Drago Pilsel
Hrvatsko katoličko sveučilište na svojoj Facebook stranici javlja da je u sjedištu HKS-a u Zagrebu u četvrtak 30. lipnja 2022. predstavljena zbirka dokumenata, u izdanju Centra ”Don Frane Bulić”, ”Ustaše, hrvatski revolucionari u Italiji (1931.-1941.) – Dokumenti 1.”, (znači, bit će toga još), autora Josipa Dukića i Alme Tee Rugelj. Uz autore knjigu je predstavio izv. prof. dr. sc. Mario Kevo, pročelnik Odjela za povijest.
Saznajemo i da je predstavljanje održano u dvorani blaženog kardinala Alojzija Stepinca (kako ljupko i prigodno!) te da ga je otvorio i sudionike pozdravio rektor HKS-a Željko Tanjić.
Dakle, tu smo, nema više dileme, nema više sakrivanja ni govora među recima: za najvažniju obrazovnu instituciju Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj i za njena rektora nema spora oko toga da su ustaše bili ”hrvatski revolucionari”!!
Ovu ću kolumnu, dakle, posvetiti ovoj bolnoj temi – da ovdje neće biti sreće sve dok hrvatskim katoličkim (nad)biskupima, svećenicima, profesorima teologije ili povijesti te katoličkim piscima i istražiteljima ustaštvo bude OK, dok bude postojala i ”Crkva ustaša” koja može postojati paralelno s Crkvom revolucionara Isusa Krista.
Dakle, progovorit ću o ovom skandalu, o ovoj teškoj nesreći i o nemogućnosti da se istodobno bude ”Za Krista” i ”Za Antu Pavelića”, makar onog u Italiji dok je čekao milostinju šefa Mussolinija.
Prije nego se uputim u pojašnjavanja nešto o domaćinu skupa. Prof. dr. sc. Željko Tanjić zaređen je za svećenika Zagrebačke nadbiskupije 1994. doktorirao je 2000. na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Od 2009. do 2011. bio je pročelnik Katedre za fundamentalnu teologiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i direktor izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost, a od 2011. rektor je Hrvatskog katoličkog sveučilišta.
Autor je dviju knjiga i velikog broja znanstvenih i stručnih članaka iz polja fundamentalne teologije. Bio je član Međunarodne teološke komisije od 2014. do 2019. Ukratko, riječ je o osobi koja bi trebala nešto znati o ustašama, pak, o intelektualcu koji je, ako zna nešto o ustašama, vješto prevario kolege i kolegice u Vatikanu te iznevjerio povjerenje pape Franje.
Ovakva stvar ne bi prolazila u vrijeme biskupovanja Franje kard. Kuharića, ali zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću, koji je šef prof. Željku Tanjiću i odgovara za HKS, kao i crkvenim vlastima u Splitu gdje je knjiga ranije promovirana, je valjda OK. To da su ustaše nekakvi ”naši borci”.
Najprije neke temeljne misli o revolucionarnosti Isusa iz Nazareta.
”Poslušnost Duhu revolucionarna je jer je Isus Krist revolucionar, jer je Utjelovljenje revolucionarno, jer je Uskrsnuće revolucionarno”, istaknuo je Papa mladim katolicima početkom svibnja 2021. S obzirom na blizinu Isusa sa zelotizmom (Isus je imao i apostole koji su bili zeloti), opravdano je govoriti i o revolucionarnim elementima zelotizma u javnim nastupima Isusa iz Nazareta.
Zeloti (revnitelj, revnosnik) su bili pojedinci iz radikalnih grupa židovskih rodoljuba, koji su djelovali u Judeji i Galileji od početka I. st. pr. Kr. do poraza u Židovskom ratu 66. – 73. pr. Kr., te ponovo u posljednjem židovskom ustanku 132. – 135. godine. Tražili su slobodu i borili se protiv rimske dominacije i okupacije.
Da, Isus Krist bio je revolucionar. Međutim, time ne želim reći da je Isus bio naoružani terorist, židovski gerilac, niti da mu je cilj bio nasilno svrgnuti državnu vlast. Njegova revolucija bila je revolucija ljubavi, a ne mržnje; službe, a ne tiranije; spasenja, a ne uništenja.
Kad kažemo da je Isus bio revolucionar, hoće se reći da su njegova učenja bila najradikalnija učenja koja su se ikada pojavila na ovom planetu. U cjelokupnoj književnosti nema ničega poput Propovijedi na gori (Mt 5-7). Nijedan drugi lider nije postavio tako stroge uvjete za učeništvo kao što je to Isus učinio. Nijedno drugo učenje nije izazvalo takve duhovne, moralne i etičke promjene kao što je to slučaj s kršćanskom vjerom.
Problem je u tome što smo se toliko naviknuli na Isusove riječi (ajme, kada bismo ih, naime, čitali!) da nam izmiče njihovo revolucionarno značenje. Tragedija je što ih možemo čitati, a da nam ne bude neugodno. Cilj Isusovih riječi nije bio pomoći nam da se osjećamo ugodno. One su nam trebale promijeniti život i poslati nas poput gorućih svjetala, poput glasnika plamenog žara.
Isusova najrevolucionarnija izjava (i zapovijed) bi mogla biti: ”Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe!” Toliko smo se priviknuli na te riječi da nas se više ne dotiču, kao da ne shvaćamo koliko su zapravo moćne.
