Goran Vojković
Prvo smo čitali kako liječnici odlaze. ”Nema veze”, rekla je većina. Onda smo po Fejsu počeli gledati kako se dobivaju rokovi za specijalizirane preglede 2020. godine. Nitko se nije previše zabrinuo. A sada, ljudi umiru na ulici. Bez liječnika. Kao da smo negdje u srednjem vijeku.
Mladi dečko je umro doslovno na ulici. Svjedok koji je mladića pokušao oživjeti govori: ”Dolazi hitna i ne zna što će s njim. Nema doktora. Pitam gdje je doktor, oni kažu kako ga nema. U Samoboru je. Zovu centralu i mole da dođe neka nova hitna. Nemaju defibrilator, nemaju ništa. Dva zavoja imaju. Došla je medicinska sestra i vozač.”
Nema liječnika? Po izjavi svjedoka nema ni onog čudesnog, no za današnju tehnologiju uvelike jednostavnog, raspoloživog i jeftinog uređaja koji spašava mnoge živote: defibrilatora.
Kakva je to hitna koja u 2018. godini u ovakvom slučaju odmah iz vozila ne izlazi s defibrilatorom? Čak i ne treba neka prevelika obuka za taj uređaj – postavljen je, primjerice, po aerodromima.
Nema liječnika? Po izjavi svjedoka nema ni onog čudesnog, no za današnju tehnologiju uvelike jednostavnog, raspoloživog i jeftinog uređaja koji spašava mnoge živote: defibrilatora
Naravno, nitko ne može biti siguran da bi mladić preživio da je tamo bio i najbolji liječnik. Prekjučer smo izgubili i profesora Ivu Jurića, ravnatelja KBC-a Split, vrhunskog stručnjaka i plemenitog čovjeka, doživio je srčani udar na plaži u Splitu. Klima se promijenila, vrijeme vruće i vlažno, ljudi koji imaju već neki zdravstveni problem su u bitno povećanoj opasnosti.
No, upravo zato organizacija Hitne pomoći bi morala biti bolja nego ikada prije u ovoj zemlji!
Nema liječnika – temeljni problem o kojem se šuti
Krenimo od osnova – u Hrvatskoj nema dovoljno liječnika. Nedostaje ih na stotine. Prosječna starost liječnika obiteljske medicine je 51 godinu. Samo dubrovačkoj bolnici nedostajalo je u ožujku ove godine 25 liječnika i 28 medicinskih sestra i tehničara. Imate stranice Hrvatske liječničke komore, rubrika ”Novosti” predstavlja tužnu sliku doslovnog gašenja liječničke profesije u nas.
Liječnici nemaju ni vlastiti kolektivni ugovor, a zbog specifičnosti svoje profesije prema svim pravilima radnog prava morali bi imati poseban kolektivni ugovor.
Posao se prebacuje na postojeće liječnike, kojih je sve manje. Koliko će to još tako ići? Koliko možemo dodatnog tereta prebaciti na ovo ljudi što je ostalo?
Kada je počelo nedostajati liječnika i kad se krenulo s nabijanjem dežurstava postojećima, prijatelj liječnik mi je rekao jednu jednostavnu činjenicu – čovjek koji ne spava 24 sata se ponaša otprilike kao netko tko ima skoro promil alkohola u krvi. Tko će biti kriv ako takav čovjek napravi pogrešku?
Na cesti, da policija nađe profesionalnog vozača koji nije spavao 24 sata ili je možda ”zakunjao” sat-dva na kauču, ne da bi ostao bez dozvole, već bi to došlo i na sve naslovnice! A od liječnika očekujemo da funkcioniraju uza sve više prekovremenih?
Dignuti plaće i reformirati sustav
Liječnici odlaze iz više razloga: vani mogu dobiti veće plaće, vani je organizacija posla bolja i vani mogu u nekim područjima medicine vezanim uz visoku tehnologiju bolje napredovati. To je njihovo pravo, tržište rada je otvoreno.
Nije da i drugi nemaju sličnih problema – Rumunjska se nikada nije mogla pohvaliti razvijenim zdravstvom, a od devedesetih je zdravstveni sustav bio doslovno jedna od poluga korupcije, posebno u sustavu javne nabave. Što su napravili?
Mladi dečko je umro doslovno na ulici. Svjedok koji je mladića pokušao oživjeti govori: ”Dolazi hitna i ne zna što će s njim. Nema doktora. Pitam gdje je doktor, oni kažu kako ga nema. U Samoboru je. Zovu centralu i mole da dođe neka nova hitna. Nemaju defibrilator, nemaju ništa. Dva zavoja imaju. Došla je medicinska sestra i vozač”
Prošle godine su odlučili da će deficitarnim kadrovima, u koje spada i zdravstvo, u narednih pet godina udvostručiti plaće. Već od ove godine medicinska sestra koja ima radni staž zarađuje oko 1000 eura, liječnik početnik 1 300 eura, a specijalisti i po nekoliko tisuća eura (troškovi života su 20-30% niži nego u Hrvatskoj).
