autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Proslava obespravljenosti

Autor: / Leave a Comment

Kao u kakvu teatru apsurda zastupnici socijaldemokratske provenijencije iz Sabora su prognali Inernacionalu i radnička prava. Sa osamdeset glasova “za” i s trideset i četiri “protiv” Hrvatska je dobila novi Zakon o radu. Za hrvatsko radništvo, ionako osiromašeno i poniženo do robovskih granica, više ne vrijedi stoljetno pravilo civiliziranoga svijeta: 8+8+8. “Sretnici” koji u nas rade moći će rintati i do šezdeset sati tjedno, potpuno legalno poput kakvog stroja moći će ih se iznajmljivati drugim tvrtkama, do besvijesti zapošljavati na određeno vrijeme, stavljati da rade u noćnoj smjeni i kad su trudne, i kad doje, i kad imaju malu djecu… I sve to uskoro do šezdeset i sedme godine života.

 

Zalud pjesma aktivistica Ženske fronte za radna i socijalna prava, zalud stihovi radničke himne – Internacionale:

       

        Prošlost svu zbrišimo za svagda

        Ustaj roblje, diži se

        Sav svijet iz temelja se mijenja

        Mi nismo ništa bit ćemo sve

Za saborske zastupnike SDP-a “mi nismo ništa” i ostajemo ništa. Oni su sve! Oni, koji su na Internacionalu trebali stati u stavu mirno, su aktivistice koje predstavljaju prezrene i sužnje kapitalizma izbacili bez imalo milosti iz Visokog hrvatskoga doma. Dragica Zgrebec, potpredsjednica Sabora, pokazala im je vrata, a zastupnici koji su obećali zastupati radno zavisno stanovništvo masovnim podizanjem ruku izdali su po tko zna koji puta svoje birače

 

Za saborske zastupnike SDP-a “mi nismo ništa” i ostajemo ništa. Oni su sve! Oni, koji su na Internacionalu trebali stati u stavu mirno, su aktivistice koje predstavljaju prezrene i sužnje kapitalizma izbacili bez imalo milosti iz Visokog hrvatskoga doma. Dragica Zgrebec, potpredsjednica Sabora, pokazala im je vrata, a zastupnici koji su obećali zastupati radno zavisno stanovništvo masovnim podizanjem ruku izdali su po tko zna koji puta svoje birače. Uskratili su onima koji ih podržavaju i hrane i posljednju mrvica sustava ukinutog prije četvrt stoljeća – sistema koji je radnika i radništvo dizao na pijedestal.

 

Prošlost svu zbrisali su za svagda. Ne samo onu komunističku već i socijaldemokratsku. Njih čak osamdeset i četvero palac je okrenulo prema gore, podiglo ga za dodatnu moć moćnih poslodavca i svoje odurne, za radnike duboko nepravedne odluke zalilo, onako kako buržujski i spada – šampanjcem. Šampanjac je označio kraj zasjedanja pred ljetnju pauzu i dopust, godišnji odmor zastupnika.

 

Da mi je samo znati od čega se odmaraju hrvatski zastupnici. Uzmimo samo primjer čelnika najveće oporbene stranke – Hrvatske demokratske zajednice Tomislava Karamarka. Kako u riječkom Novom listu piše Dražen Ciglenečki, Karamarko je od 116 radnih dana Sabora do proglašenih ferja odradio svega 16. Dakle čitavih stotinu dana čelnik parlamentrne oporbe nije se udostojao ni prošetati do zagrebačkog gornjogradskog Trga sv. Marka.

 

U cijelom svom mandatu za riječ se javio svega četiri puta, što njegove riječi, kad ih podijelimo s mjesečnim primanjima od 18. 242 kune netto iz džepova obespravljenih, čini basnoslovno skupima. Znam, reči ćete, mnogi bi ga platili i više samo da šuti, jer čim progovori, svi Milanovićevi gafovi (a pozmašan ih je broj) čine se poput kamilice u usporedbi s bljezgarijama povjesničara, koji već jedno vrijeme neuvjerljivo pokušava igrati novovjekog Tuđmana.

 

Elem, povjesničar uz pomoć kojeg biskupski ministrant (makar se on predstavlja kao ministar) Vedran Mornar može djecu poučiti kako povijest i nije neka učiteljica života Ciceronovoj tvrdnji usprkos, nije u Saboru jer putuje.

Bahatost i nezajažljivost HDZ-a  nema granica. Nije im dovoljno što takozvana ljevica i prije njihovog dolaska na vlast donosi zakone koji ni sami ne nisu mogli progurati, što se neprestano distancira od onih koji su joj još prirodna baza i izborno tijelo, što su iz Sabora uz Internacionalu i šampanjac prognali ostatke ostataka radničkih prava, hadezeovci bi i novac zarađen robovskim radom na praznike i u nedjelje, noćnim radom trudnica i dojilja, radom na doživotne tromjesečne ugovore…

 

Objašnjava novinaru kako je HDZ bio u takvom stanju da je on naprosto morao homogenizirati stranku. Mrtav hladan, kao da se ne radi o novcu svih nas, javno govori kako je u osamnaest mjeseci radeći stranački posao na terenu prešao stotinu i osamdeset tisuća kilometara, te da ga porezni obveznici “plaćaju i kao predsjednika stranke koji ima jednu taktiku – taktiku koja stranku vodi do pobjede”.

 

Prosto, dok tu budalaštinu čitaš, ne vjeruješ vlastitim očima. Zar on nije čuo za prihode HDZ-a, za donacije, za članarinu kad misli da mu saborska plaća služi za rad u stranci. Smatra valjda, sad kad nema Fimi medije, HAC-a, raznoraznih mesnica i inih izdašnih izvora prihoda, da je dozvoljeno posegnuti u džepove svih nas ne bi li Hrvatskoj demokratskoj zajednici bio vraćen prvobitni sjaj.

 

Želim da se zna – ja ni s temperaturom od 41 stupnja, ni u najgoremu bunilu i ludilu ne bih mogla dati glas, a kamoli svoj novac stranci kojoj je na čelu Tomislav Karamarko. Zato tražim da se moj udio u njegovoj plaći, ma kako mizeran bio, i udio svih koji misle poput mene, uplati u humanitarne svrhe…

 

Bahatost i nezajažljivost HDZ-a odista nema granica. Nije im dovoljno što takozvana ljevica i prije njihovog dolaska na vlast donosi zakone koji ni sami ne nisu mogli progurati, što se neprestano distancira od onih koji su joj još prirodna baza i izborno tijelo, što su iz Sabora uz Internacionalu i šampanjac prognali ostatke ostataka radničkih prava, hadezeovci bi i novac zarađen robovskim radom na praznike i u nedjelje, noćnim radom trudnica i dojilja, radom na doživotne tromjesečne ugovore…

 

Ako i za godinu i pol budemo birali one koji šampanjcem zalijevaju radničku obespravljenost ili ove druge koji uvijek iznađu načina da pljačkaju narod, odista i nismo zaslužili drugačiju ulogu od one sužanjske, koja nam garantira, kako god se svijet iz temelja mijenjao, da za “njih nismo ništa i bit ćemo ništa”…

 

Oni su sebi zauvijek sve!

