Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (9)

6.9.Lažne i pozitivne elite

Hrvatska pati pod utjecajem vlašću, lažnih elita i stranaka koje su prerušeni zavodi za zapošljavanje, te grupa moći koje svoje mandate troše u nadmetanju za prevlast i privilegije. Nacionalni i opći interes servisiraju se pri­vidima u kampanjama i kasnijim improvizacijama.

Golema energija troši se na dokazivanje prava na sekularnu državu, državu građana slobodnog svjetonazora i vjerskog opredjeljenja, kao da išta drugo uopće postoji kao rješenje. Iako je po­novno, naizgled, riječ o idealizmu, sve bi bilo lakše kad bi nekim, makar i prešut­nim dogovorom svi doprinosili stvaranju pozitivnog sustava vrijednosti, što bi značilo da raste broj onih koji žele da im uspjeh vazda nadraste njihovu osobnu korist. Mimo tih idealističkih očekivanja valjalo bi podrazumijevati da svi dobi­vaju i uzimaju poslove koje nabolje znaju, da najbolji dobiju priliku da ostvare svoj potencijal i zaduže druge.

Odakle diletanti na mjestu stručnjaka? Manje koštaju, a njihov osjećaj kriv­nje što obavljaju posao koji ne znaju dade se koristiti kao osnova za korumpira­nje. Osobina (stvarnih) stručnjaka je integritet.

Baština je, ustvari, mehanizam vrednova­nja i kontinuiranja te pomoć u orijentaciji. Postoji društveni refleks, neka vrsta kolektivnog nagona, da sedimentiranjem pozitivnih vrijednosti gradimo upo­trebljive odgovore na vječna pitanja smisla i na strah od umiranja

Ako postoji primjer za tzv. teo­rije zavjere, dezavuiranje profesija, relativizacija stručnosti, ohrabrivanje dile­tantstva gotovo je najbolji povod za iste. Istina, da bi se izvela zavjera, dovoljno je spretno nametnuti razoran način razmišljanja. Medijski sugerirana slika zloče­stih biznismena koji oko stola od mahagonija kuju tajne planove podvala je svima koji osjećaju da je napad na kvalitetu života temeljna nevolja suvreme­nosti. Time filmovima i serijama izruguju i relativiziraju društvenu kritiku. Tako i glupost kojoj je dan prostor i prilika za djelovanje predstavlja zavjeru.

Živimo u dobu blip stvarnosti, bljeskova događanja, koji ne omoguća­vaju konstrukciju koherentne slike stvarnosti. Prema nametnutom predlošku sva se plemenita znanja i iskustva primaju u navratima, bez redoslijeda, bez hije­rarhije, bez kriterija – u tom dobu se ponovo trebaju otkrivati vrijednosti kon­tinuiteta.

Postoje tražilice kao oblik selekcije informacija, institucije koje orijen­tiraju poduzetništvo kao novu djelatnost socijalnih mreža te stare i nove insti­tucije koje uspostavljaju i nude potrebne, nedostajuće narative. Sve kulture su strpljivo građene, dakle i dugotrajne.

Baština je, ustvari, mehanizam vrednova­nja i kontinuiranja te pomoć u orijentaciji. Postoji društveni refleks, neka vrsta kolektivnog nagona, da sedimentiranjem pozitivnih vrijednosti gradimo upo­trebljive odgovore na vječna pitanja smisla i na strah od umiranja.

Tako živimo kroz druge i za druge. Kontinuirat ćemo ili biti dio kontinuiteta svega što je po­stignuće jer se, poput koralja u nekom atolu, akumulacijom penjemo do povr­šine (ma kako taj doseg ostali drugačije definirali).

Dubravka Ugrešić je upozo­rila na pojavu brisanja kontinuiteta. U odlomku svojeg intervjua uspijeva, ma­kar i rezignirano, objasniti u kojoj mjeri se loši “autori i novinari” “indirektno postavljaju kao brisači kontinuiteta” jer kao vladari javnom memorijom na­stoje zatajiti svoje prethodnike. “U malim, tijesnim kulturnim sredinama, gdje ideologija služi kao isprika, uvijek se ponavlja ovaj isti obrazac” (http://kulturpunkt.cognita.hr/content/istjerivaci-golubova).

Znano joj je, na­ravno, da postoji i lažni kontinuitet: u mnogim, posebice manjim i tranzicij­skim zemljama to je često povijest, ne kao izvor mudrosti, nego uzgajalište mržnje i samomitizacije. Za potrebe političkog podvlašćivanja suvremeni su me­diji upotrijebljeni da bi stvorili kolektivne histerije koje ne ostavljaju ni vre­mena ni volje za kvalitetan razvoj.

Da je autorica govorila o politici, znanosti ili gospodarstvu, mogla je reći isto: da mediokriteti, kad uspostave vlast, uvijek kreću ni od čega, marljivo i bez razumijevanja svladavajući gradivo zatajenih prethodnika.

