Otišao je Tonko Maroević, čovjek briljantna uma i velikog srca. Iako nedvojbeno intelektualno superioran ipak je bio nenametljiv te posvuda prepoznatljiv po svojoj iskrenosti i dobroćudnosti.
Tu dvostruku veličinu je najbolje sažela ravnateljica Instituta za povijest i umjetnost Katarina Horvat-Levaj na ispraćaju u njegovu Starom Gradu na Hvaru istaknuvši kako je Maroevićevo ”znanje bilo golemo, njegova dobrota još veća”.
Upoznali smo se prije četrdeset godina u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Neočekivano se pojavio na obrani moje doktorske disertacije čija ga je tema živo zanimala. ”Sretan sam što me je pater Duda pozvao. Već dva puta smo u zajedničkim šetnjama razgovarali o važnosti vašeg rada za povijest književnosti i ekumenizam”, kratko mi se predstavio uz molbu da nastavimo razgovor o toj i drugim temama.
Pri upoznavanju je naglasio kako je i on sam novopečeni doktor znanosti jer je nešto ranije na Filozofskom fakultetu doktorirao temom ”Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas”.
U svojoj širokogrudnosti mi je uz čestitke dao i nezasluženi kompliment kao najboljem poznavatelju 19. stoljeća. To prijelomno stoljeće smo u nekoliko navrata u kasnijim susretima itekako dobro preorali tražeći poveznice u literaturi i umjetnosti s posebnim naglaskom na evoluciji modernog hrvatskog i srpskog jezika.
Podržao me kada smo u pripremi za tisak odlučili objaviti faksimil diplome kojom je Grad Zagreb Vuka Stefanovića Karadžića proglasio počasnim građaninom. ”Time šaljemo poruku i gradimo mostove, kao što to čini Vaša cijela knjiga”, argumentirao je u prisutnosti glavnog urednika Josipa Turčinovića. Za njega je uvijek bilo važno graditi mostove
Prepoznali smo se i na razini duhovnih afiniteta. Rekao je da uz moje duhovno iskustvo izoštrava svoje senzibilitete i proširuje prostore vlastitih spoznaja. To se uglavnom događalo u našim šetnjama Zagrebom, jer Tonko je bio iznad svega peripatetik, u trajnom hodu i neprikrivenom preziru tramvaja i taksija.
Uvijek me duboko impresioniralo njegovo enciklopedijsko znanje i osobna darežljivost u podjeli svega što je znao. Od njega se moglo neprekidno učiti.
Znao je, na primjer, sve što se moglo znati o mom srodniku Štefanu Kuzmiču, evangeličkom pastoru i prevoditelju ”Nouvog Zakona ali Testamentoma Gospodna naszega Jezusa Kristusa” (1771). Za njega je taj prijevod utemeljio književni prekomurski jezik, a držao ga je najboljim i izvornom grčkom jeziku najvjernijim prijevodom među slavenskim jezicima.
Kao da je danas, toliko se živo sjećam njegova ushićenja metodološkom formulacijom podnaslova prijevoda: ”Zdaj oprvics s grczkoga na sztari szlovenszki jezik obrnyeni. Obrnyeni, doj obrnyeni” – usklikom je nekoliko puta isticao kako nema slikovitijeg sinonima za riječ ”preveden”.
Bio je spriječen da uz Bonaventuru Dudu govori o mojoj knjizi ”Vuk-Daničićevo Sveto Pismo i Biblijska Društva” na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu 1983. godine. Ali je zato o knjizi vrlo znalački govorio na nekoliko mjesta.
Podržao me kada smo u pripremi za tisak odlučili objaviti faksimil diplome kojom je Grad Zagreb Vuka Stefanovića Karadžića proglasio počasnim građaninom. ”Time šaljemo poruku i gradimo mostove, kao što to čini Vaša cijela knjiga”, argumentirao je u prisutnosti glavnog urednika Josipa Turčinovića. Za njega je uvijek bilo važno graditi mostove.
Stoga je smatrao strateški važnim da knjiga izađe u glasovitoj seriji Kršćanske sadašnjosti (KS) ”Analecta Croatica Christiana”. To će srušiti neke predrasude, smatrao je s obzirom na percepciju i recepciju Vuka Karadžića među Hrvatima. Vukovi ”Srbi svi i svuda” i ”Srbi katoličke vjere” bile su verbalne političke bombe na koje se često nagazilo pri spomenu njegova imena.
