Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (1)

U Pastirskom pismu hrvatskih biskupa od 20. rujna 1945., kojim se protestira zbog kažnjavanja svećenika za koje su novo ustrojene vlasti smatrale da su se ogriješili o interese naroda i narodno-oslobodilačke borbe, između ostaloga piše: ”Time, što uzimamo u zaštitu tolike nevino osuđene svećenike, nikako ne mislimo braniti krivce. Dopuštamo, da je bilo i takvih svećenika, koji su se – zavedeni nacionalno-stranačkom strašću – ogriješili o sveti zakon kršćanske pravde i ljubavi, i koji su radi toga zaslužili, da odgovaraju pred sudom zemaljske pravde. Moramo, međutim, istaći da je broj takvih svećenika više nego neznatan, i da se teške optužbe, što su se u štampi i na skupštinama (mitinzima – op. N. M.) iznosile protiv velikog dijela katoličkog svećenstva u Jugoslaviji, imaju uvrstiti u red tendencioznih pokušaja da se svjesnim lažima zavara javnost i oduzme ugled Katoličkoj Crkvi.”

Jasno se razabire namjera minoriziranja i relativiziranja svećeničke krivice. Bit će to put kojim će kročiti svi revizionisti, iz Crkve i izvan nje.

Nadbiskup zagrebački, mons. dr. Alojzije Stepinac pozivao je biskupa Carevića u Zagreb, bojeći se za njegov život, zbog blizine partizanske zone, no on je to odbio, držeći da dobro poznaje partizane i da mu se neće ništa dogoditi

Sukob komunističke i katoličke ideologije, dvaju totalitarističkih sistema, otkad postoji, zaoštren je do najviše potencije. Jedni druge isključuju do potpune negacije u svakom pogledu. Međutim, ništa tako uspješno ne ”oduzima ugled Katoličkoj Crkvi” – od nje same! Svećenike i vjernike ne treba proganjati. Oni će se osujetiti sami. Tome svjedočimo posljednjih decenija, u svijetu i kod nas.

Svrha ovoga uvoda jeste da se ukaže na, barem, troje. Prvo, njegovanje konfesionalnih nekritičkih, negativističkih stereotipa u društvu produbljuje međusobnu mržnju, drugo, zloupotreba vjerskih osjećaja u političke svrhe sužava i u konačnici uništava vjeru. Ostaje samo ogoljena Crkva sa svojim isključivim ovozemaljskim, materijalnim interesima. Skelet. Mrtav koralj. Bogato razveden i dekorativan, ali bez duše i života. Treće, takvo stanje otežava pa čak i onemogućuje kvalitetno istraživanje svakog pojedinačnog lišavanja života ili drugog stradanja u ime vjere.

Na takvo razmišljanje i zaključivanje upućuje nas povijest najviše rangirane žrtve sa smrtnim ishodom u Rimokatoličkoj crkvi sredine XX. stoljeću u Hrvatskoj. Riječ  je o dubrovačkom biskupu Josipu Careviću (1883-1945). Ali okolnosti oko njegova nestanka i navodnog ubojstva pune su kontroverzi i kontradiktornih podataka.

***

Tko je bio Josip Carević?

U razdoblju 1945-1990. o Careviću ni s jedne strane, komunističke ili katoličke, skoro da nije bilo govora. Tek je Viktor Novak u ”Magnum crimenu” (1948) spomenuo na nekoliko mjesta dubrovačkog biskupa Carevića kao predvodnika Katoličke akcije i vatrenoga pobornika Križarskoga bratstva, ”politiziranog katoličkog udruženja”, kao informatora pape Pija XI. o čisto političkim prilikama, koji je optuživao i špijunirao one katolike koji su glasali za kandidate koje nije preporučio ordinarijat, te kao žestokog neprincipijelnog antisrpskog polemičara u prijeporima oko Konkordata između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije.

Nakon osamostaljenja Hrvatske 1990. moglo se očekivati da će o slučaju Carević biti više govora. Barem iz crkvenih redova. Međutim nije bilo tako. Osim nekoliko sporadičnih spominjanja tek u voluminoznoj knjizi crkvenoga povjesničara Stjepana Kožula ”Martirologij Crkve zagrebačke” (1998.) pojavljuje se oveći članak o Careviću. Iz njega crpimo osnovne elemente priče o biskupu Careviću:

”Rođen je 16. veljače 1883. u Metkoviću. Školovanje je završio u Splitu i Rimu, gdje je doktorirao iz filozofije i teologije. Zaređen je za svećenika Splitske biskupije 28. listo­pada 1908. godine. Bio je ugledan splitski svećenik i vjeroučitelj na realnoj gimnaziji.

