Ustaški logori za djecu bili su konc-logori!

”Ironija je posljednja faza razočaranja” (Anatole France)

Možda je novinar Hrvoje Šimičević svojim tekstom ”Ustaše vole malu djecu”, a preuzetom iz Novosti od 28. listopada 2018.) dosegnuo tu razinu frustriranosti. Razumijem ga i ne bih se čudila: glas razuma, argumenti nemaju šanse (ne samo u Hrvatskoj; svugdje ima odvjetnika koji za najcrnje razdoblje u ljudskoj povijesti pronalaze nešto dobro, makar u tragovima.

Njemački će (neo)nacisti: Hitler je gradio autoceste, Hitler je dao konstruirati Volkswagen; Hitler je svakom čovjeku u najzabitnijoj provinciji osigurao radio-prijemnik (takozvani Volksempfaenger). Iz toga slijedi ”logički” zaključak: valjda nije bio baš skroz na skroz loš.

Hrvoje Šimičić je konstatirao: ”Ustaše vole malu djecu”. Branitelji ustaštva su već nekoliko koraka ispred njega, čiju ironiju ”pobijaju dokazima” o plemenitom spašavanju srpske djece.

Najnovije otkriće: u Glasu Koncila, koji uvijek ima ”razumijevanja” za strast tih revizionista, dobila je prostor povjesničarka dr. Vlatka Vukelić (Hrvatski studiji) sa svojim ”otkrićem” da dječji logor u Sisku ”nije bio koncentracijski logor, jer nije bio logor za istrebljenje“ – a to je, prema njezinoj razini informiranosti – ”definicija za koncentracijske logore”.

Tako je izašla na vidjelo i vrsta ”brige” koju je NDH pokazivala prema toj siročadi – koja nije bila ratna siročad, nego posljedica jednog neljudskog režima u Njemačkoj i ne manje neljudskog u NDH. Ustaše su se ”brinule” za djecu – da umru što prije i u što većem broju

Ona će, kako najavljuje Glas Koncila u intervjuu s njom (1. studenoga 2018.), iznijeti svoju ”spoznaju” na još jednom skupu (pretenciozno nazvanom znanstvenim) krajem studenoga, koji je sazvao sisački biskup Vlado Košić, a organizirali Hrvatski studiji i Hrvatsko katoličko sveučilište (HKS).

Možda će do tada uspjeti pročitati dokumente Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Nürnbergu iz 1945. godine i iz njih razabrati da je pojam ”koncentracijski logor” zbirni naziv za logore svih mogućih interniraca, za sve moguće kategorije nepodobnih režimu, za sve moguće namjene i tretmane.

Možda će se informirati i saznati da ni nacisti svoje logore za istrebljenje nisu nazivali tim preciznim nazivom, nego su ih eufemistički krstili nazivima radni logor, radno-odgojni logor, zarobljenički logor, logor za interniranje…..

Ustaški logori za djecu nisu bili koncentracijski logori – s indignacijom Vlatka Vukelić odbija pojam ”koncentracijski logor” u kontekstu dječjih logora jer ”nisu bili logori za istrebljenje”.

Da su ustaše djecu umorili kamom ili s čamaca ”istovarili” u rijeku Savu, – ona bi se složila s pojmom ”konc-logor”?

A ondje gdje je tek registrirala ”određenu smrtnost”?

Bože moj, u ratu je cijela zemlja trpjela oskudicu, pa je normalno da su i djeca, ”ratna siročad”, kako ih nazivaju kolege iz kruga ”odvjetnika ustaštva”, patila, a neka i umrla.

”Ratna siročad” je naziv koje zapravo prikriva neki zločin: Djecu nije sam rat učinio siročadi, nego ustaški režim, jer im je roditelje poslao na prisilni rad u Reich ne bi li NDH uz bok Velikog Njemačkog Reicha sudjelovala u izgradnji novog europskog poretka. Bez obzira na svoje dodvorničke usluge NDH nije sudjelovala ”uz bok”, nego kao veliki reservoir radne snage, za koju taj brižni ustaški režim nije pitao, nije smatrao potrebnim saznati kako je tim ljudima u njemačkom ratnom gospodarstvu, a kako je tek njihovoj napuštenoj i zanemarenoj djeci.

”Ratna siročad” je naziv koje zapravo prikriva neki zločin: Djecu nije sam rat učinio siročadi, nego ustaški režim, jer im je roditelje poslao na prisilni rad u Reich ne bi li NDH uz bok Velikog Njemačkog Reicha sudjelovala u izgradnji novog europskog poretka. Bez obzira na svoje dodvorničke usluge NDH nije sudjelovala ”uz bok”, nego kao veliki reservoir radne snage, za koju taj brižni ustaški režim nije pitao, nije smatrao potrebnim saznati kako je tim ljudima u njemačkom ratnom gospodarstvu, a kako je tek njihovoj napuštenoj i zanemarenoj djeci

Može se organizirati još mnogo ”znanstvenih skupova” za ”raskrinkavanje laži o ustaškim logorima”. Ima ih još; u nekima ustaše nisu upotrebljavale malj, nego su posao prepustile ”prirodi” i ratnoj nestašici: Kurščica, Loborgrad, Gornja Rijeka, Đakovo.

”Ustaše su voljele malu djecu”. Kako je to bilo kad su majke odvedene na rad u Njemačku, a država preuzela brigu za djecu mlađu od 12 godina (koja nisu smjela poći s majkama, očevima, roditeljima) podsjeća Nataša Mataušić u svom osvrtu na Igora Vukića o ”akcijama spašavanje djece iz logora” prema ”Dnevniku Diane Budisavljević”.

