Zdravka Govedarica
Počela je padati i nije prestajala. Nije padala po podu, po trosjedu, po krevetu. Samo su se niti odvajale od korijena i ostajale sapletene o druge dok ne bih po njima prošla četkom.
Tjeme je u početku blago, a nakon nekoliko dana, prilično boljelo. Peklo je kao da je rana po čitavoj površini i moje odgađanje neizbježnog postalo je besmisleno.
Željela sam to odraditi na jedan način, dogovorila termin za vikend, ali bolnost tjemena postalo je sve teže podnositi i odluka je pala gotovo u trenu, danas idem na brijanje.
Otišla sam u frizerski salon žene koju znam godinama, žene s kojom sam dijelila mnoge priče, one koje dijele prijatelji. Rezervirala je dva termina za mene oslobodivši čitav salon, dajući na taj način sav svoj prostor i svo to vrijeme samo za ovaj čin.
Geste koje znače i geste koje se pamte.
Osjetila sam težinu u njoj kad sam došla, toliko puta je frizirala moju dugu kosu, toliko puta udijelila kompliment i sigurna sam da nikad nije ni slutila da će je jednom potpuno odrezati. I što reći osim da je to učinila na najtopliji način. Hvala joj na tome.
Moja kćerka je išla sa mnom. O veličini svega što je napravila za mene otkad sam bolesna neću u ovom poglavlju. Za to bi moja duša mogla ispisati tomove. Premda ova bolest izgleda kao kazna, ona je ujedno i nagrada jer sumnjam da bih bez nje došla do nekih spoznaja na kojima sam beskrajno zahvalna.
Premda ova bolest izgleda kao kazna, ona je ujedno i nagrada jer sumnjam da bih bez nje došla do nekih spoznaja na kojima sam beskrajno zahvalna
Dvije osobe pored mene, svaka sa svojom težinom i svaka sa svojim načinom da ju prekrije. Što je u meni? Ne znam, valjda previše toga da bih definirala s jednim osjećajem.
Dok sam vozila prema salonu možda je najbitniji bio pokušaj da uhvatim i najmanji treptaj duše koja je sjedila pored sebe. Da ulovim i one najtanje vibracije svoje kćerke koja se čitavo vrijeme doima snažnom i koja je tu ulogu izgradila zbog mene, a koja ispod površine treperi i drhti kao list pod jesenjim vjetrom, kišom, studeni…
Obje smo u biti izgradile sličnu ulogu, dva sidra na prenategnutim lancima jedrenjaka sa spuštenim jedrima pod olujom koja mora proći. Samo što sam ja tu ulogu izgradila od prvog njenog daha i imam više iskustva i više obaveze, čak i u ovim trenucima, da je zaštitim kad postane najbolnije, a znala sam da je ovaj čin za nju bolan.
Ona je mene tješila riječima, a ja nju primjerom.
Kad je zazujao brijači aparat na mom potiljku, progutala sam knedlu. Stvarala se već nova, a onda se rasprsnula u milijun komadića kad sam uz osmijeh i veseo glas mog djeteta ugledala rađanje suza u njenim očima.
Prizor nad kojim bi popucali zidovi, a ne jedna kugla u grlu. Sve je postalo nebitno, kakva crna kosa zbog koje su naručivali pjesmu i kakve gluposti. Kakve kape i kakve perike. Danas ću izaći kao pobjednik jer pored ovakvog djeteta to i jesam.
Osjetila sam težinu u njoj kad sam došla, toliko puta je frizirala moju dugu kosu, toliko puta udijelila kompliment i sigurna sam da nikad nije ni slutila da će je jednom potpuno odrezati. I što reći osim da je to učinila na najtopliji način. Hvala joj na tome
Kad je aparat prestao zujati, zatražila sam minutu za sebe. Otišla sam u toalet, progutala raspršenu kuglu, s jednim pogledom u ogledalu prihvatila svoju novu realnost i izašla s osmijehom na licu pred nju kojoj najviše od sveg na svijetu želim upravo sreću i osmijeh.
Taj dan sam izašla najponosnije od svih mojih izlazaka iz frizerskih salona ikad, s golim tjemenom i prepuna dojmova. Izašla sam s osmijehom na licu i sa srećom što sam vratila suze svog djeteta njihovom ishodištu.
Bilo je nešto klaunovskog u tom osmijehu jer se duboko ili možda čak ne toliko duboko ispod njega krila bol, ali vrijedio je taj osmijeh ”milijun dolara” i još mnogo više.
Meni je ostala noć i njena najdublja tama kad sam u samoći mogla popustiti pred tugom zbog rastanka s jednim dijelom sebe koji znači puno više nego što to ovi stihovi mogu izreći…
Utjeha kosi
Još smo nas dvije jedno
Još nas zajedno kiša kupa
I vjetar dah kroz nju provlači
Još osjeća dok mi srce lupa
Tolike godine prste provlačim
Kroz nju i nesvjesno i svjesno
Kad pomislim da snažne nismo
Ona mi tad šapne da ipak jesmo
Trebala si živjeti duže od mene
Rasti još kad u meni sve stane
Biti utjeha u dvorani kobnoj
Onima kojima prva suza kane
Ne ostavljam te zato što to želim
Previše si svoje ljepote meni dala
Da bih ti ikad hladno okrenula leđa
I nastavila svoj put bez tebe sama
Oprosti mi draga prijateljice moja
Nisam nikad mislila da će tako biti
Kao što ljudi ne misle o gladi
Kad su zadovoljni i kad su siti
Sjećat ću se uvijek svih naših dana
Svih urona u more i osjećaja sirene
Bez tebe te bajke ne bi moglo biti
Tek sad znam kakav si bila dio mene
Al ne brini neću te ostavit tek tako
U nekom košu gdje sve bačeno trune
U korijen ću te saplest da postaneš
Na cvijetu najljepši ukras njegove krune
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Što je to u ljudskom biću da odluči odustati od života
- I s teškom dijagnozom višestruko živite život, a ne bolest
- Jer, što smo mi bez snova?
- U inat ratovima ( i rakovima)
- Bez obzira na bolest, vjerujem u dobro za sebe i druge
- Od sudbe jača
- Jesam li sreća ili tuga
- Ne odričem se krila za jedan novi let nakon svih udaraca
- Je l’ itko ikada vidio raka da se smije?
- Ponekad najteže bitke dobiva dijete u nama
