Uopće ne razumijem što znači poklik “Mi Hrvati!”

Na Dan sjećanja na Holokaust, u Zagrebu slavlje jer su stigli srebrni koji su nama zlatni a zapravo bi, sigurni smo, svojim sjajem mogli posramiti i briljante. Usuprot odredbi Hrvatskog pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje pišem smrtonosnu riječ Holokaust velikim slovom jer znam precizno na što se i koga ona danas odnosi. I tek usput, zar se ne bi trebalo nazvati ovo propisivanje pravopisanja Pravopisom hrvatskog standardnog jezika?

Hrvatski pravopis hrvatskih rodoljuba daleko je mnogolikiji – tu imamo i ćovjeka, i sreču, i vrjeme, i jubav, i Hrvatsku pušku na Rvackom ramenu…bogatstvo pregolemo čuči u škrinji hrvatskog pisanog izričaja. No, ostavimo učene jezikoslovce u njihovim kulama bjelokosnim.

Meni je danas tužan dan jer razmišljam o tome kako je moguće da jedan narod (ne čitav, naravno, ali poveliki broj njegovih pripadnika) odluči s lica zemlje izbrisati drugi narod.

Postaje li im život smisleniji i svrhovitiji kad slave, zapravo se poistovjećuju s tuđim pobjedama, a odbijaju misliti o zlu koje je čovjek kadar učiniti drugom ljudskom biću? Ne razumijem i nakratko se čudim

Istovremeno se pitam što je ljudima koji na zimi, u magluštini i kroz bljuzgu hrle na doček rukometne momčadi, pa ushićeno kliču i klikču, pjevaju i busaju se u prsa kao da su oni pozabijali sve one golove i osvojili srebrni pehar.

Postaje li im život smisleniji i svrhovitiji kad slave, zapravo se poistovjećuju s tuđim pobjedama, a odbijaju misliti o zlu koje je čovjek kadar učiniti drugom ljudskom biću? Ne razumijem i nakratko se čudim.

A onda se sjetim tragikomične scene iz filma Brajanov život i nekako mi je lakše. Da, tako to biva i jest. Vičeš gomili “Vi ste individue! Svi ste različiti!”, a gomila uzvraća urlajući jednoglasno “Mi smo individue! Mi smo različiti!”, dok se tek jedan muškarac tiho oglašava “Ne, ja nisam individua”.

Od prve me taj prizor oborio s nogu (lažem, sjedila sam, ali to sad nije važno za priču), kao još mnogo toga što su stovrili Montipajtonovci.  Kad vidim jedinstvo u urlanju, ma o čemu se radilo, postajem i ne-individua ako to znači da naprežem male sive ćelije i ne slažem se s uspaljenom masom.

Drago mi je što su rukometaši nadmašili sva očekivanja, ali ne doživljavam to kao vlastitu pobjedu.

Uopće ne razumijem što znači “Mi Hrvati” jer mi je puno previše onih koji posjeduju domovnice Republike Hrvatske potpuno nepoznato a ponešto znanih vrlo nesimpatično.

S mnogima nemam o čemu razgovarati, a s nekima ne nalazim niti jednu dodirnu točku.

Jednako me uvijek otužno razveseljava kad se neku mladu osobu moli da se predstavi, a on ili ona odgovori “Volim sve što vole mladi”. Pa jest, eto mlada Jana obožava Antu Pavelića, a mladi Hrvoje Che Guevaru, mladi Jura voli heroin, a mlađahni Jerko obožava pjevati u crkvenom zboru i moliti se prije svakog obroka.

Neki mladi Hrvati vole cajke, a neki Bebè na volè. Zbilja je lako voljeti sve što vole mladi. Pomalo zavidim tako svestranim osobama.

