U petak, na Dan pobjede antifašizma, odnosno na Dan Europe, u Splitu je otkriven spomenik za 46 poginulih pripadnika 9. bojne Rafael Vitez Boban HOS-a (kasnije u sastavu IV. brigade a uoči ”Oluje” u sastavu 114. brigade HV-a). Pred postrojenim crncima na čijim se uniformama nalazi ustaški pleter i ustaški poklik ” Za dom, spremni” svoje riječi oduševljenja nije krio splitski gradonačelnik i šef gradskog odbora SDP-a Ivo Baldasar koji je učinio lapsus, pa je svoj prigodnog govor počeo rečenicom ”Na današnji dan pobjede nad antifašizmom…”
Baldasar se brzo ispravio, no svejedno je zaradio ovacije okupljenih. Oni su, očito, shvatili ispravno, baš u duhu svečanosti, da im Baldasar čestita pobjedu nad antifašistima. Razmilio se splitski gradonačelnik, čovjek koji, kao i Milanović, nogom neće kročiti niti na jednom kulturno događanje, ali zato ima masu riječi pohvale za 9. bojnu HOS-a koju ”jako poštuje”.
Naviknut na oholo ponašanje SDP-ovaca, od Milanovića, najoholijeg među njima na niže, bio sam, moram priznati, iznenađen kada je nekoliko sati nakon mojega poziva uredu SDP-a u Splitu zazvonio moj telefon i kada sam čuo glas gradonačelnika Baldasara. Naš razgovor nisam snimao, već sam bilježio najvažnije rečenice i red je da razgovor prepričam, to jest, da vam približim, prije nego što komentiram, Baldasarove motive, njegova uvjerenja i, ako hoćete, njegovu politiku ”pomirbe”
Kako sam veći dio petka potrošio u razgovorima sa Splićanima i Splićankama koji su zgroženi Baldasarovim ponašanjem, činilo mi se potrebnim i ispravnim upozoriti njegove suradnike da kanim pisati o njemu i o toj ”svečanosti”, da ga mislim kritizirati i da ga pozivam da mi pojasni svoje motive i svoj stav.
Naviknut na oholo ponašanje SDP-ovaca, od Milanovića, najoholijeg među njima na niže, bio sam, moram priznati, iznenađen kada je nekoliko sati nakon mojega poziva uredu SDP-a u Splitu zazvonio moj telefon i kada sam čuo glas gradonačelnika Baldasara. Naš razgovor nisam snimao, već sam bilježio najvažnije rečenice i red je da razgovor prepričam, to jest, da vam približim, prije nego što komentiram, Baldasarove motive, njegova uvjerenja, ako hoćete, i njegovu politiku ”pomirbe”.
Najprije sam ga pitao kako to da je prvotno bilo zamišljeno postaviti ploču, kako je glasila odluka Gradskog vijeća na 40. sjednici održanoj (u svom drugom dijelu) 3. travnja 2013. (to je posljednja sjednica Gradskog vijeća za vladavine Željka Keruma), a da se ploča pretvorila u monolit, prilično visok? Odgovorio mi je Baldasar da je tako odlučeno imajući u vidu rješenja arhitekta koji je projektirao trg na proširenju ulice Ruđera Boškovića i cijelu tu ulicu, taman prije mosta kod kampusa, koji je smješten u četvrti Split 3.
Naglasio mi je, i tako smo ušli u meritum stvari, da je imao nekoliko susreta sa predstavnicima tih branitelja i da su oni jasno dali do znanja, barem je to tako shvatio gradonačelnik, premda se u drugom telefonskom pozivu ogradio od prve izjave koju mi je dao, da HOS-ovci odustaju ”od ustašije”. Rekao mi je zatim Baldasar da treba ”zakopati sve to”, misleći na ratne priče i na podjele Hrvata na ustaše i na partizane te mi je čak četiri puta kazao, istaknuvši to vrlo jasno, da su HOS-ovci u petak i prije ceremonije ”naglasili da su se borili protiv fašista (misli se protiv Miloševićeva fašizma) i da su oni, ti HOS-ovci, antifašisti”.
