Pjesnici pišu stihove, skladatelji note, a onda pjevači to napisano pjevaju. A pjesmu na kraju stvaramo mi, vi i ja, dok je slušamo. U nama se pjesma utjelovljuje, onoliko dobra koliko nas duboko dira, usreći suzom ili smijehom, učini nas dobrima.
I u svakom od nas i u svakom različitom trenutku kad neku pjesmu po tko zna koji put slušamo ona se prelomi drugačije, dobije nijansu, boju, naglasak, svjetlo, sjenu kakvu nema u svijetu koji od nje nastaje u nekoj drugoj duši.
Slušam već danima te pjesme i melodije Fiamengove, Zuppine, Popadićeve, Kazinotijeve, Gibonnijeve, Runjićeve… pogotovo Runjićeve. Znate li koliko je samo Runjić pjesama skladao za Olivera, a on ih otpjevao? Još tamo 1998. godine Croatia records izdala je njihova sabrana djela pod naslovom “Zdenjo Runjić & Oliver Dragojević – 100”. Pet CD-a, na svakom po dvadeset Runjićevih skladbi. Stotinu pjesama koje je sve sam otpjevalo Oliver, osim “Nadaline” u duetu s Borisom Dvornikom.
Nisam od sada previše obraćao pažnju na Oliverove oči i mreškanje bora na njegovu licu dok pjeva. Sada, gledajući snimke tog antologijskog koncerta u Areni, ili onog komornog i intimnog na Peristilu s Dupinima i mnogih drugih nastupa, uživam u njegovom licu jednako kao i u glasu. Zarazna radost, radost zbog pjesme i glazbe, radost zbog ljudi i za ljude
Pored niza antologijskih i neprolaznih, počevši od pjesme Tomislava Zuppe “Galeb i ja”, ili Ujevićeve “Zelene grane s tugom žuta voća”, ima se tu što i odbaciti i zaboraviti, ali je dobro da je dokumentirano i sačuvano u jednoj “škatuli”.
Ali, tamo ima i zaboravljenih bisera, predivnih dalmatinskih pjesama i priča koje možda niste čuli čak ni ovih dana kada se stalno i posvuda puštalo Olivera. Neke od njih su “Balada o ćaćinom satu” i “Dišperadun” na stihove Krste Jurasa, pa Fiamengove “Karatilo”, “Ćer od stareg kalafata” i “Laku noć Luigi, laku noć Bepina”.
I sve su to, na kraju, Oliverove pjesme. “Ja sam ih započinjao, a on ih je završavao, skupa s publikom koja ih je prihvaćala”, rekao mi je Fiamengo.
Našao sam u toj kutiji i pjesmu koja me naročito dirnula upravo u večeri u kojoj je tijelo Olivera Dragojevića već bilo spušteno na počinak i napokon ostavljeno na miru i u miru njegove Vele Luke. “Evo mene među moje”, također na stihove Jakše Fiamenga, glazbu Zdenka Runjića i u aranžmanu Stipice Kalogjere, koji je potpisan na većini od tih sto pjesama kao autor aranžmana.
Ovako počinje: “Dobro jutro želim, dobro jutro svima / sunce je visoko, pjavu juve sliči / vrše su u moru, tovar grlo štima / sve ča nas zaboli ovdi se izliči.” I malo kasnije u pjesmi stihovi: “Tu ću spustit sidro svoje / evo mene među moje”.
Mogla je to biti pjesma o Oliverovoj Veloj Luci, mogla je biti i o Fiamengovoj Komiži. A mogli su stihovi “Evo mene među moje / puna srca, puni pluća / svi se gušti ovdi spoje / kad se svitom puni kuća” biti i o pjesmi dok se, baš kuća, “puni svitom”.
Bila je upravo takva kad je baš njom Oliver u ljetu 2007. pozdravio tisuće razdraganih ljudi u pulskoj Areni, na početku koncerta što ga je održao sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Alana Bjelinskog i Gibonnijem.
Nakon što je Oliver svojim glasom tako raskrilio vrata svoje pjesme, Gibonni je punu kuću pozdravio svojom “Dobri judi”. Koje je to bilo veselje.
Nisam od sada previše obraćao pažnju na Oliverove oči i mreškanje bora na njegovu licu dok pjeva. Sada, gledajući snimke tog antologijskog koncerta u Areni, ili onog komornog i intimnog na Peristilu s Dupinima i mnogih drugih nastupa, uživam u njegovom licu jednako kao i u glasu. Zarazna radost, radost zbog pjesme i glazbe, radost zbog ljudi i za ljude.
