepoznatog počinitelja na glavu izlila kanta govana. Leipzig je idealno mjesto da profesorica Pusić o tome govori i da objasni zašto njezine vlasti svojom aktivnom pasivnošću ili pasivnom aktivnošću skrivaju progone pisaca i novinara u svojoj zemlji.
Hoće li biti otkriven i osuđen “nepoznati počinitelj”, taj splitski govnar kojemu se dive čitatelji hrvatskih informativnih portala i medija koje financira Ministarstvo kulture? Hoće, ukoliko ga policija bude morala otkriti. Ako splitska policija bude odlučivala po vlastitim uvjerenjima, pobudama, željama, počinitelj će zauvijek ostati nepoznat. A možda je i bolje tako, jer počinitelj bi pred splitskim sudom mogao biti osuđen za napad na Antu Tomića opet i samo ukoliko ga sud bude morao osuditi.
Počinitelj će biti osuđen samo ako neka briselska tajnica bude uvrtala ruku predsjedniku Vrhovnog suda ili ministru pravosuđa. Hrvatska je takva zemlja. Njezin predsjednik zoblje kokice iz ministričina krila, a kada Karamarko i njegovi zazovu bacanje ljudi u Kevinu jamu, profesor Josipović munjevito reagira, pa kaže kako “HDZ, ali i Hrvatska, zaslužuju bolje od Karamarka”.
Kao da se profesor Josipović kandidira za predsjednika HDZ-a. I što on onda može, ukoliko je netko piscu Anti Tomiću kantu govana izlio na glavu? Hrvatska je slobodna zemlja, tu vlada “nova pravednost”. Ona pravednost kakvu je u Srbiji zastupao predsjednik Boris Tadić, kada je telefonirao i izražavao solidarnost s napadnutim piscem, za Josipovića je neka već vrlo stara i zastarjela pravednost. Njegovi zubi su čisti od onoga što je popadalo po Tomićevoj glavi, u zemlji kojom on upravlja.
… i nešto me, evo, tjera da se glasom Vlade Gotovca zapitam imaju li profesor Ivo Josipović, profesorice Pusić i Zlatar, imaju li ministar Ranko Ostojić i gradonačelnik Ivo Baldasar, imaju li svi oni koji se nisu javili, i neće se javiti napadnutom hrvatskom piscu Anti Tomiću, imaju li oni djecu? Izgleda da oni nemaju djece. Jer da je imaju, pred svojom bi djecom zbog Tomićeve djece danas umrli od stida, jer je na glavu Ante Tomića izlivena kanta njihovih govana
Moj prijatelj Teofil Pančić nema djece. To je dobro, jer ne valja rađati djecu koja će gledati kako njihova oca u autobusu napadaju metalnim šipkama. Ne valja rađati djecu u Srbiji. Moj prijatelj Ante Tomić ima dvoje dobre i pametne djece, koja su rano naučila kako je biti sin i kći velikoga pisca, novinara i humorista. Kako je biti dijete pisca, u gradu i zemlji koji su tako ponosni na svoja govna.
Lijepo je i poučno biti dijete Ante Tomića. Kao da si dijete Roberta Benignija u filmu “Život je lijep”. To veselje i ta zajebancija, taj cirkus sa ćaćom, dok su svud okolo ljudi lica zgrčenih u grimasu mržnje, onako baš kao da im se jako sere, u tom vječno razigranom, mediteranskom gradu Splitu, u tom gradu Smoje i Uvodića, Hajduka i Marulića, lijepo je svakoga dana i svake nedjelje biti dijete Ante Tomića. I znati da je nama lako, a njima je teško. Da im nije teško, ne bi bili takvi.
Zemljak mog prijatelja Ante Tomića, hrvatski pisac kojega je 1997, uz povike “Živio Ante Pavelić”, pokušao ubiti odlikovani Tuđmanov gardist Tomislav Brzović zvani Beba, i taj su napad podržali isti oni koje danas toliko vesele govna po Tomićevoj glavi, zvao se Vlado Gotovac. Šest godina ranije, u govoru pred zgradom komande neprijateljske vojske, sam sa svojim prčevitim ljudskim i pjesničkim dostojanstvom, zastupajući, dosljedno kao i Ante Tomić, one koji su u tom trenutku slabiji i koje nitko ne uzima u zaštitu, Gotovac se zapitao imaju li generali djecu?
