Volim veselo pisanje Günthera Grassa, koje pri tome nimalo ne previđa tragičnosti života, ali ih uzima u obzir kao toliko svakodnevnu, prostodušno sveprisutnu činjenicu, da ne pravi razlike između smrti od kuge, što je nedvojbeno nepravedno, nepredviđeno naglo skončavanje nekog ljudskog života, i tamnoga piva s komadom kruha i sira pojedenih i popijenih u nekoj gostionici.
Sve je to kod ovoga pisca zgrudano u jednu rečenicu, koja pri tome živo udara svojim ritmom, ritmom Grassova jezika, koji i kada ga čitamo u prijevodu (a ja trenutno čitam jedan odličan hrvatski prijevod prevodioca Lea Držića, Grassove novele ”Sastanak u Telgteu”, u originalu tiskane 1979. godine, kod nas prevedene i objavljene samo dvije godine poslije, u nakladi ”August Cesarec”), i nadalje zvuči kao da je Grassov, kao da čitajući te rečenice čujemo njegov njemački kako frflja i rže taj složen i zvučan, pjevan jezik, sa svojim uzlaznim i silaznim putanjama, kadencama punim melodioznosti i života.
Da, povjerenje u život, u snagu života koji je kadar sve prevladati, pa i najteža iskušenja poput ratova i pošasti; a ova novela govori o jednom događaju koji se zbio, ili imao zbiti – prije svega u Grassovoj, bujnoj kao najbujnija vegetacija, mašti, u Njemačkoj 17. stoljeća, pri koncu tridesetogodišnjeg rata, u vrijeme vladavine kuge; ta dakle nepokolebljiva vjera u život ono je čime podsvjesno pulsira optimizam Grassovih proza – zato ih je lijepo čitati, uvijek iznova s onim uvjerenjem da je ovaj pisac jedan od onih koje se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, i da je svaki pokušaj naknadnog intelektualnog ovladavanja njegovim prozama jedna vrst uzaludnog napora, jer se one uvijek otmu, snagom svoje kuljajuće prodorne prirodnosti probijaju svako uredno, pomno složeno tkivo tumačenja koje se uokolo njih želi oplesti.
Radi se o vrsti djela koja svojom nutarnjom organikom pokazuju, uvijek iznova, kako je umjetnost – a Grass je bio umjetnik riječi, žongler i minnesänger, pjesnik pjesama koje su tekle u proznome tijeku i čija se slikovitost i živost takoreći mogla i zidno oslikati, možda još ponajprije kao živopisna freska – pokazujući iznova žalosnu jalovost – sigurnu možebitnu promašenost književno tumačiteljskoga posla, jer nas uistinu lijepa i snažna djela zapravo ostavljaju bez teksta, u nemoći s kojom ne dolazi do izražaja naša inferiornost, ili poniznost koju djelo od nas iznuđuje, već dapače ona vrst savršenoga razumijevanja, osjećanja savršene, ravnopravne sukladnosti s onime što djelo kroz sebe emanira, da je šutnja najbolji način da tom prijatnom, harmonizirajućem osjećanju u nama i uokolo nas pružimo zasluženo mjesto.
Da stvar bude bolja, ova knjiga, koja me oduševila, možda čak i više negoli ostale Grassove knjige, ili tu negdje, za dlaku ili dvije ipak malo iznad, majstorstvom, šušljavom tečnosti i grgljavom gugutavosti, vrsnom i lakom dubokoumnosti, humornom tragikom i bezbrižnom zabrinutosti svoga jezika, ta je knjiga upravo o tome, o jeziku.
Jezik je tema ovoga djela i, da stvar ponovno bude još bolja i preciznija, rad njemačkih pjesnika, kritičara, nakladnika, glazbenika, na dogovoru i ustoličenju, na formiranju njemačkoga književnoga jezika ili standarda.
