Na dan povijesnog posjeta američkog predsjednika Trumpa Poljskoj i njegova govora pred desecima tisuća razdraganih Poljaka u Varšavi, javio mi se veliki i znameniti poljski povjesničar, pisac i jedan od utemeljitelja poljske demokracije Adam Michnik.
U Hrvatskoj vrlo malo ljudi zna za Michnika. Spominjao ga je u svojim tekstovima Miljenko Jergović, kao utemeljitelja i glavnog urednika važnih i velikih poljskih dnevnih novina “Gazeta Wyborcza”. Jednom u prilici kada je nagrada Nike, “najveća nagrada koja se dodjeljuje poljskim piscima”, a kojoj su Michnikove novine pokrovitelj, pripala, po drugi put, Olgi Tokarczuk za njeno djelo “Knjiga Jakubova”.
Zbog te knjige na veliku se književnicu sručio bijes, popraćen najgorim uvredama i prijetnjama, poljskih nacionalista uvrijeđenih njenim pozivom na suočavanje s vlastitom prošlošću kakva je ona uistinu bila, a ne kakva postoji u nacionalističkoj mašti i mitovima.
Michnik je, naravno, bio na njenoj strani. Drugi put Michnika je Jergović spomenuo kada su njegove novine, u znak prosvjeda zbog izrazito restriktivnog zakona o medijima što ga je u Mađarskoj donijela vlast pod vodstvom Viktora Orbána, na naslovnici donijele prosvjedni tekst, i to na mađarskom.
U Hrvatskoj vrlo malo ljudi zna za Michnika. Spominjao ga je u svojim tekstovima Miljenko Jergović, kao utemeljitelja i glavnog urednika važnih i velikih poljskih dnevnih novina “Gazeta Wyborcza”. Jednom u prilici kada je nagrada Nike, “najveća nagrada koja se dodjeljuje poljskim piscima”, a kojoj su Michnikove novine pokrovitelj, pripala, po drugi put, Olgi Tokarczuk za njeno djelo “Knjiga Jakubova”
U tom je tekstu Michnik Orbána usporedio s pokojnim austrijskim desničarom Jörgom Haiderom i proglasio ga još opasnijim od Heidera “zbog kombinacije devetnaestostoljetnog panonskog misionarskog zanosa i nacionalizma izmiješanog s populizmom”.
Krajem 2015. godine, u svom 20. broju, Europski glasnik Dražena Katunarića i Hrvatskog društva pisaca objavio je hrvatski prijevod Michnikova esej pod naslovom “Europa između identiteta i univerzalizma” u tematskoj cjelini “Disidentska misao”.
I to bi uglavnom bilo to, barem u novije vrijeme, što se tiče Michnikove prisutnosti u hrvatskom jeziku i među Hrvatima koji ne razumiju i ne čitaju poljski. (Na svakoj nadopuni i informaciji o Michnikovom prisustvu među Hrvatima, za koju ne znam, unaprijed zahvaljujem.)
Nažalost, nisam našao nikakav trag ni o tome da bi na hrvatski, ili bilo koji blizak nam i srodan jezik susjednih naroda, bila prevedena ijedna od kapitalnih Michnikovih knjiga, kao što su “Crkva i ljevica u Poljskoj” (1977.), “Pisma iz zatvora” (1985.) i “Pisma iz slobode” (1998.). Sličnost naslova posljednjih dviju navedenih Michnikovih knjiga nipošto nije slučajna. Štoviše, autor ju je utvrdio i istim podnaslovom: “Društvo i kultura u istočno-središnjoj Europi”.
Kada bi postojala ikakva srodnost Michnikovih razmišljanja o Poljskoj i Europi s varšavskim govorom Donalda Trumpa, kojem je, među okupljenim državnicima zemalja istočnog i ex-komunističkog dijela Europske unije pljeskao i već spomenuti Viktor Orbán, ona bi se mogla naći tek u jednoj usputnoj rečenici u kojoj američki predsjednik Poljacima i svijetu poručuje da komunizam više ne predstavlja prijetnju.
Zato ću se za sada ostaviti Trumpa i usredotočiti se na poruku, itekako aktualnu i važnu za današnju Hrvatsku, koju sam tog dana dobio od velikog i znamenitog Poljaka Michnika.
