Mnogima se temeljni prihod, (iznos koji bi svaki građanin dobivao za osiguranje svojih temeljnih potreba), čini utopijskom ili čak apsurdnom idejom. No uskoro će doći vrijeme kada će se danas apsurdna ideja svima činiti očito prihvatljivom, a potom i neizbježnom, čak nužnom.

 

Možda ne toliko zbog toga što će ispreplesti zaštitnu mrežu u koju će padati najsiromašniji građani ili što će ublažiti za društveno zdravlje sve bolniju segregaciju bogatih i siromašnih, koliko zbog čisto ekonomskih razloga. Temeljni bi prihod lako mogao postati spasonosnom formulom kapitalizma (nije čudno što ga je propagirao i Milton Friedman).

 

Današnje kapitalističko-tehnološko ustrojstvo gospodarstva toliko je učinkovito u proizvodnji dobara da zahtijeva sve manje rada. Desetak radnika jedne čeličane proizvodi ono za što su nekada trebale stotine, jedan radnik na kombajnu obere ono što su nekada brale tisuće berača, osobna računala desetkovala su potrebe za uredskim službenicima itd.

 

Na mikrorazini to je fantastično, mnogo više outputa uz mnogo manje inputa. S manje troškova za radnu snagu produktivnost raste, a s njom i profiti. No problemi se pojavljuju na makrorazini.

 

Vaši su radnici moji kupci, a moji su radnici vaši kupci. Dakle, ako vi imate manje radnika, (ili ih manje plaćate), ja imam manje kupaca. Moji će poslovi opadati, pa ću i ja zapošljavati manje radnika (ili ću ih manje plaćati). Zato će se i vaši proizvodi slabije prodavati, pa ćete morati otpustiti (ili još slabije plaćati) još više radnika itd.

 

Deficit potražnje proširit će se cijelim gospodarstvom, poput plimnoga vala. Procjep između potencijalnog i aktualnog outputa ekonomije sve će se više širiti.

 

Mogući spas (možda i jedini u visoko automatiziranoj i kapitalističkoj ekonomiji) jest temeljni prihod. Njega će siromašniji i srednji sloj građana odmah potrošiti, što će stvoriti potrebnu potražnju koja će revitalizirati umrtvljeno gospodarstvo. Zapravo se ne radi ni o kakvoj velikoj mudrosti, nego o prvoj godini studija ekonomije.

Mogući spas (možda i jedini u visoko automatiziranoj i kapitalističkoj ekonomiji) jest temeljni prihod. Njega će siromašniji i srednji sloj građana odmah potrošiti, što će stvoriti potrebnu potražnju koja će revitalizirati umrtvljeno gospodarstvo. Zapravo se ne radi ni o kakvoj velikoj mudrosti, nego o prvoj godini studija ekonomije

 

Međutim, stvari ipak nisu jednostavne. Velik je problem da političari, koji kao i većina građana nisu prošli prvu godinu studija ekonomije, ideju temeljnog prihoda još uvijek smatraju utopijskom i apsurdnom. Nažalost, i mnogi ekonomisti su u tome društvu, a što je još gore i mnogi ministri financija od Osbornea do Linića.

 

(Na primjer, ekonomisti MMF-a bezuspješno uvjeravaju britanskog ministra da je smanjenje potrošnje, koje je uzrokovano strogim mjerama štednje, pogubna politika za britansko gospodarstvo. No on je i dalje uporno smatra presudnom za oporavak britanskoga gospodarstva. Ljubo Jurčić pokušava hrvatskom ministru objasniti istu stvar i jednako je bezuspješan, mada treba reći da je Hrvatska kao de facto članica eurozone u težoj situaciji.)

 

Za to postoje dva ključna razloga. Prvi je da su stroge mjere štednje u interesu kreditora, makar i uz cijenu smanjena, nikakva ili čak negativna rasta. Njihova je glavna briga ”jaki” neobezvrijeđen novac, a ne porast općeg blagostanja i slične ”socijalističke” ideje. Kreditori najviše od svega mrze inflaciju. Čak i ekonomski rast postaje nepoželjnim ako je njegova cijena inflacija. Noćna mora kreditora jest otplata dugova novcem smanjene vrijednosti. Što se njih tiče, ekonomija može tonuti u recesiju i nezaposlenost može slobodno rasti, dokle god se njihove rate vraćaju u ”jakoj” valuti.

 

No većina građana nisu bankari. Većina su dužnici, a ne kreditori. Zašto i ta većina misli da su stroge mjere štednje zdrava i razumna politika? Ta većina sigurno ne slijedi bankarske argumente (naš Linić čak ratuje s bankarima!).

 

Razlozi većine su drugačiji. U teškim vremenima kad je gospodarstvo u recesiji i kad većina pokušava vratiti svoje dugove, intuitivno se čini jasnim i bjelodanim da je ”rastrošnost” opasna. Stoga je ”štednja” u potpunoj rezonanciji s našim osjećajima. Ona pruža umirujuću i utješnu ruku našim strahovima. Doima se strogom, ali sigurnom i razumnom opcijom.

 

Ukratko, široko prihvaćanje strogih mjera štednje običan je atavizam sličan široko rasprostranjenoj sklonosti prema masnoj i slatkoj hrani. Većina vremena što ga je homo sapiens dosad proveo na zemlji, bila je obilježena teškom oskudicom. Visokokalorična hrana bila je rijetkost koju je trebalo konzumirati u što većim količinama, čim se za to pružila rijetka prilika. Nije čudno što je prirodna selekcija preferirala ljubitelje masnih i slatkih zalogaja.

 

No evolucija nije uspjela održati korak s brzinom kojom je masna i slatka hrana postala dostupnom građanima uspješno automatiziranih kapitalističkih ekonomija, pa u njima znak siromaštva više nije glad, nego pretilost. Danas živimo u bitno različitim vremenima, ali su naši instinkti ostali isti.

 

Na sličan način i basna o rastrošnome cvrčku koji zimi umire od gladi i marljivu mravu koji će je preživjeti zahvaljujući svojoj štedljivosti rezonira s našim atavističkim strahovima. Ti duboko ukorijenjeni strahovi ne dopuštaju da prihvatimo racionalni argument da je glavni problem današnje automatizirane kapitalističke ekonomije potražnja, a ne ponuda.

 

Zato svijet danas treba političare koji će razbiti te strahove, koji će i sebi i javnosti objasniti da stroge mjere štednje više nisu rješenje problema nego njegov izvor, a temeljni prihod jedan je od najvažnijih instrumenata u tome smjeru. Zato je švicarski korak prema temeljnom prihodu važan korak na putu otrežnjenja.

(Prenosimo sa: http://sikic.wordpress.com)