Ukoliko nam religija ne treba kao identifikacijska zastava kojom mašemo prikrivajući vlastitu nesigurnost u usidrenju u život, ukoliko razumijemo da su definicije vjere i kodificiranje ponašanja u skladu s njom samo jedan od jezika kojim nastojimo sebi tumačiti misterij života, ukoliko smo otvoreni mogućnostima svjetova kojima nas otvara povjerenje u ono što je Isus govorio i što nam znači njegova osoba, mogućnostima koje trajno izmiču institucionalizaciji u guraju nas u zagrljaj misterija, tada ćemo, ne prestajući poštujući tradiciju, iskustva i jezik kojim se artikuliraju, malo mariti za sam jezik i isključivost institucija te njihovo mahanje zastavama koje ionako nema dodira s misterijem.
Tragamo li za onim što zovemo Bogom? Ili, možda mislimo daje netko drugi ”to“ našao, pa je dovoljno da slijedimo njegove upute da i mi nađemo? Tragamo li za izgubljenim ili prizivamo u sjećanje nađeno? I u svim tim nastojanjima ne promašujemo li, zapravo, priliku da sami budemo nađeni?
Tragamo li za onim što zovemo Bogom? Ili, možda mislimo daje netko drugi ”to“ našao, pa je dovoljno da slijedimo njegove upute da i mi nađemo? Tragamo li za izgubljenim ili prizivamo u sjećanje nađeno? I u svim tim nastojanjima ne promašujemo li, zapravo, priliku da sami budemo nađeni?
Ne treba li prestati s traganjem? Zar nismo ovdje gdje jesmo zapravo već na cilju?
Mjesto na kojem stojimo nije li odredište našega putovanja?
Naposljetku, što zapravo želimo naći? I u čemu bivamo pronađeni? Postoji li to nešto ili je to igra koju igramo s nama samima? Vjerujemo li životu ili bismo radije njime upravljali? Želimo li sve kontrolirati ili naprosto živjeti?
Dio naših frustracija nalazi se u tome što očekujemo da nam jezik i misao ponude objašnjenja, a oni nam to ne mogu dati. Željeti da život bude ”razumljiv“ u takvom smislu, znači željeti da on bude nešto drugo, a ne život. Opčinjeni riječima brkamo ih sa zbiljskim svijetom, a u zbiljskom svijetu pokušavamo živjeti kao da je to svijet stvoren od riječi. Posljedica je da smo iznenađeni kad se one ne uklapaju.
Što više pokušavamo živjeti u svijetu riječi, to se više osjećamo izoliranima i usamljenima, to više svu radost i živopisnost stvari odmjenjujemo tek postojanošću i sigurnošću.
S druge strane, što smo više prisiljeni priznati da zapravo živimo u zbiljskom svijetu, to više osjećamo svoje neznanje, nepostojanost i nesigurnost svega što nas okružuje.
No, čini se da smo u postupku simboliziranja svemira na ovaj ili onaj način, u ove ili one svrhe, izgubili stvarnu radost i smisao samoga života. Sve raznolike definicije svemira imale su neke svoje krajnje pobude i više su se bavile budućnošću nego sadašnjošću.
Naravno, nema ništa novoga u tvrdnji da ideje i riječi ne mogu dokučiti krajnji misterij života te da Bog ne može biti shvaćena ograničenim umom. Jedina novost jest što se ta tvrdnja sada više odnosi na društvo nego na pojedinca; ona se osjeća posvuda i nije ograničena samo na nekolicinu. Gotovo svaka duhovna tradicija prihvaća da dolazi vrijeme kad se mora dogoditi dvoje: čovjek mora predati svoj osjećaj odvojenosti ”Ja“, i mora se suočiti s činjenicom da ne može znati, to jest definirati ono krajnje
Religija želi osigurati budućnost i nakon smrti, dok je znanost želi osigurati do trenutka smrti te odgoditi samu smrt. Samo, sutrašnjica i planovi za sutra ne mogu imati nikakva značenje, nismo li u općem dodiru sa stvarnošću naše sadašnjosti. Naime, ona se događa danas, a mi stvarno živimo – jedino u sadašnjosti.
Naravno, nema ništa novoga u tvrdnji da ideje i riječi ne mogu dokučiti krajnji misterij života te da Bog ne može biti shvaćena ograničenim umom. Jedina novost jest što se ta tvrdnja sada više odnosi na društvo nego na pojedinca; ona se osjeća posvuda i nije ograničena samo na nekolicinu.
