Unutrašnji neprijatelj

Otkako je ono Đorđe Lukić – Cigo u aprilu četrdeset i pete uzviknuo: ”Ovdje Radio Sarajevo! Smrt fašizmu – sloboda narodu!”, na četvrtom katu Lenjinove 109, iza ulaznih vrata na čijem je lijevom štoku u visini glave odrasloga čovjeka kurzivnim krasopisom bilo ispisano ”Ovdje živi Latić Hasan”, slušalo se samo Radio Sarajevo.

Povrh trodijelne furnirane komode u kuhinji stajao je radio prijemnik ”Melodija”, kojega je djed iskrivljeno zvao ”radijon”, a koji je također bio na popisu svih onih stvari što ih u djedovoj i bakinoj kući ni za živu glavu nisam smio dirati.

I dok su za svu pokretnu i nepokretnu imovinu vrijedila posve ista pravila, taj su radijon smjeli dirati jedino drug Tito i djed osobno, ali najprije djed, pa tek onda taj drug Tito.

Meni se radijon doimao posve nestvarno i čudno, a dok bi djed bio sa svojom ”kurbetinom” u podrumu, ja bih se uspinjao na skemliju i dugo bih buljio u tu čudesnu napravu i njezina dva velika dugmeta, koja su se mogla vrtjeti ukrug nalijevo i nadesno, pa bi i onaj njezin crveni jezičac skladno poskakivao u istome ritmu – sad lijevo, sad desno, a sve po crnoj skali s ispisanim imenima.

Kad sam priupitao babu zna li ona o čemu je riječ i zašto je djed naprasno zalijepio taj komad kartona, baba mi je bez ikakvog čuđenja rekla: ”Mora ti bit, moj Tonči, da je stari jarac poša ventikvatro i infišaje da mu neki unutrašnji neprijatelj afondaje frekvencije”

Pa neki London, pa Frankfurt, pa Novi Sad… pa cijeli niz drugih i sve čudnijih imena (čuj, Temišvar!), za koja nikako nisam znao jesu li to imena gradova, ili su ipak nazivi planeta, nekih dalekih sazviježđa i galaksija, svejedno – nisam imao pojma gdje su se ta mjesta smjestila, živi li u njima itko i imaju li i tamošnja djeca roditelje, ili su i oni jáde poput mene, da ljeti imaju samo djeda i babu.

Na sredini radijona bio je nanizan red lijepe crne dugmadi od bakelita, a ja bih onom dugmadi za navijanje uvijek naciljao na neko drugo mjesto: Pariz, Prag, Luksemburg ili Ljubljanu, pa bih bjesomučno i odreda pritiskao sve one tipke od bakelita, baš kao da svakim novim pritiskom palim po jedan novi motor na svojoj svemirskoj letjelici, praveći se da lansiram onu klimavu skemliju ravno iz naše kuhinje u Lenjinovoj u smjeru tog dalekog i nikad ranije viđenoga mjesta.

Putovanje bi ponekad trajalo vrlo kratko, dok se djed ne bi vratio od kurbetine iz podruma, ali bi znalo potrajati i mnogo više od jednoga sata, ako bi kurba djeda zadržala duže, ili ako bi moja baba Marija kojim slučajem bila zabavljena nekim drugim, a zasigurno i mnogo važnijim poslom.

A bilo je posebno lijepih i zabavnih dana uz taj radijon, kada bih s djedom sjedio u kuhinji i slušao emisiju ”Đerdan”, koju je vodio čika Zoka Kapetanović i koju je djed jako volio, jer bi onaj vrag stalno zbijao neke šale i doskočice, pa bi mi djed uvijek krišom puštao liznuti čokanjić iz kojega bi on ispijao lozu, šljivu ili neku drugu maksuziju.

Ja bih se na taj okus mrštio i stiskao očne kapke i vjeđe, jer bi mi od djedovih rakija znao posve utrnuti jezik, baš kao i od one njegove stipse za brijanje iznad lavaboa u kupatilu.

Ako bi baba kojim slučajem to primijetila, znala bi se djedu nagovoriti koječega, da neka ga nosi đavo i da će od mene napraviti istog raspikuću, kakav je i sâm, i da su je njezina braća bila dobro savjetovala, da ga nizašto nije trebalo vaditi iz pržuna i da je trebao ondje i ostati, da istrune…

Ja bih poslije znao priupitati djeda što je to pržun, a on bi mi objašnjavao kako je to dalmatinski naziv za brak, jer da je brak gora robija i od Rankovićeva informbiroa, ali da čovjek na nju ipak pristane, jer drukčije ne bi imao s kime izjutra popiti kafu i pošteno se upitati, ali jednom – kada se napokon ostvari svjetski komunizam i besklasno društvo – neće se čovjek sigurno ni ženiti ni udavati, već će svatko zaimati one stvari kadgod mu zatreba i kadgod ga zasvrbi, baš kao što i sad ljudi idu u apoteku, kada ih zaboli glava i kada im zatreba andola ili acisala.

Povrh trodijelne furnirane komode u kuhinji stajao je radio prijemnik ”Melodija”, kojega je djed iskrivljeno zvao ”radijon”, a koji je također bio na popisu svih onih stvari što ih u djedovoj i bakinoj kući ni za živu glavu nisam smio dirati

Kada bih mu otkrio da je u Marijinoj verziji priče baš sve isto, i ono o kafi i upitavanju, ali da nema ničega nalik tom Rankoviću ili da u potpunosti izostaje onaj dio o slobodnom zanimanju, ali da se taj komunizam i besklasno društvo u babinoj priči nalazi gore, kod dragoga Boga na nebu, gdje se ljudi isto niti žene niti udavaju, nego se drže za ručice zajedno s anđelima, baš kao dječica po sarajevskim parkovima.

”Slušaj mali”, prišapnuo bi mi na to djed vrlo ozbiljnim glasom, ”najviše se ti čuvaj tih podrepaca i lizača oltara i mimbera, onih što povazdan bazaju po crkvama i džamijama, jer kod njih ti je gore na nebesima benbeli sve isto k’o u komunizmu, ali zato ovdje dolje gledaju ne bi li mu što prije dokundisali!”

Jednoga jutra, baš kad se djed bio zaputio preko vrata i kad mi je Marija za doručak namazala krišku hljeba s cipiripijem, uspeo sam se na skemliju do radijona i vidio da je djed, iza onoga dugmeta za namještanje frekvencije, sintelanom prilijepio omanji komad kartona, tako da je i dugme bilo za njega zalijepljeno, te se više nije moglo zakretati ni lijevo ni desno.

Od toga dana se iz naše kuhinje više nije moglo poletjeti ni na jedno drugo mjesto, osim na frekvenciju Zoke Kapetanovića.

Kad sam priupitao babu zna li ona o čemu je riječ i zašto je djed naprasno zalijepio taj komad kartona, baba mi je bez ikakvog čuđenja rekla: ”Mora ti bit, moj Tonči, da je stari jarac poša ventikvatro i infišaje da mu neki unutrašnji neprijatelj afondaje frekvencije”.

 

UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .

Još tekstova ovog autora:

• Socijalizam dolazi na biciklu
• Dokle je ljubav, a odakle zločin
• Od pogleda, soka i keksa nije bilo boljeg seksa
• Ruka iz groba
• Vježbanje holokausta
• Kajin naš svagdašnji: naše mržnje i šovinizmi
• Cindap, ”kurbetina i ljubavnica”
• Zlo normalnosti
• Sajdžija Kemo
• Ako morate demontirati državu, nemojte demontirati i nadu

» Svi tekstovi ovog autora