Isus je donio i revolucionaran pojam veličine. Biti velik u Njegovom Kraljevstvu znači vršiti i poučavati Njegove zapovijedi (Mt. 5,19b), služiti, čak i robovati, drugima (Mt. 20,1-16; Lk. 17,7-10; 22,26) i zauzimati najniže mjesto (Lk. 9,48). Kako je to različito od stajališta koje ima ovaj svijet! Kako to odudara od ovih katolika koji imaju simpatije spram ustašama! U svijetu ustaša, u svijetu nasilja je najveći onaj čovjek koji se nameće svima, koji sikće naređenja i tlači druge.
Zašto o ovomu danas pišem? Zašto nisam ignorirao ovo promoviranje ustaških revolucionara na Bozanićevom katoličkom sveučilištu?
Bit će da su u pravu kaptolske babetine (ništa ja nemam protiv baba i djedova, živjele nam babe!) kada govore da sam se prodao Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. To su ti besposleni popovi, te babetine, dobro, valjda, uočili: Srbenda sam koja ima zadatak da gadi sve što je hrvatsko, pak, ima li nešto hrvatskije od ustaša?
Ne, babetine mogu nastaviti s tračevima do sudnjeg dana, ako im je milo, i govoriti te i druge bedastoće o meni, ako im to jača moral. Razlog za ovu kolumnu treba tražiti u mojim nastojanjima da upozorim na gromoglasnu šutnju Katoličke Crkve i vodstva RH o sve jačoj rehabilitaciji ustaštva jer je to veliki teret, ogromna sramota i šamarčina na licu svakog poštenog čovjeka, od pape Franje na dalje.
Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku.
I ako se žestim na one koji nisu napravili nikakav znak otklona od sprege Stepinca i Pavelića, jednog nadbiskupa koji je podržao uvođenje rasnih zakona i jednog ratnog zločinca koji ih je temeljito provodio na divljenje nacista, onda to ne čini jer sam loš Hrvat (premda mi je potpuno svejedno kakvim me Hrvatom babetine drže), već zato jer o teologiji i kršćanskom moralu nešto znam i od dobrih sam ljudi učio.
Ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, koje je pratila mnogo surovija praksa, nadbiskup Stepinac se zalagao samo za to da se oni provode na čovječan način. On nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone. Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi na ”human način” i nadbiskup je toga morao biti svjestan.
Ali nije to danas prva tema. Naša tema je ta opčinjenost hrvatskih katolika s ustašama.
Neke stvari se, naprosto, ne smiju zaboraviti. Kako zaboraviti možda najveću gestu u inače impresivnom pontifikatu sv. Ivana Pavla II. tijekom mise za čišćenja pamćenja 12. ožujka 2000. kada je, na simboličan način, sedam puta molio oprost za grijehe Crkve tijekom povijesti?
”Priznati devijacije u prošlosti služi nam kako bismo probudili savjest pred obavezama sadašnjosti, otvarajući svakome od nas ponaosob put obraćenja”, rekao je tada Papa tijekom homilije. Ta velika gesta Ivana Pavla II. bila je početak niza povijesnih kajanja koja su nastavljana i u pontifikatima Benedikta XVI. i Franje.
Količina trostrukog genocida ustaša: protiv Židova, Srba i Roma je tolika da se episkopat ne smije nikako o tom pitanju izraziti u nekoj općenitoj formi, nikako ne osuđujući, kako vole činiti, ”grijehe totalitarizama”, već jako konkretno i precizno, kako pokazuju rimski biskupi. I ne bi smio postojati nikakav prostor razumijevanja za razvoj ustaša u zločinačku mašineriju koja je zavila naše narode u crno.
Nikakvi ”hrvatski revolucionari” oni nisu bili, profesore Tanjiću! Oni su bili ološ, zločinci. Način na koji su došli na vlast nije bio revolucionaran. Oni su se dovukli kao prirepci, kao muhe pod repovima fašista i nacista. Bili su nacističke marionete i sluge Mussolinija odnosno Hitlera.
Završavam riječima Ivana Pavla II. s mise (i na njoj sam bio) na kojoj je proglasio blaženim Ivana Merza, 22. lipnja 2003. u Banja Luci, nadomak mjestu na kojem su ustaše izvršile svirepe zločine nad Srbima, priznajući odgovornost katolika kod ustaških zločina:
”Iz ovoga grada, koji je tijekom povijesti obilježen tolikom patnjom i tolikom krvlju, molim Svemogućega Gospodina da bude milosrdan za krivnje počinjene protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegove slobode, pa i sa strane nekih sinova Katoličke Crkve. Neka On u svima pobudi želju za uzajamnim oprostom. Jedino u ozračju istinske pomirbe spomen na tolike nevine žrtve i njihove patnje neće biti uzaludan i poticat će nas graditi nove odnose bratstva i razumijevanja”.
Hrabro je ne pokleknuti pred neopozivim, već ostati uspravan u svojem prosvjedu. Moj uzor je Isus, a ne Ante Pavelić!
I u tom traženju i prosvjedu moramo aktivno sudjelovati. Jer pomirenje nam je cilj.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Messiju 1,2 milijuna £ tjedno? Dajte barem 10 kuna Autografu
- Hrvatice i Hrvati: a da se mrzite nježno?
- Kava i kolači: Hajmo ispisati našu teologiju oslobođenja
- Imamo li izlaz iz toksičnih odnosa? Priča o jednom karakteru
- Što Lulina pobjeda u Brazilu govori nama i cijelom svijetu
- Možemo li zagrliti neprijatelja? Ja sam pokušao
- Deset metaka za Dragu Pilsela, zbog poštovanja Srba
- U Bogu su Blago Zadro i prvi ubijeni Srbin u Vukovaru isti!
- Slušam Bozanića i boli me glava. 25 godina me skoro boli!
- Pavlinić je volio Crkvu. Bozanić, pak, nije volio Pavlinića