Pokušao sam pojasniti Baldasaru kontekst nastajanja HOS-ovskih postrojbi 1991., to zašto i danas nose na uniformama ustaški pleter i natpis ”Za dom, spremni”, odnosno reći da i četnici u Srbiji za sebe također kažu da su ”antifašisti”, ali me je Baldasar prekinuo ovim riječima: ”Mene ta agresorska strana ne zanima”. Pa je onda nastavio ovako: ”Četrdeset i šest momaka je dalo život za Republiku Hrvatsku. Hrabro i pošteno su se borili. Nije bilo zločina. Oni su mi rekli da samo žele iskazati pijetet prema svojim suborcima i zatvoriti neke priče”
Pokušao sam pojasniti Baldasaru kontekst nastajanja HOS-ovskih postrojbi 1991., te zašto i danas nose na uniformama ustaški pleter i natpis ”Za dom, spremni”, odnosno reći da i četnici u Srbiji za sebe također kažu da su ”antifašisti”, ali me je Baldasar prekinuo ovim riječima: ”Mene ta agresorska strana ne zanima”. Pa je onda nastavio ovako: ”Četrdeset i šest momaka je dalo život za Republiku Hrvatsku. Hrabro i pošteno su se borili. Nije bilo zločina. Oni su mi rekli da samo žele iskazati pijetet prema svojim suborcima i zatvoriti neke priče”.
Tada sam ga pitao zašto je spomenik inauguriran baš na Dan pobjede nad fašizmom, na što mi je gradonačelnik Splita rekao da su HOS-ovci odabrali taj dan i da on to podržava. Rekao mi je ovako: ”Zbog čega smo samo mi antifašisti i ne priznajemo i njima da mogu biti antifašisti?”
Još jednom sam pokušao pojasniti Baldasaru kontekst i neke procese od 1991., otkako je ustaški duh u režiji HDZ-a pušten iz boce, ali nisam bio uvjerljiv.
Gradonačelnik Ivo Baldasar smatra da vodi ispravnu politiku, ja bih je nazvao politikom Ivice Račana, pa i politikom Ive Josipovića, da se ”zaokruži priča o Drugom svjetskom ratu”. Jer, Baldasar je uvjeren da su HOS-ovci napravili iskorak, to jest, slobodno rečeno, da ustašija popušta, a da se polako priznaje antifašistički karakter hrvatske države. Ja ću biti slobodan, rječnikom teologa koji tu i tamo voli provocirati, i reći ću da je antifašist Baldasar uvjeren da evangelizira ustaše HOS-a, da ih preobraćuje, da ih dovlači k sebi u svoju političku ili izbornu bazu, jer je on, naime, gradonačelnik svih stanovnika Splita, pa i onih, tih istih crnaca iz HOS-a koji komemoriraju 10. travnja, dan osnutka NDH, na groblju Lovrinac.
Mislim da sam korektno prenio sadržaj svog razgovora s gradonačelnikom Splita, a sada ću se upustiti u komentiranje situacije.
Prvo ću kazati da nisam primijetio da je gradonačelnik Splita pokazao znakove uznemirenja što se na ustaški blagdan 10. travnja oskvrnavilo židovsko groblje u Splitu: kao da mu Židovi njegova grada bježe iz fokusa, kao da smatra da su dovoljno evangelizirani ili da ih, pak, on uopće ne stigne ili nema snage evangelizirati.
Ja ću biti slobodan, rječnikom teologa koji tu i tamo voli provocirati, reći da je antifašist Baldasar uvjeren da evangelizira ustaše HOS-a, da ih preobraćuje, da ih dovlači k sebi u svoju političku ili izbornu bazu, jer je on, naime, gradonačelnik svih stanovnika Splita, pa i onih, tih istih crnaca iz HOS-a koji komemoriraju 10. travnja, dan osnutka NDH, na groblju Lovrinac
Evangelizirao bi Baldasar i one ustaše koji bacaju kamenje na gay paradu, pa se na paradi i sam pojavio, ali, avaj, zanijemi Baldasar, štoviše, ozareno plješće kada mu glavni govornik i zvijezda tog ustašluka u petak, Dobroslav Paraga, ratni zapovjednik HOS-a, dobacuje da ”ne smijemo šutke promatrati gay paradu u kojoj se zloupotrebljava hrvatska policija”.
Baldasar je, nije on kriv, tako je nasađen, dobar eksponent SDP-a koji vodi politiku ni vrit ni mimo ili, kako bi narod rekao, onih koji bi željeli i stisnuti i prdnuti, politiku koja u jutro slavi ustaše, jer ih postrojava, pardon, preobraćuje, a na večer grli Srbe iz ”Prosvjete”.
