Narod koji ne podupire svoje kazalište umire, ako nije već umro – ponavljao je ovih dana gdje god je stigao Duško Ljuština, citirajući Lorcu. Najavljujući 41. izdanje festivala Dani satire, ravnatelj Kerempuha imao je još nekoliko poruka koje mu je bilo važno prenijeti javnosti u tom rijetkom trenutku kada ima pred sobom mikrofone, kamere i pokojeg novinara.
“Namjera mi je unijeti poeziju u dramu, jednu poeziju koja je prošla kroz Ništa te nalazi novi početak u novom okviru”, napisao je Samuel Beckett. Tu rečenicu Duško Ljuština je malo skratio ponavljajući: “Ja želim unijeti poeziju u ovu dramu”.
Drama je sve ovo oko nas. Doduše, mogli bismo trenutak u kojem živimo nazvati i farsom i burleskom, ali smijeh nam može biti samo gorak. Prevelik je ulog u igri koju igraju ne za nas, nego s nama i našim životima ti klaunovi, iza čijih se maski skrivaju lažljivci, pljačkaši i ubojice.
Dobro je Duško Ljuština iskoristio priliku, znajući koliko je teško doprijeti do javnosti govorom o kulturi, o kazalištu i umjetnosti. Mnogo lijepih, dobrih, velikih i pametnih stvari ostaje našoj javnosti uskraćeno i skriveno iza dimnih zavjesta i mnogo magle koja se podiže kada se umjetnička pitanja ispolitiziraju i kada se pred kazalište pošalje ljude koji u njemu nikada nisu bili, ali ih se uvjeri da se unutra događa nešto što njih osobno ponižava i vrijeđa
Najavom vlastitog umirovljenja Duško je Ljuština privukao dodatnu pažnju javnosti. Ovo su mu, rekao je, posljednji Dani satire za koje se pobrinuo kao kao ravnatelj Kerempuha. Zasluženu pažnju iskoristio je i da progovori koju riječ o zahvalnosti prema Fadilu Hadžiću, koju je Kerempuh iskazao nazvavši Dane satire njegovim imenom.
Ali Grad i država, u pravu je Ljuština, nisu se pretrgli od iskazivanja zahvalnosti čovjeku koji je pokreno i osnovao, nabrajao je Ljuština, brojne kapitalne i važne hrvatske kulturne ustanove, novine, časopise i ispisao veliki dramatičarski i filmski opus.
Povrh svega toga Duško Ljuština je gostovao i u emisiji Veto kolege Sanjina Španovića na N1 televiziji. I tamo je pokazao kako bi se morao držati i ponašati svaki čovjek od kulture i kazališta u ovoj zemlji. Branio je lavovski svoj vlastiti život, umjetnost i kulturu kojom se bavi i prijatelja Radu Šerbedžiju.
Da, naglasio je i to da je riječ o njegovom prijatelju, ali i čovjeku s imenom, prezimenom i djelom koji imaju svoje mjesto i veliku važnost u hrvatskoj kulturi.
Istaknuo je kako pljuvači po Šerbedžiji nisu nikada kročili nogom na Brijune, niti pogledali ijednu predstavu Teatra Ulysses. I u samom Ljuštini ima glumačkog dara i žara s kojim je izrekao kako je osamdeset šlepera laži iskrcano na ime Rade Šerbedžije. Podsjetio je i na ono neumjesno pitanje koje je Šerbedžiji svojedobno uputio Tihomir Ladišić na toj istoj N1 televiziji.
Dobro je Duško Ljuština iskoristio priliku, znajući koliko je teško doprijeti do javnosti govorom o kulturi, o kazalištu i umjetnosti. Mnogo lijepih, dobrih, velikih i pametnih stvari ostaje našoj javnosti uskraćeno i skriveno iza dimnih zavjesta i mnogo magle koja se podiže kada se umjetnička pitanja ispolitiziraju i kada se pred kazalište pošalje ljude koji u njemu nikada nisu bili, ali ih se uvjeri da se unutra događa nešto što njih osobno ponižava i vrijeđa.
Prisjetimo se nedavno slučaja i “skandala” s gostovanjem predstave Olivera Frljića na Marulićevim danima u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu.
