Ako je točno da novinara, onih pravih, koji ispunjavaju profesionalne i pravne, dakle i financijske uvjete, nema puno: ama, što vam je, ljudi, niti onoliko koliko ih se vodi u evidenciji Hrvatskog novinarskog društva (oko 2500, prema informaciji iz tajništva HND-a), niti onoliko koliko ih se navodno bavi tom našom izmučenom profesijom, a nisu u članstvu HND-a (otprilike isto toliko, iako tu brojku nitko nije sposoban utvrditi), već jedva stotinu (da, dobro ste pročitali: STOTINU), koliko tvrdi da nas ima naš kolega Ivica Grčar, itekako upućen u ta pitanja, onda možete zamisliti koliko je tek siromašna brojka novinara koji su u stanju napisati stručan (u smislu poznavanja religija i posjedovanja adekvatnog obrazovanja) i uravnotežen religijski tekst bez pogrešaka i bez sramoćenja sebe i našega zanata.
Ne može se, naime, tvrditi da nisi znao da zaista postoji osoba koja se zove Stjepan Lice jer je riječ o zaista samozatajnom čovjeku. Ako se baviš religijskim temama, dapače, događajima u Katoličkoj crkvi, naprosto moraš znati tko je Stjepan Lice, angažirani vjernik laik i poznati pripadnik franjevačkog svjetovnog reda. Ako to ne znaš, momče, odi u škver, na pijacu, otkrij tko je napao Antu Tomića, saznaj za nas koliko će se još čekati dok Hajduk opet ne zaigra relevantan nogomet, štajaznam, roni, uživaj u piciginu
Evo, reći ću vam, ima nas, brojim samo one iz RH (ne i druge koji pišu našim jezikom), otprilike desetak. Abecednim redom to su: Augustin Bašić, Inoslav Bešker, Anto Mikić, Mirko Vid Mlakar, Petra Pajdaković-Šebek, Drago Pilsel, Aldo Sinković, Anton Šuljić (iako ne živi od novinarstva, ali je i novinar), Silvije Tomašević, Suzana Vrhovski, hm, pamćenje mi tu staje. Naravno, postoji niz ljudi koji to mogu, redovno pišu (nikako slučajno, većina su suradnici i redovni autori ovoga portala), ali nisu po vokaciji novinari: Jadranka Brnčić, Anna Maria Gruenfelder, Peter Kuzmič, Ankica Marinović, Ivan Markešić… Ali govorim danas isključivo o novinarima sa solidnim obrazovanjem.
Dakle nas sposobnih novinara religiologa je desetak, ponavljam, otprilike, a novinara, naime onih koji se takvima smatraju više od 5000.
Pogledajmo stvar ovako: vjernika u Hrvatskoj ima preko 90%; toliki je postotak onih kojima bi religijska tema u medijima trebala ili mogla biti zanimljiva i potrebna, a novinara spremnih da to ponude, ponavljam, bez pogrešaka, ima otprilike 0,2% od ukupnog broja novinara.
Meni je to poražavajuća činjenica!
A onda, figurativno rečeno, listam novine (lutam po portalima naših dnevnih listova) i bivam šamaran od tzv. novinara stručnjaka za religijska pitanja. Kolika je razina nepoznavanja predmeta tih ”kolega” zapravo je zapanjujuće.
Bit ću kratak i dati svega nekoliko primjeraka, a ima ih za nabrajanje do bola i do besvijesti.
U petak na portalu Večernjeg lista čitam komentar ”stručnoga novinara” toga lista Darka Pavičića o onome što je rekao kardinal Josip Bozanić, a što rečeni novinar smatra da može biti usporedivo s porukom o ”grijehu struktura” koju je 1997. friško uvedeni zagrebački nadbiskup rekao za Božić. Citiram: ”Uskrsna propovijed kardinala Josipa Bozanića tako je snažno odjeknula da su je mnogi počeli uspoređivati s onom njegovom glasovitom propovijedi iz 1997. o ‘grijehu struktura’. U čemu bi mogla biti njihova sličnost i podudarnost?…”.