Javnu nabavu su već doveli u red elektroničkom dražbom – sustavom koji savršeno baca dobavljače navikle na velike provizije u očaj, cijene se spuštaju do minimuma.
Možemo i mi tako. Prva mjera – dizanje plaća medicinskom osoblju (i samo i isključivo medicinskom osoblju!) nekih 50%. Odakle novci?
Pa evo, spustite sve plaće u županijama na razinu koeficijenata državne službe i sve plaće u lokalnim samoupravama koje primaju pomoć države.
Poboljšajte poslovne procese i prepolovite broj zaposlenih u HZZO-u, što će tamo preko 2000 ljudi? I u konačnici – ako se ima za potpuno besmisleni nacionalni stadion (a po politici ove zemlje se ima), onda se ima i za sve ostalo.
Organizacija? Pa ne bi trebao biti nikakav problem napraviti anketu i pitati liječnike i medicinske sestre što ih opterećuje i zašto odlaze. Sve specifičnosti vezane u ta zanimanja, vrlo odgovorna i vrlo teška, staviti u kolektivne ugovore. Zaboraviti primjerice Domove zdravlja – pedesetih su imali svoju svrhu, ali u zdravstvu 2018. baš i nemaju.
Čitamo i kako su ove godine posade Hrvatskog ratnog zrakoplovstva prevezle 530 pacijenata, što je za svaku pohvalu – ali itekako govori kako Hrvatskoj treba profesionalni HEMS (Helicopter Emergency Medical Services), s prilagođenim, specijaliziranim helikopterima, a ne korištenje neprimjerenih sovjetskih transportnih letjelica.
To što imamo vrhunske posade pa naprave maksimalno s onim što imaju – ne znači da je to dobro. HEMS bi danas trebao biti dostupan na području cijele države, u slučaju prometnih nesreća, pa čak i velikih gužvi – ima na YouTubeu i primjer gdje helić slijeće na gradsku ulicu u Njemačkoj u vrijeme popodnevne prometne gužve i preuzima liječnika koji je hitno potreban u bolnici.
Novaca ima, pitanje je prioriteta
Naravno, vladajući će odmah reći: ”Nema novaca!”, u što ne treba vjerovati. Novaca ima. Ako smo imali desetak milijuna kuna za kupiti dvije limuzine koje će alkoholizirane čelnike EU-a voziti od aerodroma do Kolinde (dok bitno bogatije države takva vozila uzmu u najam kada treba) – onda se ima i za kvalitetnu Hitnu pomoć.
Ako imamo za zapošljavanje stotina novih službenika, onda se ima i za medicinske sestre koje u znoju tiho rade svoj posao.
Poboljšajte poslovne procese i prepolovite broj zaposlenih u HZZO-u, što će tamo preko 2000 ljudi? I u konačnici – ako se ima za potpuno besmisleni nacionalni stadion (a po politici ove zemlje se ima), onda se ima i za sve ostalo
I ako se ima za glupost zvanu ”nacionalni stadion”, u koji bi neki stukli stotine milijuna kuna našeg novca kako bi se odigralo nekoliko utakmica godišnje, a uz tek koji postotak tog novca se može obnoviti predivan stadion koji imamo u Splitu (zašto bi sve ”nacionalno” moralo biti u Zagrebu?), onda se ima i za liječnike.
Sve je stvar prioriteta.
Približavaju se pomalo izbori, europski, predsjednički, nacionalni – pa dragi čitatelji, na vama je da odlučite, je li vam bitno imati dovoljno liječnika ili podržavate druge državne prioritete tipa kupovine milijunskih oklopljenih limuzina, zapošljavanja stotina novih činovnika i ubacivanja tisuća tona betona u objekte tipa nacionalnog stadiona.
Da ne spominjemo ono: 428 općina, 127 gradova te 20 jedinica područne (regionalne) samouprave, odnosno županija. Na niti četiri milijuna ljudi?
Dvostruko veći New York vodi 51 vijećnik i gradonačelnik s pomoćnicima.
Koliko je života potrebno izgubiti da ova država i vlast poslože prioritete?
(Prenosimo s portala Index).
Još tekstova ovog autora:
- Zašto Kolinda lupeta o Paveliću? Jer joj je samo to preostalo
- Budimo realni – Dalija Orešković nema šanse
- Plenkoviću, da si ti u Africi, pleme bi te se odavno riješilo
- Prijavljujem Tomislava Karamarka
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.