Još mi je njegov glas u ušima, iako, kažu, da najprije zaboravljamo glasove pokojnika, i nešto me, evo, tjera da se glasom Vlade Gotovca zapitam imaju li profesor Ivo Josipović, profesorice Pusić i Zlatar, imaju li ministar Ranko Ostojić i gradonačelnik Ivo Baldasar, imaju li svi oni koji se nisu javili, i neće se javiti napadnutom hrvatskom piscu Anti Tomiću, imaju li oni djecu? Izgleda da oni nemaju djece. Jer da je imaju, pred svojom bi djecom zbog Tomićeve djece danas umrli od stida, jer je na glavu Ante Tomića izlivena kanta njihovih govana.
(Prenosimo s autorova portala)
Štafeta Fife u MSU
Dva su ministra kulture u suvremenoj Hrvatskoj podigli svoje zadužbine. Stipe Šuvar sagradio je Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu, Božo Biškupić započeo je i dovršio Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Obojica su gradili za vrijeme ekonomskih, političkih i moralnih kriza, suprotstavljajući se općoj društvenoj klimi, a ponekad i raspoloženju političkoga vrha.
Šuvar je knjižnicu započeo u inat Beogradu, u vrijeme kada je u jugoslavenskoj federaciji zavedena zabrana svih “neproizvodnih investicija”. Biškupić je gradio, premda njegovu partiju nimalo nije zanimala suvremena umjetnost, a suvremeni su umjetnici, opet, bili listom protiv njega i njegove partije, kao nositelja retrogradnih i tradicionalnih ideja u kulturi i umjetnosti. Božo Biškupić kao da je Muzej suvremene umjetnosti gradio protiv sebe samog.
Obje građevine su, kako to s velikom i važnom arhitekturom biva, zrcala određenog povijesnog i kulturnog trenutka Hrvatske.
Ideja da u Muzeju suvremene umjetnosti prenoći Štafeta mladosti, sasvim je idiotska. Pehar koji će simbolički, na četiri godine, pripasti svjetskom prvaku u nogometu, globalna je Štafeta mladosti, tako da je ideja o njegovom dočeku i noćivanju u MSU globalno idiotska. Zato Štafetu i dočekuju po trgovačkim centrima, u sportskim i sajamskim dvoranama, na stadionima, a ne u muzejima suvremene ili bilo koje druge umjetnosti
Šuvareva knjižnica lijepa je i skladna, i danas predstavlja jednu od onih pomalo utješnih, europskih veduta Zagreba. Biškupićev muzej je nezgrapan, pomalo nalik socijalističkom domu zdravlja, iznutra nefunkcionalan, a izvana, u okolici, naizgled trajno nedovršen i nedovršiv. Ali ga svejedno treba slaviti, i građevinu i zadužbinara, jer da nije bilo Bože Biškupića, ovaj naraštaj, i tko zna koliki još naraštaji, ne bi doživjeli to da u Zagrebu stoje ispred Muzeja suvremene umjetnosti.
Uostalom, ono što kvari arhitektura, mogu popraviti ljudi koji će je naseljavati. Kao što će, uostalom, ljudi i pokvariti svaku arhitektonsku ljepotu.
Ideja da u Muzeju suvremene umjetnosti prenoći Štafeta mladosti, sasvim je idiotska. Pehar koji će simbolički, na četiri godine, pripasti svjetskom prvaku u nogometu, globalna je Štafeta mladosti, tako da je ideja o njegovom dočeku i noćivanju u MSU globalno idiotska. Zato Štafetu i dočekuju po trgovačkim centrima, u sportskim i sajamskim dvoranama, na stadionima, a ne u muzejima suvremene ili bilo koje druge umjetnosti.
