autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

U zagrljaju s papom Franjom

Autor: Jadranka Brnčić / 03.06.2014. Leave a Comment

Nakon promišljanja o načelima ekumenizma s drugim kršćanskim zajednicama koje se, unatoč teološkim i povijesnim prijeporima oko shvaćanja autoriteta apostolskog nasljedstva, smatraju sestrinskima, Drugi vatikanski koncil je uznastojao i u odnosu na druge, nekršćanske religije, svraćati pozornost na ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi međusobnom jedinstvu a ne na ono što ih razdvaja onemogućujući istinski dijalog. U tom ozračju je i Pavao VI. učinio simboličku gestu: za posjete Carigradu 1966. patrijarhu Atenagori I. poklonio je ikonu na kojoj su Petar i Andrija, dvojica osnivača Crkava – jedne u Rimu, druge u Carigradu – naslikani u bratskom zagrljaju.

 

Ivan Pavao I. najavio je unutarnje reforme te daljnje otvaranje Crkve svijetu, no umro je 33. dana svojega pontifikata. Ivan Pavao II. počeo je lijepim riječima, sigurno i najboljim namjerama, ali odškrinute su se dveri ubrzo počele zatvarati. U dijalogu s drugim kršćanskim Crkvama obznanio je da rješenje, u konačnici, vidi u prepoznavanju njegova vrhunskoga autoriteta.

Epohalan obrat u teološkom mišljenju što ga je omogućio Drugi vatikanski koncil, prikočen je strahovima od pluralizma i globalizacije. Premda je Koncil bio riješio ključna čvorišta koja su kočila svaki dijalog – Katolička crkva više ne inzistira na tvrdnji da ona “jedina spašava”, a krajnje pozitivno je vrednovana sloboda savjesti – raniji ekskluzivistički stav i svjesna netolerancija prema onima koji su bili izvan “jedine Crkve koja spašava”, preselili su se unutar same Katoličke crkve: pojedini biskupi i kardinali si uzajamno odriču pravovjernost koju žele povezati s određenim oblicima pobožnosti, tumačenja Biblije i shvaćanja morala

 

Doduše, što se tiče odnosa s drugim kršćanskim vjeroispovijestima i drugim religijama, bilo je nekoliko dojmljivih manifestacija (susret u Asizu 1986. i 2002, post posljednjeg dana ramazana 2001.), no doktrinarna tvrdokornost i zaprečivanje institucionalnije suradnje, posebice s Ekumenskim vijećem Crkava, postavljali su neprekoračive granice napredovanju u ekumenskom dijalogu.

 

Ivan Pavao II. pokazivao je prirodnu simpatiju za Istočno kršćanstvo. Sve dok je Sovjetski savez još postojao, teološki dijalog odvijao se u skladu s teorijom o Europi koja “mora disati s oba plućna krila”, misleći pritom na suradnju racionalne, juridičke Latinske crkve s mističkom i kontemplativnom duhovnošću kakav nalazimo u Istočnoj. No, kada se Sovjetski savez raspao, a Gorbačov u prosincu 1989. bio posjetio Papu, povela se borba za crkvenim posjedima u Ukrajini, a Papa je otvorio katoličke biskupije na ruskom teritoriju. To je bio razlog da je patrijarh Aleksije II. govorio o prozelitizmu i odbijao sudjelovati u ekumenskim događanjima. Ruske episkope se, k tome, često vrijeđalo zbog njihove navodne KGB-ovske prošlosti.

