novinarstvo s potpisom
Dejan Jović
Politolog i analitičar govori o tome kako se s polarizacijom događa i pluralizacija politike: Cijeli program HDZ-a, izuzmemo li klijentelističku dimenziju, svodi se na proizvodnju identiteta. Na zamjenu stvarnih sjećanja ”službenima”, ”kulturnu revoluciju”, radionicu za pisanje ”ispravne” interpretacije povijesti, agenciju za smišljanje zakona i politika koji bi spriječili ”nepoćudne” interpretacije što ”ruše temelje hrvatske države”. [Read more…]
Jaroslav Pecnik
Foto: Laburisti.hr
Saborski zastupnik Hrvatskih laburista Jaroslav Pecnik među prvima se izjasnio za opoziv Karamarka: Mostov zahtjev za smjenom Karamarka rezultirao je homogenizacijom i daljnjom radikalizacijom HDZ-a, pa je najbolje da izlaz potražimo na izvanrednim izborima. [Read more…]
Drago Pilsel
Foto: Press club
”Ja sam ljevičar, ja sam ljevičar”, ponavljao je donedavni hrvatski premijer Zoran Milanović u izjavama koje je davao ove subote, kada su članovi Socijaldemokratske partije birali predsjednika između njega i izazivača, primorsko-goranskog župana Zlatka Komadine. [Read more…]
Lustracija, lustracija, lustracija… Nije još ni započela, a već vas i sam spomen tog terminatorskog termina nagoni da na njega reagirate kao i na sve one medijsko-političke rabljenice – ili točnije kazano: izrabljenice – čijom su vas neumjerenom upotrebom maltretirali kroz život. Pa vam je lustracija danas isto što i nekoć stabilizacija, diferencijacija, demokratizacija…
Razumjet ću stoga ako ste već odustali od čitanja teksta koji vas je – i prije no što je započet – ugnjavio već samim spominjanjem lustracije, lustracije, lustracije… [Read more…]
Od kad je stao na čelo HDZ-a, Tomislav Karamarko kune se da će hrvatske demokratske zajedničare vratiti Tuđmanovim stranačkim korijenima. U najnovijoj epizodi sapunice o reinkarnaciji Tuđmanova HDZ-a – postizborno provođenje antikomunističke i antijugoslavenske lustracija – uz bok Karamarku stali su Ivan Zvonimir Čičak i Ivo Banac.
I nakon što protrljate oči, uštipnete se, zabijete iglu u butinu, zbilja je tako – Karamarko s Čičkom i Bancem oživljava Tuđmanov HDZ. Ljudi, zar je to moguće, uskliknuo bi Mladen Delić.
Moguće je jer je i u Tuđmanovoj Hrvatskoj sve bilo moguće. I Tuđman je pokušavao surađivati s Čičkom i Bancem, ali nakon višekratno neuspjelih pokušaja, političkim miljama su se udaljili i do Tuđmanove smrti kad god su i gdje god su mogli međusobno su se čerupali do gole kože.
Uostalom, i Karamarko je već u ranoj fazi tuđmanizma pao u Tuđmanovu nemilost, zbog čega se potucao po političkom prostoru uz rubove HDZ-ove politike. Sada kad se vratio u središte i na vrh HDZ-ove politike uvjerava javnost i birače da će reinkarnirati Tuđmanov HDZ, ali i svojom nadnaravnom medijacijom uspostaviti post mortem suradnju pokojnog Franje Tuđmana s Ivanom Zvonimirom Čičkom i Ivom Bancem. I to na lustraciji koju Tuđmanov HDZ, navodno, nije proveo kad je to trebalo učiniti – u osvit stvaranja višestranačke demokratske hrvatske države.