Neću se baviti sadržajem Bozanićeve ”poruke” jer mi to nije tema. Zadržimo se na prvim riječima Pavičićeva citata. Hajd’mo još jednom. Veliki je petak. On piše: ”Uskrsna propovijed kardinala Josipa Bozanića tako je snažno odjeknula…”.
Čekaj malo, kume! Kako je mogla odjeknuti propovijed, a pišeš na Veliki čevrtak ili na Veliki petak, koja će tek biti izrečena na Uskrsnu nedjelju??!!
Nas sposobnih novinara religiologa je desetak, ponavljam, otprilike, a novinara, naime onih koji se takvima smatraju više od 5000. Pogledajmo stvar ovako: vjernika u Hrvatskoj ima preko 90%; toliki je postotak onih kojima bi religijska tema u medijima trebala ili mogla biti zanimljiva i potrebna, a novinara spremnih da to ponude, ponavljam, bez pogrešaka, ima otprilike 0,2% od ukupnog broja novinara. Meni je to poražavajuća činjenica!
Pogađate, nije Darko Pavičić na drogama, pa da ne zna što je danas, što sutra, a što prekosutra. Riječ je o tomu da je njemu svejedno što piše i je li to što piše točno ili netočno. Naime, gospodin Pavičić se, bez sumnje, referira na tekst ”Uskrsna poruka nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića” od 29. prosinca 2015. (Cvjetnica, dakle pun tjedan prije Uskrsa) koja je objavljena doduše u medijima 1. travnja 2015. i koja se kao takva može pronaći na službenih stranicama Zagrebačke nadbiskupije, a prenesena je u cijelosti na portalu Informativne katoličke agencije te u nekim medijima, pa tako i u dnevnom listu za koji radi Darko Pavičić. Potpuno je stoga nejasno kako može brkati pojmove ”uskrsna poruka” i ”uskrsna propovijed”, ne znati kada se događa jedna, a kada druga ili, što je najtragičnije, ne znati što riječ ”propovijed” uopće znači. I, da, Bozanić te 1997. nije o ”grijehu struktura” govorio na Božićnoj misi (dakle, nije o tomu ”propovijedao”) već je o toj vrsti grijeha napisao i odaslao poruku, poslanicu, ako hoćete.
Pa da i to pojasnimo: propovijed (u katoličkoj terminologiji kažemo ”homilija”, od grčkog homilia, označava govor kojim se tumači neki stavak iz Svetog pisma) ili propovijedanje postoji u četiri oblika. Tri su izvanliturgijska: ”preevangelizacija” (usmjerena nesklonu nevjerniku), ”evangelizacija” (usmjerena na nevjernika koji je raspoložen primiti evanđeoski nauk) i ”kateheza” (usmjerena na vjernika koji sazrijeva).
Četvrta vrsta se zove ”mistagogično propovijedanje”, a usmjerena je na one koji su upućeni i već formirani u vjeri, ali unutar liturgijske zajednice (recimo na uskrsnoj ili bilo kojoj drugoj misi). Poruka je, u ovom slučaju najnovijega Bozanićeva istupa, vijest i/ili sadržaj koji se odašilje u povodu Uskrsa (prije Uskrsa!), a usmjerena je svim građanima, a ne samo katolicima, među njima ili katolicima određene crkvene jurizdikcije poput Zagrebačke nadbiskupije.
Da budem potpuno jasan: ne tvrdim da je Darko Pavičić loš novinar. Dapače, okretan je i zna osjetiti što jest vijest, pa će tako hitro prenijeti ”poruku” mitropolita zagrebačko-ljubljanskog gospodina Porfirija Perića u vezi ”zategnutih odnosa Hrvatske i Srbije” (vrlo dobra poruka usput budi rečeno). Samo želim upozoriti na to da bi važan list, vodeći, kao što je Večernji list trebao imati još pokojeg stručnjaka osim vrijednoga kolege Silvija Tomaševića.
A stručnjakom se postaje ne samo akademskom titulom već i ozbiljnim radom.
