Uknuli i jauknuli Srbi, i svi čestiti Hrvati

Već drugu godinu čitateljstvu je dostupna knjiga koja po povijesno-istraživačkoj i političko-etičkoj inovativnosti te po ozbiljnoj autorefleksivnosti i provokativnosti zaslužuje, prvenstveno među Hrvatima – od Mostara i Sarajeva, do Zagreba, o, naročito u Zagrebu! – cijele okrugle stolove, televizijske emisije, velike i temeljite recenzentske analize i elaboracije, napokon i polemička sučeljavanja i protuargumentiranja, naravno, onakva koja bi bila na znanstvenoj visini koju knjiga zahtijeva. Zasad, osim dva, tri novinska prikaza, nije ni primijećena.

Knjiga ima trostruk naslov i vrijedi ga navesti u cjelini jer je i indikativan i informativan: Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska. Od proklamacije NDH do talijanske reokupacije (travanj-rujan 1941.). Autor je Ivica Šarac, docent na Filozofskom fakultetu mostarskoga Sveučilišta, a izdavač kuća mostarske biskupije Crkva na kamenu. Temeljna vrijednost knjige je u njezinoj otvorenosti: ovdje se prvi put susrećemo s pristupom mračnim događajima iz ljeta 1941. u Hercegovini i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koji je s onu stranu propagandne demonizacije kakva je njegovana u jugoslavenskoj i srpskoj publicistici i službenoj historiografiji, ali i s onu stranu slijepoga negacionizma kakav je njegovan, a itekako se njeguje i danas, u hrvatskoj nacionalističkoj kontrapropagandi.

Ovdje se prvi put susrećemo s pristupom mračnim događajima iz ljeta 1941. u Hercegovini i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koji je s onu stranu propagandne demonizacije kakva je njegovana u jugoslavenskoj i srpskoj publicistici i službenoj historiografiji, ali i s onu stranu slijepoga negacionizma kakav je njegovan, a itekako se njeguje i danas, u hrvatskoj nacionalističkoj kontrapropagandi

Između ostale dokumentarne i arhivske građe kojom se autor služi u knjizi, posebnu pažnju izaziva jedan tekst što ga je Šarac otkrio i objavio u časopisu Hercegovina franciscana 2011. godine. To je zapravo izvještaj u formi osobnoga pisma kojim fra Tugomir Soldo 1951. iz San Rema, već iz emigracije, odgovara na molbu Krunoslava Draganovića iz Rima; Draganović namjerava da napiše veliki odgovor na knjigu Magnum crimen Viktora Novaka, skuplja građu za taj spis, i moli Soldu da mu pošalje svoje svjedočenje o zločinima u Hercegovini.

Soldo je i sam u Novakovoj knjizi napadnut, pa njegov izvještaj jest pisan pro domo sua, i osobno i spram djelovanja hercegovačkoga svećenstva u ratu. No, važnost njegova teksta je u tomu što se autor ne libi autokritičkoga priznanja zabluda i krivih procjena, što donosi ogroman činjenični materijal, i što je pisan veoma diferencirano i otvorena uma u odnosu spram počinjenih zločina i spram demonske dvostruke politike Pavelića i ustaške vlasti iz Zagreba.

Ovako je, prema Soldi, počelo u Čapljini: ”U prvim danima mjeseca lipnja stigli su iz Zagreba studenti Vego Franjo i Filipović Niko. Na prvome susretu ukorili su odbornike u Ustaškom stanu, zašto se još Srbi šetaju po Čapljini. I ljudi su se samo zgledavali i pitali se: pa šta hoće ovi mladunci iz Zagreba. Sutradan su došli u ured odbora, pokazali dekrete logornika i tabornika, raspustili odbor, preuzeli knjige i svu vlast u svoje ruke. Prikupili su uza se desetak, a kasnije nešto više probisvijeta i propalih tipova, dali im puške i stavili im na kapu U, pa nije bilo nikakvo čudo da su uknuli i jauknuli Srbi, nego i svi čestiti Hrvati. I prvih dana svak se je snebivao tko je to mogao dati vlast u ruke nesavjesnim studentima i zelenim mladićima koji ne znadu ni što je pravo ni pravda, ni čast ni vlast, ni ljudsko dostojanstvo ni život. No, domalo vidjelo se je da je to bio plan i kurs vrhova u Zagrebu…”.

