Sofija Kordić
O gradiću Terezinu mnogi od vas učili su u školi, odnosno o njegovoj tvrđavi koju je 1780. izgradio habsburški car Jozef II. unutar koje je bio smješten garnizon vojske Habsburške Monarhije, ali i poznata tamnica u kojoj je bio zatočen Gavrilo Princip, atentator na prestolonasljednika Franza Ferdinanda.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata nacisti su izabrali Terezin kao sabirni centar i prolaznu stanicu do logora smrti poput Auschwitza. U razdoblju od 1941. do 1945. kroz Terezin je prošlo 155 tisuća Židova iz cijele Europe, 117 tisuća njih nije dočekalo oslobođenje.
U samom logoru, premda ga njegovi tvorci nisu dizajnirali kao logor smrti, čak su ga i koristili za propagandu dobrog života logoraša, umrlo je 33.000 ljudi zbog neljudskih uvjeta života, gladi i bolesti.
Kroz terezinski zatvor u maloj tvrđavi prošlo je 32 tisuće zatvorenika, među njima i 5.000 žena. U zatvoru je umrlo 2.600, nekoliko tisuća u drugim nacističkim logorima. Većina su bili Česi, ostali iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, Poljaci, Nijemci i Jugoslaveni.
Sredinom devedesetih godina naumila sam posjetiti Spomen područje Terezin, ali sam izletjela vani nakon svega nekoliko minuta. Nisam mogla disati.
To što tako žive ih ne uznemirava. U getu u kojem živi Annamária djeca bukvalno žive u blatu, drogiraju se ljepilom
Isto mi se dogodilo u Jeruzalemu, u Memorijalnom centru holokausta Yad Vashem iz kojeg sam izletjela još brže, nakon što su se u mračnoj prostoriji samo uz svjetlost svijeća iz zvučnika čula imena mrtve djece.
Bila sam u blizini Auschwitza, ali tamo nisam uopće smogla snage ni ući.
U Terezinu je bilo više od 10.000 zatočenika kojima u danu dolaska nije bilo više od 15 godina. Oko 250 djece rodilo se u logoru. Oslobođenje je dočekalo njih 25. Iz Terezina je na istok deportirano 7.590 djece, a holokaust je preživjelo 242.
U Terezinu se 1945. rodio Fedor Gál, slovački Židov. Oca nije uspio upoznati, umro je u drugom logoru. Fedor je svestran čovjek. Disident za vrijeme Čehoslovačke, aktivan sudionik Baršunaste revolucije, jedan od osnivača slovačke političke platforme Javnost protiv nasilja, sociolog, publicist, aktivist.
Razočaranje razvojem događaja u Slovačkoj nakon pada komunizma, pritisak Mečijarovog režima, prijetnje i uvrede zbog židovskog podrijetla otjerali su ga iz Slovačke u Prag gdje se počeo baviti izdavaštvom na temu holokausta, manjina, različitosti. Autor je desetaka dokumentarnih filmova. Neumoran je aktivist za ljudska prava Roma.
Upoznala sam Fedora prije nekoliko godina i nije me nimalo iznenadilo kad sam pročitala da je odbio sudjelovati kao počasni gost u Terezinu na tradicionalnom odavanju počasti žrtvama nacističkog terora.
”Da, rodio sam se u Terezinu, pripadnik sam posljednje generacije preživjelih i javna sam osobnost. Sjećanje na svoje pretke, na sve žrtve holokausta i drugih genocida nosim u sebi kao traumu. To je, međutim, previše osobna trauma da bih imao dovoljno volje tu emociju dijeliti s ljudima koji u javnom prostoru šire nacionalizam i averziju prema različitosti. ”Počasnih gostiju” je svake godine – od pada komunizma pa do danas – dosta. Ljudi poput mene služe kao kulisa, fasada”, napisao je Gál dodajući kako razumije da nije lako organizatorima koji nemaju nikakav manevarski prostor u tome koga će vladajuće institucije poslati na akcije odavanja počasti žrtvama holokausta, posebno imajući u vidu činjenicu da su u vladajućim institucijama obilno zastupljeni nacionalisti i populisti težeg kalibra.
