Andrej Šimić
Intelektualac. Možda pomogne tamo gdje nedostaje jasnoće, da nejasno učini shvatljivijim, neovisno slagali se mi ili ne. Školovan je za to. U vještine intelektualca nemoguće je ne svrstati i svijest o čovjeku kao društvenom biću.
Prema tome, odgovornost se podrazumijeva, unaprijed je zadana, a posljedica je upravo školovanja, jer poput svakog posla i angažmana – radnice u pekari, profesionalnog sportaša, mezzosopranistice, vatrogasca, arhitektice ili kirurga – pretpostavlja naobrazbu potrebnu i neophodnu kako bi se manje upućene uputilo.
Shodno tome valja se zapitati u kojoj mjeri je bivanje intelektualca određeno njegovim kritičkim progovaranjem o životu u zajednici, o odnosima koji oblikuju taj život? Vodeći brigu o položaju i ulozi čovjeka u društvu, na određeni način intelektualac dijeli poželjno od nepoželjnog. Čini se da je pozvan na ovaj ili onaj način biti javno angažiran u društveno-političkom životu zajednice.
S druge strane poznato je da postoji, kako u svim područjima tako i u javnom angažmanu, nešto što se naziva diktatura mediokriteta, intelektualni konformizam, intelektualna korupcija, pokvarena inteligencija, intelektualna šutnja… Najgore je to što su sva nabrojana stanja, uvjetno govoreći, inteligentna, pa djeluju iz znanja, dakle, sa sviješću šta čine.
Paradoks je u tome što koliko god inteligencija može biti nevaljala i neželjena, ipak, danas, potrebna je velika, nikad veća pamet, obzirom na veliku svađu u svijetu, svađu između anglosaksonskog svjetskog poretka i velike većine ostatka svijeta koji u globalnoj politici više ne želi biti u podređenom, izrabljivačkom položaju i naprosto žele donositi vlastite, neovisne odluke.
Čak smo i mi u Evropi na egzistencijalnom raskršću, a kamoli ostatak ne-zapadnog svijeta. U okolnostima kakve jesu stvari su jasne: ono šta je dobro za nas Evropljane neprihvatljivo je za anglosaksonski centar moći.
Nema dvojbe, i ostatku svijeta i nama u Evropi predstoji emancipacija.
Možemo se poslužiti predavanjem jednog od istaknutijih jugoslavenskih filozofa, Gaje Petrovića, ”Odgovornost intelektualca danas”, prvi put održanog 24. svibnja 1972. godine na Wesleyan University – Middletown, Connecticut, u SAD-u.
Petrović ističe da je pojam ”inteligencija” prvi u upotrebu uveo ruski pisac Pyotr Dmitrievich Boborykin 70-ih godina 19. stoljeća.
U početku je označavala ljude od kulture, obrazovane, ono što se kaže, progresivnih pogleda. Kasnije se počela upotrebljavati za individue posvećene određenoj vrsti rada, određenoj profesiji, a još kasnije dobila je današnje značenje javno angažiranog akademskog pojedinca koji osjeća odgovornost i ima skoro pa imperativnu dužnost intervenirati u otuđenu zajednicu. Pogotovo se to tiče pojedinaca humanističko-društvenih zanata.
”Nije li intelektualac kritički i kreativni duh koji je sposoban ne samo da pruži neki parcijalan ili poseban doprinos proširenju spoznaje i kulture, nego također da prekorači područje svoje posebne kreativnosti, da se odnosi prema cjelini života i društva, zauzimajući kritičko stanovište prema postojećem i dajući ideje za budućnost, kazujući ne i da onome što se zbiva ili bi se moglo dogoditi?” pita se Gajo Petrović.
Ili jednostavnije i kraće: nije li intelektualac uvijek u kritičkom negiranju devijantno postojećeg i predlaganju alternativa? A ovoj svađi epohe gdje se Ukrajina troši kao da sutra ne postoji, koristeći širok spektar vojnih, političkih, financijskih, čak i kulturnih, ma svih mogućih zamislivih metoda i resursa kao oružja, jedina alternativa jest mir s velikim M.