Igor Vukić nije osjećao empatiju kojom je Diana Budisavljević registrirala gomilu bolesne, izgladnjele, umiruće djece. Ne registriraju takve pasuse oni kojima je do dokaza o ”brizi” i ”ljubavi” države o toj djeci čiji su roditelji morali otići u Njemački Reich raditi za ”konačnu pobjedu”.

Premda je iznositi braniteljima ustaštva argumente kao ”gluhom reći dobar dan”, neka mi bude dopušteno dodati nekoliko osobnih sjećanja od ukupno 250.000 radnika i radnica koji su do kraja rata morali poći za Nijemcima i nekolicine onih koji su, vrativši se nakon sloma Reicha, saznali za smrt svoje djece u logorima – koji se ne smiju zvati ”konc-logorima”.

U Hrvatskoj se o tome malo znalo sve do 1999./2000. godine: Tada su, naime, Njemačka i Austrija počele objavljivati pozive preživjelim radnicima i radnicama iz Hrvatske (kao i iz ostalih europskih zemalja u kojima su Nijemci regrutirali radnu snagu) da se jave radi isplate naknade u znak priznanja njihova rada, muka i patnji koje su proživjeli.

Poziv se odnosio i na djecu koju su radnici i radnice morali ostaviti u domovini, kao i na djecu stariju od 12 godina koja su smjela, odnosno morala s roditeljima otići na rad. I njima su priznata prava i pružena im je zadovoljština simboličkim, a njima ipak dragim naknadama: Zbog te specijalne geste naših zemalja, izraza žaljenja zbog izgubljene mladosti i velike odgovornosti za rat na ovim prostorima istraživala se povijest, ušlo se u narav ustaškog režima, analizirala se politika NDH.

Tako je izašla na vidjelo i vrsta ”brige” koju je NDH pokazivala prema toj siročadi – koja nije bila ratna siročad, nego posljedica jednog neljudskog režima u Njemačkoj i ne manje neljudskog u NDH. Ustaše su se ”brinule” za djecu – da umru što prije i u što većem broju.

Radnici i radnice bili su ”prisilni radnici”; to je međunarodno priznat pravni status onih koji su prisiljeni raditi ne radi vlastitog gospodarskog opstanka, nego za ciljeve s kojima se on ne može identificirati.

Samo otprilike 6% ukupnog broja radnika otišlo je dobrovoljno, na početku NDH, zavedeno ”životnim standardom u Njemačkom Reichu” i gromoglasnoj hrvatskoj i njemačkog propagandi. Ostali su svi bili nasilno regrutirani, raznim metodama pritiska, ucijenjeni životom i smrću. Stanovali su u ”radnim logorima”, koji su bili ”koncentracijski logori” – što Nijemci nisu ni krili.

U jeku prikupljanja podataka o radnicama i radnicima iz NDH koji su imali djecu dolazila sam do njihovih osobnih svjedočanstava. Čak i kad se uzme u obzir da je netko tu i tamo radi financijskog interesa pretjerao, sva su njihova svjedočanstva prošla testove strogih provjera, tako da samo u Hrvatskoj još ima ”povjesničara” i ”stručnjaka”, koji svojim sunarodnjacima osporavaju autentičnost i sumnjiče ih za lažiranje podataka.

Samo otprilike 6% ukupnog broja radnika otišlo je dobrovoljno, na početku NDH, zavedeno ”životnim standardom u Njemačkom Reichu” i gromoglasnoj hrvatskoj i njemačkog propagandi. Ostali su svi bili nasilno regrutirani, raznim metodama pritiska, ucijenjeni životom i smrću. Stanovali su u ”radnim logorima”, koji su bili ”koncentracijski logori” – što Nijemci nisu ni krili

Prof. dr. Silvija Sabo, nasljednica i urednica ”Dnevnika Diane Budisavljević 1941-1945” (u suradnji s tadašnjim ravnateljem Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu dr. Josipom Kolanovićem, Zagreb 2003.) ljubazno mi je dopustila pregledati velik snop pisama koje je Diana primila od radnika i radnica. Od 2000. godine znalo se diljem Hrvatske, odnosno mogla se čuti i saznati istina o ustaškim logorima u kojima su djeca čamila i umirala – a koji se ne smiju zvati ”konc-logorima”.

Moglo se saznati i da udomljavanje djece u katoličkim obiteljima, gdje su se navodno osjećala kao kod kuće, u svom prirodnom ambijentu, a koja su radila u poljoprivredi (!) nije bilo tako bezazleno, nevino, pozitivno.

I sama Diana Budisavljević je govorila je o tome, zabrinuta jer je i njoj bilo poznato kako ”selo” postupa s dječjom radnom snagom i kakve su odgojne mjere ljudi, i sami otupjeli ratom i vlastitim brigama, znali primjenjivati na djecu.

Moj osvrt neka posluži kao podrška svima – povjesničarima i publicistima, svima koji neumorno brane razum od revizionizma.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Neizrečeno i nedorečeno naslijeđe za novoga predsjednika
• Umjesto apela na askezu, angažman za bolji svijet
• Njemački katolici ne spremaju nikakvu šizmu
• Što veže katolike i Židove i zašto Crkva mora učiti od njih
• Sinoda o Amazoniji: još jedno poglavlje iznevjerenih nada?
• Nisu svi vjernici ”desničarske orijentacije”
• Zastarjeli diskurs Crkve i rodna perspektiva
• Pomiješane emocije nakon austrijskih parlamentarnih izbora
• Crkva zvana čežnja: nadbiskupe Devčiću, a da pozovemo Kineze?
• O ustaštvu je riječ: valja presjeći zlo u korijenima

» Svi tekstovi ovog autora