U troglasu s Karamarkom, Čičak i Banac danas tvrde da Tuđman nije proveo lustraciju i najavljuju njezino provođenje četvrt stoljeća kasnije jer komunistički i jugoslavenski zlodusi još vuku Hrvatsku u bezdan i beznađe. Kao čelnici Hrvatskog helsinškog odbora i niza drugih nevladinih inicijativa i udruga, Čičak i Banac su za Tuđmanova života dokazivali upravo suprotno – dokazivali su i prozivali Tuđmanov režim zbog masovnog izbacivanja politički, svjetonazorski, nacionalno i stranački nepodobnih ljudi iz pravosuđa, medija, poduzeća, stanova, vojske, policije, državnih i javnih institucija i poduzeća…
Prozivali su Tuđmanov HDZ zato što je sustavno provodio lustraciju, a da pritom nije zakonom i drugim propisima regulirao lustracijske procese. Zbog toga su i Čičak i Banac, pa i Karamarko bili “lustrirani” i prisiljeni na bavljenje politikom i javnim radom u alternativnom i nevladinom sektoru.
Ako su već toliko zapeli da provedu lustraciju, neka im bude, neka pobijede na izborima te u parlamentu zakonom propišu lustracijske procese i postupke. Ali zašto lažu biračima da i na taj način obnavljaju duh Tuđmanova HDZ-a? Zašto se Karamarko, Čičak i Banac danas skrivaju pod skute Franje Tuđmana kad nastoje ostvariti svoje političke ciljeve?
Revizionistički lažno javnosti prodaju svoja opredjeljenja i političku prošlost, ali i Tuđmanovu politiku i njezinu povijesnu ostavštinu.
Tuđmanov HDZ je lustrirao stotine i tisuće ljudi raznih fela koje je u državnim i javnim institucijama i poduzećima naslijedio od prethodnog režima, a mnoge je i preveo u svoje redove i upregao u provođenje Tuđmanove politike, pa Karamarko, Čičak i Banac i neće imati baš puno lustracijskog posla.
A ako doista uspiju oživjeti Tuđmanov HDZ, onda bi ih taj i takav HDZ mogao opet lustrirati kao što ih je lustrirao dok je njime vladao Tuđman.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Sudac Ivan Turudić opet se vinuo među medijske zvijezde. Zbog političkih i svjetonazorskih stavova koje je razgolitio u intervjuu Večernjem listu prvi sudac zagrebačkog Županijskog suda u dijelu javnosti dočekan je ovacijama i hvalospjevima, prijedlozima da sudačku odoru zamijeni nekom od najutjecajnijih državničkih uniformi, ali i prozivkama i optužbama da je, ponajprije zbog napada na premijera Zorana Milanovića i aktualnu Vladu, narušio trodiobu vlasti i da bi zbog toga kao sudac trebao biti sankcioniran.
Turudićevo političko ”skidanje do kraja“ u javnosti je neuobičajeno, malo se sudaca do sada odlučivalo na taj korak. Golema većina sudaca drži se ”običajnog prava“ koje im navodno propisuje zabranu javnog iznošenja svojih stavova o političkim i društvenim pitanjima da bi sačuvali svoju neovisnu i nepristranu sudačku poziciju i betonirali dojam u javnosti da sude isključivo po zakonskim paragrafima, a ne i po osobnim tumačenjima, kako kaznenih djela kojima presuđuju, tako i zakonskih odredbi koje primjenjuju u ”svojoj“ sudnici.
Od kada su većinskom političkom i zakonodavnom voljom u posttuđmanovskoj eri dobili pravo na stalnost sudačke dužnosti i pravo da suci odlučujuće utječu na sudačke karijere, dodatno su se u javnosti zakopčali gradeći imidž sudbene vlasti i sudaca koji sude mimo aktualnih političkih i društvenim stavova i procesa. Svako političko i društveno izjašnjavanje njima je navodno strano, gotovo gadljivo, jer oni su iznad toga, oni žive u svijetu prava i pravde, ne valjaju se u svakodnevnom ”političkom i društvenom blatu“ kao svi drugi obični smrtnici.
Sudac Ivan Turudić i u najnovijem intervjuu Večernjim listu dokazuje da nije tako, da su ispod javno proklamiranih sudačkih vrlina i suci ”politički krvavi ispod kože“. I to je dobro.