Pa me tako osupnula izjava ”religijskog stručnjaka” dnevnog lista Slobodna Dalmacija (i katoličke podstranice Slobodne ”Misija”) koji je napisao da nije znao da postoji kršćanin i plodonosan pisac koji se zove Stjepan Lice. Damir Šarac priznaje da je mislio da je Stjepan Lice pseudonim!
A gospodin pravnik Stjepan Lice, javlja kolega Šarac, dobitnik je ovogodišnje nagrade “Andrija Buvina” za izniman doprinos kršćanskoj kulturi na manifestaciji Dani kršćanske kulture. No, avaj, pravnik i književnik Stjepan Lice nije više mladac (60), a njegova se meditativna proza, njegova prelijepa lirika, njegove priče i eseji mogu čitati već punih 40 godina i u toliko, možda i više, poticajnih knjiga!
Neću se baviti sadržajem Bozanićeve ”poruke” jer mi to nije tema. Zadržimo se na prvim riječima Pavičićeva citata. Hajd’mo još jednom. Veliki je petak. On piše: ”Uskrsna propovijed kardinala Josipa Bozanića tako je snažno odjeknula…”. Čekaj malo, kume! Kako je mogla odjeknuti propovijed, a pišeš na Veliki čevrtak ili na Veliki petak, koja će tek biti izrečena na Uskrsnu nedjelju??!!
Ne može se, naime, tvrditi da nisi znao da zaista postoji osoba koja se zove Stjepan Lice jer je riječ o samozatajnom čovjeku. Ako se baviš religijskim temama, dapače, događajima u Katoličkoj crkvi, naprosto moraš znati tko je Stjepan Lice, angažirani vjernik laik, vrlo kvalitetan kršćanski pisac, osoba koja je i javno eksponirana u medijima i poznati pripadnik franjevačkog svjetovnog reda.
Ako to ne znaš, momče, odi u škver, na pjacu, otkrij tko je napao Antu Tomića, napiši nešto o velebnom pokretu kojeg je vodio pukovnik Mirko Čondić, saznaj za nas koliko će se još čekati dok Hajduk opet ne zaigra relevantan nogomet, štajaznam, roni, uživaj u piciginu, igraj na balote sa don Ivanom Grubišićem, ali nemoj se prodavati za novinara religiologa.
Zamisli da me netko pita za (pokojnoga) Željka Mardešića i da ne znam da je on isti onaj koji je ranije pisao kao Jakov Jukić. Ajme, propao bih od sramote.
No, da skratim ovu žalost Velikoga petka, jer sutra je Uskrs, sutra je radostan dan, izazivam preostalih 4990 novinara da se prime posla i da postanu stručnjaci. Ali ne po uzoru na Denisa Kuljiša, Darka Hudelista ili Davora Butkovića, koji se isto predstavljaju kao osobe koji mogu suvereno pisati o religijskim ili crkvenim stvarima, već po mjeri jednog Inoslava Beškera za kojeg tvrdim da je najveći među nama još živućima, posljednjim mohikancima.
I ako negdje primijetite da se bavim košarkom, slikarstvom ili baletom, neurokirurgijom, arhitekturom ili vinima, te da pokušavam izgurati Korneliju Benyovsky iz vrta (ili HTV-ove ”Vrtlarice”), slobodno me šutnite u dupe.
Još tekstova ovog autora:
- Komemoracija ili proslava, ”Oluja” traži ispit savjesti
- Dosta više razdvajanja: Sve su žrtve naše!
- Mate Uzinić razumije nespremnost, čak i mržnju na modernitet
- Pet godina od početka srpsko-hrvatskog dijaloga o Stepincu
- Božo Petrov je ispalio fašistoidnu rečenicu godine
- Nekorektan napad fra Drage Bojića na patrijarha Porfirija
- In memoriam Daniel Ivin Goldstein (1932.-2021.)
- 40 godina međugorskih obmana: Halo, ukazanja nije ni bilo!
- Treba završiti s cirkusom i kantonizirati cijelu BiH
- Bozanićeva mi paštašuta ne prija: sekularizam je šansa
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.