Tko se još sjeća Tomislava Karamarka?

Sjećate li se Tomislava Karamarka? Narodna legenda tvrdi da je stasiti mladić pod tim imenom nekad davno u našoj burnoj povijesti, stoljećima prije i partizana i ustaša, vodio najveću, najdomoljubniju i praktično neuništivu hrvatsku političku organizaciju.

Pitate li, međutim, na toj slavnoj adresi – svi će vam reći da ste se grdno prevarili. Ni slike, ni spomen ploče, ničega.

Kako ste ono rekli, Tomo Karan? Nikad čuli! Morao je otići jer je bio ruski plaćenik i zagovornik mađarskih interesa u hrvatskoj INA-i? Kleo se u Domovinu i naciju, a služio judinim škudama?

Vi stvarno imate bujnu maštu!

Zagovarao je ideološku diktaturu i pseudolustraciju; zastrašivao neistomišljenike, prijetio povratkom verbalnog delikta i pročišćenom verzijom službene povijesti?

Obećavao ograničavanje slobode mišljenja na prostor vlastite kuće, promovirao nacističke simpatizere u javnoj sferi i predano čistio medijski prostor od drugih i drugačijih?

Političari obožavaju neobaveznim tričarijama zalijevati plavu travu brzog zaborava, no sjećanje je – ne zaboravimo – ključ našega opstanka kao vrste

Na ministarska mjesta uhljebljivao troglodite s profiterskim popudbinama?

Štitio dugogodišnje štetočine i nasilnike u sferi sporta; sprječavao progresivne reforme obrazovanja na kojima su tisuće entuzijasta godinama vrijedno radile?

Srušio, naposljetku, i vlastitu Vladu kad su ga prisilili na odstupanje zbog prstiju u pekmezu?

Bože, kakve li konstrukcije, vi ste očito puno političkih trilera gledali.

Ovo je sigurno skrivena kamera, zar ne? Ili, možda, novi scenarij za onu, kako se zove, Kuću od karata?

Uglavnom, u HDZ-u se nitko danas ne spominje megapopularnog Tomice, reizabranog na čelo stranke s 99,2 posto glasova svekolike stranačke baze u davnome travnju, ciglih mjesec i pol dana prije negoli su na brzinu izmislili novoga spasitelja.

A bilo bi ovih dana itekako slatko s njime, primjerice, dočekati proglašenje izbornih rezultata.

Baš kao što su producenti Jamesa Bonda naprečac odlučili da je Daniel Craig nemjerljivo bolji agent 007 od ostarjelog Piercea Brosnana, jednako tako je odlučno zamišljeno i u politbirou stožerne stranke da je Andrej Plenković u ulozi stamenog, smirenog i europejskog lidera HDZ-a praktički oduvijek, da je to zapravo koža u kojoj je rođen.

On je partiji jedina budućnost, a jedina prošlost joj je Franjo Tuđman.

U kući obješenoga ne spominje se konopac, a u HDZ-u bivše predsjednike, osim ako su mrtvi.

Sjećate li se Tomislava Karamarka? Narodna legenda tvrdi da je stasiti mladić pod tim imenom nekad davno u našoj burnoj povijesti, stoljećima prije i partizana i ustaša, vodio najveću, najdomoljubniju i praktično neuništivu hrvatsku političku organizaciju

Nema suvišnih i nepotrebnih referenci na njihove postupke i njihove sulude politike, nema distance prema njihovim pobočnicima ili zazora prema pojedincima koji su sebe rutinski poistovjetili s državom; nema jasne ograde ni od onih što su hrvatski nogomet oholo pretvorili u obiteljsku manufakturu, uz aktivnu pomoć ”najdomoljubnijih“ sfera domovinske scene.

Torcida, primjerice, urla antimamićevske parole na HDZ-ovu skupu na splitskoj rivi, nabijajući ”vjerodostojnima“ na nos itekako opipljivu povijesnu krivnju za bojkot provedbe Zakona o sportu, a novo lice na čelu stranke na to svečano pozdravlja pravo hrvatskih građana na prosvjed i demokraciju, te podsjeća kako tek od srpnja odgovara za postupke HDZ-a.