U nedjelju, kad je Oliver umro, imao sam mrski novinarski zadatak nazivanja ožalošćenih prijatelja i suradnika. Ali, nelagodu je brzo zamijenila nježnost i toplina dok sam slušao kako se svi redom natječu kako da istaknu veličinu, jednostavnost i dobrotu čovjeka Olivera Dragojevića
Pa onda ona eksplozija radosti kada Oliver dirigira, a čitava Arena, a capella, pjeva Cesaricu! Ili kraj, kada ni nakon tri sata ljudi ne žele otići, sve dok Oliver za klavirom ne povede “Vjeruj u ljubav”.
U nedjelju, kad je Oliver umro, imao sam mrski novinarski zadatak nazivanja ožalošćenih prijatelja i suradnika. Ali, nelagodu je brzo zamijenila nježnost i toplina dok sam slušao kako se svi redom natječu kako da istaknu veličinu, jednostavnost i dobrotu čovjeka Olivera Dragojevića.
U telegrafskom skraćivanju, mnogo je toga ostalo neobjavljeno, pa i ono što mi je ispričao Ante Gelo koji je za Olivera godinama pisao sjajne aranžmane, jazzerske i simfonijske i s njim putovao i svirao, sve do slavnih dvorana Sydneya, Pariza, Londona i New Yorka.
“Učio nas je da izgorimo za svaki ton… u mjuzi je uvijek bio ozbiljan, fenomenalan… jedan od najljepših ljudi koje sam upoznao u životu, nesebičan prema nama glazbenicima…”, pričao mi je Gelo.
Glas mu je bio tužan, ali i radosniji od sjećanja na sve što je od Olivera dobio, u životu i glazbi. Kao primjer kako su Olivera najsnažnije pokretali glazbeni izazovi i uzbuđenja, Gelo mi je ispričao kako ga je prije nekoliko godina nagovarao da dođe snimiti dvije pjesme za televizijski novogodišnji program, a Oliveru se baš nije dalo doći na tako rutinski angažman.
A onda mu je Gelo rekao: “ma daj, pa tamo će biti dva klavira i mali Aljoša Jurinić”. “Onda dolazim”, smjesta se predomislio Oliver.
“Kad bi ljudi samo znali kakav je on bio strašan tip!”, uskliknuo mi je Gelo u slušalicu, čak i na taj tužan dan razdragan pričajući o njemu.
Slušao je Olivera i klasični virtuoz gitare Petrit Çeku.
“Oliver Dragojević imao je na raspolaganju glas koji kanalizira najfinije osjećaje direktno u srce slušatelja. Mene je uvijek fascinirala jednostavnost njegova fraziranja, izrazito inventivno, posebno, a i dalje jednostavno ukrašavanje melodijske linije. Volio bih čuti jednom kako bi on ukrasio neko barokno Händelovo djelo, ali to mi ostaje svjedočiti u nekom drugom svijetu”, izašlo je iz Çekuove duše, jedne od najmuzikalnijih koje poznajem.
Svi prijatelji i suradnici natjecali su se u isticanju veličine i dobrote čovjeka Olivera Dragojevića (…) “Kad bi ljudi samo znali kakav je on bio strašan tip!”, uskliknuo mi je Gelo u slušalicu, čak i na taj tužan dan razdragan pričajući o njemu
Točno je na komemoraciji rekao Zlatan Stipišić, sin Delmatin: “Rekli smo sve, a nismo rekli ništa”.
A ja ipak i dalje pišem o Oliveru. Znam i zašto.
Ne rastaje mi se od tih pjesama i nabujalih emocija koje su se u nama ovih dana utjelovile.
Ne želim da prođe slika Oliverove glave zabačene unatrag kao kod trkača dok grudima presijeca ciljnu vrpcu, lica koje se zatvorenih očiju svakom svojom crticom smije i blista, skupa s glasom koji klikće “lipo mi je, lipo mi je”.
I neću se oprostiti.
Kako bih i mogao kad će od sada svaki puta “zlatni konci litnje zore” biti baš oni koji su te nedjelje, oko pet ujutro, posljednji put pomilovali usnulo lice svog Pjevača.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Andrej Plenković i HNK Zagreb
- Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
- Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
- “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
- Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
- Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
- Utrka milijardera u svemiru
- Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
- Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
- Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.