Uštedimo na drveću i na konopu

Vjerujem da postoji prilično ”opravdan” razlog zašto se nas Beograđane smatralo nacionalnim izdajicama. Dobro, ne baš tako grubo, više kao ”neke s manjkom nacionalnog osjećaja”. Naravno, bilo je to, s druge strane, malo nezgodno reći, Beograd je bio glavni grad, najvažnije mjesto. Ali taj nekakvi ”sumnjičavi” pogled ovih ”autentičnijih” Srba, a osobito Srba ”od preko” nije se mogao sakriti…

 

Mi, pravi Beograđani, oni koji smo rođeni i proveli život u njemu, bar od Konjarnika do Petlova brda, zbilja smo imali stanovitih problema s tzv. nacionalnim osjećajem. To je, vjerujem, sindrom ljudi rođenih u velikom gradu, kulturni urbanizam. Nama je bila važna muzika, teatar, jezik; ulice grada, miris Ušća, zidine Kalemegdana. Kiosk s pljeskavicama u 3 ujutro…

Kada bih mogla, ipak bih za nacionalnost izabrala – Beograđanka. To bi bilo najiskrenije. Vjerujem da me zbog svih tih okolnosti, ovdje u Zagrebu, svih ovih godina nisu vrijeđale ni posebno dirale njihove izjave mržnje. Recimo, ”Ubij, ubij Srbina!” iz hiljada grla na maksimirskom stadionu… Pa Thompsonove pjesme. Grafiti po gradu u kojima se, kako kažu novinari, ”vrijeđa” Zdravko Mamić. Svuda piše: ”Mamiću Srbine”

 

Veliki grad i sloboda dobro se slažu. Nismo voljeli grupe, ni pripadanja. U gradu smo se mogli identificirati samo samima sobom, pokriti se samo ispod vlastitog imena. Oslobođeni, ili uskraćeni, običaja, tradicije, familijarnih ručkova; romantičnog djetinjstva, poetičnih noći uoči nekog važnog dana, visokih seoskih vatri koje se pamte cijeli život…

 

Nacionalno se, zapravo, i prenosilo kroz tradiciju, uspomenama iz djetinjstva koje vas vezuju za taj rod, to pleme.

 

A mi ih nismo imali. Imali smo samo grad. I on je imao nas. Navikli na beton.

 

Zato nas je vrijeme odlučivanja o pripadanju zateklo nespremne i zbunjene. Htjeli smo se izjasniti kao Beograđani. Ali to nisu dali. Pa smo se, po prirodi stvari, izjasnili kao Srbi. Iako nismo bili sigurni što to točno znači…

 

Sudbina, ili Sava nizvodno, donijela me 1994. u Zagreb. Nikada moji razlozi dolaska, a poslije ostanka, nisu bili ni u čemu politički ili nacionalni. Sasvim lični, osobni.

 

Danas, gotovo dvadeset godina poslije, malo sam se bolje suživjela s nacionalnim identitetom. Da li zato što sam ovdje, da li zato što je ovih dvadeset godina to bilo popularno i u modi, ili čovjek s godinama to drugačije vidi i doživljava, ne znam. Upoznala sam, također, i Srbe i Hrvate, shvatila njihove muke i njihove tuge. No i sad bih, kada bih mogla, ipak za nacionalnost izabrala – Beograđanka. To bi bilo najiskrenije.

 

Vjerujem da me zbog svih tih okolnosti, ovdje u Zagrebu, svih ovih godina nisu vrijeđale ni posebno dirale njihove izjave mržnje.

 

Recimo, ”Ubij, ubij Srbina!” iz hiljada grla na maksimirskom stadionu… Pa Thompsonove pjesme. Grafiti po gradu u kojima se, kako kažu novinari, ”vrijeđa” Zdravko Mamić. Svuda piše: ”Mamiću Srbine”.

 

Ne znam, nekako je to sve prolazilo pokraj mene. Nisam nikad osjećala da je to bilo meni upućeno. Kakve ja imam veze s navijačima, nogometom?

 

Nisu me vrijeđale ni poneke političke izjave, suđenje ili nesuđenje nekakvim zločincima, odluke o ćirilici ili nećirilici, sve su to, smatrala sam, političko-stranačke igre, kakvih ima svuda. Samo smo mi trenutačno u modi…

 

S druge strane, u Zagrebu sam provela najljepše godine svog života…

 

Ali, eto, poslije dvadeset godina jedna sasvim mala vijest duboko je povrijedila moj nacionalni, ili moj osobni, ili onaj urbani identitet. Ili samo identitet. Jedna vrsta jeze, tuge i razočaranja razlila se mojim tijelom.

Poslije dvadeset godina jedna sasvim mala vijest duboko je povrijedila moj nacionalni, ili moj osobni, ili onaj urbani identitet. Ili samo identitet. Jedna vrsta jeze, tuge i razočaranja razlila se mojim tijelom. Bila je to vijest koju čovjek pročita u novinama, a onda dođe doma i sjedne za kuhinjski stol da ”svede crtu”. To je bio maleni plakat, osvanuo na Trgu, s tekstom ”Serbian family tree” i crtežom obješenih ljudi

 

Bila je to vijest koju čovjek pročita u novinama, a onda dođe doma i sjedne za kuhinjski stol da ”svede crtu”. Na papiru olovkom počne računati vrijednosti svojih nekretnina, godine do kraja školovanja djece te alternativne smjerove kretanja budućeg života, prema pozicijama svoga ujaka ili strica…

 

To je bio maleni plakat, osvanuo na Trgu, s tekstom ”Serbian family tree” i crtežom obješenih ljudi.

 

Moram, možda također zbog svog urbanog odgoja, i svoj jezi unatoč, odati svaku počast autoru.

 

Prvo, nije mala stvar zgroziti čak i mene, u koju odavno sumnjaju moji sunarodnjaci zbog premalo nacionalne strasti. A drugo, ima u tom plakatu nešto kreativno. Također i nešto urbano. To više nisu prostote s nogometnog terena, ni polupismene izjave koje me nisu doticale. To je diskretno, elegantno, na engleskome, ali takvo da Englezi to razumjeti neće. Sreća njihova, i ne mogu. Razumijemo samo mi, Srbi i Hrvati koji znaju engleski, a to manje-više znači urbani ljudi, kulturološki slični.

 

Pa, nekako mi je onda postalo jasno da ako je došlo dotle da mi pravimo ovakvo obiteljsko stablo, onda treba ozbiljno razmisliti gdje ja to živim i zašto. Bez pretjeranih emocija i bez patetike, bez pozivanja na povijest, svođenja računa i sličnih gluposti, valjalo bi samo priznati da je možda došlo vrijeme za preseljenje.

 

Ja sam jedno urbano biće koje je jedan grad izabralo za svoj život. Ali niti ima ikakve potrebe, niti je pristojno, da svojim ostankom uznemirujem ovdašnje stanovnike.

 

Uštedimo na drveću i na konopu.

Još tekstova ovog autora:

• Oumuamua – Jesmo li sami u svemiru?
• Ne vidim razlog zašto bi znanost i religija bile u suprotnosti
• Hajde, druže Papa…

» Svi tekstovi ovog autora