Jelena Dunato
Sjećanje je posve živo, iako sam bila jako mala, mogla sam imati četiri ili pet godina. Kuhinja suterenskog stana u kojem smo tada živjeli, sjedim za masivnim stolom, prevelikim za tu prostoriju. Nona me čuva, i vjerojatno je već vrijeme za spavanje, ali ja odbijam ići. ”Sad će doći”, kaže nona, ”još malo”.
I onda čujem buku u hodniku: mama i tata se vraćaju iz Trsta. Nose vrećice pune hrane, odjeće i, vjerojatno, igračaka. Ali ono čega se najjasnije sjećam, ono što me se najviše dojmilo, bila je limenka Fante, prva u mom životu.
Nemam pojma jesam li je tada otvorila i je li mi bilo fino. Nikad nisam bila ljubitelj oranžade. Ali ta limenka, to narančasto čudo kojem si kasnije mogao izrezati poklopac i držati olovke u njoj – to je bio simbol luksuza.
***
U sjećanjima mnogih moje generacije i starijih, Trst je mitsko mjesto. Ako je dvadeseto stoljeće od konzumerizma stvorilo religiju, onda je Trst bio hodočasničko središte najviše kategorije, Santiago de Compostela šopinga. Prozor na Zapad prepun zavodljivih stvari, mjesto gdje je mogućnost kupovine ovisila samo o tome koliko novaca imaš.
Pripadam generaciji rođenoj u suton socijalizma pa u svijesti ne vučem traumu nestašica i stvarnog nedostatka izbora – taj povijesni talog pripada mojim roditeljima. Isto tako, rođena sam u vrijeme otvorenih granica, sivog dječjeg pasoša sa slikom petogodišnjakinje u šarenoj bluzi koji je prelazio granice bez problema.
Nikad nisam doživjela brutalnost policije i carine, nikada me nisu istjerali iz autobusa i pustili da čekam na snijegu dok oni prevrću prtljagu, nikad nisam navlačila pet slojeva nove odjeće na sebe i bacala stare cipele u kontejner u Trstu, nemam nijednu lovačku priču iz tih davnih šopinga.
A ipak – a ipak…
Trst je zauvijek ostao mitsko mjesto u mom sjećanju. Bila sam mala, ali bilo mi je jasno da se iza te granice nalazi jedan sasvim drugi svijet.
Kad su me roditelji poveli sa sobom – o, kakvih je stvari bilo tamo! Barbike sa svim modnim dodacima koje mi je srce moglo poželjeti. Glupe, šarene, plastične sitnice kakvih kod nas nije bilo – čaša u obliku srca, nakit koji svijetli u mraku. Pa školski pribor – bilježnice s divnim koricama, fluorescentni papiri, mirišljave gumice, markeri. Pa onda zapadne franšize koje se nisu prodavale kod nas – pečat My Little Pony, poster Male sirene (najbolji crtić ikad).
A tek hrana! Onaj božićni sajam na Viale XX Settembre, s ogromnim pločama čokolade svih vrsta, šarenim bombonima od likoricije, marshmallowsima svih boja. Štandovi slatkiša ispred Stande na koje su mi curile sline. Pa oni ogromni sladoledni kupovi u slastičarnicama. Tramezzini s račićima i majonezom. Panettone, na policama u izlozima malih trgovina, i Baci u onim svojim prelijepim kutijama.
I poslije, kad sam bila malo veća i kad smo imali svoju državu i dvije granice za prijeći, kad mi je već bilo stalo do odjeće, sjećam se nekih trijumfalnih komada. Crnih Versace traperica koje sam obožavala i nosila dok im se koljena nisu raspala. Majica rock bendova iz neke trgovine iza Verdijevog spomenika. Crnih čizama iz Fernanda, s poluvisokom petom u kojima sam se osjećala kao mačka i po’. Kaputa Caractere, od čudesne sjajne, glatke vune.
Kad smo s dolaskom 2023. ušli u schengenski prostor i kad je nestalo i posljednje granice koja nas je dijelila od Italije, čini me se da smo se svi prisjetili tih vremena kada je Trst imao zlatnu patinu želja. Kolektivno smo iz kovčega prošlosti izvukli sjećanja na te dane. Na kolone na graničnim prijelazima, na loše aute i loše ceste, na čaroliju kupovine, na miris novih stvari. Oni koji danas odrastaju u pretjeranom i lažnom obilju konzumerizma, nikad neće znati koliko je zadovoljstvo bilo kupiti nešto lijepo.
Otišla sam ovih dana do Trsta, prvi put nakon pandemije, samo da vidim kako je to prijeći granicu koje nema. Sad kad se ne žurim, kad mi ništa ne treba, mogu popiti Illy kavu, prošetati njegovim ogromnim trgom, pronjuškati što ima novog u Coinu, možda čak i pogledati neku izložbu ili skočiti do Miramara.
Trst je i dalje šarmantan, s veličanstvenom austrougarskom arhitekturom, malo izblijedjelom i iskrzanom po rubovima. Neke kultne trgovine još uvijek postoje, po ulicama svoje debele pse i dalje šetaju gospođe u bundama, a na trgovima crni imigranti prodaju naočale.
Grad k’o grad – sa svojom poviješću, ljepotom i ružnoćom. Kao stari prijatelj, s kojim ste se nekoć svakodnevno družili, a sada ga, dvadeset godina kasnije, odmjeravate da vidite koliko ga je nagrizao zub vremena.
Ali negdje u mom sjećanju zauvijek će ostati onaj drugi, mitski Trst. Čarobno mjesto u kojem se moglo naći sve ono što smo željeli i do čega doma nismo mogli. Mjesto želja. Mislim da je to ključ sve nostalgije za Trstom – ne stvari same po sebi, nego naša želja za njima.
Danas mi je cijeli svijet dostupan na mom ekranu i jednim klikom mogu kupiti što god poželim, ali ne želim ništa. Shopping mi je odavno prestao biti zabavan, ljutim se zbog neetičnosti brze mode, gade mi se umjetni materijali, pretjerana količina stvari me izluđuje i umara.
Ne mogu zamisliti da bih vozila 140 kilometara zbog jednog para cipela ili traperica. Dostupnost svega sve je obezvrijedila. A ja bih samo htjela da još jednom mogu željeti nešto onako kako sam željela stvari iz Trsta.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kako sam postala one man band, i autor i promotor i proizvod
- Cijena umjetnosti
- Masovni turizam kojem dugujemo prosperitet treba poboljšati
- Možda drvene brodice dobiju još jednu priliku za život
- U izmišljenim smo svjetovima svi stranci
- Vikendaši ne mogu odlučivati o mjestima u kojima ljetuju
- Umjetna inteligencija umjesto kvalitete stvara isprazno smeće
- Besplatni ulošci i menstrualno siromaštvo
- Kaos, očaj i varanje – hrvatsko školstvo u 21. stoljeću
- Otoci žive u bipolarnom ritmu na kojeg se teško naviknuti