Damir Grubiša
Već smo više puta kritizirali Europsku uniju na ovim stranicama, ali smo istovremeno pozvali EU – čiji smo članovi, i mi građani kao državljani Hrvatske od 2013., da pokrene akciju za prekid ruske agresije i rata u Ukrajini.
Zato smo i istaknuli poziv Europskoj uniji, na tzv. banneru ovog portala, da čim prije prihvati Ukrajinu u članstvo.
Četiri dana nakon ruske invazije, 28. veljače, Ukrajina je podnijela službeni zahtjev u članstvo EU. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell otišli su 8. travnja u Ukrajinu i njenom predsjedniku, Volodimiru Zelenskomu, predali upitnik s pitanjima.
Već 18. travnja Ukrajina je vratila ispunjeni upitnik predstavniku Europske unije u Kijevu.
To je dobar znak, jer to znači da će već u lipnju Europska unija raspravljati i vjerojatno usvojiti odluku o prihvaćanju kandidature i odrediti datum početka pregovora.
Osam zemalja članica EU-a podržalo je zahtjev za članstvom po posebnoj proceduri. I to je pohvalno, jer je time EU konačno poništila svoju egoističnu odluku da zaledi proces proširenja do 2030. godine.
Članstvo u Uniji bitan je preduvjet da se EU pokrene, i u slučaju prihvaćanja Ukrajine u članstvo osjeti i vlastitu odgovornost za tu zemlju i za njeno stradanje kao žrtve ruske agresije.
No Europska unija se time nije dovoljno iskupila za vlastito nečinjene od samog početka ruske ofenzive na Ukrajinu.
Umjesto da koordinira pomoć Ukrajini, svaka članica Unije je u početku sama odlučila o visini humanitarne pomoći, a zatim i pomoći Ukrajini u oružju.
Političari i državnici zemalja članica EU-a prodefilirali su u Kijevu, individualno, svatko nudeći svoju vlastitu inicijativu i poslije toga govoreći, opet pojedinačno, s Putinom koji ih je, naravno, ”otkantao”.
Jer same po sebi, zemlje članice Europske unije nisu faktor u ovom svijetu supersila i gole snage. Jedino zajedno zemlje članice EU-a nešto mogu značiti na svjetskoj šahovnici.
Dogovori o pomoći u novcu i u prihvatu izbjeglica nisu dovoljni, a pogotovo nije dovoljno soliranje europskih političara po Ukrajini i u telefonskim razgovorima s Putinom koji ne mogu ništa promijeniti, jer Putin ne želi razgovarati ni s kim pojedinačno, pa ni sa Zelenskim.
Putina bi moglo pokrenuti jedino nešto kao što je u 19. stoljeću bio ”Europski koncert”, summit svih europskih nacija, koji je počeo tako da je Metternich nakon pada Napoleona pozvao i Francusku, poraženu, na Bečki kongres.
Tako bi samo jedinstvena Europska unija u kojoj će sadašnji lideri zemalja članica ostaviti na stranu svoj hibris, napuhani ego i mitologiju ”nacionalnih interesa” svoje nacije, da bi u ovom slučaju spasili Ukrajinu od daljnjih razaranja, ali i svjetski mir.
Dakle, ako ovako nastave, politički lideri zemalja članica Unije samo će i dalje srljati u vlastitu propast i u propast ne samo procesa, već i ideje ujedinjenja Europe.
Dakle, zato je potrebno jedinstvo u vanjskoj i sigurnosnoj politici, a sada u Europskoj uniji nema jakih ličnosti koje bi o tome uspjele uvjeriti svoje kolege.
Za nadati je da će Emmanuel Macron pobijediti na izborima ove nedjelje u Francuskoj i da će ga to ohrabriti da poradi na europskom jedinstvu, a ne na imitiranju De Gaullea u renesansi francuskog grandeura u svijetu.
Ostaju nam blijedi likovi Ursule von der Leyen, Charlesa Michela, Josepa Borella – kalibra našeg Andreja Plenkovića, politički štreberi-karijeristi koji su dostigli razinu svoje nesposobnosti i umjesto da svoje nesumnjive kvalitete konvivijalnog čavrljanja koriste na nižim diplomatskim nivoima, mrljaju i brljaju na međunarodnoj sceni i tako pomažu i suvremenom Ivanu Groznom, Vladimiru Putinu.
