Vedran Salvia
Iza Dubrovnika i Dubrovčana je obljetnica oslobođenja grada, ali i ubojstava na otoku Daksi, kojega su počinili partizani u listopadu 1944.
Kako ukazuju povijesni podaci, nakon ulaska partizanskih postrojbi u Dubrovnik, na spomenutom su otoku 24. listopada likvidirali 53 građanina zbog sumnji na suradnju s fašističkim okupatorom. Pobijeni su bez ikakvog suđenja.
Ekshumacijom i DNK analizom utvrđen je identitet 18 osoba, dok je 35 ostalo nepoznato. To je ono što govore povijesni podaci.
Stvarnost je danas takva da je komemoracija ovim ljudima jedan od središnjih događaja u Dubrovniku, ona je tu valjda da nas upozori gdje smo bili, iz čega smo se izbavili i kuda idemo. Dolaze tu udruge, popovi, pripadnici svih razina vlasti, mediji, sve tu treba biti čedno hrvatski i uzorno katolički odrađeno.
Danas, svjedočimo nerijetko i da se pobijeni građani u medijima nazivaju uglednima. Službena vlast je zakoračila i u sferu nevinosti pa je Grad Dubrovnik na svojim stranicama uz Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima napisao kako su položeni vijenci u znak sjećanja na nevine žrtve.
Općenito, Hrvati imaju problema s epitetima. Još je Krleža napisao da sve superlative treba odlučno odbaciti, dodajući da se ništa tako dosadno ustrajno ne ponavlja u našim tekstovima kao riječca: osobito da treba definitivno brisati te malograđanštine koje se očituju u ukrasnim epitetima: gospodska obitelj, ugledna obitelj itd.
U društvu statusa, kakvo hrvatsko i jest, ne bude tu samo uglednika, nego i popularnih, slavnih, elitnih, proslavljenih, prominentnih, renomiranih, etabliranih, najpoznatijih te – onih istaknutih. Nacifrani epiteti su bjanko kartice koje otvaraju svaka vrata, što povećava i statusni karakter same nacije.
I tako su stradalnici na Daksi postali – ugledni građani, a njihova bol mjerom hrvatske žrtve, koja nadvisuje svaku drugu bol, što je ustvari baš tu negdje, od 1941. do 1945. godine, predradnja svemu što je poslije uslijedilo, a što bi trebalo podrazumijevati tamnice naroda, demokratska, vojna i ina svanuća.
Ipak, za biti ugledan, barem u moralnoj perspektivi koja se ovdje nameće, potrebno je biti i dobar. Ugled se ostvaruje i naslijeđem ili karijernim uspinjanjem, ali u ovom slučaju on bi se trebalo ticati karaktera – što znači – integriteta. Ovdje, radi se o građanima od kojih su neki bili kolaboracionisti, oni koji su surađivali s fašističkim okupatorima, a to automatizmom isključuje mogućnost ugleda.
Ne može suradnik ustaša i fašista biti ugledan! Nisu stradali oni koji su mirno živjeli u liberalnoj demokraciji pa su došli zlikovci i pobili ih, nego oni koji su surađivali s fašističkim okupatorima poput predstavnika tadašnje lokalne politike, klera itd., što je povijesno dokazano.
Ne treba tu sve stradalnike proglasiti krivima za suradnju s neprijateljem, uostalom treba jasno i naznačiti da tu nije bilo suđenja, što je zapravo bio uvod u totalitarizam koji je uslijedio nakon slobode izvojevane na oštrici partizanskih bajuneta.
Poznate su i riječi jednog mladića koji je majci s brodice za Daksu neutješno pisao da on nema pojma zašto ga odvode na gubilište. Ipak, ubijen je i on.
Ali ubijen je i Niko Koprivica, posljednji ratni gradonačelnik Dubrovnika, čovjek o kojemu postoje ozbiljni povijesni podaci da je bio suradnik okupatora, odgovoran za slanje u smrt Dubrovčana, većinom Židova i Srba.
