Nekoliko je razloga zbog kojih je današnja vlast u Hrvatskoj dužna spašavati novine koje su u većinskome vlasništvu Alberta Faggiana, čovjeka o kojemu, zapravo, ne znamo ništa, osim da je strastveni hobist i entuzijast, kolekcionar umjetnina.
Prvo, i najmanje važno: Novi list, Glas Istre i Zadarski list važne su institucije lokalnih i mjesnih tradicija, kulturne, političke, identitetske utvrde, čije bi miniranje proizvelo ozbiljnu komunalnu štetu, a bilo bi, vjerojatno, pogubno i po odnos periferije i centra, lokalne zajednice i Hrvatske kao cjeline.
Ukinite Glas Istre, poslušajte ridikulozne prijedloge Hrvoja Hribara i ugasite filmski festival u Puli, prekrižite i prebrišite još ponešto što je dio kohezivne hrvatske tradicije na poluotoku i onda se upitajte, ako to pitanje na kakvom referendumu već ne postave sami građani: zašto bi Istra i dalje ostala u Hrvatskoj? Kao okupirani teritorij? Možda kao Krim?
Vlada Zorana Milanovića usmrtila je Vjesnik, novine koje su prethodno ubijane dvadeset godina, tako da je odgovornost za njihov nestanak podijeljen sa svim prethodnim vladama. Mrcvarenje Novog lista, Glasa Istre i Zadarskog lista nemaju, međutim, s kime dijeliti
Drugo, i važnije: Glas Istre, a naročito Novi list, ponešto manje Zadarski list, u opustošenoj su, moralno i materijalno devastiranoj Hrvatskoj glasila građanske javnosti, ustavobranitelji, čuvari Republike i one rječice iz preambule hrvatskoga ustava koja je, u hrvatskome slučaju, istoznačnica za slobodu: antifašizma, dakle.
Davljenje Glasa Istre, gušenje Novog lista, pretvaranje novinara u gladne proletere i beskućnike podrška je onome novinarstvu koje budućnost ove zemlje vidi u segregaciji manjina, zabrani ćirilice i abortusa, ukidanju demokracije, klerikalizaciji društva i stvaranju novoga hrvatskog panteona, na kojemu će biti mjesta i za Luburića, Pavelića, Francetića.
Katil ferman lokalnim novinama, ovjeren u Zagrebu i poslan u Rijeku, Pulu i Zadar bi, pod tobožnjom ekonomskom izlikom, doveo Hrvatsku na korak od konačnoga ukidanja institucije slobodne javnosti. A fašizam nije ništa drugo nego društvo bez javnosti. Francova Španjolska ionako je ideal Jamara i njegove pobožne družine.
Glas Istre, a naročito Novi list, ponešto manje Zadarski list, u opustošenoj su, moralno i materijalno devastiranoj Hrvatskoj glasila građanske javnosti, ustavobranitelji, čuvari Republike i one rječice iz preambule hrvatskoga ustava koja je, u hrvatskome slučaju, istoznačnica za slobodu: antifašizma, dakle
Ali treći razlog zbog kojega je vlast u Zagrebu dužna spašavati Faggianove novine od propasti je taj što ih je ona, hrvatska državna vlast, u tu propast i gurnula. Legenda kaže da je stanovitog Ježića, neotesanog trgovca naftnim derivatima, u Novi list doveo Ivo Sanader i da je on, Ivo Sanader, naredio da se Ježiću novine prodaju za nikakve novce. Za sedam kuna ili jedva malo skuplje. Nije važno o čemu i o komu sve legenda šuti, gdje je u tom trenutku bio stanoviti Mance, što je radio vječni Branko Mijić, na što danas aludira, ma tko bi drugi, nego baš gazda Faggian, jer uza sve to ostaje činjenica da su država, vlada i njezin premijer izručili Novi list tom Ježiću.
A nakon što je on pošteno ojadio svoje novine, još i više novinare i pisce koji su u Novom listu pisali i najviše slobodnu javnost, kao spasitelj pojavio se Albert Faggian. Ustvari, nije se pojavio, nego je delegiran, opet u ime države, u ime lokalnih vlasti, u ime stranaka koje su zavladale državom nakon rušenja HDZ-a.
Jer samo država i vlast mogle su naći nekoga tko će opet jeftino, za sedam kuna ili jedva malo skuplje, kupiti nešto što je za demokraciju neprocjenjivo.
I da, umalo zaboravismo, prije toga je vlast omogućila Albertu Faggianu da uđe u vlasništvo Glasa Istre. Istina, bila je to lokalna, istarska vlast, ali njezini predstavnici danas sjede u Zagrebu.
Davljenje Glasa Istre, gušenje Novog lista, pretvaranje novinara u gladne proletere i beskućnike podrška je onome novinarstvu koje budućnost ove zemlje vidi u segregaciji manjina, zabrani ćirilice i abortusa, ukidanju demokracije, klerikalizaciji društva i stvaranju novoga hrvatskog panteona, na kojemu će biti mjesta i za Luburića, Pavelića, Francetića
Ovaj novinski čitatelj tradicionalno je slab na IDS, branit će tu stranku u svakome kavanskom razgovoru, u novinama će o njoj govoriti kao o jedinoj čvrstoj antifašističkoj stranci u Hrvatskoj, koja je od Istre načinila oazu kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije, ali IDS-ov grijeh prema Glasu Istre jednak je Sanaderovom grijehu prema Novom listu.