Kompromitirani i sada već bivši splitski župan Ževrnja u pravedničkom je bijesu i tobože zbog zabrinutosti za izvornu hrvatsku dramatičarsku riječ čak posegnuo za drastičnom mjerom ukidanja županijske financijske potpore Marulićevim danima, kao da su Mate Matišić i Tena Štivičić kineski autori, ili kao da u svojim djelima ne progovaraju o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti i nekima od najbolnijih mjesta hrvatskog društva, države i identiteta
Njihove gnjevne psovke dobile su veliku pažnju, a iza tog oblaka dima ostalo je javnosti gotovo nepoznato što se još tih dana događalo na splitskoj pozornici. Na primjer, sjajan odjek i hrpa nagrada koju su tamo pokupili redatelji i glumci dviju predstava zagrebačkog HNK. Bio je to trijumf predstava “Ljudi od voska” i “Tri zime”.
Zbog provokativnosti Frljićeve predstave i ljudi ispred kazališta koje je netko uvjerio da ih ovaj redatelj i autor osobno vrijeđa, ostali su u sjeni, kao neka sporedni i nevažni statisti, autori spomenutih predstava obasutih nagradama Mate Matišić i Tena Štivičić.
Bijesni prosvjednici pozivali su se na svoje uvrijeđeno hrvatstvo, katoličku vjeru i moral. Imala je potrebu svoj sud o tome izreći i Crkva i država.
Kompromitirani i sada već bivši splitski župan Ževrnja u pravedničkom je bijesu i tobože zbog zabrinutosti za izvornu hrvatsku dramatičarsku riječ čak posegnuo za drastičnom mjerom ukidanja županijske financijske potpore Marulićevim danima, kao da su Mate Matišić i Tena Štivičić kineski autori, ili kao da u svojim djelima ne progovaraju o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti i nekima od najbolnijih mjesta hrvatskog društva, države i identiteta.
Oni i ne pomišljaju da je Mate Matišić, na primjer, Hrvat i katolik, vjerojatno redovitiji na nedjeljnim misama od svih njih.
Mnogo je takvih primjera odvlačenja pažnje od bitnih i važnih stvari koje se događaju na hrvatskim kazališnim i koncertnim pozornicama. Na primjer, svaki iole informirani Hrvat ovih dana zna za rusku Sberbanku kao jednog od ključnih igrača u slučaju Agrokor, još jednoj tragičnoj farsi kojoj se ne nazire kraj. Za sudbinu čitave države svakako taj slučaj ima veliku važnost.
Lako je nahuškati ljude protiv Frljića, ali hajde ih pouči da odu u kazalište i pogledaju Matišića (…) Drama je sve ovo oko nas. Doduše, mogli bismo trenutak u kojem živimo nazvati i farsom i burleskom, ali smijeh nam može biti samo gorak
Ali, nisu se direktori Sberbanke sastajali ovih dana samo s hrvatskim političarima, premijerom, ministrima i prinudnim upraviteljem Agrokora. Meni je, primjerice, vrlo znakovita bila slika direktora Sberbanke s intendanticom zagrebačkog HNK Dubravkom Vrgoč i vijest kako je ta ruska banka jedan od glavnih sponzora te važne hrvatske kulturne ustanove, što Agrokor nikada nije bio, bilo gdje na polju kulture.
Danima i tjednima trajala je opsada medijskog prostora temom o zabranjenom koncertu Marka Perkovića u Mariboru. Čak je i državni vrh imao potrebu zauzeti se za nacionalne interese navodno napadnute i ugrožene u Mariboru. Ali, država nije imala potrebu reći ni jednu riječ u obranu Rade Šerbedžije. Zato je to učinio Duško Ljuština. Metafora o osamdeset šlepera uvreda i laži ostat će upamćena.
Demografija jest veliki problem, ali isto tako i zaglupljivanje koje Hrvate jednako upućuje prema vlastitom nestanku. Lako vam je tako neuki narod nahuškati protiv Frljića. Ali, hajde ih poučite i potaknite da odu u kazalište pogledati Matišića. Evo nove prilike za to na Danima satire, gdje su “Ljudi od voska” u HNK tek jedna od petnaest predstava važnog i sve potrebnijeg nam festivala.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Nikoll i crna statistika o zlostavljanju djece
- Kako je Jure Krišto diskvalificirao Ivicu Šolu
- Senad Hadžijezović je te večeri Zdravku Mamiću jeo iz ruke
- Meštrovićevi Indijanci i Vrelo života
- Dobri ljudi i korona-biznismeni
- Lajkanje i hejtanje su često naša mjera
- Nikada se Plenković nije ispričao za maltretiranje javnosti
- Japanski i hrvatski lajavci
- Propaganda oko filma “Dara iz Jasenovca”
- Ni bombe WWII nisu zaustavile život kao danas COVID-19
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.