 

Na temelju pojedinih izjava kardinala Ratzingera jasno se da zaključiti da je s neodobravanjem gledao na Wojtyłine ekumenske pothvate. Kada je Ivan Pavao II. 1996. sazvao više od dvjesto vjerskih vođa u Asiz kako bi “bili zajedno i molili”, Ratzinger je uvjeravao novinare da to ne može biti “primjer za ekumenski dijalog“. Što se tiče Židova, 1987. izrekao je da “pravi judaizam sada postoji u Katoličkoj crkvi”, te time, dakako, izazvao buru među Židovima: “Pronašavši vjeru u Krista, Crkva je ušla u puninu Abrahamove baštine…

 

Ušavši u jedinstvo s Kristom, ušla je u samo srce judaizma”. Ova izjava, inače radikalizacija tradicionalnog učenja o tome da je Stari zavjet prefiguracija i anticipacija Novoga, nagnala je Židove da otkažu svoje sudjelovanje na katoličko-židovskoj konferenciji u Washingtonu. Ratzingerov napad na ekumenizam u deklaraciji Dominus Iesus (Gospodin Isus, 2000) u kojoj druge kršćanske Crkve zabranjuje zvati “sestrinskima”, išao je i dalje no što je Ivan Pavao II. to bio htio. Kardinal je još je 1998. s pozicija “nepogrešivosti” Crkve, izjavio da su anglikanska, kao i pravoslavna ređenja nevaljana jer da ne proizlaze iz izravne apostolske linije.

Međureligijski dijalog moguć je tek tada kada svatko od sugovornika onoga drugog smatra kadrim da bude istinit, kada je spreman slušati drugoga u onome što je njemu važno te kada ponajprije u dijalogu traži ono što im je zajedničko. Međureligijski dijalog nuka nas jednako tako da preispitamo i vlastito vjersko gledište te produbljujemo vlastite stavove

 

Njegov dokument koji govori o sveopćoj Isusovoj spasiteljskoj funkciji, prekida jednako tako i mogućnost da Crkva ponovno promisli o odnosima s velikim religijama Orijenta: taj su tekst pojedini odgovorni azijski redovnici i političari tumačili kao opravdanje prozelitizma u društvima koja s mukom pronalaze svoj kulturni identitet, posebice vjerski.

 

Epohalan obrat u teološkom mišljenju što ga je omogućio Drugi vatikanski koncil, prikočen je strahovima od pluralizma i globalizacije.

 

Premda je Koncil bio riješio ključna čvorišta koja su kočila svaki dijalog – Katolička crkva više ne inzistira na tvrdnji da ona “jedina spašava”, a krajnje je pozitivno vrednovana sloboda savjesti – raniji ekskluzivistički stav i svjesna netolerancija prema onima koji su bili izvan “jedine Crkve koja spašava”, preselili su se unutar same Katoličke crkve: pojedini biskupi i kardinali si uzajamno odriču pravovjernost koju žele povezati s određenim oblicima pobožnosti, tumačenja Biblije i shvaćanja morala.

 

Očito valja tražiti rješenje u kristološki utemeljenoj hermeneutici priznavanja drugih i drukčijih kakva nadilazi i ekskluzivistički i inkluzivistički model, a moguće ga je naći u konceptima ‘‘slobode savjesti“ i ‘‘slobode religije“.

 

Upravo priznavanje prava na slobodan odabir religije omogućuje međureligijski dijalog i nov pogled na ekumenizam. No, pritom nije samo riječ o odluci da se drugoga poštuje, nego o priznanju drugoga u njegovu traganju za istinom. Tolerancija je tu više od pukog podnošenja. Usmjerena je na etiku priznavanja drugoga.

Crkva je obavezna na toleranciju zbog dvaju razloga: teološki, zbog jednaka dostojanstva svih ljudi pred Bogom i Njegove sveobuhvatna spasenjskog nauma; povijesno, jer Crkva ima funkciju uzora kako toleranciju treba živjeti među ljudima koji drukčije misle. Kršćanska vjera, zapravo, upravo jest miroljubiva tolerancija

 

Taj “drugi” može nešto značiti tek kad s njim komuniciramo o nečemu što je i nama vrlo važno te ako mu priznajemo pravo da se suprotstavi našim pretpostavkama i uvjerenjima. Takav proces priznavanja nema više ništa s pasivnom tolerancijom, nego je aktivno prihvaćanje. Iako se tolerancija ne događa bez odricanja i bez boli, tek ona otvara prostor za istinski dijalog. Međureligijski dijalog moguć je tek tada kada svatko od sugovornika onoga drugog smatra kadrim da bude istinit, kada je spreman slušati drugoga u onome što je njemu važno te kada ponajprije u dijalogu traži ono što im je zajedničko. Međureligijski dijalog nuka nas jednako tako da preispitamo i vlastita vjerska gledišta te produbljujemo vlastite stavove.