Istraga bi, ako je bude, trebala pokazati je li Albert Faggian presipanjem iz šupljeg u prazno izvlačio novce i financijski uništavao Novi list ili sve troje svojih novina. Ali i bez toga taj čovjek je u više navrata pokazao da novine ne razumije, da ne razumije čemu one služe i zbog čega izlaze, što sadrže osim mnoštva slova i još više fotografija. Osim toga, za razliku od svojih umjetnina, Faggian svoje novine naprosto ne voli. I to je, zapravo, najtužnije, jer da ih voli i da ih čita, sigurno bi kao bistar čovjek o novinarstvu nešto i naučio.
U svom programatskom tekstu, pod pomalo kriptičnim naslovom “Istina je k’o novčić – ima pismo i glavu” – kojim kao da čitateljima sugerira pod kojom je kutijicom loptica, od tri kutije što ih hitro vrti kakav kolodvorski poduzetnik – objavljenim u Novome listu 29. ožujka, Faggian pravda otpuštanje stotinjak radnika u godini dana činjenicom da i nakon toga novine izlaze.
Ne samo da pravda, nego i napada: “Pa, zar se netko ne zapita što je, onda, radilo tih stotinu ljudi sve te ranije godine?” Svaki čitatelj novina na svijetu lako bi odgovorio na ovako mudro postavljeno pitanje: tih stotinu ljudi, ili većina njih, činili su razliku u kvaliteti novina. Između cijepanja drva i proizvodnje novina jedna je veoma važna razlika: kubik drva bit će jednako kvalitetno iscijepan i ako ga cijepa jedan čovjek i ako sjekirama zamahuje pedeset ljudi istovremeno.
Ovaj novinski čitatelj tradicionalno je slab na IDS, branit će tu stranku u svakome kavanskom razgovoru, u novinama će o njoj govoriti kao o jedinoj čvrstoj antifašističkoj stranci u Hrvatskoj, koja je od Istre načinila oazu kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije, ali IDS-ov grijeh prema Glasu Istre jednak je Sanaderovom grijehu prema Novom listu
Malo dalje Faggian kaže da je “novinarstvo nekada bilo vrlo profitabilna djelatnost”, a danas nije, pa se plaće moraju smanjivati, troškovi rezati. Kada je to bilo i kada je prestalo biti? I što se, zapravo, u novinama i s novinama plaća? Zna li gospodin Albert? I zašto je, zapravo, “ušao” u Glas Istre, zašto je kupovao Novi list kada je sve to ionako neisplativo i kada su novinari toliko nezahvalni da ga okolo tužakaju, žale se po sudovima, pozivaju europske institucije koje se bave slobodom javne riječi?
Tako je to u kapitalizmu, sliježe ramenima gospodin Albert. Ali zar se u kapitalizmu vlasnik sredstava za proizvodnju ne trudi zaraditi i zar se u poslovne transakcije ne ulazi isključivo iz financijskih, dakle kapitalističkih interesa? Zašto je ušao u Glas Istre, zašto je potom kupovao Novi list? Možda iz karitativnih razloga?
Razlozi Alberta Faggiana, zapravo, nisu ni važni. Kao ni razlozi Zdravka, je li ono bješe Zdravko?, stanovitog Ježića? Važni su razlozi države i državnih vlasti i njihovoga postupanja prema medijima. Vlada Zorana Milanovića usmrtila je Vjesnik, novine koje su prethodno ubijane dvadeset godina, tako da je odgovornost za njihov nestanak podijeljen sa svim prethodnim vladama. Mrcvarenje Novog lista, Glasa Istre i Zadarskog lista nemaju, međutim, s kime dijeliti.
U toj stvari grijeh HDZ-a je, danas, ipak manjinski. Ali posljedice bi mogle biti strašne: i onaj jadni i tužni Vjesnik bio je nekakvo glasilo javnosti, a važnost ovih triju novina daleko nadmašuje njihove naklade, pa i kvalitetu na čijem su rušenju zdušno radili i Albert Faggian i Robert, da, ipak je Robert, a ne Slavko ili Zdravko, stanoviti Ježić. Njihovo uništenje bi, vehementno rečeno, bilo ravno veleizdaji. Kraj slobodne javnosti i zadnji korak u fašizam.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Još tekstova ovog autora:
- Sultanov smješak: kako je dovršena hrvatska povijest u Bosni
- Mihail Gorbačov, oplakivanje posljednje sovjetske princeze
- Kraljica koja se prestala plašiti komunista
- Umirovljeni anđeo iz stanice za tehnički pregled vozila
- Kada bi Pelješki most imao pravo ime, zvao bi se Inat ćuprija
- Salman Rushdie i dobri mladić koji ga je ustrajno probadao
- Kad se Srbin i Hrvat slože, i olovo plivat može
- Sloboda je kad se najhrabriji odvaži reći da slobode nema
- Kako su age Briselije Hrvatima podigle na Pelješcu ćupriju
- Kakva je za Plenkovića razlika između JUSP Jasenovac i HTV-a
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.