Bez sumnje ovo je najveća svađa našega doba. Miritelj ne bi trebao zauzimati stranu naoružavanjem, miritelj bi trebao razdvajati zavađene mirotvornim prijedlozima. U suprotnom nije miritelj.
Priču smo počeli s intelektualcem jer je intelektualac na određeni način bliži izvoru pouzdanih i valjanih sadržaja potrebnih za formiranje kritičkog stajališta. Naravno da to ne znači da ostali nisu pozvani sudjelovati, upravo suprotno. Samo se radi o tome da polazimo od pretpostavke da intelektualac, zbog naobrazbe, raspolaže sadržajima koji naprosto sami od sebe pozivaju na javno i glasno iznošenje kritike, a protiv šutnje.
A gdje je danas ta smjela pamet da spasi svijet?! Možda je ovo za nju prevelik zalogaj. Srećom, sada kada je zakazala ova odozgo, Gajo Petrović nas uči, a u tome je možda ključ, da postoji i inteligencija odozdo. Ona može puno.
Zato se traži tko će izmiriti svijet? Čini se nemoguće.
Nemoguće mi je najdraže.
Zbog toga, evo još jedna Gajina nadahnuta misao iz predgovora njegove knjige ”Mogućnost čovjeka”: ”Ako čovjekova faktička neljudskost nije njegova jedina ljudska mogućnost, nije li čovjekova misao doista misao ako misli mogućnost čovjeka? I nije li istinska misao ujedno i otvaranje čovjekovih mogućnosti, ne samo indirektno – kao poziv na ljudski čin, već i direktno – kao čin kojim se prekoračuje ustaljeno i zakoračuje u nemoguće?”
Dakle, tko će pomiriti posvađane – angažirani intelektualac, hrabri vojnik, pošteni političar, đak neizmjerno željan znanja, marljivi radnik udarnik, prosvijetljeni pojedinac, bogataš dobrotvor, možda ponizni sluga ili pjesnikova spretnost s riječima čija utjeha barem nakratko umije zavarati savjest?
A možda se pojavi nadahnuti orator i omađija one koji odlučuju o ratu i miru pa zavodljivim retoričkim čaranjem pomogne i njima i nama? Ne znam koliko mogu hrabri vojnik, sluga reda policajac, liječnik koji neprijatelja liječi kao rođenog svoga ili mirotvorac kada se odriče sebe vjerujući da život ima smisla unatoč banalnosti besmisla?
Ili će svijet izmiriti rat, uništenje, muka, beznađe, neviđena patnja, glad, smrt, nepravda, strah, interes, neljudskost, sve ono šta je potrebno da se napokon dospije do nemoći, da se iscrpi sva snaga i preostane samo trpnja i ravnodušnost prema čovjeku i svijetu tako da se više ne bude moglo razlikovati lijepo od ružnoga?
Ali pitanje je samo može li se bez sluha za ljepotu dovršavati svijet? Želimo li uopće živjeti u takvome, ružnom svijetu? Vjerujem da to ne bi bio poželjan svijet. I kako ćemo onda, ako u potpunosti ostanemo bez mirotvorne snage – hoćemo li se odreći i nade? Tek bi to bilo ubojstvo mira.
Šta će od svega ovoga ljude natjerati da se mire, hoće li išta od spomenutog? Samo da na pomirbu ne budemo morali čekati toliko dugo koliko je potrebno da se ispali i posljednji metak.
Znamo sigurno šta neće izmiriti svijet: šutnja! Uostalom, u ratnim okolnostima šutnja je poput metka.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Šta ministar Ivan Malenica radi u Kninu?
- Ustaški logor Jasenovac – kameno mjesto, kameni ljudi
- Dan kada su došli po Mir
- Evropa – ili mirotvorstvo ili nas neće biti!
- Gorani, Srbi i Hrvati, htjeli su mir. Nisu htjeli rat
- Iznad kolone nakon Oluje: dužnost vojnika i savjest čovjeka
- Zakon džungle u režiji ljudi gazi preko mrtvih
- Ja sam da se širi kulturni, a ne vojni prostor
- Nedovršenost ružnoga svijeta
- Nije smrt neprijateljica života, već suputnica