Veži konja gdje gazda kaže

Autor: / Leave a Comment

Kao u onoj zbirci dječjih pjesama s naslovom “Miševi i mačke naglavačke”, tako je i logika koja je izazvala sukobe oko novog Zakona o radu okrenuta na glavu. Cilj tog, kao i svih poteza vlasti, navodno je povećanje produktivnosti, proizvodnje i zaposlenosti. Logično bi dakle bilo očekivati da se ona najprije bavi najslabijim karikama u lancu društvene reprodukcije, a da najjača karika zadnja dođe na red.

 

Produktivnost je, međutim, najviša na individualnom radnom mjestu, a opada kako se penjemo na ljestvici strukture društva. Poduzeće je manje produktivno od pojedinca, općina od poduzeća itd., da bi država bila na kraju liste. Pojednostavljeno rečeno, radnik za strojem postiže istu produktivnost kao i njegov pandan u Njemačkoj, ali nema ni polovicu njegove plaće jer je prosječna društvena produktivnost niska.

Da se vlast bavi krivim poslom, pokazala je ovih dana Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb, koja je izračunala da javna i državna poduzeća raspolažu sa 30 milijardi kuna više od cijelog državnog budžeta (165 prema 135 milijardi), da je produktivnost znatno manja nego kod privatnika, dok su plaće (to je podatak FINA-e) čak za 40 posto veće

 

Da se vlast bavi krivim poslom, pokazala je ovih dana Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb, koja je izračunala da javna i državna poduzeća raspolažu sa 30 milijardi kuna više od cijelog državnog budžeta (165 prema 135 milijardi), da je produktivnost znatno manja nego kod privatnika, dok su plaće (to je podatak FINA-e) čak za 40 posto veće.

 

U usporedbi sa susjednim zemljama, naš je javni sektor također skuplji i manje efikasan. Pa ipak, o tome nema “socijalnog dijaloga”, odnosno ne vodi se ni približno tako žestoka rasprava kao o Zakonu o radu. Istovremeno se građanima stalno prijeti poskupljenjima komunalija, a povremeno se prijetnje i ostvaruju. Političari, kaže Maruška Vizek, ne žele reformu javnih poduzeća jer iz njih crpe svoju moć. Naravno, ne svi, ali uvijek je dovoljno onih koji će blokirati svaku ozbiljnu promjenu. Tako mačke nesmetano jedu sir, dok se miševima crno piše.

 

U tim okolnostima, dio rasprava o Zakonu o radu sličniji je groteski nego ozbiljnom poslu. Ministar Mirando Mrsić, primjerice, slika apokaliptičan prizor u kojem neki vrijedan poslodavac moli svoje radnike da privremeno rade duže, jer je dobio dobar, ali hitan pisao – a oni neće. Tako posao propada, a ostaju samo siromaštvo i suze. Zato, uvjerava nas ministar, trebamo novi Zakon o radu, koji će propisati obvezu privremenog rada do 60 sati tjedno.

 

Ali prije toga morala bi se postaviti neka sasvim obična pitanja koja, nažalost, nismo čuli ni od zajapurenih sindikalista. Koji je to slučaj na koji se ministar poziva, gdje se i kada dogodio, koji je poslodavac pretrpio i koliku štetu i, naravno, koji su to neodgovorni radnici? Zar su i sindikati toliko nerazumni i zadrti da nikakav dogovor, u zajedničkom interesu, nije bio moguć? I konačno, koliko je takvih slučajeva pa da zbog njih treba mijenjati zakon?

Kako daleko ide zamišljena fleksibilizacija pokazuje i prijedlog o promjeni pravila po kojima djeluju agencije za iznajmljivanje radnika. Ubuduće bi naime taj leasing mogao trajati tri umjesto samo jedne godine, a dok ne rade, radnici bi od agencije dobivali plaću po njenom nahođenju. Tisuću ili samo sto kuna, koliko gazda želi. Samo jedan element ne bi bio fleksibilan. To je postotak koji bi uzimale agencije

 

Opravdana je sumnja da ministar ne zna ni za jedan, jer bi ga u suprotnom, sasvim sigurno, iznio. I on je sigurno svjestan da je konkretni primjer u kojem se spominju živi ljudi, poslovi i sume izgubljene dobiti ili nastalog gubitka uvjerljiviji i od najstrašnijih konstrukcija. A kad je riječ o promjeni zakona, onda to mora biti pojava, a ne usamljeni primjer. Zakoni se ne mijenjaju zbog jedne laste. Njihova promjena može biti korisna samo ako korespondira s postojećim stanjem.

 

U davna vremena socijalističke Jugoslavije, Edvard Kardelj nikako nije mogao shvatiti da se društveni odnosi ne mijenjaju zakonima, već političkom voljom u odgovarajućim okolnostima. I tada se pripremao golemi zakon, koji je trebao izgraditi cijeli samoupravni sustav u interesu rada. Zvao se, naravno, Zakon o radu. U sjeni tog papirnatog posla, u životu se gradilo nešto sasvim drugo. Gradio se sustav birokratske vlasti. Kad je stara generacija otišla sa životne scene, početkom 1980-ih godina, i taj se birokratsko-tržišni sustav pokušalo ozakoniti preko tzv. Kraigherove komisije. Ali ona je znatno zaostajala za onim što se već uspostavilo u životu i što je imalo katastrofalne posljedice.

 

Sada bi fleksibilno tržište rada (na kojem je lako otpustiti svakoga) trebalo, kako se tvrdi, pokrenuti privredu i bitno povećati zaposlenost. Ali opet, na kojim se to analizama i podacima zasniva? Moralo bi se na primjer dokazati da je urušavanje privrede, do kojeg je došlo u posljednjih četvrt stoljeća, barem jednim, ali dovoljno važnim dijelom, posljedica prevelikih prava na zaposlenje.

 

U životu, međutim, ta prava nisu nikoga spriječila da stotine tisuća ljudi potjera na ulicu. U vremenu rekordne nezaposlenosti u najmanju je ruku bizarno tražiti uvjete za još lakše otpuštanje.

Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon

 

Kako daleko ide zamišljena fleksibilizacija pokazuje i prijedlog o promjeni pravila po kojima djeluju agencije za iznajmljivanje radnika. Ubuduće bi naime taj leasing mogao trajati tri umjesto samo jedne godine, a dok ne rade, radnici bi od agencije dobivali plaću po njenom nahođenju. Tisuću ili samo sto kuna, koliko gazda želi. Samo jedan element ne bi bio fleksibilan. To je postotak koji bi uzimale agencije. Proširio bi se dakle prostor za još jedan vid “poduzetništva”, točnije za nove parazite na bijednoj radničkoj zaradi.

 

Očito je da pravi cilj promjena, koje se tako nesmiljeno nameću, nije uspješnije poslovanje, već ideologija nesputanog kapitalizma, koji se voli nazivati neoliberalizmom. Gradi se sistem u kojem se sva prava zasnivaju na kapitalu, a niti jedno na radu. Prema tome, treba uzeti iz ruku radno ovisnog stanovništva svaki alat kojim ono može sputavati potpunu slobodu kapitala. Gospođa Margaret Thatcher pokazala je put. Ostaje samo jedno pravilo: veži konja gdje ti gazda kaže.

 

Ali i to bi se još moglo progutati, doduše s čvrsto začepljenim nosom, kad bi ekonomski rezultat bio dobar. Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon.

 

Zanimljivo je da ideologija nesputanog kapitalizma uopće ne vodi računa o nacionalnim interesima. Kakav se primjerice natalitet može očekivati u situaciji kad je zaposlenje toliko nesigurno da se malo tko može upustiti u kredite, bez kojih danas nema obiteljskog doma? U isto vrijeme, sve vrvi od dušobrižnika za brak i obitelj, koji ne misle da bi i Zakonu o radu koristilo malo tamjana. Živimo u zanimljivim vremenima.

 

(Tekst prenosimo iz tjednika Novosti.)

Fleksi je MMF-u seksi

Autor: / Leave a Comment

“Dobra ekonomija nije samo efikasna, ona je i diskretna, draga prijateljica koja napreduje bez dizanja velike povike, ne čineći cjelokupno društvo potpuno ovisnim o sebi”, kaže Pascal Bruckner u jednome od eseja iz “Bijede blagostanja”… Hrvatsko gospodarstvo, nažalost, miljama je daleko od diskretne i drage prijateljice, ono je, punoljetnosti usprkos, egoistično derište, koje neprestano vrišti i kuka. Za neuspjehe i padove vječno optužuje druge, a bez tutorstva odraslih (čitaj EBRD, MMF i Svjetska banka…) nije u stanju učiniti ama baš ništa.

 

I prvo čitanje spornoga prijedloga Zakona o radu, što se u srijedu nije dalo pokolebati sindikalnim protestom na Markovu trgu, poduprto je priopćenjem Udruge stranih ulagača u Hrvatskoj (FIC) koja se, eto, nada pronalaženju rješenja koja će omogućiti nove investicije. Vele da je nefleksibilnost ZOR-a kontraproduktivna za privlačenje dugoročnih investicija u Hrvatsku. Svjetska banka pak poručuje kako je postojeći Zakon o radu među najrigidnijima u Europi (mada smo i kod njegove izrade primijenili Resavsku školu i dobrano prepisivali od Nijemaca), te da investitori neće ulagati kod nas ako se te odredbe nastave primjenjivati.

 

Vlada, kao predlagač Zakona, našla se između čekića i nakovnja – stiješnjena je protestom sindikata i zahtjevima inozemnih institucija i ulagača, pa i domaćega HUP-a da se hitno krene u promjene radnoga zakonodavstva… I krenulo se. I u Saboru i na ulici. Na obje lokacije pomalo nepromišljeno i nepripremljeno.

Vlada, kao predlagač Zakona, našla se između čekića i nakovnja – stiješnjena je protestom sindikata i zahtjevima inozemnih institucija i ulagača, pa i domaćega HUP-a da se hitno krene u promjene radnoga zakonodavstva… I krenulo se. I u Saboru i na ulici. Na obje lokacije nepromišljeno i nepripremljeno

 

Sindikati na Markovu trgu dozvolili su da se na njihov opravdan protest kontra dodatne liberalizacije tržišta rada ukrca vlasti i moći vječno žedan HDZ za čije je višegodišnje vladavine Hrvatskom radništvo i dovedeno na egzistencijalni rub i poniženo privatizacijskom pljačkom onoga što su njihovi roditelji desetljećima u “mraku socijalizma” stvarali. Sindikalisti i HDZ-ovci zajedno su, na moju žalost, napustili sabornicu dok je ministar Mirando Mrsić pokušao braniti neobranjivo.

 

Nalikovalo je to, kao što je dobro upozorio Milorad Pupovac, “plivanju niz rijeku”, rijeku inozemnih zahtjeva za promjenama ZOR-a, što iza krinke investicija nevješto kriju poriv za ekspanzijom na hrvatsko tržište dodatno obezvrijeđene radne snage. Znaju oni da su hrvatski građani u toj mjeri izmučeni  neplaćanjima, neizvjesnošću radnog mjesta i nezaposlenošću da će se uskoro biti spremni zadovoljiti i mrvicama s njihovih bogataških stolova.

 

Ma koliko se ministar trsio nije nikoga, najvjerojatnije ni sebe samog, uspio uvjeriti da će predložene izmjene donijeti bilo što dobro hrvatskome radništvu. Ogorčena ulica nadjenula mu je  i nadimak – Pinokio! I u pravu su.   Nije dobro fleksibiliziranje radnog vremena što, primjerice, omogućava poslodavcu da radni tjedan (pa makar i vremenski limitirano) produži na strašnih 56 sati. Nije dobro ni omogućiti lakše otpuštanje radnika, zapošljavanje preko agencija što, pokazuje to i dosadašnja praksa, debelo snižava cijenu rada, a ne stvara ni minimum mogućnosti da netko iz armije od 385.000 onih s Burze rada dobije šansu za zaposlenje.

 

Nije problem samo u ministru kojeg sindikalisti, ali i zastupnik Dragutin Lesar, optužuju za laži. Za lažni dijalog sa socijalnim partnerima jer se odigravao bez stvarne želje uvažavanja argumenata suprotne strane. Nije se ni pokušalo u dugotrajnim pregovorima doći do konsenzusa (za što se u lipnju 2010. zalagao i premijer Milanović). I maloj djeci je u srijedu postalo jasno kako ministar Mrsić radi po strogim uputama MMF-a kojeg jedino zanima zaštita kapitala posuđenog prezaduženoj Hrvatskoj. I ministar je to i po cijenu demonstracija izvršio.