Imenovan je dubrovačkim biskupom 13. travnja 1929. posvećen za biskupa 4. kolovoza 1929. godine u Zagrebu, a ustoličen u Dubrovniku 8. rujna 1929. Ostaje biskupom Dubrovačke biskupije do 1940. godine, kada je odlukom Svete Stolice umirovljen (zapravo je riječ o kanonskom smjenjivanju, tvrdi V. Novak – op. N. M) …

Biskup Carević dolazi u Zagreb, te se kao umirovljeni biskup nastanio na području župe Sv. Marka u Zagrebu, u Jurjevskoj ulici. Povremeno je obilazio po našoj nadbiskupiji i držao prigodne svečanosti …

Spisi u Arhivu Biskupske konferencije govore da je trebao postati njezin generalni tajnik, odnosno vojni ordinarij. (Zašto se to nije dogodilo, autor ne izvješćuje. – op. N. M.) .

Biskup Carević bio je plodni vjerski i znanstveni pisac. Objelodanio je nekoliko knjiga i pastirskih poslanica…”.

Poslije ovih osnovnih biobibliografskih podataka Kožul opisuje zbivanja koja su za naš članak bitna:

Sukob komunističke i katoličke ideologije, dvaju totalitarističkih sistema, otkad postoji, zaoštren je do najviše potencije. Jedni druge isključuju do potpune negacije u svakom pogledu. Međutim, ništa tako uspješno ne ”oduzima ugled Katoličkoj Crkvi” – od nje same! Svećenike i vjernike ne treba proganjati. Oni će se osujetiti sami. Tome svjedočimo posljednjih decenija, u svijetu i kod nas

”U prosincu 1943. g. otišao je na ispomoć u Strmec, župa Veliko Trgovišće u Hrvatskom zagorju. Ondje se privremeno nastanio. Njegova domaćica imala je kćerku Ivanicu (Ivku) Vuletić-Antić, rođenu 4. 7. 1920. u Vrlici, koju je biskup Carević osobno u crkvi Sv. Marka u Zagrebu 24. siječnja 1943. vjenčao s Andrijom Jambrošićem, parketarom iz Vižovlja, susjednog sela od Strmca također u župi Veliko Trgovišće. Biskup se nastanio u Vižovlju kod Terezije Jambrošić, majke Andrije Jambrošića.

Prema jednom svjedočenju, došla je na Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu 1943. godine delegacija ljudi iz župe Veliko Trgovišće moliti svećenika za ispomoć o božićnim blagdanima za filijalu Strmec. Svećenika nije bilo dovoljno ni za redovite potrebe župa, a kamoli da idu u filijalne kapele, pa je uprava nadbiskupije kanila ljude odbiti. To je čuo biskup Carević i on se ponudio da pođe za božićnu ispovijed i božićne blagdane u Strmec. Tako je otišao u prosincu 1943. u Zagorje i nikad se više nije vratio u Zagreb. Naime, biskup je nakanio i ostati ondje…

Nadbiskup zagrebački, mons. dr. Alojzije Stepinac pozivao je biskupa Carevića u Zagreb, bojeći se za njegov život, zbog blizine partizanske zone, no on je to odbio, držeći da dobro poznaje partizane i da mu se neće ništa dogoditi.”

”Biskup Carević je bio” – nastavlja Kožul –  ”dobar i ljudima blizak. Rado se s njima susretao i razgovarao dok je pješačio oko pola sata prema kapelici na Strmec, gdje je dnevno služio sv. misu. Susretao je i partizane, ali je sve izgledalo normalno i redovito. Dapače, oni su na njega pozitivno gledali jer je spasio od smrti zvonara na Strmcu i još jednog čovjeka iz Oroslavja, koje su htjeli ubiti njemački vojnici…

Zbog ratnog stanja biskup Carević je služio na Strmcu sv. misu polnoćku na Božić 1944. godine u poslijepodnevnim satima. Na sv. misi bilo je – citira Kožul župnika Matiju Horvata, koji je ondje bio župnikom za vrijeme rata i kasnije do smrti 9. listopada 1960. – ‘mnogo naroda, među njima dosta partizana. Oni su doveli limenu glazbu te su svirali naše božićne pjesme a narod je pjevao.