U tom kontekstu je Đuro Daničić (prevoditelj Staroga zavjeta) bio manje problematičan, uostalom i zato što se znalo za njegove zasluge kao glavnog tajnika od Strossmayera pokrenute Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, gdje je usko surađivao s Franjom Račkim i dao ogroman doprinos radom na velikom Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika.
”Slovenac protestant piše o Srbima pravoslavcima, a knjigu u Hrvatskoj objavljuje katolička izdavačka kuća. To je autentična gradnja mostova, a ona je moguća jer je tema Biblija, nadasve interkulturalna i preeminentno ekumenska knjiga”, napisao mi je Maroević uz Turčinovićev prepoznatljiv široki osmijeh odobravanja.
Njih dvojica su me jednom pozvala da hitno dođem u Kršćansku sadašnjost na Marulićev trg 14 jer mi žele nešto pokazati. Pred njima na stolu je bio najnoviji broj NIN-a, tada najozbiljnijeg tjednika na području bivše Jugoslavije.
U njemu je bio objavljen ozbiljan prikaz moje knjige koji je napisao poznati povjesničar akademik Milorad Ekmečić. Ekmečić i to u NIN-u – tako nešto je do tada bilo nepojmljivo. Izgleda da nismo pretjerali kada smo išli na nakladu od 5.000 primjeraka, zaključio je uvijek marketinški orijentiran Turčinović s neprikrivenom dozom ponosa. Još jedan dokaz gradnje mostova, zadovoljno je ustvrdio Maroević.
Prije objave moje pozamašne studije tiskano je kao separat izdanje poglavlje ”Izdanja Vuk-Daničićeve Biblije za Hrvate”. Maroević je, prema vlastitoj tvrdnji, taj obujmom mali ali sadržajem bogat paperback proučio u detalje.
Zanimalo ga je posebice kako je Bogoslav Šulek, jedan slovački luteran, išao pohrvatiti Vukov prijevod Novoga zavjeta i u kojoj mjeri je Šulekova prilagodba jezikoslovno (su)oblikovala hrvatski književni jezik.
Sve su to plodovi svete vjere, koja će, nadamo se, probuditi u narodu našem sv. Jerolima, koji će vas život svoj, sve oštroumlje i svu znanost svoju u to uložiti, da nam svete knjige s onom točnošću i savršenošću na naš jezik prenese, kojom se ostala slavjanska plemena jurve ponose
Daničićev Stari zavjet je pohrvatio – po poimanju Biblijskog društva (BD) u Londonu ”pokatoličio” – Milan Rešetar, ugledni profesor i zet Vatroslava Jagića, najvećeg među slavenskim jezikoslovcima. Maroević je bio intrigiran i impresioniran kako je uprava BD-a u Londonu pronalazila najbolje stručnjake za svoje prijevode.
Zaključit ću ovo kratko osobno podsjećanje na neprežaljenog Tonka Maroevića riječima koje je on doslovno prepisao iz moje knjige kako bi ih citirao na nekom predstojećem nastupu.
Radi se o izvatku iz svečanog govora Josipa Jurja Strossmayera na otvaranju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu 28. srpnja 1867. godine. Usput podcrtajmo da je Strossmayer bio veliki Vukov i Daničićev prijatelj i podupiratelj.
”( . . .) spomenuti mi je neumrloga našega Vuka Karadžića, komu je narod naš vječnu zahvalnost dužan. (. . .) Slava mu i hvala mu i stoga, što je zlatno svoje pero posvetio prevodu naših svetih knjiga. Slava i hvala vjernomu učeniku njegovu, tajniku akademičkomu (Đuri Daničiću, P. K.) koji dio časa i rada svoga istoj svetoj svrsi posvećuje. Sve su to plodovi svete vjere, koja će, nadamo se, probuditi u narodu našem sv. Jerolima, koji će vas život svoj, sve oštroumlje i svu znanost svoju u to uložiti, da nam svete knjige s onom točnošću i savršenošću na naš jezik prenese, kojom se ostala slavjanska plemena jurve ponose.”
Još jedan sjajan primjer kako se grade mostovi, potvrdio je naš uvijek plemenit i dobrohotan enciklopedist Tonko Maroević.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Hrvati pretjeruju u svojatanju svetog Jeronima
- Nobel za mir ove godine nije promašio
- Az grišni diak Branko pridivkom Fučić
- Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
- Šulek, luteran koji je pokatoličio Vukovu Bibliju za Hrvate
- Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
- Erdoganova otvorena provokacija civiliziranom svijetu
- Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?
- Što bi Martin Luther King učinio?
- Od američkog sna do američke noćne more
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.