Ni riječi osude svojega prethodnika, ni slova jasnoga obećanja da će njegovi grijesi biti ispravljeni, a zakoni koji znače kolektivnu, a ne dobrobit odabranih profitera, napokon primijenjeni.

Ponašanje Andreja Plenkovića neodoljivo podsjeća na entuzijastičnog mladića koji je uslijed niza povijesnih okolnosti naslijedio veliko bogatstvo, na koje je vrlo ponosan, ali ne želi ni u snu čuti da mu itko spominje i od prethodnika naslijeđene dugove.

Salijeću ga brojni vjerovnici, pišu mu ovršitelji, dvorište mu pohode dugačke kolone gnjevnih i osiromašenih ljudi s čitljivim i potpisanim priznanicama o isplati, a on od svih rutinski okreće glavu.

Kao da je njegovo političko nasljeđe europski cvjetna i mirisna poljana, a ne zapuštena klijentelistička zabit puna trna, dugogodišnjih interesnih mreža, ideoloških mrakova i kadrovske drače. Da nije tako, kao da bi on, uostalom, ikad i dospio na njezino čelo?

Nije mi, međutim, namjera prejudicirati stvari i tvrditi da novi šef HDZ-a uopće ne kani mijenjati pogubnu političku praksu svojih prethodnika.

Po puno svojih karakternih i biografskih elemenata da se zaključiti da on to iskreno želi, te da je i svjetonazorski i obrazovno kapacitiran da to i može.

Ova zemlja, međutim, više nema privilegij suditi o nekome na temelju boje očiju, finoće manira, bruxelleskih kontakata, njegovane frizure ili govora tijela.

Baš kao što su producenti Jamesa Bonda naprečac odlučili da je Daniel Craig nemjerljivo bolji agent 007 od ostarjelog Piercea Brosnana, jednako tako je odlučno zamišljeno i u politbirou stožerne stranke da je Andrej Plenković u ulozi stamenog, smirenog i europejskog lidera HDZ-a praktički oduvijek, da je to zapravo koža u kojoj je rođen

Građani očekuju čvrsta i opipljiva obećanja te jasne naznake zaokreta, a ne puki kozmetički tretman nečijega nakaznoga lica.

Hrvatska kroz svoje izborne cikluse uglavnom prolazi bez ikakve katarze, kao šiparica kojoj netko u kampanji podmetne drogu za silovanje, pa se ničega otprije ne sjeća i svaki se put probudi iznova zloupotrebljena, prevarena i iskorištena.

Nakon kakofonije o Udbi, Orjuni, Beogradu i Srbiji, majkama vojnim lekarkama i majkama kleptomankama, Jimmyju Fontani i Zokiju Banani, mali broj ovdašnjih ljudi uopće dozove u svijest spoznaju zbog čega smo suočeni s još jednim izborima i zbog čega nam je nakon svakih gotovo jednako loše, a našim manipulativnim sudbonoscima praktično uvijek dobro.

Političari obožavaju neobaveznim tričarijama zalijevati plavu travu brzog zaborava, no sjećanje je – ne zaboravimo – ključ našega opstanka kao vrste.

Gorki talog iskustva nas čini i nacijom i mislećim ljudima, a politički paraziti uglavnom žive od njegova lakog ispiranja.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora:

• Marko Vučetić: ”Mi smo država bez društva”
• Vladimir Putin, neskriveni uzor Zorana Milanovića i Tim Oreškovića
• Mandatar mekog srca
• Radost bezvlađa
• Izračunajmo koliko smo svjetlosnih godina do Kanade
• Hoće li i 8. studenog pobijediti cinizam?
• Neoboljševika poput Karamarka nema sve do Bjelorusije
• Znači imamo domoljubne i nedomoljubne branitelje
• Panika raste kao plima u plitkome mozgu
• Predsjednica ne zna što joj je posao

» Svi tekstovi ovog autora