Kako ćemo u “mi Hrvati” uklopiti gospođu koja je nakon jednog naizgled bezazlenog zubarskog zahvata oslijepila pa ostala bez posla tehničke crtačice i sada jedanaest ili koliko već godina bezuspješno pokušava dobiti barem neku sitnu odštetu? Da ne umru od gladi, sin, isto Hrvat, otišao je u Njemačku a onda dolijeće u Hrvatsku svaki put kad gospođu iznjevjere odvjetnici/e, sve Hrvati/ce, kojima je unaprijed dala novce, kako bi ju zastupao na ročištima.

A uz nju smjestiti, recimo, veleuvaženog prof. dr. sc. Milana Kujundžića, dr.med., primarijusa, koji je, za razliku od nje, puno radio i, prirodno, puno zaradio. Jedino jadničak nije savladao ispunjavanje imovinske kartice.

Što bivšu ministricu Gabrijelu Žalac svrstava u isti koš s pokojnom novinarkom Jasnom Babić? Koja je više zadužila Hrvatsku? A koliko je od te Hrvatske koja dobila?

Od prve me taj prizor oborio s nogu (lažem, sjedila sam, ali to sad nije važno za priču), kao još mnogo toga što su stovrili Montipajtonovci.  Kad vidim jedinstvo u urlanju, ma o čemu se radilo, postajem i ne-individua ako to znači da naprežem male sive ćelije i ne slažem se s uspaljenom masom

“Mi Hrvati” (valjda se i Hrvatice tu ubrajaju, barem one gorljive) živimo vrlo različite živote. Neki i neke obilato su sebe nagradili, mnogima je domoljublje dostatna hrana, a neke i neki trude se, uče, rade, promišljaju i nemaju vremena ni volje za nezasitnim grabljenjem materijalnih dobara.

Što je skrivilo šest štićenika doma za starije i nemoćne umrlih u požaru jer nije bilo nikoga da ih čuva i pazi? Oni nisu vrijedno radili pa ne zaslužuju dostojanstveno dočekati prirodnu smrt?

Puno je pitanja koja razumni i časni ljudi mogu postavljati u današnjoj Hrvatskoj. A možda su i vječna. Naša, sudbinska, hrvatska.

Jer opise stanja nacije koje nalazimo u Šenoe, Matoša, Starčevića, Dragojle Jarnević, Krleže, da ne nabrajam dalje, ukoliko ne znamo kad su nastali, apsolutno možemo razumjeti kao današnje i ovdašnje.

Korumpirana politika, bahati i razuzdani vlastodršci, vašar ho(h)štaplera i hulja, zaglupljeno zaluđena masa i nešto sitne zabrinute nejačadi na rubu pameti jer se, unatoč njihovu trudu, prokazivanju i dokazivanju, ništa ne mijenja nabolje.

Za većinu je Dario Juričan duhovit i zabavan tip koji razveseljava ljude u depresivna vremena. Tek nekolicina razumije koliko je on hrabar čovjek koji se upustio u vrlo opasnu avanturu neizvjesna ishoda. Svojom kandidaturom, javnim istupima, možda se spasio. Nadam se.

Jer, usudio se taknuti, štoviše izazvati u ring, opako društvo beskrupuloznih spodoba koje već gotovo dva desetljeća kupe harač od raje koja do nedavno nije ništa razumjela jer je povremeno ipak dobivala mrve hljeba i nešto igara.

Žene su se bacale na Milančeta i pokušavale ugrabiti bar jedan karanfil na dan kad se treba boriti za ravnopravnost, dostojanstvo, pravedniju raspodjelu poslova među spolovima. Jagma za zdjelu graha događala se na dan kad bi trebalo zahtijevati pravo na rad, na pristojne plaće, na uspinjanje sukladno znanju i radnim sposobnostima.

Nitko nije tako otvoreno i beskompromisno pokazao što se u Zagrebu događa, kako se u njemu vlada i kakva je to otimačina na djelu. Većina se trudila ubaciti u kolo povlaštenih. Tek su malobrojni s gnušanjem odbijali biti dijelom bratije gramzljivih ili beskičmenih.

