novinarstvo s potpisom
Rade Šerbedžija
Foto: Jovica Drobnjak
Početkom pedesetih godina prošloga stoljeća nije bilo mnogih stvari za kupiti u onoj našoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. To je bilo i razumljivo. Nova država se tek stvarala. Prvo se porušena zemlja obnavljala, a tek su onda druge stvari potrebne za život dolazile na red. [Read more…]
U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci u srijedu navečer premijerno je izvedena predstava “Hrvatsko glumište”, autorski projekt redatelja Olivera Frljića i dramaturga Marina Blaževića kojim oni, po Frljićevim riječima, žele “stvoriti distancu prema govoru mržnje koji je obilježio hrvatsko kazalište 90-tih”.
Tristotinjak gledatelja, koji su popunili sva mjesta na montažnoj tribini smještenoj na pozornici tako da gledaju u kazališno gledalište, svoj doživljaj izrazili su na kraju predstave burnim, dugotrajnim pljeskom i uzvicima odobravanja.
Na početku predstave pred publikom stoji platno s prizorom “Posljednje večere”. Nakon podizanja, na sceni ostaje osmero glumaca odjevenih u ogrtače poput apostola na slici. Ubrzo ih skidaju i ostaju u ustaškim crnim odorama dok se čuje snimka proglašenja NDH Slavka Kvaternika. Slijedi niz prizora kojima se dočaravaju orgije, a akteri na sceni postaju nalik zvijerima, što se prekida kad pokraj njih prolazi kip Gospe, a oni skrušeno kleče.
Glumci potom skidaju hlače te se na njihovom donjem rublju vide portreti Zlatka Viteza, Mile Budaka, Ozrena Prohića, Jasena Boke, Joška Juvančića, Krešimira Dolenčića, Jakova Sedlara i Anje Šovagović Despot, čijim se imenima i predstavljaju. Izgovaraju citate nekih od njih iz 90-tih godina prošloga stoljeća, dok se nad njih spušta natpis “Narodno kazalište Jasenovac”. Na stražnjoj strani donjeg riblja su pak portreti Snježane Banović, Vitomire Lončar i Slobodana Šnajdera.
Predstava se nastavlja scenom u kojoj se glumci svlače i ostaju posve goli, a nad njih se spuštaju glave tuševa dočaravajući plinske komore u nacističkim logorima te glumci liježu na hrpu poput žrtava.
U završnom dijelu scenu prema gledalištu zatvara replika svečanog zastora zagrebačkoga HNK s Bukovčevim “Hrvatskim preporodom”. Glumci se simbolično peru vlažnim maramicama a jedan od njih govori o tome kako se izjasnio javno kao Srbin, na što ga ostali napadnu vrijeđajući i mučeći ga.
To prekida djevojčica s kalašnjikovim u rukama uperenim u glumce. Svojim kostimom podsjeća na djevojčice iz prethodne predstave Frljića i Blaževića “Aleksandra Zec”.
U predstavi su glumili Damir Orlić, Jelena Lopatić, Tanja Smoje, Jasmin Mekić, Jerko Marčić, Nikola Nedić, Dražen Mikulić, Nika Mišković i drugi. Kostimografkinja je Sandra Dekanić a scenografkinja Petra Veber.
“Hrvatsko glumište” je treći dio “Trilogije o hrvatskom fašizmu” Frljića i Blaževića, nakon “Bakhi” i “Aleksandre Zec”.
Na tribini o “upotrebi činjenica u kazališnom predstavljanju stvarnosti devedesetih”, održanoj u srijedu i najavljenoj kao uvod u predstavu, Oliver Frljić je kazao da on uvijek govori o temama koje službena politika zaboravlja i koje “ispadaju iz službene historiografije”. “Za oporavak društva je važno da se suoči s onime što je radilo”, kazao je Frljić objašjavajući namjere autora.
Na premijeri “Hrvatskog glumišta” viđeni su među ostalima gradonačelnik Vojko Obersnel te zamjenik ministrice kulture Vladimir Stojisavljević.
Oliver Frljić održao je zadanu riječ. Slobodan Šnajder ni jednom riječju nije spomenut u predstavi “Hrvatsko glumište” što je svoju riječku premijeru doživjela u srijedu navečer na maloj, “Zajc off ” sceni, mada je i ovaj komad po tko zna koji puta potvrdio novinarima omiljenu rečenicu da fotografija često govori više od riječi…Slika Slobodana Šnajdera na stražnjici nekolicine glumaca mnogo je govorila svima koji su pratili u medijima polemiku između Slobodana Šnajdera i Olivera Frljića.
No, Šac nije jedini. Genitalije i guze glumaca prekrivene su bile otisnutim fotografijama Zlatka Viteza, Mile Budaka, Ozrena Prohića, Jasena Boke, Joška Juvančića, Krešimira Dolenčića, Jakova Sedlara, Anje Šovagović Despot, Snježane Banović, Vitomire Lončar i Mani Gotovac. Sviju koji su, po mišljenju autorskog dvojca Blažević- Frljić, u jednom razdoblju svog života neodgovorno prodali dušu Mefistu, posegnuli za govorom mržnje i stavili se u funkciju ove ili one “prave stvari” nanijevši zlo i bol drugima i drugačijima od njih.
Predstava je, naime, posljednja u nizu trilogije o hrvatskom fašizmu (prve dvije su ”Bakhe” i ”Aleksandra Zec”). Prvotno je zamišljena kao spomen na “Hrvatskog Fausta ” Slobodana Šnajdera, dramu koja propituje odnos intelektualca i ideologije progovarajući o stvarnom događaju, o premijeri Goetheovog Fausta u vrijeme NDH-a, u Zagrebu 31.ožujka 1942. godine.
