6.4.Baština kao roba ili kako je upropastiti
Osviješteno, živo kulturno stanje garancija je preživljavanja identiteta u entropijskim globalizacijskim procesima i brana akulturaciji, diskulturaciji i internacionalizaciji kultura. Ukratko, živa vlastita, stvaralačka kultura barijera je protiv suvremene barbarizacije, koja se događa kroz konzumerizam i sveopću merkantilizaciju svijeta.
Mr. Joško Belamarić, pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu, upozorava kako je na ”6.300 kilometara hrvatske obale, do 60-ih godina prošloga stoljeća, bilo sagrađeno 120 kilometara. Do 2000. godine još 700 kilometara, a planirano je dodatnih 700 kilometara. Poznato nam je također da su se mnogi političari ubacili u posao s nekretninama.”[i]
Borba protiv golemog novca je jalov posao jer novac ujedinjen s (nametnutom) krizom nameće neupitno stajališe da sve ima cijenu.
Svaki baštinski lokalitet može postati tematski park: mišljen za zabavu i sa (zato) poboljšanom baštinom.
Kako zadržati stanovnike u historijskim gradovima poput Dubrovnika? Tako da se u njima zadrži život. Da lokalna kultura ostane živa. Da stanovnici tamo žele živjeti.
Ne mora biti niti je igdje napisano da je prosječno izdvajanje za kulturu, u većini država manje od 1 % BND-a. Možda već pitanje ozbiljne orijentacije na održivi razvoj sadržava ujedno i odgovor ima li novca
I Venecija je (ponovno) pala: ovaj put da bi postala spomenik sebi, da bi u svojoj budućnosti samo igrala sebe.
U praksi ništa od toga nije održivo bez dobre i javnom dobru predane uprave i bez ozbiljnih ograničenja profitu.
Historijski gradovi padaju, jedan za drugim, u nekoj vrsti groteskne ulične borbe, kuća po kuća, da bi postala vlasništvo klase koja je proizvela siromaštvo i uništila srednji, građanski sloj.
Korporacije i banke zapadnog svijeta stekle su privatizacijom bogatstva bez presedana, deregulacijom su uklonili propise koji su stajali na putu spekulacijskim (ali i doista spektakularnim) zaradama, socijalizirali su sve namjerno stvorene goleme dobitke, povećali su stručnost radnika nemilosrdnom selekcijom, povećali su broj radnih sati i produljili radni vijek, skratili odmore, smanjili plaće, prisilili osiromašenu državu da uveća davanja … Đavolski circulus vitiosus počeo se vrtiti. Profit je pošao na mnoge pohode, a jedan od ciljeva postala je i baština.
To su alarmantne činjenice koje bi i nas mogle pretvoriti u odbačenu destinaciju jer je iz razvoja isključeno nastojanje harmoničnosti i morala, kakav opisuje paradigmu održivog razvoja.
Glavne uzroke ove opasnosi u nastajanju nema potrebe nabrajati. Ipak, valjalo bi ponoviti svima, na razne načine i prilagođeno njihovim argumentima i interesima: kad vam se čini da drugi uživaju u raju prosperiteta, a vi promrzli cvokoćete u svojem čistilištu, shvatljivo je da ćete htjeti bar odškrinuti vrata vrućeg pakla KULTURE – ROBE. (Kad se već sve dade prodati na rasprodaji, netko gladan brzog profita to će i učiniti.)
Ipak, nemojte ih širom otvoriti! Iza te ambicije, kad je riječ o baštini i kulturi, stoji industrija zabave, pa čak i industrija baštine (kao nešto blaža nevolja), ali one su pakao kiča i brze zarade!
Bez znalaca i jake državne regulative (pa makar, naizgled nesimpatično, morala posegnuti za centralnim odlučivanjem jer štiti od lokalnih labirinata korupcije), Hrvatska se može pretvoriti u svoju karikaturu, u bezvrijedno zabavište dokonih, koji će, kad upropaste sve vrijednosti i kad im destinacija dosadi, samo pokupiti svoju prtljagu i krenuti dalje.
Mi živimo u kulturi potrošnje i odbacivanja.
Ako se posao planiranja u kulturi i baštini prepusti amaterima među političarima i poduzetnicima, malo je vjerojatno da će izbjeći zamku koju bih, namjerno sasvim neznanstveno, nazvao sindromom Mrduše Donje: nema te vrijednosti koja ne može biti upropaštena manjkom stručnosti, znanja i ukusa.
Borba protiv golemog novca je jalov posao jer novac ujedinjen s (nametnutom) krizom nameće neupitno stajališe da sve ima cijenu. Svaki baštinski lokalitet može postati tematski park: mišljen za zabavu i sa (zato) poboljšanom baštinom
Hrvatskoj predstoji, unatoč zavidnoj pažnji koju trenutaćno pridaje muzejima u njihovoj obnovi i osnivanju, veći, ambiciozniji državni strateški napor da u nekoliko godina uspostavi bar nekoliko desetaka, možda i skromnijih, ali zato dobro ciljanih projekata koji će podići razinu interpretacije zemlje: centri za posjetitelje, posjetiteljske atrakcije, tematski parkovi, znanstveni centri, interpretacijski centri, izložbeni centri, turističke atrakcije, pa čak i zabavni parkovi na temu baštine.
Lako će se dogoditi ono što već godinama uočavamo kao trend, da se lokalne sredine olako okreću manifestacijskoj ponudi i iz nekog razloga (neka mi bude oprošteno spomenuti banalnu pojedinost) smatraju da je u oskudici najbolje novac potrošiti na skup vatromet i gladijatore s oklopima od debelog staniola, koje je napravio lokalni ”artišta”.