U demokratski razvijenim zemljama javnost uglavnom zna jesu li i suci, pogotovo oni na visokim sudačkim dužnostima, liberalno ili konzervativno opredijeljeni, jesu li skloniji ovim ili onim političko-ideološkim i društvenim konceptima. I javnost to treba znati jer u nizu sudskih procesa upravo svjetonazor i politička i druga opredjeljenja sudaca itekako mogu utjecati na presude koje donose, osobito u kaznenim djelima koja su fluidnije zakonski definirana i koja su češće podložna zakonskim promjenama ovisno o promjenama i razvoju društvenog okružja. Nije isto kao tužitelj ili optuženik ući u sudnici liberalnog ili konzervativnog suca, primjerice, u nizu kaznenih djela iz seta ljudskih prava i sloboda, pa čak i onih koja se tiču krvnih delikata.
I Turudić o tome svjedoči kad se javno protivi uvođenju doživotne kazne zatvora za razliku od sudaca koji su joj skloni, ali i kad javno zagovara da kao dragovoljac ima više prava govoriti i izjašnjavati se o ”Oluji“ i minulom ratu nego Zoran Milanović, koji ga je, umjesto u rovu, proveo u Bruxellesu.
Oni koji su optuženi za najteža kaznena djela radije će ući u Turudićevu sudnicu jer mogu s pravom očekivati blažu kaznu nego u sudnici suca koji zagovara doživotnu robiju ili smrtnu kaznu.
I dragovoljci Domovinskog rata radije bi da im sudi Turudić jer očito smatra da u mnogim pitanjima imaju prednost pred onima koji nisu poput njega dragovoljno uzeli pušku i otišli na ratište.
U jednom od ranijih intervjua nije krio da je kao ratni dragovoljac mogao iz svoje sudnice izbaciti naoružane ratnike koji su ga došli ”uvjeriti“ kakvu presudu mora donijeti, a istodobno si njegovi kolege koji nisu bili dragovoljci, a pogotovo ako su pritom bili i Srbi, takav ”luksuz“ nisu mogli dopustiti, nego su morali suditi pod paskom naoružanih ratnika.
Doduše, Turudića često nije moguće uhvatiti ni za glavu ni za rep jer mu stavovi nisu uvijek konzekventni, mijenjaju se od slučaja do slučaja. Kad osobno svjedoči da se kao sudac-bivši ratnik mogao lakše od svojih kolega oduprijeti ”naoružanim“ pritiscima svojih ratnih drugova kad je sudio optuženim hrvatskim vojnicima, nedvojbeno poručuje da ni svi suci nisu imali ista prava i uvjete u kojima su sudili, a istodobno se u intervjuu Večernjaku okomio na tvrdnju Milorada Pupovca da hrvatski suci drastičnije kažnjavaju optužene Srbe nego Hrvate za ista ili slična kaznena djela povezana s ratom i ratnim i poratnim zbivanjima.
Zar Turudić doista vjeruje da će sudac pod prijetnjom naoružanih ratnika dosuditi istu kaznu optuženom hrvatskom vojniku i optuženom vojniku pobunjene ”srbočetničke“ vojske? Pupovac, ali ne samo Pupovac, nego i niz domaćih i stranih pravnih i drugih stručnjaka i institucija u to ne vjeruju.
Sudeći po reakcijama na najnoviji Turudićev intervju, mnogi su iznenađeni i žestinom njegovih napada na predsjednika Josipovića, premijera Milanovića i SDP-ovu koalicijsku Vladu. Zašto su iznenađeni kad Turudić odavno ne skriva da su mu SDP-ovci i njihovi koalicijski partneri neprihvatljivi na vlasti, pogotovo u pravosudnom resoru?
Turudić se s ”nedopečenim sudačkim zanatom“ uspio probiti do mjesta pomoćnika ministra pravosuđa u vrijeme kad je u ime HDZ-a hrvatskim pravosuđem gospodario Vladimir Šeks i njegov političko-pravosudni lobi. ”Preživio“ je četiri HDZ-ova ministra pravosuđa, a petoga, Račanova ministra pravosuđa Stjepana Ivaniševića, morao je napustiti jer se u pivnici Zagrebačke pivovare žestoko dograbio s drugim Ivaniševićevim pomoćnikom oko toga treba li s novim SDP-ovim ministrom pravosuđa surađivati ili mu podmetati klipove.