Dobio sam je, naravno, posredno, zahvaljujući onoj divnoj providnosti koja se pobrine da u određenom trenutku uzmete i na pravoj stranici otvorite neku knjigu. Vjerujem u tu providnost još otkako sam naučio nasumične otvarati Bibliju tražeći duhovnu hranu, pouku i poruku za određeni dan.
Tako sam u taj četvrtak otvorio knjigu Claudija Magrisa “Al’ povijesti nije kraj” (Fraktura, 2016., prev. Ljiljana Avirović) upravo na članku pod naslovom “Za antikomunizam ljudskog lica” u kojem tršćanski pisac piše o Michniku, kojeg, za razliku od mene, osobno dobro poznaje.
Michnik je, onda kada je to bilo opasno i hrabro, bio antikomunist. A danas, kako prenosi Magris, govori: “Postoji još samo jedna kategorija gora od komunista – antikomunisti”. Pri tom, opet prema Magrisu, ne misli na one koji odbijaju rješenja koje je ponudio komunizam, “već ignoriraju ili previđaju pitanja što ih je postavio komunizam, od kojih neka još uvijek čekaju odgovor”
Tekst počinje rečenicom koju je Michnik izgovorio kada je u Amsterdamu primao nagradu Erasmus: “Potreban nam je antikomunizam ljudskog lica”.
Michnikov je otac bio komunist i zbog svojih je ideja bio zatvaran u antikomunističkoj Poljskoj prije Drugog svjetskog rata. Poslije tog rata njegov je sin, zbog sličnih ideja i poimanja pravednosti i slobode, postao opozicija komunističkom režimu, u kojem je, u tri navrata, odležao šest godina po zatvorima.
Posljednje tri, nakon uvođenja izvanrednog stanja 1981., bez suđenja i presude, odbijajući oba izlaza koja mu je ponudila vlast: potpisati izjavu lojalnosti režimu ili “svojevoljno” odseliti iz Poljske.
Dakle, Michnik je, onda kada je to bilo opasno i hrabro, bio antikomunist. A danas, kako prenosi Magris, govori: “Postoji još samo jedna kategorija gora od komunista – antikomunisti”.
Pri tom, opet prema Magrisu, ne misli na one koji odbijaju rješenja koje je ponudio komunizam, “već ignoriraju ili previđaju pitanja što ih je postavio komunizam, od kojih neka još uvijek čekaju odgovor”.
Nadalje, on polemizira s onima koji sve političke protivnike žigošu kao “komuniste”, čak i onda kada njihove kritike nemaju nikakve veze ni sa živim, ni sa mrtvim komunizmom.
Naposljetku, Michnik prezire one taj “lažni antikomunizam koriste kao pravo, nedostojno i potajno, oružje u legitimnoj političkoj borbi, koju se time omalovažava”.
Nadam se da će se sljedećih dana u nekima od velikih svjetskih novina, s kojima surađuje, pojaviti i Michnikovo viđenje nastajanja političko-gospodarsko-vojnog saveza koji već sada neki nazivaju novim Varšavskim paktom, koji je ovaj put američka ideja i program koji, ne prvi put, kao zadaću iz Washingtona marljivo piše i hrvatska predsjednica
Pitaju Michnika i što ćemo s izjednačenjem nacizma i komunizma? A on, kako ga citira Magris, odgovara: “Dakako, ako je riječ o Staljinu i Hitleru, onda se potpuno slažem. Ali ako je riječ o Goebbelsu i Gramsciju, onda se, eto nikako ne slažem…”.
Vratio se Trumpu. Nadam se da će se sljedećih dana u nekima od velikih svjetskih novina, s kojima surađuje, pojaviti i Michnikovo viđenje nastajanja političko-gospodarsko-vojnog saveza koji već sada neki nazivaju novim Varšavskim paktom, koji je ovaj put američka ideja i program koji, ne prvi put, kao zadaću iz Washingtona marljivo piše i hrvatska predsjednica.
Ali, nije teško zaključiti što veliki poljski intelektualac misli o govoru u kojem Trump slavi Kopernika, Chopina i svetog Ivana Pavla II, a među odlikama i vrlinama Zapada navodi pisanje simfonija, dok istodobno Poljacima prodaje oružje u vrijednosti od gotovo osam milijardi dolara. I to rakete vrlo prigodnog imena – “Patriot”. Kakve je već prodaju Saudijcima.
Je li ovaj svijet zaista baš toliko glup?
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Andrej Plenković i HNK Zagreb
- Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
- Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
- “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
- Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
- Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
- Utrka milijardera u svemiru
- Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
- Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
- Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.