I za knjigu Ivice Šarca i za izvještaj fra Tugomira Solde može se, napokon, postaviti isto pitanje: koliko će vremena trebati da se pojave slična autorefleksivna svjedočenja “u Hrvata” o događajima iz godina 1992. – 1995., kada se, kao u kakvom paklenom scenariju, ponovo javlja ista topografija zločina iz ljeta 1941.: Prebilovci, Dretelj…

Pismo izvještaj fra Tugomira Solde, iako u osnovi obranaško, zapravo bolje, plastičnije i uvjerljivije nego ikakvi propagandni uradci nakon 1945. svjedoči o paklu 1941. u Čapljini i u Hercegovini, a njegovi opisi strašnoga stradanja srpskih žena i djece iz Prebilovaca (na što se gotovo opsesivno više puta vraća u svojemu pismu), njegovo portretiranje ustaškoga zločinca Franje Vege i krvavih mu pomagača, njegova topografija stratišta (Šurmanci, Dretelj…) – sve to, osim prvorazredno dokumentarnoga, na mahove poprima i snažan književni ton i karakter.

I za knjigu Ivice Šarca i za izvještaj fra Tugomira Solde može se, napokon, postaviti isto pitanje: koliko će vremena trebati da se pojave slična autorefleksivna svjedočenja ”u Hrvata” o događajima iz godina 1992. – 1995., kada se, kao u kakvom paklenom scenariju, ponovo javlja ista topografija zločina iz ljeta 1941.: Prebilovci, Dretelj…

Dotle, evo jedne preporuke za čitanje koja uznemiruje, taman kako i treba da uznemiruje svaka dobra književnost. U ciklusu pjesama Vinka Vege Od danas do danas nalazi se i pjesma Ponovno u Čapljini. Na nju sam, ne čuvši nikad prije za pjesnika, nabasao probijajući se po šipražju interneta pomoću šifre Franjo Vego. Impresioniran tom poezijom, dugo sam poslije toga tragao za pjesnikom, dok mi se napokon nije ljubazno javio, po nagovoru nekoga nepoznatog internetskog dobronamjernika. Sad znam da se ne radi o nekom hrvatskom Brunu Travenu, kako se bilo počelo činiti…

Vinko Vego, Ponovno u Čapljini. Danas sam opet bio u Čapljini nakon devet godina. / Baš se sve prominilo nagore i nema više sijena / u koje sam se prošli put baca s tri metra / nema ni voča nema povrča a i kuču im je striša mig / u preletu. Sad proviruju neke trske iz plafona. / Onda smo opet bili u Grabovine, / sve je bilo puno stina i blavora, a za brdo preko puta / rekli su mi da na deseti travnja pale bačve po brdu / u obliku slova U i da onda po cilu noč gore / i da je ludilo prizor. / I rekli su mi da smo mi ustaška obitelj i da je zato didi / zaklalo oca na njegove oči. Ali da smo ipak više mi belaja / napravili srbima. Rekli su mi znaš li onu pismu di se piva / u Čapljini klaonica bila. Reka sam znam, to piva Tomičić / a onda su oni meni rekli da mi je taj čovik šta je kla srbe / u rodu, zove se Franjo Vego i tri tisuće ih je posla u Neretvu. / Onda je stari dida Jozo reka istina je on bi zakla čovika, / poliza bajunet i onda ga nogom gurnia u riku / i nije bira je li dite, žena, starac ili odraslo muško. / Reka je bia sam dite ali se dobro sićam toga. / I reka je drža ti je taj Franjo cilu Čapljinu, on i brača mu / i zato su ti oca tili slat u kažnjeničku bojnu na Kosovo, / zbog prezimena. Onda se baba ubacila i rekla tako je / ali ja sam našla vezu u Bosni pa mi je sin završia u Rajlovac / i tamo mu je bilo puno bolje.

Još tekstova ovog autora:

• Novo značenje Ferhadije džamije
• Sarajevo – muslimanski grad?
• Neka se razapne! Neka se razapne!
• Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
• U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
• Prekretna knjiga o Titu
• Patriotizam kao mržnja
• Podmetanja u Oslobođenju
• Brišite me sa svojega spiska
• O Markušiću, kvislingu

» Svi tekstovi ovog autora