Problem je nastao kad je supijana prepirka eskalirala tako da je morala intervenirati i policija, pa je tragom policijske prijave ministar Ivanišević morao od svojih pomoćnika zatražiti ostavke.
Ivanišević je dobronamjerno Turudiću preporučio vraćanje u virovitički sud kako bi nadogradio prekinutu sudačku karijeru, ali je ostao zatečen kad mu je ovaj odgovorio da se u Viroviticu ne vraća, nego će ostati na Županijskom sudu u Zagrebu. Na Ivaniševićevu primjedbu da nema uvjeta za suca na zagrebačkom Županijskom sudu, Turudić je samo odmahnuo rukom.
I doista, uskoro je zaposlen kao savjetnik na tom županijskom sudu, a kad je ispunio propisane godine staža, ekspresno je imenovan za suca istog suda, a već u prvom Sanaderovu mandatu gotovo je izabran i za predsjednika suda, što je unatoč Sanaderovom inzistiranju na ”našem dečku“, spriječila tadašnja ministrica Vesna Škare-Ožbolt. To ju je koštalo funkcije ministrice pravosuđa, a Turudićeva karijera se na HDZ-ov pogon nastavila kretati uzlaznom putanjom.
Je li se u mandatu sadašnje SDP-ove koalicijske vlade, prema Turudićevoj procjeni, neopravdano prestala kretati istim putem, ili je Milanovićeva vlast počela potkopavati njegove pozicije u sudbenoj vlasti, teško je otkriti bez insajderskih informacija.
Kako god bilo, Turudić je odlučio javno se politički svrstati protiv sadašnje vlasti, otvoreno se opredijelivši za politiku oporbenog HDZ-a. Donedavno je to činio daleko od očiju javnosti. Je li pritom u sudsku praksu, koju je kao jedan od najistaknutijih sudaca dulje od desetljeća sukreirao, unosio i svoje političke i druge stavove i kriterije?
Gdje god su mu zakonske odredbe i mogućnost njihova tumačenja to omogućavali, sasvim sigurno je to činio, jer živ čovjek u svako svoje djelo unosi i dio sebe, svoje stavove i opredjeljenja, pa to rade i Turudić i drugi suci. Zato je dobro da javnost zna kako barem dio sudaca, koji presudno utječu na kreiranje sudske prakse, i politički dišu jer se ni sudske odluke ne donose pod staklenim zvonom i u zrakopraznom prostoru, ma koliko nas u suprotno uvjeravali i političari i sudački prvaci.
Tekst je dio Forumova projekta “Javne politike s figom u džepu”, koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
U jesenju operaciju ”rebalans proračuna“ ministar financija Boris Lalovac krenuo je najavom da će proračunsku rupu ovaj put morati krpati rezanjem proračunskih rashoda, jer na strani prihoda do daljnjega nema više ovaca za porezno šišanje.
Usput je spomenuo kako je zahvaljujući Centralnom obračunu plaća otkrio da u državnim i javnim službama oko 20 tisuća zaposlenih prima neto plaću veću od 10.000 kuna, odnosno prosječno oko 20.000 kuna bruto. Ministar Lalovac uvjeren je da tu ima prostora za smanjenje proračunskih rashoda.
Mediji su odmah izračunali da bi 10-postotno smanjenje tih plaća godišnje proračunu uštedjelo oko 40 milijuna kuna, što nije ni jedan posto od procijenjenih 5 milijardi kuna za koliko bi se trebao smanjiti proračunski deficit.
U uvjetima kad je proračunu voda došla do grla svaka ušteda je, međutim, dobrodošla, pogotovo kad se u predizbornoj godini biračima šalje poruka da je koalicijska Vlada socijalno osjetljiva pa u korist općeg dobra uzima od onih koji imaju iznad prosječna primanja, a štedi one koji jedva preživljavaju.
