Teologija gostoprimstva i građanska neposlušnost

”Voliš li osamu… nemoj nikad zaboraviti da su Bogu draži ljudi” (Madeleine Delbrel)

Kako se bliže topliji mjeseci, tako se umnažaju vijesti o stradanjima izbjeglica na Sredozemlju. U susjednoj nam Bosni i Hercegovini okupljaju se sve veće grupe tražitelja azila, politika se počela pitati kako riješiti problem koji sve veći broj država odbija preuzeti.

U svojoj opreznosti / uskogrudnosti i naši mediji javljaju da Hrvatska neće postati hot spot. Branimo se da ne postanemo žrtva isto tako uskogrudne politike Austrije, da ne govorimo o ksenofobnoj nervozi naših susjeda Mađara, koji su se time istakli u Europi.

Za koji dan prošetat će Zagrebom još jedna povorka ponosa. Sa šarenim zastavama duginih boja podsjetit će hrvatsku javnost, vjerojatno i nervirati neke svoje katoličke sugrađane, da među njima žive ljudi kojima nije dovoljno da ih se tretira kao čovječje ribice koje opstaju u špiljama svojih privatnih prostora, nego eto i oni žele biti vidljivi i prihvaćeni kao ravnopravni.

Svojom prisutnošću postavljaju pitanja svojim sugrađanima vjernicima: Nije li svaki čovjek, pa i gay, stvoren na sliku i priliku Božju? Tko ozbiljno katolički može ne odgovoriti pozitivno na to pitanje.

Za koji dan prošetat će Zagrebom još jedna povorka ponosa. Sa šarenim zastavama duginih boja podsjetit će hrvatsku javnost, vjerojatno i nervirati neke svoje katoličke sugrađane, da među njima žive ljudi kojima nije dovoljno da ih se tretira kao čovječje ribice koje opstaju u špiljama svojih privatnih prostora, nego eto i oni žele biti vidljivi i prihvaćeni kao ravnopravni

Postoje u Hrvatskoj riječi koje se ne koriste bez zaštitnog dodatka ”Nisam ja, ali…”. Takve riječi su npr. feminizam ili rod, a feministička teologija je nekima nemoguća kombinacija riječi.

Za neke je takva prosta riječ čak i emancipacija, kao da ne znaju da je sv. papa Ivan XXIII. emancipaciju žena prepoznao kao znak vremena, dakle kao događaj koji obilježava naše vrijeme, te je stoga dostojan naše pažnje i promišljanja, našeg rasta u razumijevanju i prihvaćanju.

Sve tri situacije – nadolazeće izbjeglice, osobe različite seksualne orijentacije od naše, emancipacija žena – povod su raslojavanju društva.

Procijep između zagovaratelja otvorenosti prema novim stvarnostima i zagovaratelja obrane starih vrijednosti prijeti da će rasti, sve dublje razarati zajedničko nam stanište, društvo čiji smo svi građani.

Ne razumijemo se, možda zbog toga što jedni vide u ključnim pojmovima IZBJEGLICE, GAY, FEMINISTICE neprihvatljiva učenja, doktrinu koja, kad bismo je prihvatili, poriče njihove vrijednosne temelje.

Drugi, međutim, iza svake od tih riječi vide ljude, svoje iskustvo susreta s nekim ljudima koje su zavoljeli, prihvatili jer su iskusili blizinu jer su, bez obzira na razlike, čak i u životnim doktrinama / svjetonazoru, ipak prepoznali zajedničko porijeklo ljudskosti; za vjernike to znači osvještavanje da smo svi djeca jednoga Boga.

Sukob koji u društvu živimo zaista je opasnost, ali je i prilika za nenasilno djelovanje, za praksu svjedočenja vjere kao hrabrosti za ljudskost.

Nenasilno djelovanje u ovom sukobu traži čin RAZMIŠLJANJA i promišljenog GOVORA.

Mnogi tekstovi o tzv. rodnoj ideologiji, o ”drugotnosti žene”, javni govor o obrani kršćanske kulture zidom i vojskom nisu samo direktno nasilje i korištenje političke moći za uskratu osnovnih prava čovjeka drugima. Borba se vodi nasiljem misli koje opravdavaju strukturalno i direktno nasilje i zove se prema Galtungu kulturno nasilje.

