(Opaska uredništva: ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).
Želite li dobro zarađivati, a niste poduzetnik spreman na ulagačke rizike, u kapitalističkom svijetu morate vladati nekakvom specijalističkom vještinom, biti, na primjer, neurokirurg, ili mikrobiolog, ili kompjutorski programer, ili analitičar burzovnog tržišta, ili redatelj reklama, ili odvjetnik za razvode…
U tome kao i u svemu drugome vrijedi glasoviti zakon ponude i potražnje: što manje njih znaju raditi to što vi radite, vas će bolje plaćati. I mnogi se krvavo trude da bi stekli takve nekakve rijetke kvalifikacije.
Nemilosrdna ih konkurencija naprosto sili na to. Ljudi uzimaju studentske kredite koje će desetljeće ili dva kasnije otplaćivati i školuju se dugo, do penzije se trude biti što bolji u svome poslu.
S druge strane, što treba za posao taksista? Da biste postali taksist, treba vam osobni automobil i dozvola za upravljanje vozilima B-kategorije, dvije stvari koje zapravo svi imaju. Od sedam milijardi ljudi na svijetu, najmanje pet milijardi sutra bi ujutro mogli uključiti taksimetar i preko ramena upitati: “Di ćemo?”
Da biste postali taksist, treba vam osobni automobil i dozvola za upravljanje vozilima B-kategorije, dvije stvari koje zapravo svi imaju. Od sedam milijardi ljudi na svijetu, najmanje pet milijardi sutra bi ujutro mogli uključiti taksimetar i preko ramena upitati: “Di ćemo?”
Tako je mnogo onih koji to umiju, da to jednostavno, po zakonu ponude i potražnje, ne može biti sjajno plaćeno. Vožnja taksija zbog toga je u kapitalističkom svijetu loš, obično privremen ili dopunski posao za studente i useljeničku sirotinju, i nitko se zbog toga ne buni.
Mušterija na stražnjem sicu taksija na Manhattanu lijepo bi se začudila da im majstor za upravljačem stane jadikovati kako radi i subotom i nedjeljom, i na Božić i na Uskrs, bez godišnjeg i bolovanja, i kako svejedno, jebi ga, nema.
Da taksist iznenada i bez nekog posebnog povoda krene cviliti kako slabo zarađuje, mušterija bi mu zacijelo rekla: “Pa, pajdo moj, možda bi onda trebao imati nekakvu pravu školu. Ozbiljniju od auto-škole.”
Gdje vlada okrutna kapitalistička pravda, ne možete očekivati da ćete plaćati struju, plin, stanarinu, hranu, odjeću i obuću, školovati djecu, sa ženom se povremeno provoditi u kockarnicama u Atlantic Cityju i ispunjavati sve druge zamislive i nezamislive egzistencijalne potrebe samo zahvaljujući trotjednom tečaju koji ste završili u tinejdžerskoj dobi i koji je, osim vas, završilo tristo pedeset milijuna drugih Amerikanaca.
Morate se truditi više da biste preživjeli, a čudnovat slučaj taksista koji drže da trebaju biti u istom platnom razredu sa sveučilišnim nastavnicima i šefovima kardiologije, postoji samo u zbunjenim postsocijalističkim zemljama poput naše.
Mušterija na stražnjem sicu taksija na Manhattanu lijepo bi se začudila da im majstor za upravljačem stane jadikovati kako radi i subotom i nedjeljom, i na Božić i na Uskrs, bez godišnjeg i bolovanja, i kako svejedno, jebi ga, nema
Samo još ovdje taksisti misle kako mogu uzimati jednako kao zubari i inženjeri i kako im pripada pravo da spriječe konkurenciju koja je njihov posao spremna raditi za razumniji novac, koja bi vozila za cijenu što je bliža realnoj cijeni vožnje na slobodnom tržištu roba i usluga.
Oni su ostali valjda jedini koji još nisu naučili tu tešku lekciju. Nakon što je konkurencija uništila Jugoplastiku, Jugovinil, Dalmu, Primu, željezaru, pivovaru, škver i desetke drugih privrednih subjekata u gradu, splitski taksisti morali su shvatiti da će jednom doći red i na njih.
Konkurencija uvijek dođe, to je naprosto smisao kapitalističkog svijeta kojemu smo od malih nogu žudjeli pripadati. Jednom će se neizbježno pojaviti netko tko bi vaš posao radio jeftinije od vas i tada je uzaludno i glupo pitati kako se to njemu isplati.
Jednako je tako glupo kad gradonačelnik Baldasar reče da je u Splitu “već dosta taksija” i ne trebamo nove. Otkud uopće logika da nečega imamo dosta i zašto ona nije vrijedila kod otvaranja stalno novih trgovačkih centara?
Da smo se prije dvadeset godina sjetili kako imamo dosta robnih kuća, Dalma i Prima još bi radile, a City Centar One i Mall of Split nikad ne bi bili sagrađeni. Da smo zabranili prodaju kineskih šlapa, žene bi u Jugoplastici i danas krojile gumu.
Morate se truditi više da biste preživjeli, a čudnovat slučaj taksista koji drže da trebaju biti u istom platnom razredu sa sveučilišnim nastavnicima i šefovima kardiologije, postoji samo u zbunjenim postsocijalističkim zemljama poput naše
Napokon, da je netko u proljeće 1990. energično udario šakom po stolu i zaključio kako imamo dosta političkih stranaka, jer SKJ, Bogu hvala, ispunjava sve naše potrebe, nikad ne bismo znali ni za HDZ ni za doktora Franju Tuđmana, niti bismo vidjeli ostvarenje neovisne, samostalne i suverene hrvatske države.
Svejedno, meni je drago da postoje splitski taksisti i Ivo Baldasar. Dapače, velike nade ja polažem u njih i u njihove plemenite napore u izgradnji pravednijeg svijeta.
I taksisti i Baldasar uskoro će ostati bez posla, pa će imati mnogo vremena za čitanje Marxova “Kapitala” i Lenjinove “Države i revolucije” i izabranih spisa Edvarda Kardelja, da se teorijski temeljito pripreme za posljednji odlučni i teški boj protiv mrskog kapitalizma.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Desničari s diplomama na sezonskom sniženju glasača
- Pred štapićem s vatom jecaju i najveći Hrvatine. I biskupi
- My name is Hodak, Zvonimir Hodak.
- Učen svijet na istoku Europe ne možete prevariti cjepivom
- Izraz totalitarne svijesti Mirjane Hrge
- Tko nam je kriv za propast kampanje pelcovanja?
- Podla mladež šalje starčad u pakao jednim klikom miša
- Antivakseri bi trebali upadati i u COVID odjele u bolnicama
- Svatko ima pravo na oprost i novi početak
- Kakva je nezasitna sujeta hadezeovskog skorojevića Čovića
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.