Ako je Lalovac uz podršku Banskih dvora najavom o smanjivanju visokih plaća u državnim i javnim službama želio biračima poslati predizbornu poruku koja godi njihovim ušima, onda je mogao posegnuti za još efektnijim i za proračun barem jednako efikasnim rješenjem. Mogao je, naime, predložiti ukidanje oko trećine od sadašnjih 20 ministarstava, što bi u proračunskim troškovima za plaće donijelo uštedu barem kao 10-postotno smanjenje svih 20 tisuća neto plaća većih od deset tisuća.
Ukidanjem, primjerice, sadašnjih ministarstava uprave, poduzetništva i obrta, zaštite okoliša, branitelja, socijalne skrbi, turizma i regionalnog razvoja i EU fondova i njihovim pripajanjem srodnim ministarstvima ukinulo bi se 7 ministarskih plaća, isto toliko plaća zamjenika ministara, 20 do 30 plaća pomoćnika ministara, oko 70 plaća u kabinetima ministara, značajno bi se smanjio broj posebnih uprava i službi, a time i šefovska mjesta u njima, i tako redom i tako dalje ukinulo bi se do 200 dužnosničkih, šefovskih i savjetničkih radnih mjesta na kojima su bruto plaće u prosjeku tu negdje oko 20.000 kuna.
Lako je izračunati da bi proračun samo na tim plaćama godišnje uštedio 48 milijuna kuna.
Usto bi se smanjili i brojni drugi troškovi, od voznog parka, preko posebnih računovodstava do uredskih i drugih troškova koje svojim postojanjem produciraju posebna ministarstva čije poslove mogu bez većih problema preuzeti državne uprave u objedinjenim i okrupnjenim ministarstvima.
Ukupne proračunske uštede zapravo je teško ad hoc na papiru izračunati jer posebna ministarstva i ministri već svojom logikom postojanja geometrijskom progresijom generiraju nove poslove i nova radna mjesta na koja se uglavnom zapošljavaju stranački i podobni ljudi, i tako u nedogled.
Uspostavlja se i širi mreža poslova u državnoj upravi kojom je sve kompliciranije upravljati i međuresorski je usklađivati zbog čega se, pogotovo u njezinim političkim i upravljačkim vrhovima pretvara u jednu veliku brbljaonicu u kojoj se puno priča, a malo radi na rješavanju sve brojnijih problema diljem države.
Zato ako ministar financija Boris Lalovac, a prije svega premijer Zoran Milanović, doista misle ove jeseni započeti s uvođenjem reda u proračunske rashode, onda bi ukidanjem i spajanjem sadašnjih 20 u 13-14 ministarstava uvjerili javnost i birače da su prvo počeli čistiti pred svojim stranačkim pragovima, od glave, a ne od repa, jer rodno mjesto proračunskih troškova je na vrhu, a ne u sredini ili na dnu piramide.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Srbi su opet izašli iz rezervata i treba ih milom ili silom vratiti natrag da se u njemu bave sobom ispijajući prošvercanu ”vatrenu vodu”. Najnovijeg utjerivanja Srba u rezervat prihvatili su se tjedni prilog Jutarnjeg lista Magazin i njegov novinar Tomislav Čadež.
EPH-ove perjanice odaslale su otvoreno pismo predsjedniku Srpskog narodnog vijeća i saborskom zastupniku Miloradu Pupovcu prozivajući ga zbog toga što je kao izdavač tjednika Novosti dopustio objavljivanje autorskih tekstova Ivice Đikića i Viktora Ivančića u kojima, tvrdi se, blate i sramote ponajbolje hrvatske muževe – Krešimira Dolenčića i Tomislava Čadeža.
Morbidno je već to što jedan novinar i jedne navodno liberalne novine prozivaju izdavača drugih novina zato što objavljuje autorske tekstove svojih novinara. Magazinu i Čadežu nije prvi put da polemiziraju s drugim novinama i novinarima. Ovaj su put, međutim, nasrnuli i na izdavača podsjećajući ga da novine izdaje zahvaljujući novcu hrvatskih poreznih obveznika, jer se, eto, radi o tjedniku mizerne prodane tiraže i s prevelikim brojem zaposlenih novinara koji se bez državne sise ne bi vode napili i kruha najeli.
I toga u Hrvatskoj ima: da novine i novinari čijem se izdavaču, zahvaljujući interventnim mjerama države u predstečajnoj nagodbi, otpisuje značajan dio višemilijunskih dugova vjerovnicima kako bi opstao na tržištu i sačuvao barem dio radnih mjesta prigovaraju drugim novinama i novinarima što su tržišno neuspješni.
Zaslijepljeni bijesom zbog verbalnih batina koje su u polemici oko Dolenčićevih izjava s početka devedesetih godina prošlog stoljeća o “divljačkoj i zločinačkoj srpskoj kulturi” dobili od Pupovčevih “hrvatskih plaćenika” Đikića i Ivančića, Magazin i Čadež pobjegli su od teme polemike i prihvatili se dokazivanja “čija majka crnu vunu prede”.
I pritom nisu nimalo originalni. Kao i mnogi prije njih koji su odlučili “prizvati pameti” Srbe i njihove čelnike odmah su potegli argument da svoja manjinska prava i identitet konzumiraju i čuvaju zahvaljujući hrvatskim proračunskim sredstvima. Prešućuju pritom da taj proračun pune i Srbi koji su, unatoč svemu, preostali u Hrvatskoj i uredno izvršavaju svoje porezne obveze, tako da barem dio svojih prava, uključujući pravo na informiranje, zapravo sami financiraju.
Da li pritom iz proračuna uzimaju više nego što u njega ulažu bez posebne je računice teško reći. Sudeći po tvrdnji premijera Milanovića da kao država i društvo godinama svi više trošimo nego što privređujemo, moguće je i da Srbi čine isto. Iako, s obzirom na podatke o njihovoj podzaposlenosti u državnim i javnim službama možda i nije tako.
No, u krajnjem slučaju to i nije bitno, bitnije je da imaju univerzalno pravo na informiranje i čuvanje i promicanje svojeg nacionalnog identiteta i hrvatska im je država, ako je demokratska, dužna osigurati konzumiranje tog prava u granicama svojih mogućnosti.
I nije to slučaj samo sa Srbima i pripadnicima drugih manjinskih zajednica. Magazin i Čadež spočitavaju Novostima, Pupovcu, Đikiću, Ivančiću, ali i svima onima koji svoje informacije i tekstove prodaju u maloj nakladi na kiosku, pa njihovu nekomercijalnu i neprofitnu „rabotu“ moraju uglavnom plaćati porezni obveznici.
Po njima je prodaja na kiosku krunski dokaz jesu li novine dobre ili loše, cvijeće ili smeće, informativne ili lažljive, uspješne ili neuspješne. Ako je kiosk jedini i glavni kriterij opstanka novina, onda bi koliko sutra svi novinski izdavači morali staviti ključ u bravu, pa i oni koji pozitivnu posluju zahvaljujući marketinškim prihodima koje ostvaruju, jer bez njih, samo s prodanom nakladom, ne bi mogli opstati na tržištu. I Čadež se prodajom svojih kazališnih kritika ne bi kruha najeo, barem ne današnjeg, možda onog starog, odbačenog.
Jedni manjak prihoda, dakle, pokrivaju marketinškim prihodima, a drugi proračunskim sredstvima. Nije nevažno ni da su u prva dva desetljeća hrvatske tranzicije vlasnici komercijalnih medija vlasnički kontrolirali distribuciju novina na kioscima i sve tiskare, a i s najmoćnijim marketinškim tvrtkama bili na ”ti”, u najmanju ruku u vanbračnoj zajednici, tako da je upitno koliko su bili komercijalno uspješni zahvaljujući svojim uređivačkim politikama, a koliko zahvaljujući monopolu koji su uspostavili na tržištu.