Štafeta je izraz divljenja, kolektivne poniznosti i metaforičnog uznesenja. To se narod klanja svome zajedničkom zemaljskom ocu, drugu Titu ili nogometnom kralju, svejedno je. Takva je vrsta simbolizacije potrebna svakoj zajednici, kao nadomjestak Boga ili marksistički zamišljene duhovne nadgradnje, ali ona mora ostati daleko od umjetnosti, od muzeja i galerija koji služe za neku drugu vrstu simbolizacije.
Zato je uvredljivo Fifin pehar izlagati u Muzeju suvremene umjetnosti, i zato ta štafeta nigdje, osim u Zagrebu, nije ni bila izložena na takvome mjestu. Reći ćete da suvremeni umjetnici vole nogomet? Još više nogomet vole vjernici i njihovi pastiri, pa bi se svejedno našli uvrijeđenima kada bi Fifin pehar bio izložen na oltaru Zagrebačke katedrale.
Kada se kulturna baština u kojoj nema striptiz bara, nego služi sebi, svojoj ljepoti i starini, proglašava kažinom, kuplerajem ili bordelom, tada ni Štafeta Fife nije daleko od suštine suvremene umjetnosti. Jadno bi stoga bilo napadati Bandića zbog Coca cole u MSU, a uporno prešućivati i skrivati Zlataričin moralni i kulturni striptiz po Dubrovniku
U Muzeju suvremene umjetnosti političari su iščekivali rezultate izbora, a profesor Josipović je organizirao svoj božićni prijem. Da, ali to je u skladu s funkcijom muzeja, isto kao što je u skladu s funkcijom katedrale da se u njoj organiziraju koncerti ozbiljne glazbe. Osjećate li razliku?
Ako je ne osjećate, pokušajmo ovako: Muzej suvremene umjetnosti je na dan Štafete Fife bio sa svih strana oblijepljen jeftinim reklamnim trakama Coca cole, i izgledao je kao poprište seoskog vašara, najjeftinijega estradnog teferiča, tehno derneka na Zrću i svega onog što brend Coca cole u Hrvatskoj sugerira. U nekim drugim zemljama, Coca cola je znala biti pokrovitelj ozbiljnih kulturnih projekata, čak i simbol demokratskog prevrata, ali u Hrvatskoj nije bilo tako. I uopće nije važno što Coca cola nema veze s hrvatskom kulturom i umjetnošću, sve dok Coca cola preko Štafete Fife i mladosti ne uđe u Muzej suvremene umjetnosti.
Tada je to porazno po umjetnost i po stotine milijuna kuna koje su građani solidarno uložili u taj beton, u to staklo. Neobično je kako Snježana Pintarić, ravnateljica Muzeja, u svemu tome ne vidi nekakav “programski sadržaj”, nego je to za nju samo iznajmljivanje prostora, koje je pod njezinom, a ne pod kustoskom nadležnošću.
U pravu su kustosi što su se pobunili protiv njezine odluke, protiv Štafete Fife, ali ne bi nikako valjalo njihov protest politički konotirati i upućivati ga na račun gradonačelnika Bandića, koji je, je li tako, prije nekoliko tjedana gospođu Pintarić nagradio novim mandatom. Takva bi konotacija, naime, bila podnošljiva samo kad na drugoj strani priče ne bi bila profesorica Zlatar, aktualna ministrica kulture, pod čijim se visokim pokroviteljstvom u dubrovačkom Revelinu otvorio striptiz bar, a njezinu i svoju kulturnu politiku možda je i najbolje definirao tamošnji gradonačelnih Vlahušić (dubrovnikpress.hr, 26. siječnja 2014.): “Ako ćemo mi Grad prodavati džabe, onda je to prostitucija.”
Ne postoji kulturna javnost koja bi na skandal principijelno reagirala. Kažete, potpisali su neki peticiju podrške kustosima? A neki drugi su, velite mi, potpisali peticiju podrške Društvu prijatelja dubrovačke starine? Jedni će udariti po Bandiću, da se svide profesorici Zlatar, dok će drugi udariti po dubrovačkom androidu, da se dopadnu drugoj strani. Nitko se, međutim, ne bi zamjerio jednima i drugima
Kada se kulturna baština u kojoj nema striptiz bara, nego služi sebi, svojoj ljepoti i starini, proglašava kažinom, kuplerajem ili bordelom, tada ni Štafeta Fife nije daleko od suštine suvremene umjetnosti. Jadno bi stoga bilo napadati Bandića zbog Coca cole u MSU, a uporno prešućivati i skrivati Zlataričin moralni i kulturni striptiz po Dubrovniku.