Tema ubitačno neprivlačna – da nije prostudirana imaginacijom i perom darovitog i nadahnutog majstora moderne svjetske proze, koji je svoj duh, a potom i duh svakog čitatelja koji je u ovoj noveli iznašao ljepotu i vrijednost, napojio na jednom takvom imaginarnom izvorištu, zamišljajući kako je to moglo izgledati kada su se – što jest povijesna činjenica – 1647. godine, u posljednjoj godini tridesetogodišnjeg rata, u Telgteu (kako se u knjizi kaže, ”nekom prošteništu između Munstera i Osnabrucka”) sastali ti značajni knjiški ljudi njemačkog baroknog pjesništva, na poziv pjesnika Simona Dacha, kako bi, rečeno Grassovim riječima, ili otprilike tako nekako, ”tamo gdje je sve opustošeno, zasjale jedino riječi”.
Dakle moment povijesni, zbiljske, povijesne ličnosti, oslikane i nanovo oživljene lucidnim pjesnikovim perom, živopisnim kao da se napajalo na nekom strmom puteljku punom gljiva za koje nije sasvim sigurno jesu li hranjive ili imaju halucinogeno djelovanje za ljudski organizam, ali otprilike mješavinu toga bi čovjek i želio da u njemu proizvede dobra književnost, u jednom skladnom omjeru dakako – malo hranjivosti, malo dobre halucinacije…
Svakako, kako bi se ”Sastanak u Telgteu” bavio njemačkim književnim jezikom, odnosno njegovim dogovornim formiranjem, a da se pri tome ne bavi pjesnicima kao takvim, koji su iz raznih njemačkih pokrajina, i dalje od toga, svaki sa svojim frfljajućim i šušljajućim narječjem, stigli radi ozbiljnoga posla, kako bi se udomaćeni od strane jedne gostioničarke, odnosno ”drolje”, kako kaže priča, razotkrivali u svojim ljudskim obličjima, daleki od svake natruhe ideja o besmrtnosti, kakvima su, bit će, kao pjesnici – Grass će kazati ”često djetinjasto naglašene samovolje”, izgleda težili.
I tako, dvojica su od njih onome koji je zapovijedao tim uglednim skupom smjesta morali žrtvovati svoje ”ukorijenjeno svađanje”, jedan je nestao tragajući za drvorezom Bogorodice koja u krilu drži svog mrtvog sina, a ostali su sjeli na klupe, stolica nije bilo dovoljno, na stolčiće za mužnju i pivske bačve, dok su muhe uokolo njih zujale (drolja gostioničarka imala je dvije mazge), otpočelo je prvo predavanje saskog magistra književnosti, postarijeg ukočenog gospodina koji je, kaže pisac, mogao predavati o svemu i svačemu, i čija je čak i šutnja bila slična predavanju: ”Znao je tako snažno šutjeti da bi bilo moguće njegova nijema razdoblja citirati kao govorne oblike”.
Ovaj veseli, humorni tekst, istovremeno slavi moć pjesničkog umijeća, podrugujući se gordosti i umišljenosti samih pjesnika i njihovih visokoparnih – čak i državotvorno političkih zadaća, slavi zamisao i realizacije ideje pjesničkoga bratstva, istovremeno pokazujući uzajamne sitničavosti, netrpeljivosti, niska i zla podmetanja, ogovaranja i protivljenja, a sve to čini s jednom prijaznom, očinskom blagosti, u čijem podsmijehu nema istinske zloće, već samo težnje k istinitoj slikovitosti, uz pomoć koje se bliži razumijevanju ljudskih ćudi, a napose ćudi i karaktera pjesničkih specifikuma.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Djelo Dore Pejačević – dio europske popudbine moderne glazbe
- Društvo savršenstva
- U sjećanje na klasika modernog pisma, Charlesa Simića
- Osjećanje zahvalnosti prognano je iz ljudskoga svijeta
- Dekalog – majstorska studija ljudske psihe bez patetike
- Rat u Ukrajini i molitve za mir – utopija koja mora pobijediti
- O slikanju kompjuterom i kistom
- Božićni r’n’r & ekološki happening na Baniji i Kordunu
- Krleža je neprikosnoveno najhrvatskiji od svih naših pisaca
- Ulica otpisanih umirovljenika