Aktualne predstečajne nagodbe razgolitile su i njihovo navodno ”gađenje” prema proračunskim sredstvima. Vrlo ih rado uzimaju kad god i gdje god mogu. I ne samo u predstečajnim nagodbama. Pritom ih ”usisavaju” iz proračuna netransparentnije od Novosti i drugih medija koji ih dobivaju preko javnih natječaja i odlukama nadležnih tijela državnih institucija.
Zato sve glasnije napadaju proračunsko sufinanciranje neprofitnih medija otkad se ono nastoji sustavnije i transparentnije voditi. Onako kako se to radi u razvijenim demokratskim društvima s isto takvim medijskim tržištima. I u njima se pravo na informiranje ostvaruje proračunskim sufinanciranjem neprofitnih medija, jer komercijalni mediji nisu i ne mogu biti jedini jamci slobode govora i javne riječi, odnosno prava na informiranje.
U njima je, međutim, sustav raspodjele proračunskih sredstava javan i transparentan, s jasnim kriterijima. Uzimanje proračunskog novca ispod žita, zakulisnim igrama i komplotima iza zatvorenih vrata ministarskih kabineta i drugih državnih ureda nedopustivo je i politički kažnjivo.
Magazin i Čadež, međutim, o tome šute, već u svojoj polemičkoj nemoći divljački nasrću na neprofitnog izdavača Novosti kako bi ušutkali Ivicu Đikića i Viktora Ivančića i vratili Feralov duh natrag u bocu gdje je prije desetak godina smješten nakon što je “propao na kioscima”.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
U isto vrijeme dok su mediji prenosili priču o psu koji je pokraj zagorske ceste tugovao uz svojeg pregaženog psećeg prijatelja, podsjećajući da je prijateljstvo jedna od najčarobnijih ljudskih i životinjskih vrlina, SDP-ovi političari novoga kova Zoran Milanović i Gordan Maras gotovo su hvaleći se javnost uvjeravali da u politici i među političarima nemaju i ne mogu imati nijednog, a kamoli više prijatelja.
Čitajući njihove izjave, stranački drug Josip Leko mora da se pitao kako se to njemu dogodilo da je godinama prijateljevao s pokojnim SDP-ovim liderom Ivicom Račanom, u dobru i u zlu, kad su se slagali i kad nisu, kako to već biva s prijateljstvom.
I dok se Milanovićeva izjava dobronamjerno može tumačiti i kao poruka da prijatelja nema i ne može imati u trenutku kada donosi političke i premijerske odluke, Maras je nedvojben kad kaže da prijateljske odnose njeguje samo s onima kojima politika nije zanimanje, koji se bave svim drugim poslovima samo ne politikom.
Kad bi bilo tako kao što tvrde Milanović i Maras, posao političara bio bi tužan, ali i nehuman jer bi bio jedini u kojemu je zlo i naopako imati prijatelje i njegovati prijateljske odnose, iskrene i stvarne, a ne kalkulantske i fingirane, koji i nemaju veze s prijateljstvom.
Govoreći o (ne)prijateljstvu u politici, Milanović i Maras pomiješali su lončiće. Prijateljstvo u politici pokopali su vođeni željom da održe još jednu lekciju svom političkom i stranačkom (ne)prijatelju Slavku Liniću, nakon što je ovaj izjavio da se neće odreći prijateljstva s poduzetnikom Jozom Kalemom unatoč tomu što ga je karlovački DORH optužio za prijevaru i nezakonito prisvajanje više od 100 milijuna kuna.
Milanović i Maras vjerojatno nisu ni pročitali optužnicu protiv Kalema, a ne znaju ili ne bi trebali znati hoće li ona rezultirati i osuđujućom presudom, no ipak zamjeraju Liniću što se nije odrekao prijateljstva s njim. I bez njih dvojice Linić kao iskusni političar zna da će prijateljstvo s optuženim poduzetnikom štetiti njegovu političkom i stranačkom rejtingu, a pogotovo ako bude i osuđen za ono za što je optužen. Birajući između političke karijere i prijateljstva, Linić je barem zasad izabrao prijateljstvo.