Od socijaldemokratske vlasti svi smo očekivali da će raditi u korist onih u koje se zaklinjala, da će razvijati industrijsku demokraciju, da će unapređivati institute koji štite radno ovisno stanovništvo koje ju je dovelo na vlast. Nitko od socijaldemokrata, pa ni desno orijentirana oporba, nije očekivao da će ovako zdušno i bez alternative zastupati tržišni staljinizam

 

Osim mlakog ministrovog obrazloženja promjena Zakona mene je zapanjila nespremnost zastupnika, i onih s pozicije i onih iz opozicije, da se ozbiljno upuste u raspravu o Prijedlogu. Oni iz vladajuće koalicije lakonskim stajanjem iza predloženih odredbi još su jedanput pokazali posvemašnju nesposobnost empatije, suosjećanja sa svojim građanima (to je valjda zarazno – kliconoša je, nema sumnje, premijer). No ni oporba nije bolja. Njih su pak više od ZOR-a zanimali novinarski tračevi nakon nedavno održanoga skupa SDP-a, tulumi i raspored sjedenja, premda nitko iz zadnjih redova nije pozivao na bacanje Predsjednika u jamu, k’o što je to slučaj na HDZ okupljanjima.

 

Izuzetak su Dragica Zgrebec, Milorad Pupovac i Dragutin Lesar iz čijih se diskusija vidjelo da suvereno vladaju problematikom.

 

Pupovac i Lesar se nisu dali impresionirati ministrovim obrazloženjem da se promjenama samo želi poboljšati poslovna klima, očuvati postojeća radna mjesta i eventualno otvoriti nova. Pupovac je kazao da je fleksibilizacija organizacije radnog vremena jednostavno u modi. „Trendi je biti fleksi“, kazao je Pupovac, a na njegovu se izjavu nadovezao i Lesar rekavši kako bi slogan promotora izmjena mogao glasiti:”Fleksi je seksi”.

 

I jest, fleksi je MMF-u seksi, no radnicima koji će bez dodatnoga plaćanja raditi i 56 sati tjedno i čiji će rad dodatno pojeftiniti nije nimalo napeto. Nije im nimalo seksi zastupnička nepripremljenost za razgovor o ovoj prevažnoj temi, straši ih mogućnost da će iz zarađenog, uz državu i poslodavca, uskoro morati namiriti još jednog aktera – agenciju koja će posredovati pri zapošljavanju. Zato je u pravu predsjednik SDS-a kad pita dokle će se više cijediti, i kroz ovu i kroz druge reforme, ono što se cijediti više ne može – radništvo.

 

Od socijaldemokratske vlasti svi smo očekivali da će raditi u korist onih u koje se zaklinjala, da će razvijati industrijsku demokraciju, da će unaprijediti institute koji štite radno ovisno stanovništvo koje ju je dovelo na vlast.

 

Nitko od socijaldemokrata, pa ni desno orijentirana oporba, nije očekivao da će ovako zdušno i bez alternative zastupati tržišni staljinizam. Mislili smo da će znati izaći iz klinča kapitala i sebičnih ucjena investitora, stati na stranu krizom izmučenih građana, stvoriti pravni okvir u kojemu će i radnik i poslodavac zajednički ostvariti nacionalnu ekonomiju koja, kako to lijepo veli Pascal Bruckner, nije samo efikasna, već diskretna, draga prijateljica koja napreduje bez dizanja velike povike, ne čineći cjelokupno društvo potpuno ovisnim o sebi.

Nehumani ZOR

Autor: / Leave a Comment

Zakon o radu (ZOR) ide pred saborske zastupnike, a sindikati u blokadu države općim štrajkom. I za jedno i za drugo stekla se kritična masa političkog inata što u dramatičnim okolnostima manjka tolerancije, sluha za argument suparnika i zauzetosti za zajedničko dobro ne vodi ničem poželjnom. Socijalnog dijaloga nema niti će ga doskora biti.

 

Čelnici Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), koji odavno nemaju pojma o interesima i potrebama poduzetnika koje navodno zastupaju, drže se poput vlaške mladenke i tek se tu i tamo daju navući da pred novinarskim mikrofonom i tv-kamerom prospu kakvu mudrost o tome zašto je ”zdravo hrvatsko gospodarstvo” zapravo fatamorgana i koliki je u tome krimen ”hrvatskih vlasti”. Iz aviona se vidi na čiji mlin tjeraju vodu.

 

Stranačka oporba uglavnom djeluje nezainteresirano za ključne sastavnice ZOR-a, iako je područje uvjeta rada i radnih prava neiscrpan rasadnik političkih poena, milozvučnog populizma, pa i jeguljaste demagogije. Samo Hrvatski laburisti – Stranka rada otvoreno staje uz sindikate i poziva članstvo da se pridruži prosvjedu. ”To nije samo presudno egzistencijalno pitanje sada i ovdje nego i pitanje budućnosti naše djece”, žeste se laburisti.

Način donošenja (bez dogovora i socijalnog dijaloga) te predložena rješenja u ZOR-u (robovlasnički tretman radnika) najvidljiviji su oproštaj SDP-ove koalicije od socijaldemokracije. Za sindikate i poslodavce kamen kušnje: jesu li kadri očuvati ljudsko dostojanstvo i civilizacijske stečevine humanoga u svijetu rada?

 

Način donošenja (bez dogovora i socijalnog dijaloga) te predložena rješenja u ZOR-u (robovlasnički tretman radnika) zapravo su najvidljiviji oproštaj SDP-ove koalicije od socijaldemokracije. Za sindikate i poslodavce kamen kušnje: jesu li kadri očuvati ljudsko dostojanstvo i civilizacijske stečevine humanoga u svijetu rada?

 

”SDP-ova vlast gazi radnike kao stoku”, ”ZOR vam oduzima temeljna radna i ljudska prava”, ”U Hrvatsku se u 21. stoljeću vraća robovlasnički sustav”, ”Radit ćemo duže, više i za manje novca”, ”S radnog mjesta na groblje”, ”Agencijski najamnici ruše plaće i fiktivno smanjuju nezaposlenost”… Takvi naslovi tutnje ovih dana medijima u bijednoj zemlji veličine pola Londona u kojoj se šaka Hrvata ni o čemu važnijem nije kadra dogovoriti.

 

ZOR će se promijeniti glasovima koalicijske većine ma koliko sindikati štrajkali – generalno, sektorski, granski, ulično, izvanulično, kolektivno, pojedinačno… Ultimativan stranački zort onog će kritičnog petka u sabornici opet izblamirati dostojanstvo slobodne volje zastupnika koji nije spreman misliti vlastitom glavom. Jer, ne budimo naivni – radio, ne radio! – mjesečno mu na tekući račun pouzdano kapne blizu 20.000 kuna (bruto plaća i do 45.000 kuna).

