Sveti Franjo osnovao je početkom trinaestog stoljeća red Manje braće s tvrdim načelom da nijedan njegov član ne smije imati nikakvih zemaljskih dobara.
Osam stoljeća kasnije jedan je naš franjevac osuđen na dvije godine zatvora zbog krađe gotovo deset milijuna kuna od prodaje crkvene zemlje, a u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja liju očajne suze pitajući gdje su njihove pare. Koješta se, kako vidimo, promijenilo od vremena niskobudžetnog sveca iz Asizija.
Naivan netko mogao bi upitati otkud jednome skromnom malom bratu deset milijuna, a zbunilo bi ga zacijelo i zašto se Provincija uzbuđuje. Molim lijepo, to je sasvim u skladu s njihovim zavjetima. Htjeli bi biti siromašni, bez imovine?
Naivan netko mogao bi upitati otkud jednome skromnom malom bratu deset milijuna, a zbunilo bi ga zacijelo i zašto se Provincija uzbuđuje. Molim lijepo, to je sasvim u skladu s njihovim zavjetima. Htjeli bi biti siromašni, bez imovine? Pa evo, fra Šime Nimac učinio je jedan odlučan korak u tome smjeru. Guleći ih za novac, on ih je ustvari vraćao izvoru njihove vjere
Pa evo, fra Šime Nimac učinio je jedan odlučan korak u tome smjeru. Guleći ih za novac, on ih je ustvari vraćao izvoru njihove vjere.
Istina, fra Šime je u isto vrijeme pogazio vlastita redovnička obećanja, svoju besmrtnu dušu izložio vječnom prokletstvu i morat će srčano i bez odgađanja početi postiti i moliti ne bi li izbjegao pakleni oganj. Nisam nešto teološki potkovan, no vjerujem kako se s jednom ozbiljnom i iskrenom pokorom, kad se devet cijelih osam milijuna kuna, po srednjem tečaju Narodne banke, pretvori u Zdravomarije, i ta stvar dade riješiti.
Neće to, naravno, naročito oraspoložiti njegove pretpostavljene, njih bi vjerojatno mnogo više veselilo da im grešni brat dug vrati u valuti nešto čvršćoj od kajanja, ali što je – tu je, gotovine više nema.
Šareni su papirići s portretima naših zaslužnih zemljaka tajanstvenim putevima iščezli negdje u obijesnoj, hohštaplerskoj romansi između fra Šime i njegove bankarice, drugooptužene Jasmine Bilonić.
“Fra Šime u ponoru grijeha”, erotska komedija s crkvenim zemljištem, tako bih ja to naslovio da mi tkogod naruči kazališni komad, ni na sekundu ne dvojeći kojemu žanru pripovijest pripada.
Premda bi se svakako našlo drugačijih pisaca, katoličkih moralista koji bi od fratra načinili težak i turoban dramski lik, meni bi sve bilo lagano, lepršavo i raspjevano. Na vrhuncu zapleta redovnik bi strgnuo smeđi habit, a njegova gospođa strogi poslovni kostim, te bi samo u vešu, on u sokolskoj majici i boksericama, a ona u crnom korzetu s podvezicama, stavili mornarske kapice i razdragano zaplesali na onoj raskošnoj jahti koju su kupili od crkvene love.
Nisam nešto teološki potkovan, no vjerujem kako se s jednom ozbiljnom i iskrenom pokorom, kad se devet cijelih osam milijuna kuna, po srednjem tečaju Narodne banke, pretvori u Zdravomarije, i ta stvar dade riješiti. Neće to, naravno, naročito oraspoložiti njegove pretpostavljene, njih bi vjerojatno mnogo više veselilo da im grešni brat dug vrati u valuti nešto čvršćoj od kajanja, ali što je – tu je, gotovine više nema
Nitko u mojoj predstavi ne bi bio nesretan, osim franjevačkih vlasti, a i njihov neutješni, molijerovski tvrdičluk tek bi nasmijavao gledatelje. Nema u ovoj aferi zaista ništa što bih ja osuđivao i za čime bih plakao. Svećenicima ću, za početak, mnogo toga zamjeriti, ali baš nikad me nije uzrujalo da je ijedan od njih prekršio zavjet celibata.
Ima li Boga, radost tjelesnog sjedinjavanja jedan je od Njegovih najljepših darova. Potpuna je glupost to odbacivati i ako koji od njih popusti i zaleti se za ženom, pa i muškarcem, a nitko tu nije maloljetan, ja nemam ništa protiv.
Fra Šime je pomahnitao za jednom bujnom plavušom s lažnim uvojcima, a znam ih, kao i vi, bezbroj koji pred takvim ljepojkama gube moć rasuđivanja i nisu bolji od šteneta koje je nanjušilo salamu.
S druge strane, možemo razumjeti i nju jer nije malo žena kojima su svećenici privlačni. Mladi i naočiti fratri likovi su iz mokrih snova mnogih uzornih katoličkih vjernica. I kad je među njima kresnulo, pa se i raspalilo kao borov gaj u kolovozu moćnim afrodizijakom kao što je novac, zapravo se nemamo čemu čuditi. Ljudi su guštali i, bujrum, neka im je i brodova i limuzina i šampanjaca. Ajde, bogati, mladi su oboje, kad će ako ne sad.
Osim toga, te pare koje su ukrali, nije da one nekome zbilja nedostaju. Razbjesnilo bi nas, razumije se, i bilo bi za svaku osudu da su Šime Nimac i njegova dragana gepili ušteđevinu nekakve sirotinje, ali tamo gdje su oni gurnuli svoje gramzive ručice, u blagajni franjevačke provincije, ne trebam vam ni govoriti, ima toga još mnogo i troši se često na budalaštine koje su nekršćanskije i sramotnije od španciranja dvoje bedaka zaslijepljenih pohotom.
Nikakva šteta, u najkraćemu, nije učinjena. Opustite se, bio je to samo kabare.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Vidio sam na Baniji: Hrvati su bolji od hrvatske vlasti
- Opraštajući se od Vesne Kesić: žene su naši najbolji ljudi
- Nevolja je da su vjernici često razmaženi i djetinjasti
- Milanović će se jednog dana pojaviti odjeven kao Indijanac
- Bernardić još vjeruje u svetog Nikolu. I u Gordana Marasa
- Samo Mišo Kovač smije reći: “Znaš li ti tko sam ja?”
- Mustafu su voljeli i u Splitu, gdje inače ne vole nikoga
- U R. Srpskoj netko je igrao pokvareno? Kamo ide ovaj svijet!
- Vodotoranj za deranje penzionera i namrštenih branitelja
- Kakav posao – evidentičar roditeljskih uplata u vrtiću!
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.