Snježana Pintarić neuk je i žilav kadar u kulturi. Ako je Muzej suvremene umjetnosti nefunkcionalna i frigidna građevina, ona će je načiniti samo nefunkcionalnijom i odbojnijom.
Ali ta gospođa će uvijek dobiti još jedan mandat, i još jedan, i još jedan, sve dok ne ode u penziju, kada će istoga dana biti zaboravljena. Sa stanovišta vječnosti, na koju računa i umjetnost kojom ona tako suvereno ravna, Snježana Pintarić nikada nije ni postojala.
Svojim pobunjenim kustosima, svim tim nadama beroš, milovcima i lejlama topić – imena im pišimo malim slovom ne samo zato što ih koristimo kao metafore, nego i zato što su u carstvu hrvatskoga kulturnog striptiza, Bandićevog koliko i Zlataričinog, umjetnici i umjetnički kustosi savršeno beznačajni i mali – svima njima gospođa ravnateljica bi, eventualno, mogla kuhati kavu i prinositi kišobran ako pada kiša, ali uzalud je to govoriti, uzalud je napominjati, jer u hrvatskoj kulturnoj i političkoj svakodnevici nema toga što bi nade beroš, milovci i lejle topić mogli učiniti, a da ih Snježana Pintarić i ini Zlataričini ili Bandićevi androidi ne pobijede i ne ponize.
Zašto je tako? Zato što ne postoji kulturna javnost koja bi na skandal principijelno reagirala. Kažete, potpisali su neki peticiju podrške kustosima? A neki drugi su, velite mi, potpisali peticiju podrške Društvu prijatelja dubrovačke starine?
Jedni će udariti po Bandiću, da se svide profesorici Zlatar, dok će drugi udariti po dubrovačkom androidu, da se dopadnu drugoj strani. Nitko se, međutim, ne bi zamjerio jednima i drugima.
Eto, zato vam se Muzej suvremene umjetnosti pretvara u Mamićevu štalu, a u Revelinu se oko štange uvijaju hrvatske suvremene umjetnice. Skupe umjetnice, naravno. Da to rade džaba, bile bi kurve.
(Prenosimo s autorova portala)
Novac za doktora Vlahušića
Da živim u Dubrovniku, kao što – hvala proviđenju – nije slučaj, i da izađem na izbore s ponudom stranaka koje već jesu u Hrvatskom saboru, ja bih vam morao glasati za Hrvatsku demokratsku zajednicu. I da znate da bih to i učinio: zaokružio bih listu gospođe Dubravke Šuice, a da mi ruka ne bi zadrhtala.
Ne, ne pokušavam se dopasti budućim vladajućim, u mom slučaju to je ionako nemoguće, a kada bih se najednom i želio za njih udati, hvalio bih, valjda, Antu Pavelića, “hrvatskoga političara, publicista i romanopisca”, a ne Šuicu.
Ne, nisam hrvatski književnik ni pisac, pa da se svakih nekoliko godina udajem za novo krdo, nego se o nečemu drugom radi. O dubrovačkim mirima, naime. O zidinama i o kulturi općenito. Te na kraju o činjenici da u posljednjih dvadeset i četiri godine hrvatskog višestranačja nije bilo takve antikulturne i antiintelektualne vlasti kakva je ova današnja.
Da živim u Dubrovniku, kao što – hvala proviđenju – nije slučaj, i da izađem na izbore s ponudom stranaka koje već jesu u Hrvatskom saboru, ja bih vam morao glasati za Hrvatsku demokratsku zajednicu. I da znate da bih to i učinio: zaokružio bih listu gospođe Dubravke Šuice, a da mi ruka ne bi zadrhtala
I to naročito zahvaljujući HNS-u. SDP je, sljedstveno odsuću bilo kakvih kulturnih potreba u svoga predsjednika, “dečka s Trnja”, koji je “odrastao na Trešnjevci”, lišen svih, pa i onih ceremonijalnih, kulturnih interesa. A HNS je, vidjeli ste to, stranka uhljeba (ili uhljupa) u kulturi. Ili stranka kadrova s posebnim potrebama. Krcato ih je ministarstvo, ko zubna fistula gnoja.