Lažne elite se i stvaraju kroz tu partenogenezu, samoumnoža­vanje; znaju da je sve veliko ili malo samo u odnosu na nešto. Tako su najlošiji dvorovi u srednjem vijeku uvijek imali najviše kepeca, naizgled samo kao ru­glo, sprdnju i dokoličarski mobbing.

Odakle diletanti na mjestu stručnjaka? Manje koštaju, a njihov osjećaj kriv­nje što obavljaju posao koji ne znaju dade se koristiti kao osnova za korumpira­nje. Osobina (stvarnih) stručnjaka je integritet

Osobina lažnih elita je krađa kreativnosti. Njezini su članovi zauzeti bezbroj­nim kontaktima kojima je cilj držati svoje mjestu prema broju SMS poruka, e-pošte, komentara ili podataka koje o sebi nude na socijalnim mrežama, ili su na­prosto zauzeti stalnim partijanjem. Nemaju ni koncentracije ni vremena po­zabaviti se stvaranjem.

Lažne elite nalaze se svugdje. Njihova nevolja s vreme­nom i glad za moći (ma u kojem obliku bila) pronalazi žrtve među svima koju su bar privremeno deprivilegirani, a koji mogu biti njihove ekstenzije – pro­dužene ruke, proširene glave, povećane oči. Armije ucijenjenih cijede se da bi vlasnik posla ili prilike da ga napravi mogao nekažnjeno (po)kupiti njihove proizvode.

Neka je ova posljednja riječ i povod: upravo nepotrebna i pretjerana upotre­ba jezika iz akulturacijskog izvora, iz nametnute kulture, jedna je od oznaka laž­nih elita.

Engleski je lingua franca (koji se rabi kad je potrebno) i to ne treba brkati s grotesknom upotrebom tog jezika (kad je uporaba posve neumjesna). Piaruša je savršeno nakaradna riječ koja označava vrstu sponzoruša koje su dio ženskog roda, žrtvovan posuđenom, šminkerskom svijetu moćnih, zločestih i neodoljivo beskrupuloznih, nemoralnih, ali i bijesno uspješnih muškaraca.

U Hrvatskoj imamo medijski do eksplozije napuhan izbor takvog muškarca go­dine, kao poželjni predložak protiv kojeg se moraju boriti legije učitelja i na­stavnika cijelu sljedeću školsku godinu. Neprekinutom slapu takvih nametnutih ideala ne bi odoljela ni dobro plaćena i strukovno snažna profesija obrazovate­lja. Nažalost, obrazovanje je društveno objezvrijeđen posao i mi takvu profesiju nemamo.

Našom minijaturnom i traumatiziranom zemljom u tranziciji (to je stanje lo­mova, preinaka, posvemašnje krize i, posebice, vrlo ranjivo stanje) vladaju lažne elite.

To je izbor političkih i medijskih osoba koje opstaju u sustavu u kojem se samoreproduciraju i gdje sami za sebe grade kriterije afirmacije. Odatle se u na­šoj politici i našim medijima našlo tako puno nesposobnih i neobrazovanih osoba, koje ne prezaju ni od koje manipulativne mobilizacije javnog mnijenja da bi prikrili činjenicu manjka stručnosti, svoje neznanje ili nerad te zadržali klju­čne pozicije.

Sudski procesi nekim javnim djelatnicima s vrlo eksponiranim po­litičkim stajalištima otkrivaju da je veći dio radikalizirane političke scene ustvari tek prerušavanje raznih oblika korupcije.

Vladavina zatvorenih lažnih elita oznaka je provincijalnosti sredine. Tamo gdje vladaju lažne elite ne morate znati govo­riti da biste postali speaker na nacionalnoj televiziji, ne morate imati ukusa da budete dizajner vodećih medijskih događaja, ne morate imati političko i moralno stajalište da biste bili političar, ne morate biti pošteni i nepristrani da biste bili ste­čajni upravitelj … Upravo obrnuto, čini se! Solidarnost lažnih elita je negativi­stička: traže sebi slične i sukladne. Osobe s intergritetom prepoznat će kao re­metilački čimbenik sustava kojeg kontroliraju.

Hrvatska pati pod utjecajem vlašću, lažnih elita i stranaka koje su prerušeni zavodi za zapošljavanje, te grupa moći koje svoje mandate troše u nadmetanju za prevlast i privilegije. Nacionalni i opći interes servisiraju se pri­vidima u kampanjama i kasnijim improvizacijama

Lažne elite kao nevidljive grupe često su maskirane radikalnim nacionalizmom i egzaltiranom konfesionalnošću samo zato jer to pokriva njihovo djelovanje i čini ih dijelom nevidljive organiza­cije uspješnih: onih na koje se mogu osloniti jer dijele isti nedostatak moralnih obaveza ili ograničenja koja sputavaju interesne veze i međusobno pomaganje.

Toj eliti Hrvatska nije interes. Svoje račune uvijek ispostavljaju rezigniranoj većini. Nije istina da je pravo na patriotizam nečije više, a nečije manje. Čini se da je to svojatanje razlogom da se nacionalni identitet i njegove manifestacije ne slave kako doliči u sredini koja je ponosna na sebe.

