U ponedjeljak se nastavlja utakmica za čisti nogomet

Ima ta jedna usporedba koja se vuče već tjednima, pogotovo zadnjih dana. ”Oni“ otprije 20 godina, ili ”ovi“ vatreni. Sad je, nakon Engleske, jasno došla do usijanja, s tim da se mnogi naklanjaju rezultatu nove generacije.

Reprezentacija iz 1998. godine je bila igrački bolja. Toliko plemićke nogometne klase, toliko profinjenih i mangupskih pokreta nogometnim kistom – toga ipak nema generacija koju vodi Zlatko Dalić. Ali ima, a to je itekako pokazala, srce nepokolebljivog ratnika. Kao da su svi kolektivno postali jedan ogromni, nezaustavljivi Mario Mandžukić.

Da ovima Lilian Thuram u polufinalu Svjetskog prvenstva zabija svoja dva jedina gola za reprezentaciju i okrene rezultat na 2:1, stječe se dojam, samo bi otresli prašinu, zagrizli jače i dobili utakmicu.

Golema je to stvar, to finale Svjetskog prvenstva i, ali još više način na koji su do njega došli, tri puta zaredom se vraćajući iz situacije u kojoj su gubili. Golema za naciju koja je, često gušena ponekad bizarno neopravdanim pesimizmom, izgubila vjeru.

U ponedjeljak se nastavlja utakmica mnogo važnija od one u nedjelju o kojoj ćemo, bez obzira na gorčinu koja probija iz ovih redaka, pričati unucima. Utakmica u koju protivnik ulazi posut zlatnim ruskim tragom i domaćom ekstazom koja lako može značiti prečicu do zaborava. I prevare. Utakmica u kojoj borba protiv kriminala i korupcije u nogometu znači toliko više od samog sporta. Utakmica koja se, nakon masovne srpanjske euforije, čini već izgubljenom, a manjina onih koji uopće ukazuju na to da se ona još itekako igra – zanemarivom

Oči, međutim, ne mogu baš svi držati širom zatvorene. Ostvarenje dječjih snova, igranje u finalu Mundijala (ej, finalu!), izazvalo je, jasno, kolektivnu ekstazu.

Kod gotovo svih – i onih koji su ih podržavali cijelo vrijeme i kad se činilo da se neće uopće plasirati na Svjetsko prvenstvo, i onih koji nogomet, zapravo, ne prate osim u trenucima ovakve nacionalne euforije, čak i kod onih koji su se zaklinjali “nikad više”, da bi ih nesalomljivi duh, borbenost i budimo iskreni, prije svega pobjede “kolektivnog Mandžukića”, natjerali da ovih dana izađu na ulice.

Svo zlo u koje je hrvatski nogomet umočen više od desetljeća kao da je odjednom nestalo, s dva Pedra koja se lako i prikladno pronašlo u likovima odbjeglog Zdravka Mamića i smijenjenog bivšeg izbornika Ante Čačića.

Stvari, naravno, nisu tako jednostavne. Onima u neobuzdanom slavlju je suvišno objašnjavati da Hrvatsku na SP predstavlja i Damir Vrbanović (tri godine nepravomoćno) i da sjajne partije jednog od najboljih igrača turnira Luke Modrića i sigurnost Dejana Lovrena ne mogu promijeniti činjenicu da su, kako je sud nepravomoćno presudio, asistirali u nezakonitom otuđenju milijuna eura, a onda, kako tvrdi optužnica, odnosno sumnja istraga, operetno loše lagali na sudu – jedan pozivajući se na gubitak memorije, drugi diktirajući napamet naučene obrane koje mu je pripremila Pedrova, pardon, Mamićeva obrana.

Suvišno je objašnjavati da je baš situacija u kojoj je domaći nogomet zamrznut u kolu korupcije, kriminala i očajno pristranog pravosuđa paradigmatska za situaciju u cijeloj zemlji. Finale je u nedjelju, pustite nas da sanjamo.

Nakon nedjelje, međutim, dolazi ponedjeljak. I što god se dogodilo dan prije, jasno je da je uspjeh na Mundijalu stvar koja je maksimalno podigla svjetsku prepoznatljivost Hrvatske i postala stvar međunarodne kolektivne memorije.

U ponedjeljak, “običnim” ljudima sijat će oči, političari će, neki manje, neki više (Plenkovićev i Jandrokovićev izlet u Moskvu u dresovima u kojima su podsjećali na dva uzbuđena sredovječna mulca sretna zbog toga što su zbrisali u avanturu od dnevne rutine je, eto, autoru ovog teksta bio prilično simpatičan) trljati ruke nadajući se da su profitirali od blizine nogometnih heroja.