”Oni su duševna posmrčad (djeca rođena poslije očeve smrti, op.a.) onih koji su nas tjerali iza bodljikavih žica i u smrt. Hvala na pozivu, ne želim stajati pored ljudi Babišovog i Okamurinog formata”, napisao je Gal u svom blogu kojeg su prenijeli i neki mediji.
Gál je istaknuo da su akcije sjećanja i odavanja počasti žrtvama holokausta postale farsa koje aranžiraju marketinški stručnjaci i služe za političku kampanju ciljanu na najniže instinkte mase potencijalnih birača, za kampanju ljudi koji s vrijednostima koje su u pitanju imaju vrlo malo toga zajedničkog.
”Za nas koji smo svjedoci i djeca žrtava kataklizmi rata, holokausta, komunističkog terora i ostalih peripetija naše moderne povijesti takve akcije su i uvredljive”, zaključio je Gál.
”Za nas koji smo svjedoci i djeca žrtava kataklizmi rata, holokausta, komunističkog terora i ostalih peripetija naše moderne povijesti takve akcije su i uvredljive”, zaključio je Gál
Dvojica političara koje je Gál spomenuo su premijer Češke Andrej Babiš, tajkun i populist koji parlamentarne izbore početkom listopada, između ostalog, želi dobiti i sloganom ”Ne želim nijednog migranta”, i Tomio Okamura, lider ekstremne stranke, SPD, najveći češki domoljub, po ocu Japanac, ”borac protiv neomarksističke EU”, islama, izbjeglica i migranata. Samo u apsurdno i postčinjenično vrijeme karikatura poput njega može dobiti funkciju potpredsjednika parlamenta.
U kolovozu je u razgovoru s jednim zastupnikom iz Piratske stranke za češku televizijsku stanicu CNN Prima NEWS u kontekstu spora oko migranata između Bjelorusije i zemalja na istočnoj granici EU-a Okamura izjavio da bi Letoniji preporučio izlazak iz EU-a i vođenje vlastite migrantske politike, te da bi u najgorem slučaju trebali pucati na migrante koje im Bjelorusija pušta na granicu. O ovoj spodobi ne treba dalje trošiti riječi.
”Kroz Europu prolaze na tisuće ljudskih bića koja traže zaštitu pred novim zvjerstvima činjenima ponovno na temelju monstruoznih ideologija i mržnje. Pogled na mrtvu djecu čija su tijela isplivala zajedno s roditeljima na mediteranske plaže zauzete europskim turistima je za našu civilizaciju sramotni memento koji se ne može opravdati milijardama poslanim autoritarnim režimima kao pokušaj pranja savjesti”, izjavio je 5. rujna u Terezinu predsjednik češkog Ustavnog suda Pavel Rychetský, dodajući da se riječi poput solidarnosti i humanosti polako gube iz javnog prostora.
”Želim na njih podsjetiti upravo s ovog mjesta i ovom prilikom”, zaključio je predsjednik Ustavnog suda, rijetki glas među češkim predstavnicima vlasti i kakav takav jamac da se Češka u potpunosti neće pretvoriti u Mađarsku.
Maloj češkoj Romkinji Natalki nije bilo ni dvije godine kada je jedne noći na krevet na kojem je spavala pala zapaljiva boca. Osamdeset posto tijela joj je bilo spaljeno. Provela je nekoliko mjeseci u komi, imala desetak teških operacija. Preživjela je napad čeških neonacista na kuću u kojoj se nalazile četiri male djevojčice. Napad iz čiste mržnje. Od smrti su je spasili liječnici, ali i ljubav i požrtvovnost roditelja i sestara, kao i dobrih ljudi koji su dolazili kod Natalke i roditelja i pomagali im.
”Trideset pet mjeseci s Natalkom” ime je filma čiji je koautor Fedor Gal. U filmu je prikazano kako su skoro tri godine nekoliko ljudi pomagali Natalki i obitelji, svatko na svoj način. Znali su da državne institucije taj posao neće obaviti. Bili su to ljudi koji znaju i osjećaju da su napadi iz mržnje napadi protiv svih ljudi.
Među njima je bio i Peter Pöthe, praški psihoterapeut i psihijatar koji se u svojoj praksi vrlo često sreće s romskom djecom, redovito posjećuje romska naselja, bolje rečeno geta, jer tako izgledaju.
