Terorizam i vrijeme suodgovornosti

”Danas ja sam kršćanin s vama”, riječi su glavnog imama velike džamije u Nici, izgovorene nakon okrutnog napada na vjernike u katedrali. Njegovu izjavu prenijele se dnevne novine Nice Matin.

Odrubljivanje glave jednom profesoru povijesti, jednoj majci troje djece ili jednom sakristanu – ne samo da ostajemo bez teksta, ostajemo bez zraka na takve vijesti. Lako popusti samokontrola i bijes koji nije ništa drugo do li naličje naše nemoći, obuzima nam um i srce.

Najradije bismo sve teroriste pohvatali, kaznili, a kad bismo mogli i likvidirali u osjećaju pravedne ljutnje na bezumlje njihova nasilja. Ali ako smireno razmišljamo, na takvu likvidaciju mi nemamo pravo. Niti je ona, dubinski gledano, izričaj pravde. Ona je samo nastavljanje iste nepravde protiv koje tako gorljivo dižemo svoj glas.

Što nam je činiti?

Kao nikada do sada, vrijeme aktiviranja terorizma, vrijeme ograničavanja sloboda pojedinca zbog pandemije koronavirusa traži od nas da vježbamo i usavršavamo ponašanje suodgovornosti.

Imam u Nici jasno se deklarirao. Možemo i mi. Dapače, ako izabiremo put suodgovornosti, uočit ćemo da nam se otvaraju prostori slobode i prostori mogućnosti djelovanja. Ti prostori su na raspolaganju svakome od nas.

I ne samo to, ti prostori nam olakšavaju prepoznati moć koju imamo. Svaki/a od nas ima tu moć i nikako je ne treba podcjenjivati. Moć djelovanja slobodnog čovjeka je snaga koja mijenja prvo sebe, a onda i svijet kojem osoba pripada.

Vrijeme suodgovornosti je prilika, ne samo za otpor terorizmu, njega će pobijediti ili vrijeme ili policija ili nešto treće. Terorizam je nevolja koja se otkriva kao prilika kada svoje vrijeme prepoznamo kao priliku da živimo svoju suodgovornost za svijet kojeg smo dio

Svaki/a od nas ima tu moć, potrebno ju je osvijestiti, ohrabriti se na njezino aktiviranje i imati odvažnosti i ustrajnosti stajati uz svoju moć onda kada ju sredina dovede u pitanje, kada je osporava. Bez te moći nema utjecaja.

A što to možemo?

Pa možemo kao i imam stati uz žrtve koje identitetski ne pripadaju našoj grupi, ne bojeći se da će nas ta identifikacija koštati izgona iz raja pripadnosti.

Reći, danas sam ja kršćanin za jednog imama je veliki iskorak. Sudimo to po oprezu koji su naši sudionici/e islamske vjeroispovijesti pokazivali kada su u pitanju kršćanski blagdani.

Dok su jedni bez ikakvih poteškoća u duhu bosanskih muslimana čestitali svojim prijateljima Božić, drugi su imali poteškoću s tim smatrajući da tako griješe kao da priznaju drugu vjeru, a izdaju svoju.

Dakle, reći ”danas sam ja kršćanin” nije samo dobar politički statement nego nešto drugo, osobno opredjeljenje iz spoznaje, da je pravi islam kao i pravo kršćanstvo prvo i osnovno biti s čovjekom čovjek, suosjećati boli i patnje onoga koji trpi i imati hrabrost za suosjećanje kada je patnja uzrokovana nasiljem pripadnika ”moje” identitetske skupine.

Ali možemo i dalje. Možemo se suprotstaviti predrasudama, klišejima koji će se vjerojatno izroditi iz terorizma s islamističkim predznakom.

Možemo reći jasno ne netrpeljivosti i omalovažavanju nekoga zato što je musliman, hindu, joga majstor ili pravoslavac, ako smo mi većina katoličko/kršćanskog predznaka.

