U srijedu je, nakon Zagreba, i u Opatiji predstavljena knjiga bivšeg ministra vanjskih poslova Makedonije i predsjednika 62. zasjedanja Glavne skupštine Ujedinjenih nacija, Srđana Kerima, pod naslovom ”Svijet bez granica” (u gotovo sokratovskom dijalogu s Dankom Plevnikom), u izdanju zagrebačke Frakture. [Read more…]
Bijeg Zorana Mamića kolektivno je djelo hrvatske vlasti
Nakon što je kao pravomoćno osuđena osoba u više navrata prelazio državnu granicu, odlazio u arapske zemlje, tamo sređivao svoje poslove, obavljao tko zna kakve transakcije, zatim se vraćao u zemlju, pa opet odlazio i opet se vraćao, tako da ga nitko nikad nije zaustavio, Zoran Mamić manirom je rutiniranog kriminalca konačno napustio Hrvatsku, konačno je pobjegao od zakona… Ili to baš i nije tako! [Read more…]
Mamić nije žrtva politike
Nećeš, razbojniče – kodno ime policijske akcije protiv Zdravka i Zorana Mamića poprima doslovno značenje: ni ponuđena jamčevina od po 20 milijuna kuna za svakog od nogometne braće nije bila dovoljna da sutkinja zagrebačkog suda na zahtjev USKOK-a [Read more…]
Pobijediti – bacanjem novca
”Neke stvari ne mogu podnijeti, a jedna od tih groznih stvari je kada ‘moji’ gube od Austrijanaca u nogometu, jer oni nisu ni približno nadareni za tu igru kao mi“ – posve nerazumljivo šokiran petardom Dinama od Red Bull Salzburga na Maksimiru napisao je nekidan kolega Tomislav Židak.
Lijepo ta rečenica ispisuje već opasno metastaziranu hrvatsku mitologiju, po kojoj su Hrvati – između ostalog i među ostalima – nogometno superiorni i bečkim opernball-fićfirićima, iako ne postoji nijedan, ali baš nijedan jedini argument za to.
Da, bili smo jednom davno treći na svijetu, ali bila je i Austrija jednom davno treća, i još jednom davnije četvrta. Na Uefinim službenim tablicama europskih kupova bolji od Dinama su i fićfirići iz bečke Austrije i bečkog Rapida, dok je na tablici Lige prvaka ispred zagrebačkih “plavih“ čak i Sturm iz Graza.
Evo još jednog primjera za poguban utjecaj nogometa na zdrav ljudski razum: nakon iste utakmice, i pet lakih komada protiv fićfirića iz Salzburga, trener Dinama Zoran Mamić mrtav hladan je izjavio kako ovom Dinamu “nedostaje samo rezultat“
Četiri utakmice igrao je Dinamo protiv austrijskih klubova u Ligi prvaka i dobio samo jednu, još šest puta igrao je protiv fićfirića u europskim kupovima i jedan jedini put prošao dalje – protiv LASK-a 1963., i to bacanjem novčića! – ukupno je u svojoj povijesti Dinamo igrao šesnaest službenih utakmica protiv šest različitih austrijskih klubova i dobio svega tri, a Židak nakon svega kaže kako “oni nisu ni približno nadareni za tu igru kao mi“.
Evo još jednog primjera za poguban utjecaj nogometa na zdrav ljudski razum: nakon iste utakmice, i pet lakih komada protiv fićfirića iz Salzburga, trener Dinama Zoran Mamić mrtav hladan je izjavio kako ovom Dinamu “nedostaje samo rezultat“.
Još jedan tradicionalni jesenski “nuklearni Dinamo“, ovaj put u obitelji Mamić službeno brendiran kao “najjači u posljednjih deset godina“, najprije je u play-offu za Ligu prvaka na Maksimiru išamaran od malog danskog Aalborga, a onda od četiri utakmice Europa lige izgubio tri, produžujući tako svoj čudesni europski niz u posljednje tri godine: u grupama europskih kupova Dinamo je od šesnaest utakmica dobio samo jednu – i to protiv nesretne Astre, koja je još do prije par godina igrala treću rumunjsku ligu – izgubivši njih četrnaest i primivši nevjerojatnih četrdeset sedam golova, a Zoran Mamić nakon svega kaže kako “ovom Dinamu nedostaje samo rezultat“.