Ako doista itko želi prekid vatre, pa makar i po cijenu zamrzavanja stanja na terenu, uz prekidanje aktualnih i budućih masakra ukrajinskih civila onda je potrebno da se opet oživi, ovoga puta na inicijativu EU-a i UN-a, neki ”svjetski koncert” koji će sjesti i povesti pregovore između dviju strana, jer i opet će svaki rat završiti nekom mirovnom konferencijom. Možda ne sada, već za nekoliko godina ili decenija, kada se svi iscrpe i ne posustanu, uključivši i Europsku uniju i njene stanovnike.
Putina i Zelenskoga na pregovore mogu prisiliti samo zajedničkim naporom SAD, Kina, EU i Turska, igrač na regionalnoj razini, uz eventualno Indiju i još ponekog iz svijeta nesvrstanih.
To bi zapravo trebao biti posao generalnog sekretara (glavnog tajnika, kako bi se reklo hrvatski) UN-a, Antonija Guterresa, ali i on je izgleda zadrijemao poput, nedavno, američkog predsjednika Joea Bidena.
A za Ukrajinu je bitan korak sada, unutar ove posebne procedure izvanrednog primanja u članstvo, da prođe kroz proces screeninga – evaluacije njene spremnosti za članstvo mimo ovog emotivnog razloga što je ona žrtva agresije.
Ni EU ni Ukrajina nisu otkrili koliko pitanja ima taj upitnik za članstvo. Obično su zemlje Istočne Europe, one petog proširenja 2004. godine, dobivale po 3.000 pitanja, u ovisnosti od njihovog stupnja demokratizacije.
Hrvatska je dobila, naknadno, još 1.560 pitanja, pa je s 4.560 pitanja o svom demokratskom ustrojstvu i funkcioniranju postala rekorder – po vlastitoj nespremnosti, pa su zato i pregovori najduže trajali – sedam godina.
Doduše, prešišala nas je Makedonija s 4.666 pitanja, pa će vjerojatno i njeni pristupni pregovori potrajati duže od Hrvatske.
Sada Ukrajina mora pokazati doista da je demokratska politeja, usprkos skeptičnim ocjenama međunarodne nevladine organizacije Freedom House, koja u svom izvješću za 2021. godinu ističe da je Ukrajina, uostalom kao i Hrvatska, nekonsolidirana, što znači hibridna demokracija.
Ali, tu se postavlja za visoke činovnike EU-a i političare-demagoge iz zemalja članica još jedno pitanje načelnog karaktera: a što je s drugim potencijalnim kandidatima, na koje Rusija još nije udarila, ali nije isključeno da neki njen trabant to ne pokuša?
Pomisao odmah ide na Bosnu i Hercegovinu, koja je davno ispunila upitnik, i to još 15. veljače 2018. godine, na što je Europska komisija poslala dodatnih 655 pitanja i inzistirala na ustavnim promjenama koje sada žele minirati nekad suprotstavljeni nacionalisti koji teže raspadu Bosne i Hercegovine i stvaranju velike Srbije i velike Hrvatske na njenim ruševinama?
Ne zaslužuje li i Bosna i Hercegovina ”ubrzanu proceduru” zbog opasnosti da i tamo zaluta neki ruski projektil, kao što se to dogodilo u Hrvatskoj?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kako najbolje pomoći Ukrajini – i Ukrajincima?
- Kompozitor Musorgski i kraj Drugog svjetskog mira
- Crni val koji prijeti Italiji
- Talijanska braćo, Giorgia Meloni i avet ur-fašizma
- Diktatura naftnih kartela: velika pljačka europskih građana
- Političari kakve, očito, zaslužujemo
- Finska premijerka Sanna Marin: hm, ta nova politička kasta
- Tri hrvatska europska uspjeha i njihovo naličje
- Gdje je nestala retorika mira za Ukrajinu?
- Što hitnija europeizacija Ukrajine