Ovdje ću ga spomenuti u drugom kontekstu.
Sjećate li se tko je djevojčica Annamária Horváthová? Prije tri godine su se europski mediji raspisali o njoj kada je u Slovačkoj na nekom atletskom natjecanju kao trinaestogodišnjakinja svoje protivnice pobijedila za cijeli jedan krug, a na nogama je imala iznošene balerinke. Od dobrotvornih priloga je kupila patike, postala je juniorska šampionka Slovačke.
U novinama je opet bila ovog ljeta, ali ne zbog sportskih uspjeha već zato što je zatrudnjela sa 16 godina, pa abortirala. Na društvenim mrežama su prije njezine odluke ljudi bez imalo srama diskutirali što joj je činiti. Zamislite da se o nekoj bijeloj maloljetnoj djevojci iz vašeg susjedstva daje tolika medijska i društvena pozornost.
”Ljudi su stvorili bajku o siromašnoj djevojčici kojoj ćemo kupiti patike i ona će postati slavna atletičarka. To je bajka za nas. A time ta djevojčica postaje igračka većine u društvu. To je kao da ste tog čovjeka prisvojili. A siromašni, živeći u nadi da će im život postati bolji nakon medijskog interesa, imaju sklonost da, pod navodnicima, prodaju svoju priču. Ali, kad živite u bijedi bez tekuće vode i rastete u jednoj prostoriji s deset ljudi bez grijanja… takva je situacija boj za preživljavanje”, izjavio je Pöthe za češki DeníkN dodajući da na desetine tisuća Roma živi u bijedi, ali da nikog ne zanimaju dok na neki način ne počnu zabavljati većinu u društvu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata nacisti su izabrali Terezin kao sabirni centar i prolaznu stanicu do logora smrti poput Auschwitza. U razdoblju od 1941. do 1945. kroz Terezin je prošlo 155 tisuća Židova iz cijele Europe, 117 tisuća njih nije dočekalo oslobođenje
To što tako žive ih ne uznemirava. U getu u kojem živi Annamária djeca bukvalno žive u blatu, drogiraju se ljepilom.
”To je zanemarena skupina ljudi koji žive oko 200 metara od zida iza kojeg su ljudi koji su nahranjeni, obučeni u čistu odjeću i stoje u redu za nedjeljnu misu. O onim prvima većina ništa ne želi znati. Dovoljno im je da se pojavila Pepeljuga koju će oni spasiti kupovinom tenisica. To nije rješenje, rješenje je da djeca ne rastu u takvim uvjetima… To je problem bogatog društva koje kaže, ma to je u redu, to su Romi, oni tako žive, a to je vid rasizma”, izričit je Pöthe.
Češki premijer Babiš je svojedobno izjavio da logor Lety gdje su za vrijeme nacizma stradali Romi nije bio koncentracijski već radni logor za one koji nisu željeli raditi. Nakon toga se godinama prao tvrdeći da je sve izvučeno iz konteksta. Od Okamurinih izjava o Romima poštedjet ću i sebe i vas. A i od izjava predsjednika Zemana.
Da se Češka neće lako riješiti rasizma jasno je svima i nema dvojbe da se rasizam širi s najviših političkih mjesta.
”Prije 31 godinu sam imao potpuno druga očekivanja kako će se naše društvo razvijati. Imao sam možda prilično nerealnu predodžbu da će nam princip solidarnosti i uzajamnog poštivanja duže izdržati”, izjavio je ljetos predsjednik češkog Ustavnog suda Pavel Rychetský uz opasku da se pribojava sumraka demokracije.
Izgleda da Fedor Gál taj sumrak demokracije već vidi ne želeći joj uljepšavati fasadu dok god je predstavljaju ljudi poput Babiša, Zemana i Okamure.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
- Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
- Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
- Pravo na nasilje kao ustavno pravo
- Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
- Situacija u Amazonu, Uberu… Radnici ili moderni robovi?
- Apsurd: Iz razvijene Češke u siromašnu Srbiju na cijepljenje
- Uzalud nam cjepivo bez empatije i solidarnosti
- Bumerang iz mulja devedesetih
- Kad se građani pretvore u vojsku volontera zvoni na uzbunu