Ako nam smjena trinaestero ministara/ica (nadamo se i četranaestom) nije dovoljna, ako nam odlazak stotinu tisuća mladih obitelji ne znači ništa, ako nas smrt nemoćnih ne razgnjevljuje, ako nam sjedenje državnog odvjetnika u istoj loži s osumnjičenikom ne raspamećuje, ako nas ne ljuti što basnoslovno bogate ubojice bivaju nekažnjene a siromašne se bespogovorno kažnjava za najmanji prekršaj, onda “mi Hrvati i Hrvatice” ni ne zaslužujemo bolje.

Tužna će utjeha biti svi velebni dočeci medaljama ovjenčanih sportaša. Veliki dio tih slavnih sportskih prvaka novac drži u drugim državama, trudi se ne plaćati porez u zemlji pod čijom se zastavom penju na postolja.

Oni voze skupe automobile, putuju svijetom, druže se sa svjetskim selebritijima i influenserima. A nama pjevaju “Nije u šoldima sveeeee”. Čast iznimkama.

Jedan je komentator rekao “Nismo prvaci u rukometu, ali smo prvaci u navijanju”. Je li to pohvalno? Kako kome, Meni ne.

Jednako me uvijek otužno razveseljava kad se neku mladu osobu moli da se predstavi, a on ili ona odgovori “Volim sve što vole mladi”. Pa jest, eto mlada Jana obožava Antu Pavelića, a mladi Hrvoje Che Guevaru, mladi Jura voli heroin, a mlađahni Jerko obožava pjevati u crkvenom zboru i moliti se prije svakog obroka

Navijači su promatrači, autsajderi, kratkotrajni slavljenici. Nakon slavlja, moraju živjeti svoje prosječne, ponekad otužne živote koje busanje u hrvatska prsa nakon dočeka neće preobraziti u nešto veličajno i neponovljivo.

Rodoljublje se ne bi smjelo mjeriti polaganjem ruke na grudni koš (ili sisu) uz zvuke himne, bajanjem o vlastitoj važnosti i veličini a pokazivanjem prezira ili mržnje prema drugima, već odgovornim odnosom prema onome što nas okružuje i čini ozbiljnim društvom i državom.

Rodoljubi i rodoljupke ne kradu, ne varaju, ne preuzimaju dužnosti ili zadatke kojima nisu dorasli, štite ljudska prava svih poniženih, dižu glas protiv korupcije, nepotizma, laži i obmana. Poštuju drugačije, nagrađuju pravedne i zaslužne, slušaju pametne, a prokazuju i kažnjavaju lažljivce i prodavače magle.

U ponedjeljak je trebalo se sjećati Holokausta, vremena u kojem su se milijuni pravili blesavima, zatvarali se u svoje male čahure, gurali vatu u uši, sve kako ne bi čuli krikove djece, žena, mladića i staraca koje su neki drugi rodoljubi i rodoljupke arijevske rase odvodili u plinske komore bez imalo grižnje savjesti. Uvjereni da su odabrani narod koji može sve što mu se prohtije.

Ni ovi prostori ni ljudi nisu nevini. Sreća je da je onih drugih, na strani dobra, bilo više.

Čestitam rukometašima. Sad čekam da navijači postanu akteri i upuste se u borbu za drugačiju Hrvatsku.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Zar su ratni avioni Hrvatskoj trenutno najpotrebniji?
• Dijete je ubijeno bez da je povrijeđen zakon. Savršeno!
• Proljeće koje to nije
• Priča o Zeki, Zokiju, Hasi… o hrabrim hrvatskim muževima
• Nemamo uvjeta za miran i prosperitetan život
• Vlado Gotovac bi nas volio. I to je utješno
• Plenkovićeva i moja Hrvatska u gadnom su raskoraku
• Milanovićeva logoreja ide u korist korupcije i HDZ-u
• Bahatluk se cijeni, braco. Predsjedniče, pokaži da si faca
• Uzdam se u uvažene koji tvrde da Možemo!

» Svi tekstovi ovog autora