To je mjesto naše moći, da kažemo jedno veliko NE ovakvim tihim ubojicama međuljudskog miroljubivog suživota.

A onda u istom dahu možemo reći jedno veliko DA međureligijskom suživotu, suživotu ljudi različitih uvjerenja, različitih svjetonazora, različitih vjera i vjeroispovijesti.

U inat terorizmu možemo graditi miroljubiv suživot različitih. Natjecati se u dobru, kako kaže Kur’an.

Možemo vjerovati da će naš inat radi miroljubivosti biti jači, dužeg daha od terora nasilja. Možemo ne gubiti nadu i jedni druge u toj nadi bodriti.

Ako govorimo o terorizmu koji se kiti vjerskim identitetima, iza njih se skriva, možemo samokritički postaviti pitanje, nismo li suodgovorni kao vjernici, pa kao građani, kao vjerske institucije za nerazvijen međureligijski dijalog, međureligijsku suradnju koja je kod nas još uvijek tako oprezna i tako se boji da ne uvrijedi zadane tradicije da se ne pita o živim ljudima.

Ne bi li jedan srčaniji međureligijski suživot, strategija koja ide dalje od uvažavanja rituala i pita se kako možemo jedni drugima obogatiti život, kako jedni drugima da budemo na blagoslov, ne bi li on bio obrana/imunitetska zaštita od zaslijepljenosti fanatizma?

Možemo nadalje vidjeti da nam na granicama stoje ljudi, a ne prijetnje, ljudi koji su različiti od nas između ostaloga i po svojim vjerskim tradicijama.

”Danas ja sam kršćanin s vama”, riječi su glavnog imama velike džamije u Nici, izgovorene nakon okrutnog napada na vjernike u katedrali. Njegovu izjavu prenijele se dnevne novine Nice Matin

Možemo doprinositi da ti ljudi budu sutra naši suradnici, a možemo svojim pasivnim ili agresivnim pristupom odgajati te ljude, njihovu djecu da budu laka meta radikalnim fanaticima.

Možemo se pitati o pravednosti i dostojanstvu svakog čovjeka, a posebno onoga koji je zapostavljen, koji je nevidljiv u našem društvu, koji je zbog svog siromaštva isključen.

Možemo ne vjerovati performansu površne politike, možemo misliti drugačije i svoja sredstva usmjeravati tamo gdje naše misli kažu da je ispravno.

Možemo i dalje vjerovati da su pravda i dostojanstvo vredniji od koruptivno stečenog kapitala i privilegijom čuvanih pozicija naše grupe, bila ona i naša Crkva i možemo kritički propitati i mijenjati takve privilegije.

Možemo se brinuti o onima koji su nam blizu jer ih vidimo kao naše, i onima koji su nam blizu jer razumom vidimo njihovu potrebu. I možemo još mnogo toga.

Vrijeme suodgovornosti je prilika, ne samo za otpor terorizmu, njega će pobijediti ili vrijeme ili policija ili nešto treće.

Terorizam je nevolja koja se otkriva kao prilika kada svoje vrijeme prepoznamo kao priliku da živimo svoju suodgovornost za svijet kojeg smo dio.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Socijalna služba pogrešno uzvraća udarac
• Subverzivno milosrđe: 50 godina Teologije oslobođenja
• Pitamo Bandićeve ljude: gdje je vaša pravednost vidljiva?
• Ankica Lepej i Viktor Šimunić: savjest koja nije na prodaju
• Hrabrost za svjetlo: ne pristajati na zagađen politički govor
• Bog te za Božić pita kako se zalažeš za pravdu
• Pomirenje je oslobođenje od duha neprijateljstva
• Ne dopusti da ti ukradu dušu
• Od osvete do pomirenja – teološko politička pitanja
• Zašto Katolička crkva nije prionula poslu pomirenja u Hrvatskoj?

» Svi tekstovi ovog autora