Ali ne bih o njima, niti bih o Runjaninovoj 2, toj najnekulturnijoj hrvatskoj adresi, na kojoj je nekada bio Udbin zatvor, pa zidovi kadikad ozrače kadrovirane mozgove. Nego bih o dubrovačkim zidinama i Društvu prijatelja dubrovačke starine.
Ta udruga, uglavnom konzervativnih gospara i onih koji su u posljednjih šezdesetak godina preko Društva i zidina postajali gospari, nastala je jer je netko pravilno zaključio da se dubrovačke starine ne mogu štititi iz Beograda. Možda tu ima neke sličnosti s Kalemegdanom, ali ipak to nije isto. I još nešto su komunistički mudraci shvatili: kakva god bila gradska vlast, ona se neće pobrinuti za starine, jer svaka vlast, pa i ona najbolja, skrbi o onome što je novo i što je sutrašnje i buduće.
Oko zidina se moraju brinuti oni koji su, makar i nesvjesno, protiv vlasti, a od sutrašnjice se osjećaju ugroženima. Društvo prijatelja dubrovačke starine bilo je antikomunistička loža u srcu komunizma. Njihova je bila samo prošlost.
Činjenica da je Hrvatski sabor, glasovima svih prisutnih zastupnika Kukuriku koalicije, razvlastio Društvo prijatelja namjeravajući mu konfiscirati (nacionalizirati) imovinu i dokumentaciju najveći je kulturni skandal u posljednje dvije i pol godine, ali i jedan od najvećih od nastanka hrvatske države
Činjenica da je Hrvatski sabor, glasovima svih prisutnih zastupnika Kukuriku koalicije, razvlastio Društvo prijatelja namjeravajući mu konfiscirati (nacionalizirati) imovinu i dokumentaciju najveći je kulturni skandal u posljednje dvije i pol godine, ali i jedan od najvećih od nastanka hrvatske države.
Ako je u simboličkom i u praktičnom smislu vrhovno kulturno zlodjelo HDZ-a s početka devedesetih čišćenje hrvatskih javnih knjižnica od nepodobnih, srpskih, bosanskih, jugoslavenskih knjiga i spaljivanje cijele jedne kulturne povijesti vlastitoga naroda, onda je vrhovno zlodjelo SDP-ove koalicije simbolično spaljivanje Dubrovnika, njegove tradicije i žive kulturne prakse. Asfaltirali su Stradun, a da toga uopće nisu bili svjesni. Kao ni hadezeovci, uostalom, što nisu bili svjesni koliko kulturi ovoga jezika znače Miloš Crnjanski, Danilo Kiš ili prokleti hrvatski pjesnik i prognanik Goran Babić.
Liječnik Andro Vlahušić proglasio je Društvo prijatelja dubrovačke starine recidivom komunističkog vremena. Profesorica Andrea Zlatar ovjerila je prijedlog zakona prema kojemu novci koje je Društvo ulagalo u obnovu ubuduće pripadaju liječniku Vlahušiću. On će ih, tobože, utrošiti na obnovu. Ideje liječnika Vlahušića su, kada je riječ o kulturi i starinama, vrlo osebujne. Zašto zidine nisu otvorene i noću? Koliki bi se novci zaradili tako?
Vlahušić misli da se na starinama mora zarađivati. Čemu služe starine ako se na njima ne zarađuje? HNS-ova vlast stvorila je mogućnost nove izgradnje unutar zidina. Hoće li HNS u Starome gradu dizati poslovne tornjeve, nebodere, budućnost oslobođenu recidiva komunističke prošlosti? Ili će posred Straduna niknuti Runjaninova 2?