No, Šnajder je smatrao kako su Frljić i Blažević bez konzultacije s njim preradili djelo i ostavili prekratak rok za uvježbavanje (svega nekoliko tjedana), pa im je osporio pravo da se koriste njegovim imenom i imenom njegova djela.
Oliver Frljić pak javno tvrdi da se proteklih pet mjeseci intenzivno pripremao za postavljanje ”Hrvatskog Fausta”, djela koje je želio postaviti na scenu od trenutka, kako kaže, kad ga je prvi put pročitao.
Svoju intendaturu shvatio je kao šansu, jedinstvenu priliku da se drama koja je Slobodana Šnajdera učinila poznatim na međunardnoj kazališnoj sceni, napokon izvede i u jednom od hrvatskih nacionalnih kazališta, u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, dakle na mjestu “zločina”. U teatru grada čija je lijevo obojena politika svojevremeno odbila njegovu kandidaturu za čelnu kazališnu poziciju.
U odgovoru Na Šnajderove primjedbe Frljić je jednostavno poručio: “Ne bih htio da se međusobno uvjetujemo – niti ti vrijeme koje je meni potrebno za postavljanje Hrvatskog Fausta, niti ja tebi mogućnost da tvoj tekst doživi organski rast” i stavio ad acta Šnajderovu dramu. Žao mi je što su dvije autorske taštine uskratile Riječanima mogućnost da u skoro vrijeme na daskama ”Zajca” vide komad koji je ovog, u Rijeci rado čitanog autora, proslavio u Austriji i Njemačkoj. Velika je to šteta jer trenutno u Hrvatskoj nema boljeg redatelja za tu provokativnu temu.
Spora, međutim, nema o tome da je petomjesečna priprema itekako inspirirala Olivera Frljića za brilijantnu predstavu koja je u srijedu navečer doživjela ovacije na premijeri usprkos svih kontroverzi koje su njezin nastanak pratile.
Brilijantna igra Jelene Lopatić, Tanje Smoje, Nike Mišković, Damira Orlića, Jasmina Mekića, Jerka Marčića, Nikole Nedića, Damira Mikulića i Jolande Pahor, nadahnuta kreativnom energijom dvojca Frljić – Blažević, nikoga nije ostavila ravnodušnim. Otud i ovacije za ovu žestoku kritiku novije hrvatske prošlosti.
A mnogo se buke podiglo oko njezina postavljanja na malu scenu ”Zajca off”, pa i one političke. Članovi Gradskog vijeća iz redova HDZ-a zahtijevali su raspravu o Frljićevoj smjeni i prije premijere iščitavajući njegovu estetiku pobune, njegovu vjeru u oslobođenje kazališta od zadanih shema nacionalističke kič kulture devedesetih, kojoj još uvijek mnogi pripadaju, kao politički čin.
Frljić nije politički aktivist. On, istina, onako šnajderovski kroz većinu svojih režija od “Turbo folka” do “Aleksandre Zec”, od “Bakhi” do “Hrvatskoga glumišta” bez kompleksa spaja kazalište i politiku, hrabro i beskompromisno zadire u tabue i mitove društva koje živimo.
Ispituje u kojoj mjeri smo kao gledatelji u toku dva desetljeća izgubili receptivne osobine i možemo li uopće, sakati kakvi jesmo, prepoznati mefistovski zov moćnih nacionalističkih truba, osjetiti posljedice tog zavođenja, izgubljenost i bol onih drugih i drugačijih koje takva politika odbacuje i zlostavlja.
Frljić se, bez obzira na to radi li u Splitu, Beogradu, Zagrebu ili Rijeci, bavi upravo tim drugima, odbačenima, izopćenima i zlostavljanima zbog spolnog, nacionalnog, političkog opredjeljenja ili tek zbog ljudskog izbora, poput onog Bojana Glavaševića koji, proživljenom usprkos , ne mrzi i ne kapitalizira status vukovarske žrtve.
Riječko kazalište idealno je mjesto za njegov koncept socijalno odgovornog teatra. U svom dvorištu ima trbuh grada – tržnicu. Doslovno ga od place dijeli nekoliko kvadrata omanjeg parka. Na stotine ljudi svakodnevno odlazi u kupovinu i ne može ne vidjeti plakate s porukama istaknute na pročelju.
Bez obzira na to piše li “Hrvatsko LGBT kazalište” na Dan državnosti, “Hrvatsko talijansko kazalište” ili tek “Bojan Glavašević heroj -a ne zločinac” on ljude koji možda nikada nisu nogom kročili u HNK tjera na komentar, stav, na slaganje ili neslaganje s njegovim konceptom kazališta kao prostora slobode i emancipacije građana od uhodanih formula.
Nekazališnim sredstvima, zastavama, panoima i plakatima komunicira tako sa svima. Briše razliku između elite (stalne publike) i puka koji u taj dio grada dolazi isključivo po ribu i blitvu. Izvlači predstavu iz mraka pozornice na pročelje i porukom ”Kazalište narodu” nudi interakciju s građanima. Svakome – ama baš svakome, i onima ispred koji se nikada neće ohrabriti i ući i onima unutra koje gledanje njegovih predstava istovremeno šokira eksplicitnošću, istinom bez ostatka i oduševljava hrabroću i redateljskom kreativnošću.
Vjerujem da će nakon što odgledaju “Hrvatsko glumište” svi gradski vijećnici shvatiti kakav su dobitak za grad Blažević i Frljić i stati uz ansambl koji je bezrezervno podržao novog intendanta odolivši mefistovskom zovu dijela oporbene gradske politike.