Kako se bliže topliji mjeseci, tako se umnažaju vijesti o stradanjima izbjeglica na Sredozemlju. U susjednoj nam Bosni i Hercegovini okupljaju se sve veće grupe tražitelja azila, politika se počela pitati kako riješiti problem koji sve veći broj država odbija preuzeti

Kulturno nasilje proizvode kulturne, obrazovne i religiozne institucije. Ove potonje rado prijete vragom.

Sotona je teološki sadržaj koji u kontekstu javnog diskursa ne razjašnjava što zaista đavao jest, nego služi kao sredstvo zastrašivanja te paralizira kritičare.

Spominjanje vraga u javnom diskursu ima funkciju cenzure. Što je u suprotnosti s idejom slobode jednog sv. Pavla kao i s ozračjem slobode govora, demokratskom pravu slobodnih građana te mu u javnom diskursu i nije mjesto.

Zapravo, prijetnja vragom je jedan od primjera kako kulturno nasilje predstavlja nemušti pokušaj zastrašivanja i ušutkivanja neugodnih pitanja.

No na nama je da se ne bojimo. Institucije ne nose odgovornost za to da mislimo i govorimo.

Teologija gostoprimstva je jedan od mnogih načina da se ne predamo strahu i podamo cenzuri nego da njegujemo MISAO – protuotrov kulturnom nasilju diskriminacije.

Građanska neposlušnost je takva misao. Ona je jedan od najstarijih oblika nenasilnog djelovanja i konstitutivna je nenasilju: konstitutivna nenasilnom djelovanju.

Razlog našeg nenasilnog otpora nisu naši protivnici, nego NADA, kako je nedavno na Subversive festivalu objasnio Terry Eagleton kao vrlina, ne slijepo optimistična, nego njegovana vrlina i kada okolnosti ne isijavaju nadom.

To je nada koju njegujemo radi smislenosti svojih života.

Neki od nas zbog uvjerenja da su ”pored osame, Bogu draži ljudi”, kako je napisala francuska spisateljica, socijalna radnica i aktivistica Madeleine Delbrel. Ona je živjela i djelovala u Ivry, u gradu koji je među prvima dobio komunističku vlast.

Ateističko okruženje razumjela je kao priliku da radikalno preispita svoju vjeru. Po uzoru na Madeleine, koja je u procesu proglašenja blaženom, možemo našu sredinu, tako religiozno okićenu, a tako slabo sposobnu da pokaže Boga koji želi našu slobodu i kojemu su ljudi miljenici, našu sredinu tako slabo osviještenu za gostoprimstvo koje donosi blagoslov, protumačiti kao priliku da se borimo za vrlinu NADE.

Teologija gostoprimstva je jedan od mnogih načina da se ne predamo strahu i podamo cenzuri nego da njegujemo MISAO – protuotrov kulturnom nasilju diskriminacije

Njegujmo u sebi nadu kojom ćemo kao solarne lampe sjati u tami zadrtosti i uskogrudnosti.

Ne motiviraju nas protivnici, nego prepoznajemo situaciju izbjeglica koje nadolaze, situaciju ljudi drugačijih seksualnih orijentacija i zalaganje za ostvarenje rodne ravnopravnosti – kao znak vremena.

To su mjesta koja traže teologiju gostoprimstva: umjesto odbacivanja suočavanja.

Umjesto isključivanja susret.

Umjesto vrijeđanja i psovki dobrodošlica.

Umjesto bešćutnosti suosjećanje.

Umjesto doktrine / ideologije praksa svjedočenja vjere da je svaki čovjek, ama baš svaki, stvoren na sliku i priliku Božju.

Još tekstova ovog autora:

• Žene, život, sloboda – godina dana revolucije koja traje
• Nevidljiva naša empatija i objektivni osjećaj nesigurnosti
• Gdje se Bog događa?
• Drugačiji katolički odgovor za život
• Nenasilje za one ispod osamnaest
• Sinodalni put i teologija nakon Sotina
• Što nakon Praga? U Rimu će biti još napornije
• Feminizam je za sve – fundamentalizam ni za koga
• Iranska instrumentalizacija vjere u borbi za očuvanje vlasti
• Tko to smije ne mrziti Putina?

» Svi tekstovi ovog autora