Gotovo svaka duhovna tradicija prihvaća da dolazi vrijeme kad se mora dogoditi dvoje: čovjek mora predati svoj osjećaj odvojenosti ”Ja“, i mora se suočiti s činjenicom da ne može znati, to jest definirati ono krajnje.
Sve tradicije također prihvaćaju da se koncept Boga ili predodžba o njemu ne mogu oblikovati riječima. On je zacijelo nešto posve različito od vremešnoga gospodina s bradom na zlatnom tronu ili od svjetlosti koja zasljepljuje. One nam također govore da je predodžba o Bogu više vizija nego koncept te da je ta vizija obnavljanje nečega što smo jednom već imali, ali i ”izgubili“ jer to nismo poštovali, ili nismo znali poštovati.
Ta je vizija, dakle, nezamagljena svijest o tome ”nečemu“ što se ne može definirati, što nazivamo životom, sadašnjom stvarnošću, velikim strujanjem, vječitim sada – svijest bez osjećaja da smo od toga odvojeni.
U trenutku kad ga nazovemo kakvim nekim imenom, to više nije Bog; to je čovjek, stablo, crveno, crno, meo, tvrdo, dugačko, kratko, atom, svemir.
Spremno bismo se usuglasili sa svakim teologom koji sažalijeva panteizam i kaže da ovi djelići iz svijeta riječi i međusobnog dogovora, ove raznovrsne ”stvari“ zamišljene kao utvrđene i udaljene jedinke – nisu Bog.
Zatražite li da vam tkogod pokaže Boga, prirodno bi bilo da vam pokaže sunce, ili stablo, ili leptira. Ali, kažete li potom: ”Mislite li da je Bog sunce, stablo ili leptir i sve druge svari?“, valja reći da ste posve i u cijelosti promašili.
U najširem smislu riječi, imenovati nešto znači tumačiti iskustvo pomoću prošlosti, prevoditi ga pomoću sjećanja, vezati nepoznato u sustav onoga što nam je poznato. Suvremen čovjek (barem na Zapadu) teško da poznaje bilo koji drugi način razumijevanja svijeta.
Suvremen čovjek (barem na Zapadu) teško da poznaje bilo koji drugi način razumijevanja svijeta. Svaki čovjek, svaka stvar mora na sebi imati naljepnicu, nositi svoj broj ili potvrdu, biti negdje upisana i razvrstana. Ono što nije razvrstano – neispravno je, nepredvidivo i opasno. Ničije se postojanje ne priznaje bez putovnice, rodnog lista ili pripadnosti nekom narodu. Ne slažete li se s kapitalistima, oni će vas nazvati komunistom, i obratno. Osoba koja ne prihvaća niti jedno od ovih stajališta, ubrzo svima postaje neshvatljivom
Svaki čovjek, svaka stvar mora na sebi imati naljepnicu, nositi svoj broj ili potvrdu, biti negdje upisana i razvrstana. Ono što nije razvrstano – neispravno je, nepredvidivo i opasno. Ničije se postojanje ne priznaje bez putovnice, rodnog lista ili pripadnosti nekom narodu. Ne slažete li se s kapitalistima, oni će vas nazvati komunistom, i obratno.
Osoba koja ne prihvaća niti jedno od ovih stajališta, ubrzo svima postaje neshvatljivom. Suvremenom je umu najudaljenija od sviju mogućnosti ona da postoji i način gledanja na život koji je udaljen od svih koncepcija, uvjerenja, mišljenja i teorija.
Svakako, revolucionarni mislilac mora krenuti s one strane misli. On zna da su gotovo sve njegove najbolje ideje naišle kad je razmišljanje prestalo. Možda se borio i natezao s problemom da bi ga razumio pomoću ustaljenih načina razmišljanja, no samo kako bi otkrio da to nije moguće.
No, kad je iscrpljen prestao misliti, um se otvorio da i sagledao problem takvim kakav jest – ne kakvim su ga oblikovale riječi – i odmah se mogao shvatiti.
Krenuti s one strane misli nije predodređeno samo za genije. Otvoreno je i svima nama kad shvatimo da misterij života nije problem koji treba rješavati, nego zbilja koju treba iskusiti.
Još tekstova ovog autora:
- Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
- Susret s Irinom iz Mariupolja
- Bio nam dobar Prelazak!
- Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
- Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
- Sretna još jedna ili nova 2.0 godina
- Valja se zaštititi od utjecaja kaotičnog
- Papa Franjo protiv iluzije ”povratka u normalnost”
- Uz Svjetskoga dana molitve za mir
- Bi li papa Franjo ikome uskratio pričest?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.