Problem je, međutim, što je posredno ugrozio i rejting SDP-a i Vlade čiji je istaknuti član, a time i pozicije u biračkom tijelu svih drugih njihovih članova. I to je ono što žulja Milanovića i Marasa. Da bi sačuvali svoju političku kožu, od Linića traže da se odrekne prijateljstva s Kalemom ne čekajući da pravosuđe presudi je li kriv ili nije.
Tragikomično je pritom Milanovićevo podsjećanje na to da su se i on i drugi SDP-ovi lideri, unatoč prijateljstvu, odrekli Mirele Holy zbog njezina pokušaja da od otkaza spasi suprugu svojega bliskog suradnika. Iako su i sami redom preporučivali i zapošljavali svoje i stranačke ljude u državnoj administraciji i javnim i državnim poduzećima, licemjerno su kaznili Holy smjenom s ministarske dužnosti i promoviranjem u “stranačku crnu vranu” te na kraju iznudili njezino napuštanje stranke.
Spašavajući svoju političku kožu, stavili su na bubanj kožu svoje stranačke “prijateljice”. Drastično su je kaznili i žrtvovali da bi u javnosti uljepšali svoj kolektivni i pojedinačne likove i djela. Neki među njima i ne kriju da su se pritom odrekli i prijateljstva s njom, ako se prijateljstvom može nazivati odnos koji se panično prekida i pokapa već na prvoj najblažoj krivini. I sada traže od Linića da postupi jednako, ali bi i da prijateljstvo kao takvo ukinu u politici i SDP-u.
Kad su smjenjivali Mirelu Holy, ali i sada kad od Linića traže da se odrekne optuženog prijatelja, Milanović, Maras i drugi njihovi istomišljenici među socijaldemokratima pozivaju se na visoke moralne vrijednosti i uvjeravaju javnost da im je jedini cilj njihovo uspostavljanje diljem političkog sustava.
Moralnu su batinu, međutim, selektivno potegli na Mirelu Holy i Slavka Linića, dvoje ministara koji su od prvoga dana mandata znali što će i kako učiniti u svojim resorima i za to u izbornoj kampanji dobili stranačku i koalicijsku podršku.
S problemima u stranci i koaliciji počeli su se suočavati zato što su ustrajali u namjeri da dosljedno provedu ono što su obećali biračima prije izbora, unatoč svim otporima i nastojanjima da ih se u tome spriječi, pa i onima koji su u međuvremenu zaživjeli u njihovoj stranci i koaliciji.
S druge strane, od Radimira Čačića nitko nije tražio da ode sa svoje funkcije sve dok nije pravomoćno osuđen, ne samo u Mađarskoj, nego i u Hrvatskoj, iako je bio optužen za izazivanje prometne nesreće sa smrtnim posljedicama. Vukovarski gradonačelnik Josip Sabo i sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel optuženi su za korupciju, odnosno nezakonito trošenje proračunskih sredstava, čak i za osobnu korist, ali SDP-ovi “moralni čistunci” ne traže da odu sa svojih dužnosti prije nego što pravosudna tijela izreknu svoj pravorijek.
U njihovim slučajevima prevladali su stranački i neki drugi interesi, a moralni kriteriji primjenjuju se samo na onima koji padnu u nemilost Zorana Milanovića i njegovih stranačkih pulena. Od njih se traži da se odreknu prijatelja i prijateljstva kao ljudske vrline bez koje bi ljudski život bio vječna borba do istrebljenja.
Sudeći po Milanovićevu i Marasovu zagovaranju “SDP-a bez prijateljstva”, u vrhovima socijaldemokrata traje sukob u kojemu su se počeli međusobno tamaniti kao žuti mravi boreći se za svoje osobne i frakcijske političke karijere.
Pritom među njima umire i prijateljstvo, iako će i Milanović i Maras, kad prije ili kasnije opet postanu “obični ljudi”, poželjeti da imaju više prijatelja, pa i onih iz politike, nego što će ih imati kad ostanu bez političke moći zbog koje su sada okruženi gomilom među kojom ni sami ne znaju tko im je prijatelj, a tko prijateljstvo samo glumi.
(Prenosimo s portala forum.tm)