Politika je to koja je inaugurirana Račanovim odlaskom na Bleiburg u svibnju 2002., kada je tadašnji premijer čak i oslonio desno koljeno na pod, kao fol, popravljajući trake na vijencu Vlade koji je položio pred spomenikom ustašama. Nastavljena je odlaskom Zorana Milanovića na to isto mjesto 2008., dok je hvatao zalet za poziciju premijera, a okrunjena je 20. lipnja 2010. kada je Bleiburško polje pohodio i Ivo Josipović.
U čemu je, pitat ćete, moj problem s tim Bleiburgom? On je višestruk. U mom ”Argentinskom romanu” sam pojasnio smisao i mitologiju Bleiburga od 1945. do osnivanja Republike Hrvatske i nakon toga. Tamo, naime, nije, ma što lupetali biskupi na misama koje prenosi HTV (vidjet ćemo što će iduće subote tamo kazati dubrovački biskup Uzinić), bilo nikakvih pokolja.
Tamo se dogodila predaja ustaške vojske. Da, slažem se, Bleiburg je s vremenom postao simbol komunističkih zločina poraća, ali tu mitologiju Bleiburga treba demontirati, zbog čeka sam pozdravio odluku pokojnog predsjednika Sabora Borisa Šprema da ukine saborsko pokroviteljstvo.
Što hoću reći? Da Baldasar, Milanović, ako o tome uopće ima vremena razmišljati sada kada priprema lomaču za osporavatelje unutar stranke (makljaža je najavljena za odmah nakon izbora za Europski parlament) ili Josipović krivo evangeliziraju, jer najprije treba evangelizirati hrvatski episkopat, sve one svećenike koji će ovaj tjedan opet trabunjati o ”paloj hrvatskoj vojsci na Bleiburgu” i svećenike koji rade u inozemnom pastoralu
Ali mene motivira ovo što ne shvaća gradonačelnik Ivo Baldasar, a nisu shvatili ni Račan, ni Milanović, ni Josipović: oni su se ukipili pred kamenom na kojim je najprije pisalo: ”U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci”, a jasno je da za šefa države ili premijera, bilo kojega, Račana ili Sanadera, Kosorove ili nekog četvrtog, ustaška vojska ne može biti, tako proizlazi iz Ustava, hrvatska vojska.
Zato je tekst, zbog čega su bjesnile ustaše diljem svijeta, promijenjen tako da piše: ”U spomen na nedužne žrtve bleiburške tragedije”. Sada je opet vraćen stari tekst gdje se veliča ustaška, oni kažu, hrvatska vojska. Ali, tu smo – nikakva se bleiburška tragedija nije dogodila. Što se tamo onda komemorira kad se pred spomenikom klanjaju Račan, Sanader, Milanović, Kosor ili Josipović?
Komemorira se ovo: želja da se Hrvati međusobno pomire, pa će 2010. predsjednik Josipović na Bleiburgu kazati kako je njegova želja da se priča sa Drugim svjetskim ratom zaokruži te da se prijepor koji postoji unutar korpusa hrvatskog naroda i države stavi u one okvire gdje mu je i mjesto. “To će doprinijeti onome kako ja vidim Hrvatsku – kao modernu zemlju koja gleda u budućnost i koja svoju državnost temelji na antifašizmu i Domovinskom ratu”.
Može li to proći? Ne, to ne prolazi. Jer će dvije godine nakon toga Josipović izgubiti mir s novim scenama ustašluka na bleiburškoj komemoraciji. A neće se ni do dana današnjega obratiti pažnja na činjenicu da na spomeniku na groblju odakle kreće procesija prije mise na Bleiburškom polju piše baš ovo: ”U čast i slavu poginuloj i u domovinu izručenoj te nestaloj Hrvatskoj vojsci u borbi za hrvatsku domovinu, svibnja 1945.”