27.prosinca 1944. godine župnik Horvat i preuzv. biskup Carević vodili su u Vižovlju jedan sprovod. Svirala je glazba koju su naručili partizani. Župnik Horvat je zabilježio da je tih blagdanskih dana došlo osam ili devet partizana na sv. ispovijed i pričest’….”.

Od novijih zapisa Kožul navodi pismeni izvještaj Rudolfa Komeričkog, nasljednika župnika Horvata, kojega mu je Komerički uputio 3. X. 1990., u kojem stoji da se biskup Carević ”tokom svog boravka ovdje gotovo svakodnevno susretao s partizanima, jer je Strmec bio njihovo područje. Bio je s njima u dobrim odnosima, služio za njih mise i ponekad sprovodio njihove poginule.

Zlo se dogodilo odmah prvih dana po svršetku rata kad ga je jedan župljanin, s kojim je bio posebno dobar i povezan i pred kojim je mogao otvoreno iznijeti svoje mišljenje o svemu, pa i o partizanima, možda i ne sluteći zlo, uvukao u klopku.

Partizani su čuli što biskup Carević misli o njima. Tada su ga uhvatili i nakon strašnog mučenja ubili u šumi na području župe Luka. Značajno je spomenuti da je biskup svojim mučiteljima prorekao kako će koji umrijeti, što se i ostvarilo, jer kad sam došao u ovu župu, još su trojica njegovih mučitelja bila na životu i točno su tako završili kako im je biskup prorekao. Za grob mu se točno ne zna, ali se zna šuma u kojoj je pokopan.”

Osim gornjih podataka Kožul navodi i neke druge izvore i informacije koji će biti zanimljivi u daljnjem toku našega ispitivanja.

”Ministarstvo oružanih snaga (Minors)” – piše Kožul – ”Glavno stožerni ured, javlja o sudbini biskupa Carevića 2. 5. 1945. Taj spis je poslan tajništvu Biskupske konferencije, ali ga nema među spisima arhiva, što je velika šteta.” (dakle, još u NDH, što će se pokazati ključnim u našoj istrazi – op. N. M.).

Zatim Kožul navodi: ”Biskupski Ordinarijat iz Splita, biskup mons. dr. Kvirin Bonefačić, dopisom od 25. 7. 1945. br. 359/1945. pita za sudbinu dubrovačkog biskupa Carevića, koji je rođenjem i po svećeničkom ređenju iz Splitske biskupije. Sličan upit o sudbini biskupa Carevića poslao je biskupski ordinarijat Dubrovnik biskup mons. Pavao Butorac, dopisom od 28. 7. 1945. br. 541/1945.

Zlo se dogodilo odmah prvih dana po svršetku rata kad ga je jedan župljanin, s kojim je bio posebno dobar i povezan i pred kojim je mogao otvoreno iznijeti svoje mišljenje o svemu, pa i o partizanima, možda i ne sluteći zlo, uvukao u klopku

Zagrebački generalni vikar odgovorio je Biskupskim Ordinarijatima 12. 8. 1945. da je biskup Carević ubijen. Prema pričanju nekih ljudi to se zbilo na Spasovo 10. svibnja 1945. g.

Župnik Matija Horvat nije, nažalost, vjerojatno iz obzira i straha pred osvetom, ništa ubilježio u Spomenicu (iako ga je nešto prije citirao! – op. N. M.) o tom strašnom zločinu.

Horvatov nasljednik vlč. g. Rudolf Komerički, sadašnji župnik u Velikom Trgovišću, čuo je pričati od ljudi o raznim detaljima tog nezapamćenog zločina nad biskupom Carevićem, glede kojega nikad nije vođena istraga niti su zločinci bili suđeni ili kažnjeni. Takvi zločinci bili su ‘ugledni’ u novoj vlasti i narod ih se strahovito bojao. Jer, ljudima se znalo utjerati strah u kosti. Onda nije ni čudo što je prošlo i 45 godina od zločina nad biskupom Carevićem a da istina o njemu tek sada izlazi na vidjelo.”

(Nastavlja se)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.