Liječnik Vlahušić zamišlja kockarnice. Palaču Sponza, u kojoj je drevni gradski arhiv, dottore bi ispraznio, arhiv bi preselio, a Sponzu bi otvorio “sadržajima”. Kakve sadržaje on uopće može zamisliti? Vlahušić misli da se na starinama mora zarađivati. Čemu služe starine ako se na njima ne zarađuje? HNS-ova vlast stvorila je mogućnost nove izgradnje unutar zidina. Hoće li HNS u Starome gradu dizati poslovne tornjeve, nebodere, budućnost oslobođenu recidiva komunističke prošlosti? Ili će posred Straduna niknuti Runjaninova 2?
Prije desetak večeri na Trećem programu Hrvatske televizije u studiju su suočeni pomoćnica ministrice kulture Sanja Šaban i predsjednik Društva prijatelja Denis Orlić. On je odvjetnik i oprezan čovjek, koji svaku riječ triput odvagne prije nego što je izgovori. Ima u njemu nečega starodrevno dubrovačkog i raguzinskog, što mi se, sasvim sigurno, ne bi sviđalo da nije odavno izumrlo i da ne postoji samo kao uspomena na jedan potisnuti i suzbijeni mentalitet. Orlić ne ruši mostove, on bi se mirio i bio bi na kraju sa svima dobar.
Ništa ružno on nije rekao gospođi pomoćnici, nego ju je ljubazno navodio da priča gluposti, da se blamira i sama izlaže ruglu. Istina, o tom će ruglu hrvatski kulturnjaci šutjeti, baš kao da ga nema. Jer njih se dubrovačke zidine ne tiču, a Dubrovnik vide kao ljupku ljetnu rezidenciju, mjesto teatarskoga preporoda nacije u izvedbi Mani Gotovac. Općenito, ne trebaju njima starine kad imaju Mani Gotovac. I plaćen pansion u Gradu.
Ako je u simboličkom i u praktičnom smislu vrhovno kulturno zlodjelo HDZ-a s početka devedesetih čišćenje hrvatskih javnih knjižnica od nepodobnih, srpskih, bosanskih, jugoslavenskih knjiga i spaljivanje cijele jedne kulturne povijesti vlastitoga naroda, onda je vrhovno zlodjelo SDP-ove koalicije simbolično spaljivanje Dubrovnika, njegove tradicije i žive kulturne prakse
U jednom trenutku voditeljica je pomoćnicu Šaban upitala za činjenicu da je cjelokupna kunsthistoričarska i konzervatorska struka podržala Društvo prijatelja dubrovačke starine u sukobu s gradonačelnikom i Ministarstvom kulture.
“Moram priznati da mi nije jasno to plakanje…”, oslobodila se treme i stega pomoćnica Šaban i raspalila onako neuko i nekontrolirano po strukovnim udrugama služeći se pritom onom najnižom demagogijom, “čudi me kako se nisu javili” ili “čudi me kako se nisu zapitali”, malne optužujući povjesničare umjetnosti i konzervatore što je proračunsko izdvajanje za zaštitu spomenika kulture u Hrvatskoj manje od novca koje je Društvo prijatelja dubrovačke starine zarađivalo od prodaje ulaznica za zidine i ulagalo u obnovu arhitektonskih i umjetničkih spomenika na području bivše Dubrovačke Republike.
Kao da su odvjetnik Denis Orlić i gospar Niko Kapetanić (kojega je Vlahušić u nastupu ostracizma potjerao s mjesta direktora gradskog komunalnog poduzeća…) osobno izglasali državni proračun ili su njih dvojica vlast nad vlastima Andree Zlatar, Vesne Pusić, Zorana Milanovića… Neće pomoćnica Šaban dopustiti da Društvo prijatelja ulaže više novca u obnovu nego hrvatska država, nego će taj novac preusmjeriti na doktora Vlahušića da ga troši kako on misli da je ispravno. Bude li ga trošio na koještarije, tada to više neće biti njezin problem, niti problem Andree Zlatar i Vesne Pusić, nego problem – lokalne samouprave.
Ne daj Bože da živim u Dubrovniku i da gledam kako mi grad razgrađuju HNS i njegovi uhljebi. Sačuvaj me, Bože, Dubrovnika bez kulturne memorije, bez prošlosti i bez Društva.
(Prenosimo s autorova portala)