Osim buke i kiča, malo je dodane vrijednosti turističkom proizvodu. Iz tog nerazumijevanja nastaje poplava festivala, a rijetki su oni koji su dovoljno skupi ili dovoljno kreativni da budu pametan utrošak novca i da predstavljaju dugoročno isplativo ulaganje.
Nijedna baštinska djelatnost nije profesija pa se takvo što, među ostalim, vidi i po činjenici da ne postoji licenca za obavljanje tog posla. Nekako se dogodilo da sve do nedavno nismo ovo osjećali kao problem.
Ipak, kako javna memorija postaje važnijom, tako se i izazovi čine delikatnijima; teško će nam biti prihvatiti da svatko može napraviti muzej, ali to jest svačije pravo. Dakako, propisi će onemogućiti da bude nužno financiran iz javne riznice, ali svejedno, prije ili poslije morat ćemo uvesti neka društvena pravila. Javna memorija u privatnom, posebice amaterskom poduzetništvu može biti opasan kič i politički štetno djelovanje. Akreditacija će biti jedno od rješenja, ali to je delikatna i duža tema.
Amatere bi valjalo zamoliti (obrazovanjem i kulturnom akcijom), kao i zakonom ograničiti da, ako je ikako moguće, ne budu ”kreativni”.
Amateri su prirodne žrtve svih zabuna. Opća je preporuka amaterima, bilo da je riječ o tradicijskim obrtima ili gradnji kuća, da traže pomoć stručnjaka.
Opći je savjet: samo napravite ono što vam savjetuju predci i tradicija ili pak stvar prepustite profesionalcima. Brzina promjene, akulturacija i diskulturacija, s medijima koji ne vjeruju u svoju moć i neotkrivene mogućnosti, čine svoje.
Predci su u glavama utihnuli, vidi se na svakom koraku. Ništa nisu uspjeli savjetovati svojim nasljednicima: mudre tradicije gradnje nestale su pod prozaičnim okolnostima nedostatka znanja, (kojiput) nedostatka novca, a uvijek nedostatka ukusa.
Dakle, kako djelovati kad se predci u nama jedva čuju, a kada su zahtjevi golemi?
- Povećati osobno znanje i provjeravati ga sa stručnjacima
- Obavijestiti se o ponuđenim mogućnostima
- Povjeriti posao ekspertima s iskustvom
- Obratiti se javnim ustanovama, kojima je zadatak da čuvaju i tumače glasove predaka
- Obratiti se agencijama, fondovima, vladinim uredima i građanskim udrugama
Bez znalaca i jake državne regulative (pa makar, naizgled nesimpatično, morala posegnuti za centralnim odlučivanjem jer štiti od lokalnih labirinata korupcije), Hrvatska se može pretvoriti u svoju karikaturu, u bezvrijedno zabavište dokonih, koji će, kad upropaste sve vrijednosti i kad im destinacija dosadi, samo pokupiti svoju prtljagu i krenuti dalje
Samo, ta ponuda mora postojati i biti ohrabrena što subvencijama, što besplatnom ekspertizom, a što medijima i političarima koji moraju zagovarati vrijednosni sustav koji daje tradiciji zasluženu počast, ne u ime nacionalne mitologije, nego naprosto za vlastito samospoznavanje, ponos – za vratiti izgubljeno: nadomjestiti zašutjele pretke znanstveno osnovanim, ali komunikacijski definiranim baštinskim ustanovama i njihovim konkretnim uslugama.
Ne zna li netko neki zaboravljeni tradicijski napjev, nek on ostane zabilježen u muzeju.
Ako netko ne zna kako (možda i zašto) pokriti tradicijsku kuću slamom, trebala bi znati kustoska, tj. konzervatskorska služba.
Ako pak treba napraviti dokumente za subvenciju ili poskrbiti za projekt koji podešava tradicijsku kuću novim, suvremenim potrebama, neka budu spremni stručnjaci koji će priskočiti u pomoć.
U općim društvenim troškovima to je malen izdatak, ali je, a to je političko i društveno pitanje, džep iz kojeg se novac vadi premalen.
Ne mora biti niti je igdje napisano da je prosječno izdvajanje za kulturu, u većini država manje od 1 % BND-a. Možda već pitanje ozbiljne orijentacije na održivi razvoj sadržava ujedno i odgovor ima li novca.
Definiramo li razvoj kao dugoročne i neizravne učinke na kvalitetu života, novca odjednom ima i mora ga biti.
__________________________
[i] Damir Franolić – Ekokvarner, BETONIZACIJA OBALE, Građevinski lobi isplanirao veliko žderanje Jadrana 21. 04. 2008. Večernji list, Zagreb.
(6. poglavlje – u nastavcima – knjige prof. Tomislava Šole, ”Javno pamćenje – Čuvanje različitosti i mogući projekti”, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, veljača 2014.).
(Nastavlja se).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Razjedinjena vojska bez zapovjednika i strategije
- Pledoaje za nepostojeću profesiju
- Savršen primjer temeljite strukovne i građanske kulture
- Vrijednost inovacije – ”Zagreb dok ga još nije bilo”
- Prošlost je koristan pratilac, ali zlokoban vođa
- Javna memorija uči nas o građenju i razaranju, ratu i miru
- Poružnjivanje Hrvatske je uzelo toliko maha da zaprepašćujuće
- Javna memorija bi trebala biti okosnica razvojne strategije
- Kao da smo odlučili svemu spustiti vrijednost
- Muzeji su tu da nas sačuvaju od bijesa i mržnje
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.