 

Bez sekunde zakašnjenja i lipe uskrate zbog, recimo, nenaplaćenog posla, pogrešne poslovne odluke, prestrogih poreznika, blokade poslodavčeva računa i inih smicalica iz tzv. realnog sektora. Plaća u ”visokom domu” za lipu ne korodira ni kad ”uvaženi zastupnik” tjednima zaboravlja doći na svoje radno mjesto na Markovom trgu ili sabornicu pobrka s gotovo besplatnim restoranom, kafićem, nekim od trgovačkih lanaca…

 

S novim ZOR-om Hrvatskoj se ne piše ništa dobro jer će već pretijesna radnička koža 1,4 milijuna naših sugrađana postati još tješnjom. Umjesto 40 sati tjednog rada plus najviše osam prekovremenog uvodi se radni tjedan od 56 do čak 60 sati rada. Ovisno o volji poslodavca i, navodno, potrebama posla. Zakonodavac uvjerava javnost kako je fleksibilizacija rada izlaz iz krize, a socijalna država prošlo svršeno vrijeme, kako moramo raditi više, duže i za niže plaće.

Novi ZOR neće drastično izrabljivačkim rješenjima smanjiti nezaposlenost, povećati broj radnih mjesta, oživjeti gospodarstvo i dovesti ulagače, poboljšati standard građana i napuniti državni proračun. Produbit će bijedu i učiniti ljude još nesretnijima jer će Hrvatska nastaviti slobodni pad u ropskoj ovisnosti o volji bjelosvjetskih kamatara

 

Mirovine su, navodno, pretežak proračunski teret (radničke uplate nisu!), otpuštanje i zapošljavanje ostavlja se na volju poslodavcu, radna mjesta više nisu svetinja, na tržište rada stupaju agencije za privremeno i povremeno iznajmljivanje radnika… Radni vijek do 67 godina, pa i dublje u starost! S posla na groblje! S radnog mjesta na burzu.

 

Udar na civilizacijske stečevine radničkih prava i ljudskog dostojanstva, u režiji socijaldemokratske vlasti, zapravo je diktat izvana. Svodi se na drastično obespravljivanje u interesu tržišta i profita korporacijsko-bankarskog zelenaštva.

 

Dušu dalo kao razlog za reinkarnaciju klasika marksizma. Posrijedi je najjači udar i na samu bit pojma slobode, što ne može završiti dobro.

 

Novi ZOR neće drastično izrabljivačkim rješenjima smanjiti nezaposlenost, povećati broj radnih mjesta, oživjeti gospodarstvo i dovesti ulagače, poboljšati standard građana i napuniti državni proračun. Produbit će bijedu i učiniti ljude još nesretnijima jer će Hrvatska nastaviti slobodni pad u ropskoj ovisnosti o volji bjelosvjetskih kamatara.

 

Bogati će se lakše još više bogatiti, a siromašni i dalje siromašiti. Prvih će biti sve manje, a drugih sve više. Dok bomba tragično ne eksplodira jer je nečovječnost, dokazano, nesposobna učiti iz povijesti.

 

Sindikalni štrajk protiv dehumanizacije uvjeta rada novim ZOR-om demokratsko je pravo. No višak grlatih decibela, inventivni transparenti, zviždaljke, raznobojne prosvjedničke kape i jakne u bučnom performansu s policijskim snimateljima postrance neće prestrašiti nikog od onih koji bi mogli odustati od predloženog ZOR-a i napisati novi. Ako se baš mora.

 

Osamdesetak stranački izdrilanih ruku u ”visokom domu” bit će dovoljno za provedbu ”reformske” volje na nehumanim premisama.

Fleksibilna bijeda

Autor: / Leave a Comment

Nedavno se u ”komšiluku”, Srbiji elem, pojavio Nacrt novog zakona o radu, koji će, prema nekima, srozati položaj tamošnje radničke klase do ispod razine postignute u Francuskoj 1936. godine, za vlade Narodnog fronta.

 

Cijeli zakonski paket mjera − ukidanje naknada za noćni, prekovremeni i smjenski rad, brutalno rezanje isplata trudnicima i radnicima na bolovanju, nemalo povećanje radnih sati u tjednu, neograničeno produžavanje privremenog rada i ničim sankcioniran poslodavčev vritnjak u mršavi radnički tur – podsjetio me na istovjetne regule novog domaćeg prijedloga Zakona o radu (ZOR) koji se, gle, ti, čuda!, zakotrljao nekako istodobno s blizancem s druge strane Dunava.

 

Istinabog, naš je privremeno povučen iz saborske procedure dijelom i zbog toga što su sindikalci podigli u vis pest protiv tzv. fleksibilizacije radnog tjedna fleksibilno razvučenog do dražesnih 56 odnosno 60 sati rada, premda je ranije bilo dogovoreno da radni tjedan može trajati najdulje do 48 sati tjedno, zatim i da će se dobna granica za odlazak u mirovinu produžiti sa 65 na 67 godina  nakon 2030., uz još mnoštvo drugih naplavina.

Prijedlog novog ZOR-a privremeno je povučen iz saborske procedure dijelom i zbog toga što su sindikalci podigli u vis pest protiv tzv. fleksibilizacije radnog tjedna fleksibilno razvučenog do dražesnih 56 odnosno 60 sati rada, premda je ranije bilo dogovoreno da radni tjedan može trajati najdulje do 48 sati tjedno, zatim i da će se dobna granica za odlazak u mirovinu produžiti sa 65 na 67 godina  nakon 2030., uz još mnoštvo drugih naplavina

 

Za ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića sve je jasno kao zora ljetnog suncostaja: ZOR treba donijeti jer se moraju sačuvati radna mjesta i otvoriti nova, drukčije rečeno, valja fleksibilizirati tržište radne snage i, dakako, povećati konkurentnost poradi mamljenja investitora u kiflu našu ”da nam konačno krene stvar na bolje” jer ”to je važno za Hrvatsku, važno za reforme”.

 

Zasuzile mi oči kada ga čuh.

 

Događaji s konca lanjske godine − spomenuto naturavanje ZOR-a u nas – odjek je zbivanja s početka iste godine, točnije zaključaka zakucanih u izjavi misije Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF) nakon posjeta Hrvatskoj u veljači.

 

Naime, otada ti zaključci poput užarenog trozupca bodu Hrvatsku ispod repa kako bi ubrzala provedbu programa strukturnih reformi presudnih za ponovno pokretanje rasta da bi se, unatoč poteškoćama, nastavilo s provođenjem postupne fiskalne konsolidacije. Ememefdžije kibiciraju i za smanjenje plaća u javnom sektoru jednako kao i za planirane reforme mirovinskog i zdravstvenog sustava, jer su to ”koraci u pravom smjeru”.

 

Čovjek bi rekao da gotovo s nekom perverznom fiksacijom zagovaraju žestoko zatezanje gruboga korzeta oko rebara i struka tobože neodržive potrošnje za mirovinsko i zdravstveno osiguranje sve do nemogućnosti disanja. Uz to, tvrdoglavo ustraju na nastavljanju postupne, ali trajne fiskalne konsolidacije radi zlatnih jabuka Hesperida zvanih ponovna uspostava održivosti duga i zadržavanje pristupa tržištima.