Ne bi, jasno, ta nogometna patologija bila zanimljiva nikome osim možda navijačkoj patologiji splitskih rivala, da nije gotovo istu rečenicu istoga dana izgovorio i drugi jedan Zoran, ponavljajući u Sinju po tko zna koji put kako je svjestan da rezultati njegove vlade još nisu vidljivi.
“Hrvatska živi u takvom okružju anemične i slabe sjeverne Italije, koja pada ekonomski, Njemačke koja stagnira, i mi koji se držimo tu negdje“, podsjetio je trener Zoran Milanović na tešku grupu koja je dopala Hrvatsku, objašnjavajući kako njegovoj vladi – “na dobrom putu, čvrstoj, stabilnoj i s jasnim planom“ – nedostaje, ukratko, “samo rezultat“
“Hrvatska živi u takvom okružju anemične i slabe sjeverne Italije, koja pada ekonomski, Njemačke koja stagnira, i mi koji se držimo tu negdje“, podsjetio je trener Zoran Milanović na tešku grupu koja je dopala Hrvatsku, objašnjavajući kako njegovoj vladi – “na dobrom putu, čvrstoj, stabilnoj i s jasnim planom“ – nedostaje, ukratko, “samo rezultat“.
Isto je onda ponovio i ministar poduzetništva Gordan Maras, izjavivši u Zagrebu kako “ova Vlada može čista obraza pred građanima tražiti još jedan mandat“, jer će “ono što su radili posljednje tri godine sigurno dati rezultat“.
Da Milanovićevoj Vladi “nedostaju samo rezultati“ istoga se dana, gostujući na N1 televiziji, složila i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, pozvavši navijače na strpljenje jer “ovo je najbolja vlada u novijoj hrvatskoj povijesti“.
Zvuči poznato? “Ovo je najbolja, najstabilnija i najpoštenija vlada do sad“, rekao je proljetos i premijer Mamić, pardon Milanović, najavljujući SDP-ove kvalifikacije za Europu i izbore za Europski parlament. Ili kraće, shvatili ste, “ovo je najjači Dinamo u posljednjih deset godina“.
Jednako kao i Dinamo, tri posljednje sezone Hrvatska je uvjerljivo najlošija u Europi, i šestu godinu zaredom u recesiji, posljednja u Europskoj uniji po stopi gospodarskog rasta, BDP-u, investicijama, konkurentnosti, transparentnosti, parafiskalnim nametima – najgora valjda na četrnaest od šesnaest raznih službenih tablica europskih ekonomija.
I Mamić i Milanović, međutim, i dalje se uzdaju u historijsko iskustvo iz davne i slavne 1963., kad je nakon neriješenog rezultata u Kupu pobjednika kupova Dinamo eliminirao austrijski LASK tek bacanjem novčića, iskustvo što ih zavodljivo uvjerava da se može pobijediti – bacanjem novca
Hrvatska, što se zna, nije najslabija jedino na nedavno objavljenoj ljestvici CEPEJ-a, Komisije Vijeća Europe za ocjenu efikasnosti pravosuđa, prema kojoj je od naše zemlje gora još samo jedna članica Europske unije – i to nesretna Rumunjska, u kojoj je još do prije par godina vladajuća stranka legalno postavljala svoje suce i tužitelje – a Milanović nakon svega kaže kako njegovoj nuklearnoj Vladi, najjačoj u posljednjih deset godina, nedostaju samo rezultati.
U ovom trenutku, Zoran Milanović funkcionira upravo kao maksimirski kondukator Zdravko Mamić: obojica su izgradili cijele svoje paralelne svemire, posve odsječene od stvarnog svijeta.
I u Maksimiru i u Banskim dvorima sve tako funkcionira bez greške, stani pa gledaj – stakleni uredi, moderna oprema, njemačke limuzine, talijanska odijela, redovne plaće, debeli bonusi, sve je ustrojeno kao japanske željeznice, točno se zna tko što radi, a tko zašto ne – i Vlada i Dinamo su “najbolji do sad“, kako ono, “čvrsti, stabilni, s jasnim planom“, i jedino što im nedostaje su rezultati: samo dakle ono po čemu se tamo dolje – u stvarnom, fizičkom svijetu – najboljost, na koncu, mjeri. Voda je, ukratko, došla do grla, nezaustavljivo tonemo na dno, ali Hrvati se mole za strpljenje: u vodi, na dnu, nedostaje samo zraka.
Posve stoga logično, i Vlada i Dinamo imaju po prilici jednaku potporu navijača. S tim da je onih što vjeruju kako će Dinamo sljedeće godine, “najjači ikad“, dočekati proljeće u Europi, u ovom trenutku za jedan više nego onih što vjeruju da će Hrvatska sljedeće godine dočekati izlaz iz recesije. Dinamo, jebiga, ima barem Tomislava Židaka.
I Mamić i Milanović, međutim, i dalje se uzdaju u historijsko iskustvo iz davne i slavne 1963., kad je nakon neriješenog rezultata u Kupu pobjednika kupova Dinamo eliminirao austrijski LASK tek bacanjem novčića, iskustvo što ih zavodljivo uvjerava da se može pobijediti – bacanjem novca.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Uštedimo na drveću i na konopu
Vjerujem da postoji prilično ”opravdan” razlog zašto se nas Beograđane smatralo nacionalnim izdajicama. Dobro, ne baš tako grubo, više kao ”neke s manjkom nacionalnog osjećaja”. Naravno, bilo je to, s druge strane, malo nezgodno reći, Beograd je bio glavni grad, najvažnije mjesto. Ali taj nekakvi ”sumnjičavi” pogled ovih ”autentičnijih” Srba, a osobito Srba ”od preko” nije se mogao sakriti…
Mi, pravi Beograđani, oni koji smo rođeni i proveli život u njemu, bar od Konjarnika do Petlova brda, zbilja smo imali stanovitih problema s tzv. nacionalnim osjećajem. To je, vjerujem, sindrom ljudi rođenih u velikom gradu, kulturni urbanizam. Nama je bila važna muzika, teatar, jezik; ulice grada, miris Ušća, zidine Kalemegdana. Kiosk s pljeskavicama u 3 ujutro…
Kada bih mogla, ipak bih za nacionalnost izabrala – Beograđanka. To bi bilo najiskrenije. Vjerujem da me zbog svih tih okolnosti, ovdje u Zagrebu, svih ovih godina nisu vrijeđale ni posebno dirale njihove izjave mržnje. Recimo, ”Ubij, ubij Srbina!” iz hiljada grla na maksimirskom stadionu… Pa Thompsonove pjesme. Grafiti po gradu u kojima se, kako kažu novinari, ”vrijeđa” Zdravko Mamić. Svuda piše: ”Mamiću Srbine”
Veliki grad i sloboda dobro se slažu. Nismo voljeli grupe, ni pripadanja. U gradu smo se mogli identificirati samo samima sobom, pokriti se samo ispod vlastitog imena. Oslobođeni, ili uskraćeni, običaja, tradicije, familijarnih ručkova; romantičnog djetinjstva, poetičnih noći uoči nekog važnog dana, visokih seoskih vatri koje se pamte cijeli život…
Nacionalno se, zapravo, i prenosilo kroz tradiciju, uspomenama iz djetinjstva koje vas vezuju za taj rod, to pleme.
A mi ih nismo imali. Imali smo samo grad. I on je imao nas. Navikli na beton.
Zato nas je vrijeme odlučivanja o pripadanju zateklo nespremne i zbunjene. Htjeli smo se izjasniti kao Beograđani. Ali to nisu dali. Pa smo se, po prirodi stvari, izjasnili kao Srbi. Iako nismo bili sigurni što to točno znači…
Sudbina, ili Sava nizvodno, donijela me 1994. u Zagreb. Nikada moji razlozi dolaska, a poslije ostanka, nisu bili ni u čemu politički ili nacionalni. Sasvim lični, osobni.
Danas, gotovo dvadeset godina poslije, malo sam se bolje suživjela s nacionalnim identitetom. Da li zato što sam ovdje, da li zato što je ovih dvadeset godina to bilo popularno i u modi, ili čovjek s godinama to drugačije vidi i doživljava, ne znam. Upoznala sam, također, i Srbe i Hrvate, shvatila njihove muke i njihove tuge. No i sad bih, kada bih mogla, ipak za nacionalnost izabrala – Beograđanka. To bi bilo najiskrenije.
Vjerujem da me zbog svih tih okolnosti, ovdje u Zagrebu, svih ovih godina nisu vrijeđale ni posebno dirale njihove izjave mržnje.
Recimo, ”Ubij, ubij Srbina!” iz hiljada grla na maksimirskom stadionu… Pa Thompsonove pjesme. Grafiti po gradu u kojima se, kako kažu novinari, ”vrijeđa” Zdravko Mamić. Svuda piše: ”Mamiću Srbine”.
Ne znam, nekako je to sve prolazilo pokraj mene. Nisam nikad osjećala da je to bilo meni upućeno. Kakve ja imam veze s navijačima, nogometom?
Nisu me vrijeđale ni poneke političke izjave, suđenje ili nesuđenje nekakvim zločincima, odluke o ćirilici ili nećirilici, sve su to, smatrala sam, političko-stranačke igre, kakvih ima svuda. Samo smo mi trenutačno u modi…
S druge strane, u Zagrebu sam provela najljepše godine svog života…
Ali, eto, poslije dvadeset godina jedna sasvim mala vijest duboko je povrijedila moj nacionalni, ili moj osobni, ili onaj urbani identitet. Ili samo identitet. Jedna vrsta jeze, tuge i razočaranja razlila se mojim tijelom.
Poslije dvadeset godina jedna sasvim mala vijest duboko je povrijedila moj nacionalni, ili moj osobni, ili onaj urbani identitet. Ili samo identitet. Jedna vrsta jeze, tuge i razočaranja razlila se mojim tijelom. Bila je to vijest koju čovjek pročita u novinama, a onda dođe doma i sjedne za kuhinjski stol da ”svede crtu”. To je bio maleni plakat, osvanuo na Trgu, s tekstom ”Serbian family tree” i crtežom obješenih ljudi
Bila je to vijest koju čovjek pročita u novinama, a onda dođe doma i sjedne za kuhinjski stol da ”svede crtu”. Na papiru olovkom počne računati vrijednosti svojih nekretnina, godine do kraja školovanja djece te alternativne smjerove kretanja budućeg života, prema pozicijama svoga ujaka ili strica…
To je bio maleni plakat, osvanuo na Trgu, s tekstom ”Serbian family tree” i crtežom obješenih ljudi.
Moram, možda također zbog svog urbanog odgoja, i svoj jezi unatoč, odati svaku počast autoru.
Prvo, nije mala stvar zgroziti čak i mene, u koju odavno sumnjaju moji sunarodnjaci zbog premalo nacionalne strasti. A drugo, ima u tom plakatu nešto kreativno. Također i nešto urbano. To više nisu prostote s nogometnog terena, ni polupismene izjave koje me nisu doticale. To je diskretno, elegantno, na engleskome, ali takvo da Englezi to razumjeti neće. Sreća njihova, i ne mogu. Razumijemo samo mi, Srbi i Hrvati koji znaju engleski, a to manje-više znači urbani ljudi, kulturološki slični.
Pa, nekako mi je onda postalo jasno da ako je došlo dotle da mi pravimo ovakvo obiteljsko stablo, onda treba ozbiljno razmisliti gdje ja to živim i zašto. Bez pretjeranih emocija i bez patetike, bez pozivanja na povijest, svođenja računa i sličnih gluposti, valjalo bi samo priznati da je možda došlo vrijeme za preseljenje.
Ja sam jedno urbano biće koje je jedan grad izabralo za svoj život. Ali niti ima ikakve potrebe, niti je pristojno, da svojim ostankom uznemirujem ovdašnje stanovnike.
Uštedimo na drveću i na konopu.