Kada bi se pravilno evangeliziralo, iz domovinskog tla se ne bi u zrak digao, u savršenoj erekciji i usred antifašističkog Splita, grada koji su Pavelić i ustaše dali talijanskim fašistima, kameni falus koji simbolizira, premda Baldasar to ne vidi ili ne želi vidjeti, gene kamene o kojima ”pjeva” urlator Thompson, dakle, taj ustaški kurac koji prkosi antifašističkim pičkama koje su, kako nas se podsjeća na portalu govno.ndh, konačno i zauvijek poražene 5. kolovoza 1995., nakon čega je na kninskoj tvrđavi sveti otac Franjo zlatousti podigao hrvatski barjak
Što hoću reći? Da Baldasar, Milanović, ako o tome uopće ima vremena razmišljati sada kada priprema lomaču za osporavatelje unutar stranke (makljaža je najavljena za odmah nakon izbora za Europski parlament) ili Josipović krivo evangeliziraju, jer najprije treba evangelizirati hrvatski episkopat, sve one svećenike koji će ovaj tjedan opet trabunjati o ”paloj hrvatskoj vojsci na Bleiburgu” i svećenike koji rade u inozemnom pastoralu.
Kada bi se pravilno evangeliziralo, iz domovinskog tla se ne bi u zrak digao, u savršenoj erekciji i usred antifašističkog Splita, grada koji su Pavelić i ustaše dali talijanskim fašistima, kameni falus koji simbolizira, premda Baldasar to ne vidi ili ne želi vidjeti, gene kamene o kojima ”pjeva” urlator Thompson, dakle, taj ustaški kurac koji prkosi antifašističkim pičkama koje su, kako nas se podsjeća na portalu govno.ndh, konačno i zauvijek poražene 5. kolovoza 1995., nakon čega je na kninskoj tvrđavi sveti otac Franjo zlatousti podigao hrvatski barjak.
Ipak, nije Račan na Bleiburgu 2002. inzistirao na pomirbi, već se ispričao zbog zločina koje su u vrijeme komunističkog pokreta, kojemu je itekako pripadao, učinili drugi. Ako je isprika bila uistinu iskrena, pisao je tada komentator Vjesnika, a sada saborski zastupnik Branko Vukušić, ako je prihvate i svi ostali ljevičari, a obitelji žrtava uvaže i ako se netko u ime predstavnika desnice ispriča za Jasenovac, tada bi Hrvatska mogla, konačno, okrenuti stranicu prošlosti i početi napokon živjeti sadašnjost, te planirati budućnost.
Da, to bi bilo jako lijepo, zakopati ratne sjekire. Ali najprije treba izići iz mita.
Mržnji nema mjesto i ona ne treba mladima. Hrvatska treba komemorirati na najvišem nivou, ali ne na Bleiburgu, već u Teznom. Tamo treba ministar Fred Matić postaviti ozbiljan spomenik, tamo trebaju ići i pobjednici i poraženi i neka se tamo iz sredstava Sabora plate i misa, i prijenos, i vijenci, i autobusi, i luk i ćevapi ako je potrebno da se poraženi i pobjednici mire za stolom.
Ali Baldasar se, a s njim i cijeli SDP, divi dobrom ponašanju ustaša. A ustaše su, priznajem, jako uredni ljudi. Oni neće zakasniti ni na jednu godišnjicu, jer ih je gradonačelnik Splita uredno pozvao rekavši u petak: ”Nadam se da će ovaj dan postati tradicija u kojoj ćemo se sjećati naših ratnih uspjeha”. Crnci će se sjećati ratnih uspjeha Rafaela Bobana i Jure Francetića, a SDP-ovci će, možda još neko vrijeme, pamtiti doba kad su i oni kušali pobjedu. Eh, ali onda će doći na red Karamarko, Kujundžić, Šišljagić i njegovi patuljci, Miljak, Đapić, Tomašić, možda i Glavaš, bude li sreće, i Merčep se tu nađe. Oh, da, nema zime, svi su oni uvjereni antifašisti.
Još tekstova ovog autora:
- Vaistinu: kršćanstvo koje nije oslobodilačko, nepotrebno je
- Rekao je Slavko Goldstein: Bolju zemlju ipak možemo stvoriti
- Je li Tony Cetinski pametniji od pape Franje?
- Milan Levar, mučenik za jednu bolju Hrvatsku
- Upisujem još jednog nebeskog zaštitnika, Josipa Kregara
- Hrvatski biskupi bi se trebali ugledati na one u Argentini
- Prorok Josip Kregar kazivao nam je istinu o Hrvatskoj
- Milanović je politički štetan, čovjek bez vjerodostojnosti
- Kako gledam na ”Oluju” i zašto ju još ne slavim
- Martens je poklopio Thompsona zbog ogoljelog nacionalizma
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.