 

K tomu još podržavaju i planove Vlade da poveća kazne za prijevremeno umirovljenje, povisi dobnu granicu za umirovljenje na 67 godina za muškarce i žene; naglašavaju da je važno da te reforme stupe na snagu već u drugoj polovici 2013. “kako bi što prije ostvarile koristan učinak”.

Za ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića sve je jasno kao zora ljetnog suncostaja: ZOR treba donijeti jer se moraju sačuvati radna mjesta i otvoriti nova, drukčije rečeno, valja fleksibilizirati tržište radne snage i, dakako, povećati konkurentnost poradi mamljenja investitora u kiflu našu ”da nam konačno krene stvar na bolje” jer ”to je važno za Hrvatsku, važno za reforme”. Zasuzile mi oči kada ga čuh

 

Ono što se našlo u MMF-ovim zaključcima zaudara na “bič Europe”,  austerity– sustav mjera namijenjenih vladama za smanjenje proračunskog deficita tijekom krize. U leksikonu naše turobne stvarnosti prepoznajemo ga u izrazima: fiskalna konsolidacija, restrukturiranje, strukturne prilagodbe ili reforme, fleksibilnost tržišta radne snage, konkurentnost i rast.

 

Jezik je to političara, tehnokrata i bankara cilj kojega je, vjerujte mi na riječ, maškarati politiku koja stvara bijedu i siromaštvo, posvemašnju eksploataciju, ukratko, i predstaviti je kao nešto logično i razumno, pače poželjno u takvome trenutku.

 

Evo, sada znate odakle puše hladan sjeverac koji prijeti smrznuti sve nas gologuze. Hoću reći, nas bez mandata i sinekure. Za kontejner spremne.

 

I prije negoli su članovi delegacije Misije strugnuli iza prvog zagrebačkog ugla, pred mikrofonima se ustobočio ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a Branko Grčić, kazavši da su poruke Misije MMF-a iz zaključne izjave suglasne s onim što i Vlada govori, a to je da Hrvatska mora ostvariti tri ključna cilja − fiskalnu konsolidaciju, reforme i gospodarski rast. Drukčije kazano, paket mjera pripremit će državu i gospodarstvo za sljedeću fazu koja će zemlju načiniti “konkurentnom” i stvoriti “rast”.

 

Na taj će način država otplatiti svoj pogolemi dug, uteg koji bismo inače ostavili u amanet još nerođenim naraštajima, jer primarni smisao ”austerity” mjera je učiniti državu sposobnom otplaćivati dug. Stoga samo ljudi s mozgom veličine zrna gorušice mogu dvojiti u opravdanost procesa zvanog “strukturne prilagodbe” i ”konkurentnost” kako bi zaživio “rast”, ta žuđena erekcija gospodarstva iz kojeg bi se, u sličnoj figuri kazano, ejakulirali redoviti obroci otplate.

…fiskalna konsolidacija, restrukturiranje, strukturne prilagodbe ili reforme, fleksibilnost tržišta radne snage, konkurentnost i rast. Jezik je to političara, tehnokrata i bankara cilj kojega je, vjerujte mi na riječ, maškarati politiku koja stvara bijedu i siromaštvo, posvemašnju eksploataciju ukratko, i predstaviti je kao nešto logično i razumno, pače poželjno u takvome trenutku

 

Ne treba posebno naglašavati da je “fleksibilnost rada” jedna od najznačajnijih strukturnih reformi poradi koje su svi ti ZOR-ovi. Znači, ako ste do sada temeljem ugovora uživali zaštićenu plaću, radno vrijeme, beneficije, mirovine… e, bogme, više nećete!

 

MMF-ov britva jezik kaže da će “austerity” biti posebice učinkovit pristupi li se “ambicioznijim” izmjenama Zakona o radu usmjerenim k smanjenju troškova zapošljavanja i otpuštanja, uključujući otpuštanje zbog slabog radnog učinka i omogućavanja poduzećima da se isključe iz primjene “opterećujućih” sektorskih kolektivnih ugovora, i još puno lipih stvari, zapravo amputacija do tada stečenih prava.

 

Ide priča dalje: potrebno je to učiniti jer plaće se moraju smanjiti kako bi se povećala konkurentnost radne snage. Prosta je to logika: što se manje novca utače u rad tijekom procesa proizvodnje, proizvod/usluga će biti jeftiniji na tržištu i, naravno, privlačniji potencijalnom kupcu.

 

Tako će s nižim plaćama nadoći veći profiti, pa će naše gospodarstvo procvjetati kao ruža u svibnju, a miris te ruže unijet će u društvo prosperitet i rast itd., ali ne i bolje plaće. One će, doduše, rasti, i to do nezamislivih visina, ali ne vama nego samo njima − političarima, korporacijskim ceovcima, bankarima, svakojakom soju menadžerskom.

 

Uostalom, tako i mora biti jer oni na svoja pleća preuzimaju rizik, ej, dok, zapamtite to dobro – vi ne preuzimate nikakav rizik, nego tek pasivno ispružite dlan da vam na njega poslodavac sav uzdrhtao od rizika ukapa novčanicu-dvije plaće. Oni imaju mnogo, pa mogu mnogo izgubiti, i to je pravo značenje rizika.

Plaće će rasti, i to do nezamislivih visina, ali ne vama nego samo njima – političarima, korporacijskim ceovcima, bankarima, svakojakom soju menadžerskom. Uostalom, tako i mora biti jer oni na svoja pleća preuzimaju rizik, ej, dok, zapamtite to dobro – vi ne preuzimate nikakav rizik, nego tek pasivno ispružite dlan da vam na njega poslodavac sav uzdrhtao od rizika ukapa novčanicu-dvije plaće. Oni imaju mnogo, pa mogu mnogo izgubiti, i to je pravo značenje rizika. Vi ste samo goljo što se rimuje sa sroljo

 

Vi ste samo goljo što se rimuje sa sroljo.

 

Analizirajući jezik političara, Andrew Marshall, kanadski analitičar i pisac, veli da je pravo značenje maškarane izjave “treba nam obuhvatan paket mjera podržanih strukturnim reformama, kao što je fleksibilnost rada, namijenjenih povećanju konkurentnosti i omogućavanju rasta”, zapravo: “moramo što prije osiromašiti naš narod, koji ćemo eksploatirati do kosti, stvarajući jeftinu radnu snagu, što će pospješiti jačanje elite i gomilanje privatnog profita”.

 

Jezik europskih političara, kaže on, izraz je “dijalektike moći” cilj koje je dati još više onima koji ionako imaju previše, uzimajući od drugih. Oteti, osiromašiti, eksploatirati, ujarmiti… pravi su infinitivi toga jezika razobliči li ga se. Stoga ne čudi da Marshall “program strukturnih reformi” naziva društvenim genocidom.