 

Katolička crkva danas na različite načine biva stavljana pod povećalo: s jedne strane, provjerava se koliko je ozbiljna njezina tolerancija, a s druge strane kako pritom čuva vlastit identitet.

 

Još je Hannah Arendt pisala o tome kako postoje dvije razine identiteta koje bi, u najboljem slučaju, trebale biti u ravnoteži: identitet onoga što smo i identitet onoga tko smo. Ovo ‘‘što“ odnosi se na naše rodne i spolne karakteristike, porijeklo, kulturu, nacionalnost, religijsku pripadnost, o ovo ‘‘tko“ na ono kako se ponašamo i kako govorimo, na našu sposobnost da držimo zadanu riječ te umijemo tražiti i primati oproštenje. U nasilnoj redukciji onoga ‘‘tko“ na ‘‘što“ identitet ima tek jedan identifikacijski marker koji služi isključivanju svega što ne pripada prostoru našega ‘‘što“ identiteta. U miroljubivom uključivanju ‘‘tko“ identiteta, pak, jedini marker jest jednostavno: naša zajednička ljudskost.

 

Crkva je obavezna na toleranciju zbog dvaju razloga: teološki, zbog jednaka dostojanstva svih ljudi pred Bogom i Njegove sveobuhvatna spasenjskog nauma; povijesno, jer Crkva ima funkciju uzora kako toleranciju treba živjeti među ljudima koji drukčije misle. Kršćanska vjera, zapravo, upravo jest miroljubiva tolerancija.

Papa Franjo se ne boji otvorenih vrata. Njegove geste nisu tek simboličke, nego zbiljske, spontane i ljudske. Za boravka u Izraelu od 25. do 26. svibnja ove godine on carigradskom patrijarhu Bartolomeju nije poklonio ikonu, nego ju je ozbiljio: zagrlio ga kao što bi Petar zagrlio svojega brata Andriju. Štoviše, s poštovanjem mu poljubio ruku, onako kako bi pravovjerni katolički teolozi i kardinali htjeli da svi ljube ruku katoličkome papi. To nije najava budućega jedinstva kršćana, nego jest izraz toga jedinstva. Kao što je bio otklonjen kamen s Isusova groba, tako Papa otklanja prepreke koje sprečavaju istinski dijalog

 

Kršćanski ekumenizam vrst je “alternativne globalizacije”. Stoga je Ekumensko vijeće Crkava, 1998. u Harareu, izjavilo: “Vizija koja se skriva iza globalizacije jest vizija koja se na neki način nadmeće s kršćanskom vizijom ekumenizma: jedinstvenosti čovječanstva cijele nastanjene Zemlje. Pojedini kršćani i Crkve pozvani su ovaj izazov globalizacije shvatiti kao stvar vjere, pružati otpor rastućoj dominaciji gospodarske i kulturne globalizacije te tražiti alternative sadašnjem ekonomskom sustavu”. Upravo je prepoznata zajednička odgovornost kršćana nov poticaj za međureligijski i uopće međuljudski dijalog.

 

Papa Franjo, slobodan čovjek koji umije istinski susretati ljude, očito živi i djeluje potaknut upravo takvom odgovornošću. Ne boji se otvorenih vrata. Njegove geste nisu tek simboličke, nego zbiljske, spontane i ljudske. Za boravka u Izraelu od 25. do 26. svibnja ove godine on carigradskom patrijarhu Bartolomeju nije poklonio ikonu, nego ju je ozbiljio: zagrlio ga kao što bi Petar zagrlio svojega brata Andriju. Štoviše, s poštovanjem mu poljubio ruku, onako kako bi pravovjerni katolički teolozi i kardinali htjeli da svi ljube ruku katoličkome papi. To nije najava budućega jedinstva kršćana, nego jest izraz toga jedinstva. Kao što je bio otklonjen kamen s Isusova groba, tako Papa otklanja prepreke koje sprečavaju istinski dijalog.

