Ivana Šojat
Smrt dođe, unakazi nas, nastavi dalje, ode. Krajolik se oporavi, život nadjača. Ljudi pamte, nose u sebi u tuzi učahurenu traumu. Kao paralelna stvarnost, usprkos životu koji se kad-tad vrati, užas ostaje lebdjeti ponad prostora kojeg zadesila je mnogostruka smrt.
Verdun danas izgleda pitomo. Osobito nekome tko ne zna da su valovitost travom obraslog krajolika stvorili topovi koji su zemlju orali, koji su iza sebe ostavili oko 250 tisuća mrtvih, mladih ljudi.
Vjetar koji Dunavom trči kao djeca hodnikom kad zazvoni za veliki odmor, koji nasrne na Vukovar koji se obnovio, koji u dušama nas koji smo ga gledali kako se ruši i dalje ponekad zagazi u crno-bijelo, zagasito mjesto bez stabala i ptica, u Grad potopljen smrću.
Smrt ponovno gmiže prema prostoru nad kojim lebdi paralelna stvarnost pokolja Galicije koja je u koroti Velikog rata u svoja njedra primila tijela pola milijuna smaknutih u ime careva carstava koja će ionako izdahnuti.
Smrt ponovno gmiže putovima Gladomora, Ukrajinom. I gledamo tu glasnu, rušilačku, nemilosrdnu smrt u izravnom prijenosu putem satelita, tehnologijom koja je čovječanstvu trebala zajamčiti kvantni skok daleko od nasilja. I sve nam se vraća. Sve mi se vraća.
Nije to strah. Više je to užasnutost spoznaje o suštini ljudske prirode koja se, ponovno zbog tehnološkog napretka, bjelodano razotkriva više nego ikad prije. Na tragediju i nepravdu ruske invazije na Ukrajinu.
Ima ih koji govore da ih se to ne tiče. Oni će reagirati i ticat će ih se tek kad ekonomski lepet krila njima tako daleke Ukrajine uraganom dotakne njihove velevažne živote.
Ima ih koji rat tumače provokacijom s ukrajinske strane. Za njih su vjerojatno krive i sve žrtve nasilja, silovanja ili pljački.
Ima i onih koji uporno ljude važu kao meso na vagi nekakve njihove pravde i pravice, pozivaju se na mrtve s drugih kontinenata, lišeni ikakve empatije, oni hine humanost. I likuju zato što je ruski despot konačno pokazao zube američkom ”svjetskom policajcu”.
Ne obaziru se na činjenice ili ih svjesno posve zanemaruju, zaboravljaju Mađarsku, Čehoslovačku, Poljsku, Čečeniju, Afganistan, Abhaziju, Pridnjestrovlje, Gruziju, Dagestan…
No spominjanje tih činjenica je spuštanje na njihovu razinu koja podrazumijeva potpuni izostanak najljudskije empatije.
Ima nas koji smo prije trideset godina preživljavali gotovo isto što Ukrajinci trpe danas, istu retoriku koja je nasilje zahuktala protiv nas. I teško nam je, prokleto teško. I vraća nam se sve što mislili smo da smo zaboravili, potisnuli, otisnuli daleko od nas.
Gledamo tu Putinovu ”defašizaciju” koja na žene, djecu i civile šalje golobrade vojake, tuđu djecu vlastita naroda, koji vlastiti narod truje lažima o slavi i časti, drži u izolaciji, tjera u bijedu, vraća u zatucanost, koji bombama obasipa gradove. Gradove ispod kojih u podrumima čuče promrzla, gladna i žedna djeca.
Generira se nova, monstruozno velika trauma, novi mogući detonator budućih zala dok se Putin prema jednoj suverenoj državi ponaša kao prema podstanaru na teritoriju kojeg on smatra svojom prćijom.
Usput stradava i ono najljepše i najplemenitije što je čovječanstvo ikad iznjedrilo: umjetnost i njezini tvorci, ruski umjetnici koji rođeni su i umrli davno prije despota Putina.
Svi su žrtve testosteronskog zanosa jednog psihopata koji ne mari ni za kakvu pravdu ni za čije pravo ni za čiji život. Slaba je utjeha u ovom trenutku činjenica da će život naposljetku ipak pobijediti. Čak i bez nas.
I tim je teže slušati zvonki, dječji glas malene, sedmogodišnje Amelije Anisovič koja u podrumu, usred beznađa, u Kijevu pjeva ”Let it go” iz crtanog serijala ”Frozen”.
Teško je obuzdati beskrajno razočarenje u čovječanstvo, u tupost masa koja tiranima dopuštaju da ih tiraniziraju. Demokratski. Sad u zemlji čija je ”demokratski” izabrana vlada zabranila prosvjede, gdje se hrabre istinozborce i prosvjednike hapsi i kažnjava petnaestogodišnjim zatvorom.
U Ukrajini ginu ljudi, u Rusiji istina.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Važne su igre. I kruh. Osobito ako nas uskoro zaskoči glad
- Civilizacijski se obrušavamo u ambis
- Matijanićev kraj čudovišno progovara o našem društvu
- Od Bacha do Žmegača
- Žene moraju uložiti stostruko više truda da bi išta postigle
- Svijet (a)moralno tone, a probudit će se kad stigne do dna
- Ljude se uvijek može preko noći pretvoriti u štakore
- Božić je, a sve više vojnika
- Mrtvi žele mir jer u našim sjećanjima svatko od njih ima ime
- Tražimo prava za sebe i svjesno koračamo u kaos
