Treba raširiti krila pa šta bude

U pjesmi ”Odlazak Bohumila Hrabala”

pjesnik Branislav Petrović oprašta se od svog druga, prijatelja i kuma, pjesnika iz zlatnoga grada Praga, koji je, kako su onomad javile agencije, ”pao s prozora bolnice hraneći golubove”. ”A, međutim”, upozorio je pjesnik, ”nije lepo reći da je Pao / Za gospodina koji je Odleteo”.

Ove stihove prizivam u pomoć, jer ne znam kako se drugačije obraniti od agencijske vijesti koja kaže da je umro predragi Predrag Lucić, kolega i drug, čovjek sav sazdan od vrlina.

Sve je o tome već napisano; o strašnom, zaista strašnom gubitku, koji snažno osjećam, kao i mnogi drugi, iako nisam bio ni šesti red do tog mora blagosti.

Zajednički prijatelj Sinan Gudžević (prvi red do mora) nebrojeno puta mi je ponovio da ”Predrag nije od ovoga svijeta”, a ponavljati nije morao, jer to sam shvatio i prije nego sam Predraga upoznao, samo nisam umio reći tako lijepo kao Sinan.

Vjerujem Brani Petroviću da je pjesnik iz zlatnoga grada Praga Bohumil Hrabal odletio, a znam bogami pouzdano da ni Predrag nije bio bez krila. A kako bi, uostalom, da krila nije imao, stigao na sva ona mjesta i u sva ova srca? Agencije su javile da je ‘pjesnik pao’, ali pasti i odletjeti, to smo od Brane naučili, nikako nije isto

To da Predrag nije od ovoga svijeta osjetili su svi u čijoj blizini se našao. Svi s kojima je razmijenio makar i nekoliko rečenica, svi koji su makar nekoliko puta svratili u njegov ”informbiro”, svi koji su stajali pred njegovom ”trafikom”, svi koji su kopali po njegovoj ”memorijskoj kantici”, svi koji su ga sreli, bilo u knjizi, bilo u novinama ili u kafani.

U to da Predrag nije od ovoga svijeta, u to da je Predrag upućen u tajnu čuda uzdali smo se posljednjih mjeseci, vjerujući da ćemo ga se još nagledati. U srijedu ujutro, jao!, agencije su javile: umro je Predrag Lucić.

Taj dan odmjeravan je koracima s jednog na drugi kraj stana, suzama i jecajima.

Tko ga je jednom sreo, tko ga je jednom čuo, tko ga je čitao i gledao – plakao je.

Tako mi se učinilo.

Učinilo mi se da čitav svijet plače i nariče nad svojom sudbinom, jer je ostao bez Predraga Lucića, čovjeka kojem je ime i prezime upravo savršeno pristajalo.

Učinilo mi se da u tom Predragom Svjetlu samo najzlovoljniji mračnjaci mogu vidjeti neprijatelja i izdajnika, da takvih nema, da su se posramili i nestali s lica zemlje. (Izdajnika! Njega, koji je pjevao: ”Ja kad sam sanjao / Obale druge / Čeznuo sam samo za čežnjom / Da obala na kojoj sanjam / Bude mi ta druga obala”)

Kad smo se dobro isplakali i pribrali od prvotnog šoka, ispostavilo se da je Predrag cijelo vrijeme s nama: slaže smiješne i začudne stihove u knjizi koju smo uzeli s police, evo ga s Borom na zaslonu našeg računala, pjeva Melodije svega i svačega, evo ga u tekstu, pripovijeda o Esmi Redžepovoj, Grku Zorbi i Anthonyju Quinnu, evo ga smije se sa zajedničkih fotografija…

Evo ga na festivalu u Užicu, evo ga u Frankfurtu kod Darka, evo ga s rajom u Sarajevu, evo ga s ekipom u Splitu, evo ga u Beogradu, evo ga u Zagrebu…

Vjerujem Brani Petroviću da je pjesnik iz zlatnoga grada Praga Bohumil Hrabal odletio, a znam bogami pouzdano da ni Predrag nije bio bez krila.

A kako bi, uostalom, da krila nije imao, stigao na sva ona mjesta i u sva ova srca? Agencije su javile da je ”pjesnik pao”, ali pasti i odletjeti, to smo od Brane naučili, nikako nije isto. (”Ta nepreciznost zaista žalosti duh”.)

Zajednički prijatelj Sinan Gudžević (prvi red do mora) nebrojeno puta mi je ponovio da ”Predrag nije od ovoga svijeta”, a ponavljati nije morao, jer to sam shvatio i prije nego sam Predraga upoznao, samo nisam umio reći tako lijepo kao Sinan

Pouzdano znamo da je Predrag bio upućen u čuda, znamo da nije bio od ovoga svijeta, znamo da je bio u dosluhu sa svemirskim tijelima, da je leteći pjevao sun tzu na prozorčiću.

Tisuće i hiljade ljudi koliko jučer zadivljeno su gledali Predraga Lucića kako leti, kako odozgo baca svjetlo na mrak naše kancerogene i zlovoljne svakodnevice.

Ako ga netko i nije vidio nad krovovima svoga grada, blistavi trag koji je ostavio na našem turobnom nebu dovoljan je dokaz njegovog briljantnog leta.

Predrag Lucić nas je hranio svjetlošću, baš kao što su u pjesmi Brane Petrovića golubovi hranili Bohumila Hrabala. (”I nije Bohumil Hrabal hranio golubove / Kako javljaju piskarala / Nego su golubovi hranili njega / U gospodskom siromaštvu i slavi starosti. / Mrvicama svetlosti hranili su njega / Golubovi njegovog grada.”)

Predrag Lucić nas je hranio svjetlošću da budemo jaki kad poletimo.

Ako se ikad usudimo.

Pogledajte njega. Može li se život proživjeti časnije od toga?

Treba raširiti krila, pa šta bude.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Još tekstova ovog autora:

• Hajde da mrzimo Hrvatsku zajedno
• Leglo dvoličnosti na Prisavlju
• Ako ne može drugačije, poravnajte HRT bagerom
• Oči u oči s banalnim zlom
• Ostala je samo fukara i raja
• Govor mržnje teško ćemo pobijediti
• Praljak – Tuđmanova žrtva i osuđeni ratni zločinac, a ne heroj
• Kako smo ubili malu Afganistanku
• Hrvatska, puzajuća država
• Velikan bolje Hrvatske

» Svi tekstovi ovog autora