 

Njegovi susreti nisu kurtoazni izrazi diplomatske vještine, nego zbiljska mjesta prepoznavanja, sućuti i radosti: rabina Abrahama Skorku i imana Omara Abbouda, što ih  poznaje još iz Buenos Ariesa, spontano je zagrlio pred Zapadnim zidom kao svoju dragu braću i prijatelje; onima koji su  preživjeli Šou, njima šestero, pošto je saslušao njihove priče, šutke je, s dubokim poštovanjem, jednom po jednom, poljubio ruku; Šimona Peresa i Mahmuda Abbasa pozvao je u svoj dom da 8. lipnja, o blagdan Duhova, zajedno mole za mir, mir kakav se gradi jednostavnim, osobnim, svakodnevnim gestama poput njegovih.

 

Da ga sretnemo možda ne bismo poželjeli pitati ga kako vidi budućnost ekumenizma ili kako napreduje s reformom Rimske kurije, ili pak mnoga druga važna pitanja. Time neka se – kako je i sam rekao na konferenciji za novinare prilikom povratka u Rim – bave povjerenstva, teolozi i kardinali. Što se njega tiče, vrata su otvorena te, ukoliko ga nitko neće priječiti, Duh Sveti može slobodno puhati.

 

Da sretnemo papu Franju, vjerujem da bismo ga, barem mnogi od nas, naprosto – zagrlili kao brata.

Još tekstova ovog autora:

  • Papa Franjo nastavlja ”borbu protiv kulture ravnodušnosti”
  • Prispodoba za naše vrijeme: da svima bude dobro
  • Čemu nas uči sadašnja kriza
  • U novoj enciklici papa Franjo promovira novu kulturu
  • Kršćanska teologija odmjenjivanja kao antijudaizam
  • Odgovor pape Franje na pandemijsku krizu
  • Žena za biskupa Lyona
  • Enciklika pape Franje u postpandemijskom vremenu
  • Sretan rođendan, planete Zemljo!
  • Dobar nam bio Pesah, Vazam, Voskresenje, Prelazak!

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print
  • Email

Filed Under: JADRANKA & PETER, PARRHēSIA Tagged With: Andrija, autograf.hr, Biblija, Bog, Carigrad, Crkva, Evanđelje, Gorbačov, Ivan Pavao II, Jadranka Brnčić, katolik, kolumna, Koncil, papa Franjo, Parrhēsia, Petar, pontifikata, povijest, religija, teologija, Vatikan, vjera

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

OBAVEZNA LEKTIRA

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

Piše: Srećko Pulig

Ex libris D. Pilsel

Nema li Boga?

Nema li Boga?

Piše: Viktor Ivančić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. I Jovo i Ante kažu Banija

    I Jovo i Ante kažu Banija

    vedran-srsen
  2. Sramota

    Sramota

    marinko-culic
  3. Tajna hrvatskog serklaža

    Tajna hrvatskog serklaža

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Pitanje pomirenja je obaveza kršćana, a ne dobra volja

    Pitanje pomirenja je obaveza kršćana, a ne dobra...

    nenad-jovanovic
  2. Lazo Đokić: Antifašisti su deveto prase

    Lazo Đokić: Antifašisti su deveto prase

    nenad-jovanovic
  3. Neželjeno nasljedstvo

    Neželjeno nasljedstvo

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  2. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.
  3. SNV sakuplja pomoć za stradale

    SNV sakuplja pomoć za stradale

    30.12.2020.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se
loading Cancel
Post was not sent - check your email addresses!
Email check failed, please try again
Sorry, your blog cannot share posts by email.