Povjesničar Franko Mirošević pisao je vrlo konkretno kako je Koprivica, kao nekadašnje desno krilo HSS-a, bio među istaknutijim ustašama u Dubrovniku. Svrstao ga je u skupinu onih koji su, kako je napisao, ”doprinijeli da se ustaška vlast u Dubrovniku uvede bez ikakvih problema”.
U toj skupini povjesničara Miroševića još je onih stradalih na Daksi poput nekadašnjeg gradonačelnika Dubrovnika Ive Karlovića ili don Đure Krečka. Među stradalima je i isusovac Petar Perica, za kojega je, prema navodima Miroševića, ustaša Ivo Rojnica poslije rekao da je zaslužan za širenje ustaškog pokreta.
Sve to i dalje ne znači da su ti ljudi trebali stradati. Ali znači da se ne trebaju svi skupno nazivati uglednima. U kolaboracionizmu nema nikakve osobitosti, istaknutosti i ugleda, samo sramota tu stanuje.
Šira pozicija ovdje odveć je važna, a to je paradigma ustaštva, kojeg Hrvatska i živi. Ne živi ga službeno. Službeno, osnivaju se tu povjerenstva za suočavanje s prošlošću, ali društveno-politički Hrvatska živi kroz primitivno desničarenje.
To znači zaglupljenje kroz bogove i Hrvate, kao što znači i matricu građanskog rata uz vijence i svijeće općinskih ćata, nesposobne doktore koji se učlanjuju u HDZ, poseljačenje kroz snažan kler i opću bojazan od ratnih veterana.
Nema tu riječi o radu na sebi, o internacionalizmu, o manjinskim pravima i individualnim slobodama, samo je važno nastaviti kontinuitet slave poraženih u Drugom svjetskom ratu. Tu se nalazi prilika za zaposlenjem, za ugledom, barem onim ugledom na hrvatski način. Ustaštvo, ili neka njegova umivenija verzija, startna je pozicija za životne radosti.
Zato se i događa da dubrovački gradonačelnik Mato Franković paradira u majici s grbom HOS-a na kojem je ustaški slogan ”Za dom spremni”, kao što taj isti Franković obilazi grob spomenutog Koprivice ili isusovcu Perici daje posthumno gradsku nagradu za životno djelo.
Zbog toga se barata terminima kao što su ugledni, časni ili nevini, zato jer se tu, u 1944. godini, manje ili više zrcali Hrvatska danas. Opis tih ljudi, opis je Hrvatske danas, koja misli da uspješno živi svoj kontinuitet.
Spomenimo na kraju i da je Dubrovnik slobodan jer se riješio fašista 18. listopada 1944. godine. I što je s tim datumom danas? Šačica odlazećih antifašista se eventualno sjetila tog dana, bojažljivo jer agresija vladajućih toliko je snažna da se taj datum ozbiljno i ne spominje.
Dapače, svoj nekadašnji dan grada, kukavički su Dubrovčani preselili na dan svojeg zaštitnika 3. veljače. A hajde, budimo pošteni, jebe se svetom Vlahu i za Dubrovnik, i za antifašizam, a bome i za ustaštvo koje mu je uvaljeno u naramak kao majci luda kći.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Promjena imena ulica po ustašama je civilizacijsko pitanje
- Tko je odlučio biti sam, u Hrvatskoj je osuđen na propast
- Za Lovrenovo vrijeđanje ne može domoljublje biti opravdanje
- Hrvatima je kroz nogomet ubrizgan nacionalistički otrov
- Hrvatska tavori u simbiozi ustaštva i srednjovjekovlja
- Halo, HDZ-ovci, Dubrovačka Republika nije bila dio Hrvatske
- Hrvati su u Oluji ubijali Srbe. Toga još uvijek nisu svjesni
- Hrvatsku je ubila prejaka ljubav
- Crkva je mnogim HDZ-ovcima ono što je nekoć bila Partija
- Potreba za većinom skraćuje pamet i često pravi idiote