 

Podsjeća me on na Georgea Orwella, koji je u eseju Politika i engleski jezik, napisanom godinu dana poslije Drugog svjetskog rata, krasno zaokružio semantiku jezika političara, napomenuvši da je stvoren “kako bi laži zvučale istinito, a ubojstvo bilo vrijedno poštovanja” te kako bi naoko dao čvrstoću “čistom vjetru”.

 

I ćoravi valjda sada mogu vidjeti da se takozvana kriza kapitalizma, kako su to globalno pretumbavanje počeli nazivati prije šest godina, brzo premetnula u krizu rada.

 

Financijski kapital, taj pravi detonator sloma i kriza, oporavio se, a kapitalistička se klasa, u cjelini, osnažila i, što je važno, iskoristila je lukavo političke, društvene i ideologijske uzde, koje joj je kriza ugurala u šake, kako bi učvrstila svoju dominaciju nad ostatkom društva.

 

Iz toga su istisnuli obilje ploda: uvećanje profita, veću koncentraciju vlasništva, produbili jaz između rada i kapitala i stvorili neiscrpne zalihe jeftine radne snage kako bi i dalje šopali svoje profite.

 

Novi zakoni o radu s ove i one strane Dunava, majke mi moje, služe isključivo tim ciljevima.

 

Jer neki drugi ciljevi, u ovom i ovakvom svijetu, jednostavno, ne postoje.

Ministar Mrsić sindikatima: Ne dam ostavku i ne odustajem

Autor: / Leave a Comment

Sindikalne središnjice povlače se iz pregovora o izmjenama Zakona o radu (ZOR) i Gospodarskoga socijalnog vijeća (GSV) te traže ostavku ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića zbog jednostrano nametnutih rješenja u novom ZOR-u, objavili su u četvrtak čelnici sindikata na konferenciji za novinare ispred Banskih dvora. Također, najavili su prosvjedni skup na Markovu trgu koji će se održati u četvrtak 5. prosinca, kad se očekuje da će Vlada prijedlog Zakona o radu uputiti sa sjednice u Hrvatski sabor. Poručili su da će na nasilje vladajućih odgovoriti koristeći se svim zakonskim mogućnostima, a ”nije isključena ni organizacija generalnog štrajka”, izvijestila je Hina u četvrtak.

 

Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever optužio je Vladu da je nevjerodostojan pregovarač jer je jednostrano promijenila već usuglašena rješenja.

 

Ministar Mrsić, rekao je, ne poštuje prethodni dogovor da radni tjedan ne može biti dulji od 48 sati, a eventualno produljenje može biti utvrđeno samo kolektivnim ugovorom. Sada predlaže da poslodavac može produljiti radni tjedan na 56 sati bez kolektivnog ugovora, a kolektivnim ugovorom i do 60 sati tjedno, rekao je Sever. Upozorio je i na neprihvatljive odredbe o produljenju roka za rad preko agencija za privremeno zapošljavanje te upitao kakvo je to privremeno zapošljavanje na tri godine. ”Vlast je prevarila radnike, nju nije briga za radnike i vlastitu nesposobnost prevaljuje na radnička leđa”, ustvrdio je Sever.

 

Mladen Novosel, predsjednik SSSH-a, neprihvatljivim ocjenjuje povišenje dobne granice za odlazak u punu starosnu mirovinu sa 65 na 67 godina pa je najavio da sindikati na to neće pristati. Predsjednik Udruge radničkih sindikata Hrvatske Damir Jakuš kaže pak kako je argument da će ”lakše otpuštanje omogućiti lakše zapošljavanje” neprihvatljiv te da Vlada ruši cijenu rada da bi radnici nesigurni u svoju budućnost pristali na sve.

 

”Vladin neoliberalni koncept i neznanje ne mogu izvući Hrvatsku iz krize pa je vrijeme da premijer Zoran Milanović građanima kaže da su zatečeni situacijom i da nemaju rješenje”, rekao je predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić. Podsjetio je da je Milanović na početku mandata tvrdio kako nema potrebe mijenjati ZOR jer radnička prava nisu velika, a Vlada radi suprotno. Hrvatska ima mnoge probleme, no Vlada nema kulturu dijaloga i iz toga proizlazi većina tih problema, drži Ribić.

 

”Budite barem malo objektivni, nemojte baš sve svaliti na Vladu!” kazao je pak za autograf.hr ministar rada Mirando Mrsić, koji je na te ocjene odgovorio vrlo službeno i nažalost – kratko. U četvrtak smo ga, naime, zatekli usred saborske rasprave o zakonima kojima se regulira poslovanje fondova u drugomu i trećemu mirovinskom stupu pa smo dobili doslovno dvije minute za ključna pitanja. Onima koji su očekivali ponudu ostavke reći ćemo odmah: ništa od ostavke i ministar od promjena – ne odustaje.

 

”U političkom životu morate postići ravnotežu između slušanja i razgovaranja, to je onaj trenutak u kojem treba donijeti odluku”, kazao je Mrsić. Na tvrdnju da je pitanje koliko su odluke koje je donijelo Ministarstvo rada kvalitetne kada izmjenama Zakona o radu nisu zadovoljni ni poslodavci ni sindikati, kaže kako to i jest ključni problem: ”Za razliku od nekih drugih zemalja u kojima su se poslodavci i sindikati sami dogovorili o izmjenama, a Vlada samo posredovala, kod nas tog dogovora nije bilo i zato smo morali donijeti odluku koja će očuvati radna mjesta i omogućiti otvaranje novih.” Dodao je kako su poslodavci mnogo puta poslali poruku da je fleksibilizacija radnog vremena jedan od uvjeta za očuvanje radnih mjesta pa je odluka morala ići u tom smjeru.

 

Za koga, međutim, može biti dobro to što poslodavac ubuduće može odrediti da radnik mora raditi 56 sati, s tim da mu 16 sati iznad 40-satnog radnog tjedna neće biti plaćeno kao prekovremeni nego kao redovni rad, kada se već danas i bez te mogućnosti događa da ljudi rade prekovremeno i za to uopće nisu plaćeni, pitali smo ministra. Treba li zakonom omogućiti izrabljivanje ljudi?

 

”Prvo, ne radi se o tome da ćete trajno raditi 56 sati tjedno, nego o tome da ćete jedan tjedan raditi 56, a idući 32 sata, ovisno o potrebama rada. Drugo, time ćemo samo uvesti reda jer paralelno s time jačamo i inspekciju rada”, odvratio je ministar odgovarajući odmah i na pitanje je li svjestan toga da ljudi i danas, bez obzira na to što je ZOR-om propisano da redovno možemo raditi do 40 sati tjedno te još osam prekovremeno, često rade dulje a da im to nije plaćeno u skladu s propisima.