No, u ponedjeljak se, međutim, s najvećim peharom u nogometu, ili bez njega, neće promijeniti ništa.

Reprezentacija iz 1998. godine je bila igrački bolja. Toliko plemićke nogometne klase, toliko profinjenih i mangupskih pokreta nogometnim kistom – toga ipak nema generacija koju vodi Zlatko Dalić. Ali ima, a to je itekako pokazala, srce nepokolebljivog ratnika

Oni koji se nadaju političkom profitu ostat će praznih ruku ne dodaju li crveno-bijelim kvadratima uspješnije obavljanje svog posla. Euforije, još i veće od ove, je, naime, bilo i 1998. godine, pa je tadašnja vlast na prvim sljedećim izborima doživjela brutalan poraz.

Građani će, makar ona najveća, golema većina, kojoj su odbjegli nogometni funkcioner i RTV mehaničar dovoljni da preuzmu sve grijehe, liječiti mamurluk i do kraja života imati uspomenu na jedno sretno ljeto, a i blagajna HNS-a će, hvala na pitanju, nabubriti do bizarnih granica.

Nekog posebnog utjecaja na ekonomiju ili svakodnevni život teško da će biti, ali očekivati ekonomsko čudo nakon jednog nogometnog turnira bi ionako bilo smiješno.

Ponedjeljak bi, međutim, bez obzira na sudbinu najveće nagrade u svijetu sporta, mogao donijeti i strašan, odsudni poraz.

Titula svjetskih prvaka, ili viceprvaka, svejedno, mogla bi – i vjerojatno hoće – poslužiti kao pokriće za nastavak držanja najpopularnijeg sporta u Hrvatskoj u šakama istih onih koji su ispraznili domaće stadione (osim jednog), istih onih koji profitiraju iz “građanskih ugovora” s golobradim dječacima, istih onih koji dirigiraju “pošteno suđenje” i liste na reprezentativnim popisima kako bi održali vlastiti biznis model.

Istih onih koji ne vide ništa sporno u Lokomotivi, istih onih koji s odobravanjem klimaju glavom gledajući kako uporno i besramno predsjednica Republike ne želi osuditi potez svog (bivšeg?) prijatelja koji je bijegom ismijao institucije države koju ona predstavlja.

U ponedjeljak se, zato, nastavlja utakmica mnogo važnija od one u nedjelju o kojoj ćemo, bez obzira na gorčinu koja probija iz ovih redaka, pričati unucima.

Golema je to stvar, to finale Svjetskog prvenstva i, ali još više način na koji su do njega došli, tri puta zaredom se vraćajući iz situacije u kojoj su gubili. Golema za naciju koja je, često gušena ponekad bizarno neopravdanim pesimizmom, izgubila vjeru

Utakmica u koju protivnik ulazi posut zlatnim ruskim tragom i domaćom ekstazom koja lako može značiti prečicu do zaborava. I prevare.

Utakmica u kojoj borba protiv kriminala i korupcije u nogometu znači toliko više od samog sporta.

Utakmica koja se, nakon masovne srpanjske euforije, čini već izgubljenom, a manjina onih koji uopće ukazuju na to da se ona još itekako igra – zanemarivom.

I dok se u kloakama javnosti već keze zubi i crtaju mete, dok pogled na semafor ne daje razloga za optimizam, valjalo bi se, možda, prisjetiti baš primjera koji ovih dana na terenu daju i Perišić, i Rebić, i Mandžukić, ma svi, jebi ga, i Lovren i Modrić.

Nema predaje.

Glavu na kopačku.

Samo jako.

(Prenosimo s portala Telegram).

Još tekstova ovog autora:

• Potezi KGK: strah od poraza ili gubitak kontrole?
• Može li Dario Hrebak oživjeti HSLS? Kako je počeo – teško
• Mrtva djeca, silovane žene i ćirilica. Isplativ Penavin svijet
• ”Hrvatska do Kupresa” nije samo još jedna besmislica KGK
• Plenković ide s moćnim adutom – mijenjanjem rasporeda blagdana
• Najopasniji protivnik KGK je Škoro, a ne Milanović
• HVIDRA previše podsjeća na mržnju s početka 90-ih
• Šalje li Plenković napredovanjem Kuščevića poruku DORH-u?
• Hrvatska se nema pravo buniti zbog D’Annunzija
• Može li itko više vjerovati u Plenkovićeve kadrovske odabire

» Svi tekstovi ovog autora