Lažne elite su svugdje, pa i u marketingu nacije, i s nešto optimizma treba vjerovati da nas neće spraviti u tvrdnje bez pokrića, pretencioznost, amaterizam i, napokon, i prije svega, u skupe greške.

Mi ne želimo na međunarodnoj sceni izgledati niti kao egzaltirani niti kao samozatajni, a svakako ne kao nespretni europski provincijalci.

Stoga treba razumjeti zašto se jedan, naoko tehnički posao brendiranja ne može ni u svojoj osnovi, ni u izvedbi, a niti u funkciji prepustati lažnim elitama ma oda­kle dolazile (Iako zagovaram potpuno otvaranje zemlje, smatram da se mora događati po vrhunskim kriteri­jima: trebaju nam i kapital i strani znalci, ali doista najkvalitetniji).

Kič nije samo plitka i jeftina imitacija prave stvari, nego i komuni­kacija bez pokrića: olaka uporaba velikih riječi dosta je siguran trag kiča, neke vrijednosti koja je izdana i obezvrijeđena.

Reklama za neku čokoladu koja rabi slogan da je riječ o “hrani bogova” siguran je promašaj za svakog kupca s imalo ukusa: izjava je prekrupna i neumjesna; tim gore ako je čokolada dobra. Tako je nesretno i jednako amaterski neku destinaciju predstaviti kao “raj na zemlji”.

No, nigdje pak nema ni izložbe niti sustavnog djelovanja kojima bi bio cilj da se isticanjem vrlina i ljepote pokaže hrabrost, važnost, ljubav za zajednicu, za kvalitetu posla, odnosa prema drugima, života, neka ljudska, makar i nesavr­šena verzija ideala.

S nešto humora i mladenačke prepotencije, nekadašnji fra­jeri bili su prihvatljiv otklon od (na sreću nedosegljive) savršenosti. Zašto nitko nikad nije napravio veliku, multidisciplinarnu izložbu o frajerima i “ribama”? Vjerojatno zato jer se prešutno drži da znanost, ili ustanove te relevancije ne smiju govoriti ni našim običnim jezikom, niti o našim malim životima.

Osobina lažnih elita je krađa kreativnosti. Njezini su članovi zauzeti bezbroj­nim kontaktima kojima je cilj držati svoje mjestu prema broju SMS poruka, e-pošte, komentara ili podataka koje o sebi nude na socijalnim mrežama, ili su na­prosto zauzeti stalnim partijanjem. Nemaju ni koncentracije ni vremena po­zabaviti se stvaranjem

Trebalo bi imati povjerenja u javnost, ma kako izmučenu manipulacijom: na ovu izlo­žbu o popularnoj kulturi 20. stoljeća došlo bi bar 50 tisuća ljudi. O istoj ionako muzeji imaju premalo predmeta i premalo dokumentacije, bila bi to prava prilika da uhvatimo neku naknadnu šansu.

Tko su, dakle, pozitivne elite? U nas i u nama sličnim zemljama to su odgo­vorni i stručni pojedinci i grupe. Savjesni, društveno zainteresirani, nesebični, socijalno osjetljivi, ukratko svi koje u temeljnom svjetonazoru određuje hu­manistička etika.

Oni su svugdje, u svim slojevima i klasama društva, često i s oprečnim političkim stajalištima, ali ujedinjeni (etikom prava čovjeka i prirode), u razumijevanju da je čitav svijet u rukama svakog čovjeka i da se sav u sva­kome nalazi.

Netko će ih pepoznati kao ljude koji odgovorno rade svoj posao, kao osobe koje daju, a uzimaju koliko je neophodno i zarađeno, na koje sredina u kojoj žive može računati: porodica jednako kao i poduzeće ili zajednica. Krea­tivni i hrabri među njima i materijalno (relativno) su bogati. Njihove vrline nadmašuju njihove mane, pa nije riječ o bezgrešnima, nego o dobronamjernima i društveno odgovornima koji, što za svoju dušu, a što za svoj osjećaj plemenitosti, nastoje i drugima učiniti život lakšim.

Nadasve, pozitivne elite koje uglavnom nastavaju tzv. srednji društveni sloj obavljaju svoju društvenu funkciju odgo­vorno i s poslanjem, svjesni da priroda ljudskog stanja počiva na tom aprior­nom podrazumijevajućem pozitivnom stajalištu.

Nakog svjetskog trijumfa sebičnosti i surovosti kakav je uspješno u vladajuću svjetsku paradi­gmu, pisanjem i propovijedanjem (u utjecajnim krugovima), ubacila Ayn Rand, ovakvi iskazi po­stali su riskantni: kako nisu u okviru nekog konfesionalnog diskursa, smatraju se, zapravo, pomalo izlišnim i naivnim.

(6. poglavlje – u nastavcima – knjige prof. Tomislava Šole, ”Javno pamćenje – Čuvanje različitosti i mogući projekti”, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, veljača 2014.).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (8)
• Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (7)
• Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (6)
• Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (5)
• Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (4)
• Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (3)
• Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (2)
• Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (1)

» Svi tekstovi ovog autora