 

Izmjene Zakona o radu, očito, provest će se onako kako su najavljene, bez ustupaka sindikatima i bez promišljanja o tome da bismo mnogo prije nego što se ozakoni mogućnost redovnog rada do 56 sati tjedno ipak morali imati jaku inspekciju rada koja efikasno sprječava kršenja radnih prava, što početkom 2014. godine, kada bi novi ZOR trebao stupiti na snagu, neće ni izbliza biti tako.

ZOR-om protiv čovjeka

Autor: / Leave a Comment

Oko 500 sindikalaca iz Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) i Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), u četvrtak je prosvjedovalo ispred Ministarstva rada i mirovinskog sustava te sjedišta Hrvatske udruge poslodavaca protiv najavljenih izmjena zakona o radu (ZOR) u režiji Ministarstva. Pred Ministarstvom je bilo i “bezobraznih” poruka (jedan transparent sa šakom i podignutim srednjim prstom uz poruku: “Monetizirajte ovo!”); ali i parola za koju je, čini se, i u Hrvatskoj napokon sazrelo vrijeme: “Radnici neće biti robovi!”

 

Dan ranije sindikalci su napustili razgovore o zakonu nakon što se pokazalo da prijedlog dobrano odstupa od onoga kako ga je ministar rada Mirando Mrsić mjesecima najavljivao – kao zakon koji bi trebao liberalizirati uvjete rada, ali i osigurati maksimalnu zaštitu radnika. Naime, prijedlogom zakona ukinuo bi se postojeći sustav otpremnina, odnosno postojeća zakonska odredba po kojoj radnik ima pravo na otpremninu u visini najmanje trećine plaće po godini staža, za svaku godinu staža, i to nakon dvije godine kod poslodavca.

 

Prema tvrdnjama sindikata cilj je Ministarstva da se otpremnine u potpunosti izbace iz Zakona o radu. U praksu bi se uveo tzv. fond za otpremnine, u koji bi se uplaćivao sadašnji doprinos za zapošljavanje te iz toga financirale buduće otpremnine radnika. No to bi pravo imali tek radnici nakon tri godine staža, a šanse da se nešto “ozbiljno” na računu prikupi tek oni koji u sustavu provedu bar 20 godina, pa je nužno osigurati odgovarajuće prijelazno razdoblje za one radnike koji neće biti te sreće, upozoravaju sindikalci. Za njih je sporna i najava ograničenja odštete koju poslodavac mora isplatiti radniku u slučaju sudske presude, sa sadašnjih 18 na šest plaća ubuduće.

 

I dok je ministar najavio da je spreman odustati od odredbe o financijski uvjetovanom otkazu (onomu koji bi poslodavac mogao “uvaliti” radniku ako on ne prihvaća smanjenje plaće), čini se da je vrlo nepopustljiv oko mogućnosti da se pod određenim uvjetima radno vrijeme produlji i na više od maksimalnih 48 sati tjedno. Trenutno ono iznosi 40 sati i do osam sati prekovremenih, no u nekim profesijama u kojima se redovito radi sezonski, moguće je kolektivnim ugovorom najdulje tijekom četiri mjeseca propisati i dulje radno vrijeme, koje poslodavci po sadašnjim propisima moraju platiti kao prekovremeni rad. Time se otvara mogućnost produljenja radnog vremena i do 56 sati tjedno, slijedom čega bi radnici sa šestodnevnim radnim vremenom mogli raditi više od devet, a oni s petodnevnim i više od 11 sati dnevno. Ideja o produljenju radnog vremena u ZOR-u značila bi da se takav rad ne mora tretirati kao prekovremeni, pa ne mora biti niti plaćen ili nadoknađen slobodnim danima.

 

Bez ikakve sumnje, spomenuti su prijedlozi veliki korak natrag za radnike, osobito ako to gledamo u kontekstu postojeće situacije. Naime, stenjanje o tome kako su otpremnine poslodavcima velik teret poprilično je smiješno uzmemo li u obzir da većina malih poslodavaca sigurno nije ugovarala njihove basnoslovne iznose. A ZOR predviđa da radniku pripada trećina plaće po godini staža, najviše do šest plaća, što je doista mala satisfakcija kada se to isplaćuje nekom tko iza sebe ima 20 i više godina kod poslodavca. Istine radi, valja naglasiti da se tomu pribrajaju i plaće za trajanja otkaznog roka, no usporedba tih parametara s prosjekom u zemljama EU-a već je odavno pokazala da je to možda tek sedmi ili osmi problem koji opterećuje konkurentnost. I svakako ne najvažniji.

 

Među prvima su parafiskalni nameti, odnosno raznorazne vodne, spomeničke, komorne i slične naknade koje poduzetnici obavezno plaćaju, a čiji popis i plan smanjivanja nije uspjela napraviti nijedna vlada u posljednjih dvadesetak godina. Problem naših poslodavaca su i vlasti – sve odreda – koje jednostavno ne uspijevaju stvoriti okružje u kojem se može normalno poslovati, pa danas, na primjer, imamo na snazi odredbu po kojoj i mali poslodavci PDV plaćaju po obračunu, iako je neizvjesno kada će i kako posao naplatiti. A obveze prema državi naplaćuju im ovrhom. S druge strane, naizgled pozitivna slika o položaju radnika u Hrvatskoj zapravo se diči prosjekom koji premalo govori o tome kako zaista živimo.

 

Na primjer, izmjene ZOR-a o produljenju radnog tjedna bez plaćanja prekovremenih sati mogle bi se primijeniti na trgovinu, gdje radnici, odnosno mahom radnice, već sada rade u smjenama do 21 sat (a u “supermarketima” i do 22 ili 23 sata), za pišljivih 3500 kuna mjesečno. I velik je problem ako je nađu da sjedi, čak i za blagajnom. Ili na kioske, u kojima žena sa 28 godina staža, uz prodaju novina, naplaćuje režije, prima pakete, isplaćuje gotovinu, kao da je riječ o bankomatu, a u zadnje vrijeme prodaje jeftine tave na koje se ne lijepi hrana i prima fotografije za razvijanje. I sve to za doslovce 3100 kuna, pa samo sanja da preživi još dvije godine do prijevremene mirovine, inače odredbe u zakonu čije je  izmjene ministar Mrsić ovih dana već pustio u javnu raspravu.

 

Ideja tih izmjena, naravno, ide za tim da bi gospođa iz kioska trebala raditi puno dulje nego što planira jer će joj se u suprotnome drastično smanjiti ionako niska mirovina i ugroziti egzistencija. Bar do 65, po 12 sati dnevno. To će, valjda, spasiti naše gospodarstvo. I pogaziti čovjeka.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt