Damir Grubiša
Pobjeda Giorgije Meloni, liderice talijanske stranke ”Talijanska braćo” (u vokativu, jer je ta stranka uzela za svoje ime prvi stih talijanske himne: ”Talijanska braćo, Italija se budi…”), otvorila je pitanje pojave neofašizma, postfašizma ili jednostavno – fašizma – u vladi demokratske Italije, zemlje koja je živjela dvadeset godina pod fašističkom vlašću.
I koja se oslobodila fašističke vlasti prvo u unutarnjem puču protiv Mussolinija, zatim u partizanskoj borbi protiv fašista i nacista, i na kraju odbacivanjem monarhije koja je legalizirala fašistički puč (pogrešno nazvan ”revolucijom”) i stvaranjem demokratske države s višepartijskim političkim sustavom. Ali se Italija, za razliku od Njemačke, nikada nije u potpunosti riješila fašističke nostalgije, bar u jednom dijelu stanovništva.
Saveznici su nametnuli poraženoj Njemačkoj denacifikaciju, proces u kojem je suđeno bivšim nacističkim funkcionerima, ali i članovima nacističke partije koji su počinili nezamislive zločine i ogriješili se o elementarna ljudska prava.
Pa i ta denacifikacija provedena je nepotpuno. Iz sudskih procesa i procesa pred javnim mnijenjem izuzeti su svi oni koji su mogli zapadnim saveznicima, u prvom redu Amerikancima, poslužiti u hladnom ratu protiv Sovjetskog Saveza.
Tako su reciklirani i proglašeni za demokrate mnogi aktivni sudionici i kolaboracionisti režima, a među njima i Konrad Adenauer, koji je svojevremeno u pismu Hermannu Göringu tražio da mu nacisti vrate imovinu i penziju, jer je on zaslužan za njihov dolazak na vlast!
Adenauer se ”presamitio” i postao istaknuti borac za ujedinjenu Europu, i nitko ga više nije pitao za njegov doprinos pobjedi nacizma u Kölnu i u Prusiji, gdje je kao predsjednik pruske vlade omogućio nacistima da dođu na vlast.
U Italiji se u prvo vrijeme povela akcija protiv defašizacije zemlje, ali je ona zaustavljena 1948. kada je proglašena opća amnestija, koju je opet predložio ministar unutarnjih poslova Palmiro Togliatti, ”generalni sekretar” Komunističke partije Italije da bi tako izbjegao i progone i osvete partizana i komunista za izvansudska ubojstva koja su se dogodila pri završetku i neposredno nakon završetka rata.
Kao posljedica zaustavljene defašizacije talijanskog društva, dogodilo se da nijedan od talijanskih ratnih zločinaca koji je počinio ratne zločine na području okupiranih teritorija Jugoslavije nije izveden pred sud, a ako netko i jest, kao maršal Graziani, omogućeno mu je da pobjegne iz zatvora i da se slučaj zataška.
Giorgia Meloni i njen pokret baštinici su neofašističke stranke ”Talijanski socijalni pokret” kojeg je predvodio fašistički hijerarh (tako su fašisti nazivali svoje visoke funkcionere) iz Talijanske socijalne republike, Mussolinijeve marionetske republike čije su konce vukli nacistički Nijemci.
Iako je Italija poslije rata donijela zakon o zabrani ponovnog osnivanja fašističke stranke, ipak ovu stranku nisu dirali. Iz nje je proizašla ”Nacionalna alijansa”, stranka čiji se lider Gianfranco Fini odrekao fašizma u izraelskom Yad Vashemu.
U toj stranci je Giorgia Meloni vodila njihovu omladinsku organizaciju, i kao predsjednica mladeži Nacionalne alijanse izjavila da je Mussolini učinio mnogo dobra talijanskom narodu, s jedinim izuzetkom rasnih zakona protiv Židova i ulaska u rat 1940. godine.
Tada je ona imala devetnaest godina i danas je mnogi brane kao da nije bila punoljetna, u dobi pune krivične (i moralne) odgovornosti za svoja djela.
Danas ona kaže da fašizam nije inspiracija ”Talijanskoj braći”, ali se zato definira kao konzervativna, suverenistica, hiper-patriot, anti-imigrantkinja, populistica i rigorozna zagovornica nacionalnih interesa.
Njena su dva omiljena slogana: ”Bog, domovina, obitelj” kao prvi, i njena auto-definicija ”žena, majka, kršćanka” kao drugi. Njeni branitelji niječu da bi takva orijentacija mogla biti fašistička, neofašistička ili čak postfašistička.
Nasuprot tomu, Umberto Eco u svom eseju ”Vječni fašizam” ne dijeli branitelje ovakve ideologije na ove tri podgrupe, već pokušava otkriti koje su odrednice, odnosno karakteristike ”vječnog fašizma” koji se neće više pojavljivati u crnoj košulji ili u onim smiješnim sletovima i paradama ”guščjim korakom”, ekstravagantnim uniformama s afričkim fezom i bodežom, bizarnim ritualima zaklinjanja vjernosti Duceu – Mussoliniju i fašizmu.
Da vidimo kako Giorgia Meloni korespondira s 14 karakteristika ur-fašizma, vječnog fašizma kako ga definira Umberto Eco.
Prva karakteristika je kult tradicije. Doista, Meloni je privržena tradiciji – žena, majka, kršćanka. Ili pak ”Bog, domovina, obitelj”. To jesu stupovi tradicije, pogotovo kad se pretvore u slogane, u bojne pokliče kako ih izgovara, vičući, Georgia Meloni.
Druga je karakteristika odbacivanje modernizma u ime ideologije ”krvi i zemlje”. Odbacivanje modernog svijeta zamaskirano je osudom liberalne demokracije, a prosvjetiteljstvo, doba razuma, viđeno je kao početak moderne izopačenosti.
Treće: ovakav pokret ovisi o kultu akcije i ogleda se u kritici ”imobilizma”, nepokretnosti građanskih institucija koje su prespore da odgovore pozivu emocija i srca, i stoga je i njen pokret sumnjičav prema intelektualnom svijetu, prema razlikama u stavovima i mišljenjima. Sumnja prema intelektualnom zakeranju uvijek je bila simptom ur-fašizma, smatra Eco.
Četvrto: nijedan oblik sinkretizma ne može prihvatiti kritiku. Kritički duh proizvodi distinkcije, a razlikovanje vodi neslaganju, a neslaganje je – izdaja.
Peto: neslaganje je znak različitosti. Ur-fašizam jača i traži konsenzus, koristeći i raspirujući prirodni strah od različitosti, od različitih, bilo oni imigranti, pripadnici drugih rasa ili nacionalnosti – zato se Meloni zalaže za povratak imigranata u njihove zemlje, za etnički čistu talijansku naciju.
Šesto: ur-fašizam proizlazi iz individualne ili socijalne frustracije. Meloni je dobar primjer za to: falsificirala je podatke o svojem školovanju, izjavivši da ima diplomu o stranima jezicima, ali je samo maturirala u srednjoj stručnoj školi, a osim toga proizašla je iz raspadnutog braka, u siromašnoj rimskoj četvrti Garbatella, i morala je raditi kao konobarica u jednoj diskoteci da bi se prehranila.
Sedmo: onima koji su lišeni bilo kakvog socijalnog identiteta, ur-fašizam kaže da je njihova jedina i najjednostavnija povlastica biti rođen u istoj zemlji, a najjednostavniji način da se zbiju redovi vlastite nacije je izazivati ksenofobiju – strah od stranaca, inovjeraca (muslimana) i ne-Talijana.
Osmo: sljedbenici se moraju osjetiti poniženima od upadljivog bogatstva i snage privilegiranih slojeva – onih iz centra gradova, onih koji se osjećaju kao ”građani”, a ne pripadnici nacije koji dijele njezinu sudbinu.
Deveto: pacifizam je šurovanje s neprijateljem, pacifizam je loš jer je život neprekidan rat, politika je rat u kojem treba pobijediti neprijatelja, potući ga i prisiliti da prizna svoju pokornost onoj vlasti, koja radi u prilog prije navedenih ciljeva.
Deseto: ur-fašizam propovijeda ”narodni elitizam”, vođa zna da se njegova snaga temelji na slabosti masa, koje ne znaju svoj put i koje partijski demagozi zavode i varaju. Zato je pravi vođa i prava partija ona, koja je protiv ovih mnogobrojnih stranaka i strančica, nasuprot kojima stoji – općenarodni pokret, koji im poručuje: ”Doba besplatnog žderanja je prošlo” (kako je izjavila Giorgia Meloni povodom pobjede na izborima).
Jedanaesto: samo se kultom heroja može izaći iz aktualne močvare. Heroji su oni koji brane nacionalne interese pod svaku cijenu, i zato traže da se zaustave ”briselski birokrati”, izdajice svoje domovine.
Dvanaesto: iako žena, Meloni brani mačistički imidž svojih glavnih saveznika, Berlusconija, starog razvratnika i Mattea Salvinija, mačo-heroja koji silom rastjeruje imigrante i ističe svoju muškost kao vrijednost. U tome je Meloni slična srbijanskoj premijerki Ani Brnabić, koja je protiv gay brakova, a sama živi u homoseksualnoj zajednici s djetetom začetim in vitro.
Trinaesto: ur-fašizam se temelji na ”kvalitativnom populizmu”: narod je monolitni entitet koji izražava zajedničku volju, čiju volju i interese odražava kvalitativni TV ili internetski populizam, koji se suprotstavlja ”pokvarenim” parlamentarnim vladama.
I konačno, četrnaesti kriterij: ur-fašizam govori – novogovorom, siromašnim leksikom i služe se elementarnom sintaksom s ciljem da se ograniče instrumenti za složeno i kritičko razmišljanje, čak i kad poprime nevini oblik popularnog talk-showa.
Ako prepoznate samo jedan od ovih elemenata u nekom aktualnom pokretu ili nekom samoproglašenom vođi, dovoljno je razloga za zabrinutost, kaže Eco. A kod Giorgije Meloni, očito, može se prepoznati i više od jednog elementa ovdje nabrojenog.
Budućnost će pokazati koliko se ovih elemenata stječe u osobi Giorgije Meloni i njenog političkog pokreta – partije. Ali već i sada dovoljno ih je za izazivanje zabrinutosti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Karnevalski kič ocvale monarhije
- Je li doista Zapad obećao da se NATO neće širiti na Istok?
- Nemoć Europske unije pred stradanjem Ukrajine
- Korak pred nuklearnu katastrofu
- Ukrajina, godinu dana kasnije
- Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
- Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
- Kako da se odužimo Sloveniji?
- Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
- U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam
